Svatko je najbolji sudac vlastitih interesa, i demokracija mu to ima omogućiti, ali ne kada su u pitanju interesi drugih ljudi ili javni interes. Ljudi nisu anđeli, konstatirali su prvi ustavotvorci, i zato svatko ima javne dužnosti obavljati pod nadzorom. ‘Ne uvedi nas u napast’ mole svakodnevno vjernici, i propovijedaju drugi kojima je stalo do vjernosti, poštenja i digniteta. “Ni sebi samima ne smijemo povjeriti neograničenu moć odlučivanja”, pravdali su se djelotvorno američki ustavotvorci, pletući mrežu provjera i ravnoteža koja bi imala spriječiti korupciju. I ja sam se poslužio tom formulom, kada se ministri čude zašto ukazujem kako nikome ne treba toliko vjerovati da bi mu se prepustila moć, bez nadzora.
Ljudi slabije čuvaju javno dobro od svojeg privatnog vlasništva, poznato je još od antičkog filozofa Aristotela. Poznato je da “prilika čini lopova”, te je zbog toga potrebno paziti da se broj takvih prilika što je moguće više ograniči i smanji. Dobro je poznato kako je “bolje spriječiti nego liječiti”, prevencija je bolja od kazne. Na temelju tako jednostavnih spoznaja zrele su demokracije izgradile pojam sukoba interesa, i pristupile uređivanju takvih situacija preventivnim zakonodavstvom. Problem kod takvog zakonodavstva leži u tome što se nositeljima javnih ovlasti određuju, ograničavaju ili zabranjuju određene stvari koje su dozvoljene svima ostalima. Motivi koji ljude vode u politiku različiti su: moć, slava, novac, služenje narodu, ali svima je zajedničko da na tom području postaju prednici, prvaci. U svim sredinama, preventivno ograničavanje moći ljudi na položajima, nailazi na nerazumijevanje i otpor. U Hrvatskoj politička klasa, kao i akademska elita, složna je u glumljenju nerazumijevanja pojma! Novinari, međutim, dobro razumiju o čemu se radi, većina građana također, pod uvjetom da se ne odnosi na njih.
Zbog toga, sam nastanak takvih dilema valja spriječiti zakonskom zabranom održavanja određenih situacija, unaprijed, jednako za svakoga tko odlučuje o javnom novcu i interesima.
Potreba za tim oblikom regulacije proizlazi iz nekih temeljnih postulata “političke arhitekture” kao pravila izgradnje demokratskih političkih institucija. James Madison je u Federalistu upozorio da, iako je svaki pojedinac najbolji sudac vlastita interesa, ne smije doći u poziciju da o tom interesu odlučuje kada je u sukobu s interesima drugih pojedinaca.
Situacija sukoba interesa nikako ne podrazumijeva postojanje korupcije. Preventivna regulacija polazi od spoznaje kako ambivalentne prilike stvaraju za dužnosnika psihološki težak teret da pri donošenju političkih odluka zanemari svoj privatni interes. Nepoštivanje propisa o sukobu interesa poseban je oblik povrede pravila, o kojem odlučuje nazavisno tijelo. Korupcija pak znači poseban, nemoralan i nedozvoljen način razrješavanja takva sukoba, kazneno djelo o kojem odlučuju kazneni sudovi. Iskustvo pokazuje kako je to razmjerno vjerojatan način razrješavanja etičke dileme. Zbog toga, sam nastanak takvih dilema valja spriječiti zakonskom zabranom održavanja određenih situacija.
Zakonodavstvo o sukobu interesa spada u strukturalni institucionalni arsenal sredstava nadzora i ograničavanja nositelja vlasti i nužno je sa stajališta primjene ustavnih odredbi o njihovoj političkoj odgovornosti. Kao što slobodno tržište zahtijeva antitrustovsko zakonodavstvo, tako političko “tržište” zahtijeva prevenciju korupcije. Zato je regulacija sukoba interesa nužna sa stajališta vladavine prava, putem djelotvornog sustava kočnica i ravnoteža među granama, institucijama i pojedincima na vlasti. Nadzor nad nositeljima vlasti ne može se prepustiti samo njihovoj pretpostavljenoj visokoj moralnoj svijesti, niti samo prosudbi građanstva na izborima, već su potrebna dodatna institucionalna osiguranja.
Američki Kongres je 70-ih godina odlučno reagirao na šokantnu spoznaju kako je demokracija otvorena korupciji. U sjeni ostavke samog predsjednika Nixona, zbog zloporabe tajne policije, ostala je osuda na zatvor potpredsjednika SAD, Spirea Agnewa, koji je uhvaćen s golemom svotom novca namijenjenog mitu. Zakon o etici vlasti jedan je od tih značajnih zakona. U Britaniji, gdje je vlast oduvijek bila zaštićena zakonodavstvom o službenoj tajni, premijerka Thatcher započela je na logičan način, od svojih ministara, kojima je zabranila primanje darova u obliku putovanja privatnim avionima kompanija, članstvo u nadzornim odborima, besplatne vikende u luksuznim hotelima, itd. Finci su, shvaćajući problem vrlo ozbiljno, promijenili Ustav s ciljem da obvežu ministre i najviše dužnosnike sudstva.
U Hrvatskoj se krenulo drugim putem: od saborskih zastupnika. Mentalitet po kojem se u politiku ulazi da bi se pomoglo sebi, obitelji, i drugim dužnosnicima, ne može prihvatiti ideju da bi vlastodršci imali manje prava od običnih građana, konstatirao je u saborskoj raspravi 1998. vođa tada moćnog HSLS-a Dražen Budiša. Svi ostali, vladajući hadezeovci i oporbeni esdepeovci, izrazili su u toj raspravi, na koju su ili natjerani zahtjevima Vijeća Europe, zgražanje što se unaprijed, bez ikakvog povoda, sumnja u ljude koji su časno služili ili branili domovinu. Nakon rasprave, koja je uključivala dugačku polemiku o vrijednosti dara koji službenik smije primiti, pri čemu je nula bila neprihvatljiva većini, koja se stabilizirala na 500 kuna, nikako nije bilo moguće riješiti problem, da li samo jednog ili više tih darova. Zakon je ostao krezub i problemi se vuku do danas.
Saborsko Povjerenstvo, izabrano od oporbe i vladajućih, s tim da oporbenjak predsjedava, uvedeno je 2005., nakon što je premijer Sanader, uz suradnju HAZU i Pravnog fakulteta, objavio svoj operativni plan radikalne borbe protiv korupcije. Zastupnici su jedni prema drugima pokazivali veliko razumijevanje, dijeleći duboko nerazumijevanje samog pojma, tako da su europski pregovarači, tijekom pregovora o članstvu, neprestano prigovarali nedjelotvornosti toga tijela. Premijerka Kosor je, 2009. godine, odlučna uvesti zemlju u Europsku uniju, pozvala strane stručnjake, među njima rumunjsku dužnosnicu koja se istakla u borbi protiv korupcije. Rezultat je bio čisto i jasno protuustavan Zakon o sprečavanju sukoba interesa iz 2011.
Taj je Zakon, naime, ključno pitanje sankcije za nepoštivanje propisa o sukobu interesa, predvidio da nezavisno povjerenstvo, popunjeno natječajem, može pozvati svakog državnog dužnosnika zakonodavne, izvršne i sudske vlasti da podnese ostavku, a kao pravni lijek predviđen je upravni spor. Malo tko se usudio prosvjedovati, jer je odlučna premijerka na svaku primjedbu postavljala pitanje: „A zašto se vi zalažete za korupciju?!“ Predsjednik Josipović nije se odlučio koristiti svoje pravo pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. Ipak, eklatantna protuustavnost je otklonjena, uz naše zalaganje, a rezultat je bio okrnjeni Zakon. Predsjednica povjerenstva, odvjetnica Orešković, dosljedno se i odlučno primila provedbe toga Zakona. Kakav god taj Zakon bio, u javnosti je stvoreno ozračje odlučne podrške Povjerenstvu. To je bilo dovoljno da vodeći stranački aparat spriječi reizbor popularne dužnosnice. Nova predsjednica, Nataša Novaković, čim je nešto opreznije počela s radom, naišla je na nezadovoljstvo vladajućih. Novi Zakon trebao je Povjerenstvo staviti u službu stranaka.
Još nešto.
Prijedlog predsjednika Usuda Šeparovića zanemaruje činjenicu da smo dvostranačko povjerenstvo već imali, te da je na taj, protuustavan način izabran Ustavni sud kojim predsjeda, a u kojem se točno znade kojoj stranci pripada koji sudac!
Godinama se zalažem za ustavno uređenje sukoba interesa, i godinama me u tome ignoriraju desni i lijevi, državni i lokalni službenici, kao i cijela klasa novih bogataša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....