GLAVNI DIREKTOR HRVATSKE UDRUGE POSLODAVACA ZA GLOBUS 'Privatni sektor vapi za radnom snagom, ali stalnih poslova bit će sve manje'

Godinama je radio u Microsoftu u Zagrebu, prvo kao “čovjek u marketingu”, kasnije, kada je Goran Radman otišao na višu poziciju u korporaciji, kao glavni izvršni direktor. Tu se imao prilike upoznati s već tada propulzivnim IT sektorom, ali i s načinom rada svjetske korporacije koja ni u Zagrebu ne odstupa od svojih standarda. Nakon Microsofta prvo se zadržao u domaćem IT sektoru, gdje je s Nikolom Dujmovićem iz Spana i Boranom Lončarićem (GDI Gisdata) vodio tvrtku Atento. Kada je HUP 2010. ostao bez glavnog direktora, netko se sjetio da bi upravo Majetić, sa svojim zavidnim iskustvom u korporativnom upravljanju, mogao biti pravi čovjek za promicanje poslovnih interesa zajednice.

Zadnji put kada smo se vidjeli dulje, raspravljali smo o smislu izdavanja poslovnog magazina u maloj zajednici u kojoj se svi značajni protagonisti međusobno poznaju, pitam ga zato – nisu li HUP-ova priopćenja jednako upitnog smisla – dopiru uglavnom do ljudi koji se svi međusobno poznaju? Svi znaju o čemu je riječ, čak i Vlada...

– Nama je cilj otvoriti teme u javnosti i ukazati na probleme koje treba rješavati. Koristimo sve kanale komunikacije pa i prisutnost u medijima da političare potaknemo na odgovor i djelovanje. Uvijek nam je cilj ići diplomatskim putem i konstruktivno te, ako je moguće, s optimizmom koji ukazuje da su rješenja moguća. U našoj zemlji posla ima, a svaki je posao bolji od nezaposlenosti. Privatni sektor vapi za radnom snagom pa je pravi trenutak da se napravi analiza javnih poduzeća i javne uprave, gdje je možda velik broj prekobrojnih, i usmjeri ih prema privatnim poslodavcima. Ne radimo socijalni problem nikome, popunjavamo radna mjesta koja danas nedostaju. Zato mislim da ne treba odustati od komunikacije, možda se kod nas promjene događaju sporo, ali događaju se, svjesni smo što treba napraviti i ništa od toga nije nemoguće postići u roku od otprilike dvije godine.

Dok nije došlo do Agrokora i s Agrokorom povezanog niza afera činilo se da Vlada ima motor da pokrene upravo te reforme – javnog sektora i javne uprave. Postoji li ta snaga nakon promjene u Ministarstvu gospodarstva?

– Nije problem na ministarskoj razini, nego u implementaciji. Ne može ministar gospodarstva ni ministar financija sam provesti reformu. U tome moraju sudjelovati svi ministri i sve razine javne uprave. Martina Dalić htjela je raditi promjene i gurala je onoliko koliko je imala moći i utjecaja. Na kraju je Agrokor odnio dobar dio njezina fokusa. Kao što znate, bio je plan da se smanje parafiskalni nameti za milijardu i pol kuna. Postojao je jasan plan koje namete treba maknuti. Ali kada su pojedina ministarstva trebala preuzeti svako svoj dio i realizirati zacrtani plan, sve je stalo. Zakazala je koordinacija među ministarstvima. Ako postoji plan reformi, svaki ministar i njegovo ministarstvo u cjelini trebaju preuzeti svoj dio posla i odraditi ga bez fige u džepu. Operativnu provedbu ne radi ministar, nego pomoćnici i tisuću profesionalaca koji bi njima trebali biti na raspolaganju. Mi te ljude nemamo. Po našem iskustvu, službenici koji sjede u našim ministarstvima pružali su najveći otpor promjenama, jer oni su u svojoj komfornoj zoni iz koje se ne žele maknuti. Imaju svojih sto razloga zašto to ne žele. Uvijek se ponavlja ista situacija – kada stigne novi ministar, on na prvom sastanku s nama s entuzijazmom govori o tome što će napraviti. Onda se uključe službenici u ministarstvu koji tamo rade dvadeset godina i priča se krene komplicirati s argumentima zašto se nešto ne može, umjesto kreiranja rješenja kako se nešto može realizirati. Kočničari promjena su u državnoj upravi upravo oni koji bi trebali biti nositelji reformi. Naše vlade svoje reforme mjere brojem usvojenih zakona, a ne time koliko su promjene usvojene u glavama ljudi koji bi ih morali provoditi. Pogledajte Zakon o komunalnom gospodarstvu, htjeli smo ga pojednostaviti i skratiti, ali i ograničiti lokalnoj samoupravi da otvara vlastita poduzeća i konkurira privatnom gospodarstvu. Plan je bio dobar, nacrt zakona solidan, ali nakon drugog čitanja u Saboru veći dio se vratio na staro. Negdje vjerojatno piše da je provedena reforma. Reforme se zbrajaju, a efekt je upitan.

Što se na taj način rješava?

– Pokušavaju se riješiti posljedice problema, ali uzroci ostaju. Ovih dana rješava se pitanje blokiranih, vjerojatno će se nešto riješiti i jednom broju njih bit će lakše. Ali mi time ne otklanjamo uzrok zbog kojega su on blokirani. Što im se dogodilo? Zbog čega su blokirani? Dio njih je do­ista u teškoj situaciji, nezaposleni su, imaju male mirovine... Nije sporno da im treba pomoći, to će svi podržati. Ali mi nismo napravili nikakav filter. Opraštat ćemo dugove jednako tako i neodgovornima.

Ima li HUP prijedlog boljeg rješenja?

-Primjerice, zašto država ne bi onima kojima se opraštaju dugovi, a nezaposleni su, uvjetovala oprost duga radom? Posla ima, ne nužno u njihovoj struci niti na njihovoj razini, ali je posao koji će im omogućiti da se ubuduće ne zadužuju prekomjerno. U protivnom, ako te ljude ne usmjerite prema radu, za dvije-tri godine opet ćemo se naći pred istim proble­mom.

Zbog čega je Hrvatska u reformama među najlošijima u “novoj Europi”? Gdje je naš problem?

– Svi imaju problema s provođenjem reformi, nigdje nije sjajno, ali mi imamo hendikep lošeg, poratnog starta. Krenuli smo s nižih razina, u krizi smo jako pali i vrlo dugo smo se od krize oporavljali upravo zato što prije krize nismo postavili temelje. U drugim zemljama postojale su povijesne institucije, nama još i danas kvaliteta državnih institucija predstavlja problem. Naše su institucije ostale bez ugleda. Nema nijedne odluke koja se ne dovodi u pitanje. Nitko više nikome ne vjeruje, svatko gura neku svoju istinu...

Ali to traje već 25 godina...

– Da. Slažem se. Problem je što smo mi skloni populizmu i prvo rješavamo ono što je ljudima najvidljivije, pa je zato najlakše objasniti. To je dobro za političare, ali ne i za društvo. Političari bi trebali raditi ono što trebaju raditi – omogućiti sustavu da funkcionira i stalno taj sustav nadograđivati. Umjesto toga prevelik dio njih nastoji se samo svidjeti građanima. Ako hoćete da vas vole, prodajite sladoled.

Nije li takva politika kratkotrajna, jednomandatna?

– Ne čini se da netko zbog toga snosi posljedice. Drugi problem je što su kod nas i izbori u prosjeku svakih 18 mjeseci. Sada nam se prvi put dogodilo, zbog ovih promjena, da smo imali rupu između izbora. Dobili smo razdoblje počeka koje zasad, zbog Agrokora koji je odnio velik dio fokusa, nije iskorišteno, iako je sada lakše raditi promjene jer tržište rada raste. Ljudima koji bi stigli na tržište rada iz javnih poduzeća ili iz državne uprave sada bi se lakše otvarale prilike. Neki od njih i sami bi mogli otvarati radna mjesta.

Što je uzrok takvih promjena na tržištu rada?

– Digitalizacija je donijela velike promjene. U nekim sektorima to se već danas osjeća, u drugima će se to tek dogoditi. Oni ljudi koji su se prilagodili, koji su usvajali promjene, danas nemaju problema u promjeni zaposlenja. Kada sam vodio Microsoft u Hrvatskoj, kompanija je upravo bila izašla s novim operativnim sustavom Windows 98. Ljudi koji su time vladali bili su najtraženiji na tržištu rada. Ali nisu li u međuvremenu savladali nove verzije sustava, danas ih više nitko ne treba. Mijenja se i struktura ekonomije, sve više ljudi ne radi na neodređeno vrijeme, nego po projektu. Ne rade za jednoga poslodavca, nego za više njih, od kojih svi ne moraju biti ni u Hrvatskoj.

Promjene o kojima govorite odgovaraju samo onima koji su među najboljima, oni su i do sada radili po projektu...

– Moramo računati s time da će se automatizirati i robotizirati sve na što se te nove tehnologije mogu primijeniti. Ljudi moraju biti spremni na prekvalifikaciju, jer njihovi poslovi više neće postojati.

Mislite li da je današnjim zaposlenicima u državnim i javnim službama jasno da ih čeka takva budućnost? Ne bi li većina njih nakon otkaza sjela i čekala posao?

– To je pitanje našeg mentaliteta i toga jesmo li ga spremni mijenjati. Glavna reforma mora se dogoditi u našim glavama. Svi smo tijekom dosadašnjih kriza naučili da će država rješavati naše probleme. Bude li suše, zemljoradnici će se žaliti da država nije investirala u navodnjavanje. Sada im treba netko objasniti da žive u prostoru omeđenom Dravom, Savom i Dunavom i da se ne mogu žaliti kako nemaju vode. Ljudi se moraju naučiti da svoje probleme rješavaju sami, pa i da budu spremni prekvalificirati se za novi posao.

Mogu li nam u tome pomoći migranti od kojih se poneki ipak i zaustavljaju u Hrvatskoj, oni većinom stižu iz kultura u kojima je poduzetništvo tradicija?

– Teško je reći koliko njih uopće ima u Hrvatskoj. Oni koji su tu danas su još većinom hendikepirani nepoznavanjem jezika. Ali sigurno da je naš DNK odavno pod utjecajem brojnih kultura i da će neki od migranata koji su tu odlučili ostati na neki način utjecati na Hrvatsku. Međutim, nas ne mogu mijenjati drugi, mi se moramo mijenjati sami. Evolucija je lijepa stvar, ali mi za nju nemamo vremena, nama treba revolucija. Da bi se to dogodilo, ljudima treba stalno govoriti istinu i učiti ih da ne očekuju sve od države. Država ne treba neracionalno davati, ona treba uzimati što je manje moguće. Država se treba baviti infrastrukturnim pitanjima. Povezivati zabačene dijelove zemlje, organizirati poštanske servise...

Ministar financija kaže da država ne uzima previše, da smo porezima među najmanje opterećenima u Europskoj uniji...

– On tu radi razliku između poreza i doprinosa, ali poduzetniku je svejedno kako se koji namet statistički zove, on zna da ukupni iznos mora uplatiti na jedan ili više računa države. Prema posljednjim statistikama, dobit hrvatskog gospodarstva je 2,5 posto. Maknete li najuspješnije, one koji su najprofitabilniji, koliko zapravo zarađuje hrvatski poslodavac? Od svega što stvori, on 97 posto potroši na plaće, dobavljače, državu, parafiskalne namete... Njemu ostaje 2,5 posto. S tim postotkom on nema prostora čak ni za amortizaciju, kamo li za neke nove investicije. Danas se, zbog velike konkurencije, investira najviše u podizanje plaća. Budući da su, kada je o malim poduzetnicima riječ, banke restriktivne, oni se okreću državi od koje traže subvencije. Umjesto takvih poticaja bilo bi bolje smanjiti davanja državi. Tada bi ostalo više novca za investiranje i razvoj.

Koja je najmanja psihološka granica rasta plaće da bi to ljudi doista i osjetili kao poboljšanje života?

– Problem je što na malim plaćama nema prostora za smanjivanje poreza, eventualno se može podizati neoporezivi dio plaće. Osim poreza koji može smanjiti ministar financija, i drugi ministri trebali bi se odreći dijela novca koji im stiže kroz parafiskalne namete. Nitko ne postavlja pitanje vremena. Koliko sati svaki direktor male tvrtke izgubi da bi se svaki dan iznova upoznao s nekim novim ili izmijenjenim propisom? Umjesto da radi svoj posao, on skoro polovicu svojeg radnog vremena lovi zakonske promjene, jer ako koju propusti, kaznit će ga. Istovremeno, zakoni su pisani nejasno, često bez konzultacija s ljudima na terenu, neki su potpuno neprimjenjivi.

S kojom vladom ste dosad komunicirali najbolje?

– U ovoj Vladi imali smo kvalitetnu komunikaciju s Martinom Dalić, inače ne vidim značajnih različitosti između pojedinih vlada. U svakoj se događa jednaki problem – postoje ljudi koji odlično razumiju situaciji i znaju što treba napraviti i oni drugi, koji to ne žele napraviti. Zorana Milanovića nisu previše zanimali kontakti s poduzetnicima. Andrej Plenković mrvicu je otvoreniji i razumije problem. Sudjelovao je i na nekim zajedničkim sastancima. Ali ne može premijer sam raditi promjene, niti se promjene mogu raditi samo kad premijer ima vremena. Zato je važno da se dobro upravlja javnom upravom, kako bi profesionalci koji tamo rade bili bolje raspoređeni, što bi im omogućilo da budu brži i učinkovitiji.

Hrvatska općenito ima problem s upravljačkim kadrom. Kako to riješiti?

– Prije svega treba se riješiti suvišnih pravila i suvišne dokumentacije. Kakve veze ima je li neki poduzetnik oženjen, ima li djece i je li odlikovan u Domovinskom ratu ako je on došao tražiti potporu svojem biznisu. A sve su to podaci koje će državni službenici od njega tražiti. Vjerojatno je to u skladu s nekim zakonom, ali treba mijenjati taj zakon. Moramo mijenjati procese, digitalizirati sve što je moguće, a onda prema procesima kreirati radna mjesta i time svima upravljati. Ljudima treba dati osjećaj odgovornosti, moraju znati za što odgovaraju. Naš je prijedlog bio da se pozitivnim može smatrati odgovor na svako pitanje na koje nam državna služba ne odgovori u roku od 27 dana. Nije usvojen. Radimo s ministrom Lovrom Kuščevićem na poboljšanju mehanizama upravljanja ljudima, ali to nije dovoljno ako se ne poboljšaju sami procesi.

Ivica Todorić bio je osnivač Udruge poslodavaca. Kako HUP gleda na način na koji je on ostao bez Agrokora?

– Agrokor nas je stavio u situaciju s kakvom se Hrvatska dosad nikada nije susrela.

Je li država smjela dopustiti da Agrokor stekne takav utjecaj na gospodarstvo?

– Pitanje je koliko je država na to imala utjecaja i je li se što moglo napraviti ranije. Sigurno je da je to svima sada novo iskustvo. Tek ćemo vidjeti što će nam to iskustvo donijeti. Zasad znamo samo da će to na kraju dovesti do nekih novih pravila i da će se kompanije ubuduće morati drukčije ponašati. Očekujem da će se i način na koji država kontrolira kompanije promijeniti. Da će kontrola biti jača.

Agrokor je bio generator zastoja u plaćanju među tvrtkama, a tvrtke su često s koncernom radile pod pritiskom da moraju pristati na određene uvjete. Jesmo li se toga oslobodili?

– U takvom načinu poslovanja uvijek postoje dvije strane. Kompanije ne bi poslovala s Agrokorom da im taj način poslovanja nije odgovarao i da ga one nisu uspješno naplatile. To je bio opasan tango koji je završio s neugodnim posljedicama, ali svi su plesali dobrovoljno. Mislim da će to za sobom povući svojevrsnu mini reformu u ponašanju. Ali ne bih tu problematiku vezao samo uz Ivicu Todorića i Agrokor. Generatori gomilanja dugova veliki su i unutar same državne strukture. Kako se može dogoditi da pojedini ravnatelji bolnica ne plaćaju lijekove 900 dana, pa i dulje? To ne može ostati bez posljedica. Čovjek može ostati bez kave ili sapuna, ali ne smije ostati bez lijekova. Ne može se trošak za koji je novac unaprijed određen u Ministarstvu zdravstva jednostavno preseliti na veledrogerije koje su privatne tvrtke. Ako država ne poštuje zakone, zašto bi ih drugi poštovali.

Postoje i privatni poslodavci koji rade “ispod stola”, zapošljavaju na crno, prodaju bez računa...

– Protiv njih se borimo, smatramo ih nelojalnom konkurencijom. Tražili smo od države da se prema sivoj i crnoj ekonomiji postavi oštro. Zbog toga što ti ljudi rade na crno svi ostali plaćaju više poreze i doprinose. Ali mi koji plaćamo sva davanja očekujemo i da ćemo imati bolju uslugu države.

Svi smo svakodnevno u raznim segmentima svjedoci rada na crno. Zašto gotovo nitko nikada ne reagira?

– Zato što se kod nas smatra neprihvatljivim da netko prijavi susjeda za kojega je evidentno da posjeduje više od toga što je mogao legalno zaraditi. To se smatra izdajom, nedostatkom građanske solidarnosti, iako bi upravo utaju poreza trebalo staviti u tu kategoriju. To je dijelom naš mentalitet, a dijelom cijena loše vođene, nedovršene tranzicije. Vrlo skupo smo platili našu državu, čini se da je nismo spremni i dalje braniti. Olako prihvaćamo da oni koji ne plaćaju poreze kradu budućnost našoj djeci. S druge strane, ni država ne ispunjava svoje zadatke, pa onda nije čudno da se ljudi pitaju zašto plaćaju sve što plaćaju.

Nedostaje nam radne snage. Zašto migranti koji prolaze kroz Hrvatsku ne razmišljaju o tome da ovdje ostanu?

– Ne vide ovdje perspektivu. To je jasna poruka nama kao zemlji. Ali nije to nešto što ne znamo. Šezdeset posto ljudi koji su se iselili tijekom nekoliko prošlih godina izjasnili su se da odlaze jer ne misle da će se ovdje nešto pozitivno dogoditi u sljedećih nekoliko godina. Ne vjeruju da će njihovoj djeci biti bolje.

Koliko je HUP zadovoljan svojom ulogom u društvu? Smatrate li se uspješnima?

– HUP ima jasnu svoju ulogu i svakodnevno ukazujemo na anomalije sustava i nastojimo ih otkloniti svojim aktivnostima, inicijativama i prijedlozima. U tome smo ponekad uspješniji, a ponekad manje uspješni. Teško mi je uopće zamisliti kako bi bilo poslodavcima i poduzetnicima u našoj zemlji da nema HUP-a. Dosta toga mi ipak uspijevamo promijeniti na bolje ili makar zaustaviti da ne ode u krivom smjeru. Premalo nas slušaju oni koji kreiraju zakone, što je loše jer ti ljudi često nisu upoznati sa stanjem na terenu. Mislim da bismo tu mogli biti daleko uspješniji kada bi nam se omogućilo da snažnije sudjelujemo. Previše se vremena troši na razgovore bez rezultata. Da imamo rezultate, najbolje potvrđuje stalni rast članstva, jer mi smo, kao što znate, udruga u kojoj članstvo nije obvezno.

Kakav je odnos HUP-a i sindikata?

– Surađujemo, iako ta suradnja ponekad škripi. Sindikati moraju shvatiti da su promjenom modela ekonomije i dolaskom digitalizacije neki radni procesi postali drukčiji. Vrijeme se više ne može mjeriti s vremenom provedenim na radnom mjestu u uredu ili na nekoj proizvodnoj liniji. Vi više ne morate raditi puno radno vrijeme za jednog poslodavca, vaših nekoliko poslodavaca mogu istovremeno biti i u nekoliko država. Svemu tome trebaju se prilagoditi i sindikati.

Koliko je stvaran problem prekarnog rada? Je li to nova vrsta eksploatacije ili novi model rada?

– To je novi model u svijetu i tako će dolazeće generacije sve više funkcionirati. Pogledajte oglase za radna mjesta, više nitko ne traži jednostavno prodavača ili administratora, sada su to u pravilu poduži opisi zaduženja koja bi novi zaposlenik trebao biti sposoban obaviti. Otvarat će se sve više radnih mjesta za koja danas ne znamo definiciju. Tu se otvara i niz novih pitanja: ako istovremeno radite za više poslodavaca koji su u više država, gdje ćete plaćati porez, od koga će vam stizati mirovina? I sada se poslovi sve više rade projektno, Zakon o radu je još tvrd kada je riječ o zapošljavanju i otpuštanju. Teško je zapošljavati prema stvarnim potrebama. Zato se ljudi zapošljavaju na “određeno vrijeme”, iako to zapravo ne odgovara ni poslodavcu ni zaposlenom.