Kojom će nas snagom pogoditi inflacija, jesmo li je mogli izbjeći i što znači poskupljenje plina za cijenu macchiata na Cvjetnom trgu, bila je tema Čajanke u Laubi. O tome što će Hrvatska poduzeti kako bi ublažila udar inflacije govore Iva Tomić, glavna ekonomistica HUP-a, Andrej Grubišić, ekonomski analitičar, i Vedran Šošić, glavni ekonomist HNB-a.
Vlašić: Inflacija građanima vrlo jasno govori da sa sto kuna ujutro ne mogu navečer kupiti istu količinu mesa, čokolade ni napuniti istu količinu benzina u rezervoar. Koliko će nas snažno pogoditi?
Grubišić: Gledaju li se duge vremenske serije, jedna od ključnih varijabli i parametara koji je strašno korelirao i inflaciju čini inflacijom jest količina natiskanog novca koja je u optjecaju. Pritom dominantno mislim na depozitni novac, dakle novac na transakcijskim i žiroračunima i gotovinu koja cirkulira izvan kreditnih institucija. Ono što vidimo kroz povijest na dovoljno duge vremenske serije, najčešće, uvjetno rečeno sav taj višak likvidnosti, dakle novac koji je ubačen u sustav, a ne korespondira s adekvatnom količinom povećanja proizvodnje dobara i usluga koja bi bila konzumirana, zovemo inflacijom.
Izazovno je to što je taj odnos kompleksan, posebno za predviđanja na kratki rok. Zadnjih desetak godina imali smo enormno tiskanje novca, relativno skromnu inflaciju i onda se malo svi uljuljkaju, i oni koji to prate na dnevnoj bazi. Ljudi misle da, ako se nešto nije događalo posljednjih godinu, dvije, tri pa deset godina, da je to dokaz da se i neće događati.
Vlašić: Je li nužno da poskupljenje plina rezultira cijenom macchiata, koji sada košta oko 12 kuna u centru Zagreba, a popet će se, najavljuju, i do 20 kuna.
Grubišić: Ne. Povećanje cijena opravdano je u određenim proizvodnim aktivnostima, ali ne u svim. Kada bi cijena plina određivala sve druge cijene, onda ne bismo nužno imali rast cijena nekretnina, ne bismo imali rast dioničkih tržišta, ne bismo imali rast obveznica do te mjere da su prinosi na njih gotovo jednaki nuli i sve druge stvari koje počinjemo osjećati, a nisu ni u petoj derivaciji vezane na cijenu plina. Cijena plina je nešto što je visoko prisutno u određenim proizvodnim djelatnostima i trenutno snažno okupira javni prostor, ali nije to jedina stvar na kojoj se vidi pritisak na rast cijena.
Vlašić: Mnogi pritom i nemaju opravdanje za podizanje cijena, ili ne onoliko visoko koliko ih podižu, nego se samo ukrcavaju na val poskupljenja. Hrvatsku zatječe i promjena valute, nervoza oko toga što ćemo s time, kako će se te cijene zaokruživati, tko će sve to iskoristiti.
Šošić: Puno je faktora koji u ovom trenutku utječu na inflaciju. Jedan od faktora je brzina oporavka. Monetarni i fiskalni poticaji omogućili su da je danas u najrazvijenijim zemljama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, ekonomska aktivnost dostigla onu koju smo imali prije pandemije. Čak je i viša. Svi smo očekivali da će taj oporavak trajati tri, četiri, pet, a neki su najavljivali i više godina. Danas smo mi po ekonomskim aktivnostima, po dohotku dostigli onu prijepandemijsku razinu. S druge strane, proizvodnja se još nije prilagodila. I struktura potrošnje se promijenila. Mi više ne trošimo toliko usluga, manje idemo u restorane, manje u kino, manje u teretane, ali kupujemo sprave za vježbanje kod kuće, opremu za kuhanje i slično. Potražnja za tim dobrima koja su inače predstavljala manji dio potrošnje jako je narasla. S druge strane, još imamo pandemiju, radnici su bili bolesni, posade na brodovima teže se razmjenjuju, teža je komunikacija u prometu, ponuda se teško prilagođava toj narasloj potražnji. Uz to smo imali i ovaj rast cijena energenata, najprije nafte, a potom i plina, koji ima veze s nekim geopolitičkim tenzijama, i ono što je u drugoj polovici prošle godine bilo važno u Hrvatskoj, u EU možda nešto manje – rast cijena hrane koji je kod nas posebno izražen, a ima veze i s vremenskim nepogodama koje su utjecale na urode pojedinih poljoprivrednih kultura.
Vlašić: A da mi odustanemo od proizvodnje hrane? Neprekidno investiramo u sve i svašta, a onda nam se isto tako svašta dogodi i ne sačuvamo se od visokih cijena.
Šošić: Pa, ne. To su rezerve domaće proizvodnje kojima možemo utjecati na inflaciju. Čuli smo da je Vlada rekla da će HEP amortizirati dio pritisaka na rast cijena. Zašto HEP može amortizirati dio pritisaka? Zato što imamo hidroenergiju. Ako bude kiše, a nadajmo se da će je biti, to je vrlo jeftina struja koju HEP proizvodi. Znači, neće morati kupovati puno plina kojim će proizvoditi skupu struju. Na taj će se način amortizirati ti troškovni pritisci. Uz to, vrlo je važan još jedan faktor - očekivanja. Kad svi počnu očekivati visoku kontinuiranu inflaciju, automatski je ukalkuliraju u sve svoje buduće cijene, a tada se inflacija počne pretvarati u spiralu, postane tvrdokorna i onda ju je puno teže spustiti. Zasad središnje banke misle da je situacija bliže onima koje smo imali 2007. i 2008. godine. Tada je inflacija bila čak i nešto viša nego što je danas. Godine 2012. i 2013. situacija je bila usporediva s ovim što imamo danas, međutim došlo je vrlo brzo do smanjivanja stope inflacije, do ispuhivanja tog rasta cijena. Još su uvijek projekcije da bi se inflacija trebala postupno usporavati i da bi na kraju godine trebala biti niža. Europska središnja banka prošli je tjedan baratala procjenama koje su govorile da će inflacija biti ispod 2 posto. Vidjet ćemo kako će projekcije izgledati u idućim mjesecima, ali očekuje se dosta naglo ispuhivanje te inflacije prema kraju godine. To se temelji na očekivanim sporijem rastu cijena energenata, međutim tu postoji velika neizvjesnost. Naše projekcije su drugačije. Mi za Hrvatsku očekujemo inflaciju od 3,5 do 4 posto, a to se temelji na očekivanom rastu cijene struje 10 do 15 posto i plina 20 do 30 posto.
Vlašić: Odlično. Taman ste priču vratili na đavolje pitanje: treba li nam uspješan HEP u državnom vlasništvu s velikom zaradom ili jeftina struja za građane? Treba li uopće HEP zarađivati? Ili sam potpuno u krivu što tako razmišljam?
Šošić: Cijena struje na tržištima se formira prema tome koliko je skupo proizvesti tu struju na margini. Na margini su to često plinske elektrane koje se vrlo jednostavno upale i ugase. Nisu nuklearke koje daju onaj bazni energetski output i ta struja na margini je skupa. Zbog toga što je ta struja na margini skupa, a ona određuje tržišnu cijenu, puno je distributera imalo jako velike zarade krajem prošle godine. Čak su europske vlade uvodile ekstra poreze na energetske firme koje su zabilježile nikad veće profite. Da, jedan pristup bio bi da HEP ostavi dobit, da Vlada uzme dio dobiti iz HEP-a i da u vidu socijalnih transfera to daje građanima.
Vlašić: Ah, ne. To nam nikad ne uspijeva, da će Vlada raspodijeliti lovu.
Šošić: To im je sada mana s neba, velikom broju energetskih kompanija koje imaju takvu strukturu proizvodnje gdje im troškovi nisu toliko strašno porasli. Ne vrijedi to za sve, recimo onima koji proizvode struju u nuklearkama troškovi nisu narasli, a cijena struje jako je narasla i onda oni zarađuju, imaju vrlo veliku dobit.
Tomić: Sada je pitanje trebaju li nama takve kompanije u državnom vlasništvu. Ako kažemo da trebaju, jer je to neki strateški interes, onda valjda država može na neki način odustati. Onda je važno ovo što ste vi pitali, je li cilj ostvarivanje dobiti ili je ipak cilj nekako strateški zaštititi građane.
Vlašić: Meni je kao korisniku svejedno kome ću platiti struju. Ako mi je jednako skupa, onda mi je to isto.
Tomić: Da, vi želite što jeftiniju struju. Ali moramo biti svjesni da je Hrvatska uvozno ovisna o energentima, čak i o struji koju u većoj mjeri proizvodi, ali dio uvozi. Plina uvozimo, čini mi se, više od 60 posto. Ovo što se sada događa nešto je što ne možemo izbjeći.
Vlašić: Što možemo napraviti?
Tomić: Možemo neke stvari, sasvim sigurno. Gospodin Grubišić je rekao, nisu svi jednako ugroženi. Gledam iz pozicije Udruge poslodavaca, u nekim dijelovima to svakako utječe na poslovanje proizvodnih djelatnosti. I vi kažete da to vidite i osjetite. Podatak je da su na razini cijele prošle godine potrošačke cijene rasle za 2,7 posto. U prosincu je to bilo 5,5 posto i svi mediji su to prenijeli, svi su to vidjeli. Međutim, kada gledamo cijene u industriji, dakle proizvođačke cijene, one su dvoznamenkaste. U prosincu u EU su rasle preko 25 posto, na razini cijele godine preko 12 posto. Većim dijelom je to zbog porasta cijene energenata. U onim djelatnostima gdje energija čini veći dio troškova to itekako utječe na njihovo poslovanje, na njihovu profitabilnost, na njihovu mogućnost pokrivanja svih troškova i onda plasiranja proizvoda na tržište po cijeni koja će biti prihvatljiva. Čini mi se dosta važno, to što smo spomenuli, da smo se brzo oporavili od koronakrize. No nismo se svi oporavili. U tom kontekstu gospodarstva rastu, u jednom dijelu upravo zbog tog rasta, oporavka, veće potražnje za energentima na svjetskim tržištima, posebno na azijskom tržištu, pa rastu cijene. Ali nisu se svi oporavili, neki još itekako osjećaju posljedice krize i nisu u mogućnosti dodatno pokriti trošak koji su imali s lockdownom, s prekidima u lancima opskrbe, sa zaustavljanjem potražnje na nekim tržištima. U tom dijelu se pojavljuje novi kontekst, rast cijena prvenstveno energenata, ali i određenih drugih sirovina koje su potrebne, dakle energetski ovisne proizvođačke i pojedine male i srednje firme kojima to uvelike utječe na troškove. Pitali ste je li opravdan porast cijene kave zbog rasta cijene plina. U toj mjeri definitivno nije.
Vlašić: Da, ako će cijena kave porasti s nekih 12 kuna za sedam ili osam kuna, to je užasno poskupljenje.
Tomić: Mislim da toliko povećanje cijene nije opravdano. To bi se dalo izračunati, ali svi se sada suočavaju s poskupljenjem.
Vlašić: Da, litra mlijeka sad je oko 9 kuna. Kruh je poskupio…
Tomić: Da, cijene hrane su u Hrvatskoj rasle i nešto više nego u nekim drugim zemljama, zbog nekih drugih faktora. Zbog rasta cijene energenata raste vam i cijena prijevoza, pa rastu troškovi svega onoga što dobavljate, što vam je potrebno za proizvodnju. Što se tiče kruha, mislim da je tu računica jasna, od rasta cijena sirovina do rasta cijene energenata koji sudjeluju u njegovoj proizvodnji. Vi ne možete peći kruh bez energije. Ono što se dodatno dogodilo, osim na svjetskom tržištu, u našem malom…
Vlašić: Svemiru…
Tomić: U našem malom svemiru ti naši opskrbljivači od kojih su neki u javnom vlasništvu, a neki nisu, imali su ili različite zalihe ili su ih nabavljali po različitim cijenama. Neki od njih su korekcijom tih cijena veoma podigli svoje cijene. U nekim primjerima koje mi imamo u Udruzi poslodavaca i do 700 posto. Sada dolazimo na ono vaše pitanje – može li se tu nešto napraviti. Može.
Vlašić: Što se može napraviti?
Tomić: Ako mislimo da je ovo izvanredna okolnost, ako to procijenimo, onda država sigurno može djelovati. Prije dvije godine država je itekako djelovala, kad je počela koronakriza. Ako su ovo izvanredne okolnosti, država može djelovati bilo poreznim olakšicama ili izravnim subvencijama za ugrožene sektore. Europska komisija također je objavila neke dokumente, neke prijedloge mjera u kojem bi se smjeru moglo ići. Neke su zemlje već implementirale nešto od toga. Naša Vlada najavila je paket mjera, ali nismo još vidjeli ni obrise. Mi već sada imamo za građane administrativno regulirane cijene energenata, za najugroženije građanstvo imamo vaučere, to će se dodatno proširiti.
Vlašić: To nije sporno. Vi govorite o socijalno ugroženim skupinama, ali postoje i oni koji ne spadaju u tu skupinu, a život će im postati puno teži. To je ono što svi žele izbjeći.
Grubišić: Kolegica Tomić rekla je da je država intervenirala tijekom kovida. Ali javnost ne zna točno kako je država intervenirala.
Vlašić: Da, čijim novcem?
Grubišić: Znate kako je država financirala sve? Tiskanjem novca. Tri su načina kako se država financira. Direktnim porezom. Uzme vama 100 kuna, dio zadrži za sebe, a dio redistribuira onako kako misli da je potrebno. Ako vam ne uzme sada, može se zadužiti. Drugim riječima, odgađa u budućnost vaše oporezivanje, i treće je – tiskanje novca. Ljudi se najčešće pitaju – kako mene afektira to tiskanje novca ako mi država ništa nije uzela? Afektira nas kroz inflaciju jer je kupovna moć onoga što smo zaradili do sada i onoga što trenutno zarađujemo manja. Zato se i kaže da je inflacija oporezivanje bez legislative. To nije financirano iz postojeće vrijednosti direktno, nego indirektno. Mene teško netko može razuvjeriti da ova inflacija koju danas imamo nije dobrim dijelom posljedica toga što se novčana masa strahovito povećala u zadnjih deset godina, a dominantan dio tog povećanja ide u 2020. i 2021. godinu.
Vlašić: Mislite na onaj “helikopterski novac”?
Grubišić: Apsolutno. Samo primjer. U Americi je novčana masa bila 4 bilijuna dolara prije deset godina, a sada je 20 bilijuna, od kojih je 16 ukucano u zadnje dvije godine. U Europi je bilo 4 tisuće milijardi eura, sada je 11 i nešto tisuća milijardi, od kojih je dobar dio došao u zadnje dvije godine. U Hrvatskoj je depozitni novac bio 60 milijardi kuna prije pet godina, sada je 150 milijardi kuna. Sva ta natiskana likvidnost negdje se mora početi osjećati na nominalnim razinama. Država je intervenirala, ali moramo znati što je konačna računica svega. Taj ceh, i sve cehove u gospodarstvu snosit će na kraju građani, bez obzira na to bili oni građani kao fizičke osobe, poduzetnici, državni birokrati.
Vlašić: Ali, da ste vi najgenijalniji ekonomist na svijetu, sasvim sigurno sada niste rekli tajnu koju samo vi znate.
Tomić: Što je bila alternativa tome?
Grubišić: Poanta ovoga što sam rekao jest da shvatimo da neke reakcije koje su se dogodile za vrijeme kovida imaju svoje reperkusije i ne moramo im se nužno čuditi. Najčešće u javnom prostoru dominira objašnjenje – imali smo pad potražnje, pa imamo nagli skok potražnje i na kraju nemamo odgovarajuću ponudu. To je u mnogim segmentima točno, ali kada imate mismatch ponude i potražnje za određenim dobrima, to ne znači nužno i opću razinu podizanja cijena. Jednostavno, imate potražnju za određenom količinom koju trenutno ne možete producirati, što znači da bi se povećanjem ponude te cijene vjerojatno morale vratiti gdje su i bile. Međutim, postavlja se pitanje zašto rastu cijene i drugih stvari. Po meni, rastu zato što imate klasične inflatorne pritiske. Spomenuo sam vrijednosne papire i nekretnine koje nemaju veze s cijenom plina u zadnjih pet godina, ali imamo druge cijene koje vidimo da rastu. Kako država može ovdje pomoći? Veliki sam zagovornik reduciranja porezne presije. Međutim, iako smatram da je poželjno da se porezna presija sada smanji, PDV, trošarina i svi drugi elementi koji su nerijetko ugrađeni u većinu proizvoda, mislim da to ima vrlo ograničeni doseg i da može djelovati na kratki rok. Nažalost, ako ne dođe do povlačenja znatne količine bespotrebno plivajuće novčane mase, meni je teško očekivati da će inflacijski pritisci nestati. Prije šest mjeseci inflacija nije bila tema, sada je to tema. Prije tri mjeseca slušali smo narativ da će se 2022. godine sve vratiti na normalno, sada vidimo da neće. Vidimo da se neka očekivanja pokazuju nedovoljno ispravnima jer smo podcijenili efekte određenih monetarnih politika koje imaju svoja ograničenja.