'Da se u Haagu 1993. sudilo za Vukovar, možda se genocid u Srebrenici nikad ne bi dogodio'

Što znači izvršiti neutralnu, stručnu, znanstvenu i cjelovitu analizu, ocjenu, reviziju ili evaluaciju rada Haškog tribunala? To znači zaokružiti odgovornost – sukladno najvišim standardima i mjerilima – prema ugledu osnivača Suda s najvišim rangom svjetskog autoriteta, Vijeću sigurnosti UN-a, opravdavajući golema sredstva uložena u njegov rad i podnoseći rezultat njegova rada pred svjetsku javnost, cijeneći sve žrtve ratnih sukoba na koje se Haški tribunal odnosio. Bez evaluacije rada Suda on može ostati izvor manipulacija i mitova s jedne strane i nedodirljivog (dogmatskog) autoriteta s druge strane.

Prvi zainteresirani za neutralnu stručnu evaluaciju trebao bi biti onaj tko je taj sud osnovao i na kraju krajeva onaj tko ga je financijski podnio. Drugi zainteresirani subjekti trebale bi biti države na koje se Sud odnosio, kako subjektivni osjećaj nepravednog tretmana ne bi samo još povećavao otpor prema suočavanju s prošlošću. I treća zainteresirana strana trebale bi biti sve države prema kojima se dosegnuti standardi sutra mogu primijeniti u slučaju njihove participacije u nekim tekućim i budućim ratnim zbivanjima.

Interesna “istina”

Evaluacija rada Suda nije politička samohvala ili napad na rad Suda kakav smo vidjeli na sjednici VS UN-a, nego je ta sjednica samo dokaz da se takva stručna neovisna evaluacija treba izvršiti kako razni politički državni (čak i otvoreno sukobljeni) interesi ne bi bili jedina interesna “istina” njegova rada. Bijeg ili čak “zabrana” evaluacije najgore je što se može dogoditi s baštinom Haškog tribunala. To ne bi značilo samo strah od prošlosti, nego i nebrigu prema budućnosti, jer bi “nerecenzirani” sadržaj suda (s nerazlikovanjem dobrih i loših strana njegova rada) koji svatko može subjektivno i interesno tumačiti kako hoće, bio izvor većih budućih svađa negoli “recenzirani” rezultat, ma kakav on bio. Klanjanje “zlatnom teletu” uvijek je znak življenja u strahu prošlosti, dok je evaluacija rezultata nečijeg rada uvijek ulog u bolje djelovanje u budućnosti.

Haški tribunal osnovan je radi poruke počiniteljima teških ratnih zločina na svim zaraćenim stranama da se neće nekažnjeno izvući i nastaviti živjeti izvan dosega ruke pravde kao i radi poruke žrtvama svih strana da se njihove patnje jednako uvažavaju i jednako poštuju. Ovo je bilo iznimno važno i zbog činjenice da su u trenutku osnivanja Haškog tribunala sukobi još trajali, pa se očitovanjem ozbiljne namjere kažnjavanja svih ratnih zločina slala i poruka sudionicima ratnih zbivanja da će im se i svaki mogući novi zločin odlučno upisati u teret krivnje.

Izazov je bio ne samo kako suditi izravnim počiniteljima i izvršiteljima zločina nego i huškačima, političkim nalogodavcima ili zaštitnicima ratnih zločina. I to jednako prema svim zaraćenim stranama, bez utvrđivanja karaktera rata i krivnje država u smislu države agresora i države žrtve, nego samo u smislu inidvidualne odgovornosti. Zbog toga je taj zadatak bio na izuzetno osjetljivom tlu, jer narodi zahvaćeni ratom “razmišljaju” logikom tog odnosa napadača i napadnutog, a posebno narod prema kojem je izvršena agresija.

Jedan od željenih ciljeva ili barem ozbiljna poruka o neisplativosti zločina, nažalost, nije ispunjena. Iako je proces osnivanja pokrenut 1992., a osnivanje i uspostava izvršeni tijekom 1993. godine, Haški tribunal nije zaplašio kasnije počinitelje najtežih zločina, poput onog u Srebrenici. A nije ni zaustavio rat, pa čak ni odagnao ratne planove koje je Srbija nakon Bosne i Hercegovine, usmjerila na Kosovo (1999.).

Možemo samo zamišljati koliko se kasnijih zločina ne bi dogodilo (ili barem smanjilo) da je Sud već 1993. otvorio proces za najveći zločin na području Republike Hrvatske – Vukovar. I da je na tako evidentnom primjeru popis odgovornih sadržavao i sam vrh JNA. Bi li uopće došlo do genocida u Srebrenici? I većeg opsega rata u Bosni i Hercegovini? Na ta pitanje nikad nećemo saznati odgovore, ali ostaje činjenica da sama najava i uspostava Suda nije imala učinak smanjivanja intenziteta i svireposti zločina, nego su se najteži zločini događali uza svu svijest već i o njegovu postojanju. To je poučak za budućnost da neodlučnost u povlačenju brzih poteza za najveće dotadašnje zločine ne obeshrabruje počinitelje nekih mogućih zločina.

Te propuste Haškog tribunala naglašava i njegov prvi glavni tužitelj Richard Goldstone, priznajući da je prvi propust dugi protok vremena do prvog uhićenja, a drugi “to što ishod samih suđenja nije doveo do situacije koja bi svim potencijalnim počiniteljima ratnih zločina u budućnosti poslala jasnu poruku što ih čeka u takvom slučaju” (Net.hr, 1. 12. 2017.).

Pitanje odabira predmeta

Kad je riječ o dugim godinama djelovaja Haškog tribunala, pojavljuje se pitanje “odabira” predmeta. Broj pojedinačnih zločina, odnosno lokacija i događaja zločina, nadilazi kapacitet Suda. Sud, a i svjetska javnost, mogli su znati da neće biti procesuirani ni svi počinitelji na istim razinama političke i vojne hijerarhije sa svih strana u sukobu, niti pokrenuti procesi za sve lokacije na kojima su se zločini dogodili. I tu je Sud natjeran na arbitrarnost, a zatim i selektivnost. Ma kako ona ne bila zlonamjerna (a uvijek je moguća i pristranost), počinje rađanje osjećaja dvostrukih kriterija.

Ako kao sudište ne želiš pokazati selektivnost svojih postupaka, dovesti javnost (i svjetsku i – posebno – lokalnu na čijem se terenu dogodio rat) u osjećaj “navijanja”, “trijažu žrtava” na važne i nevažne, moraš uvesti određene inicijalno neutralne kriterije prema kojima ćeš se voditi u svojem radu.

Ako ne želiš poticati osjećaj preferiranja jednih žrtava prema drugima, onda je potrebno pristupati svim žrtvama prema jednakim kriterijima. Čak i ako se (zbog nepristupačnosti optuženih ili nekog drugog objektivnog razloga) neće moći jednakom brzinom pristupiti procesima za sve zločine, nužno je utvrditi kronološki red svih poznatih zločina određene težine (masovni zločini) te na taj način poslati poruku žrtvama da nitko neće biti zaboravljen, makar se i sami procesi ne mogli voditi kronološkim slijedom samih zločina.

Haški tribunal ne samo da to nije učinio, nego je i za privedene osumnjičenike kalkulirao hoće li ih ili neće suditi za neke prethodne zločine (na primjer Mladića za zločine u Hrvatskoj), pa se zato dogodilo da se čak ni Vukovar uopće i ne uvede kao lokacija za koju će biti provedeno suđenje, a za Škabrnju da i ne govorimo. A nije riječ o pojedinačnim ekscesima, nego najtežim zločinima protiv civilnog stanovništva. Za prvi, inicijalni masovni zločin (Borovo Selo – valjda zato što je učinjen prema redarstvenicima) gotovo da se nismo ni usudili nadati da bi mogao zanimati Haški tribunal.

Selekcija zločina

Budući da nije sudio mjerom agresor-žrtva, niti je Sud imao mandat utvrđivanja tih odnosa, jedini nearbitrarni kriterij kojim su se mogli utvrditi zločini i žrtve koje će biti predmet suđenja u Haagu je kronologija. Uostalom, kronologiju zločina odredili su sami počinitelji svojim nedjelima. Ali Sud se odlučio selektirati zločine-događaje. I razvijati redoslijed predmeta koji može biti i poruka. Poruka koja Sud ne čini nepristranim.

Ova tvrdnja u Hrvatskoj može čak biti dočekana i kao grijeh, jer je o selektivnosti govorio ruski predstavnik na Vijeću sigurnosti UN-a. Ali, ma kakvi bili interesi ruskog interventa (korektni ili tendenciozni u korist neke druge strane), nije pitanje to koga je ruski predstavnik uzeo kao primjer, nego jesu li argumenti o selektivnosti (možda još više na nekim primjerima koje ruski predstavnik nije naveo) točni. To može korektno procijeniti samo evaluacija.

A protežiranje jednih žrtava naspram drugih sekundarno je penaliziranje “manje vrijednih” žrtava. Umanjivanje jednih zločina u odnosu na druge zapravo je i umanjivanje jednih žrtava naspram drugih. Takav pristup ne donosi mir među sve žrtve i ne doprinosi katarzi među svim narodima. Takav pristup, umjesto suočavanja s prošlošću, može potaknuti rađanje novih napetosti u budućnosti.

Vasiljević u Haagu

Haški tribunal nadišao je čak i institut “pokajnika”, pa je neke od izglednih osumnjičenika za najviši rang odgovornosti unaprijedio u svjedoke, pa čak i “eksperte” za ratne odnose i događaje. Već sama pomisao da bi šef Kontraobavještajne službe JNA, vojske duboko ogrezle u najprljavijim epizodama rata, trebao biti “tumač” zbivanja jest degutantna. A realizacija te zamisli kojom se general-potpukovnik Aleksandar Vasiljević nagrađuje ekskluzivnom pozicijom svjedoka, zbog njegova “ekskluzivnog znanja”, uvreda je svim hrvatskim, a posebno vukovarskim žrtvama.

Jesu li svi uvedeni alati i kriteriji bili jednaki prema svima? Jesu li kao takvi održivi prema bilo kome drugom u svijetu? Može li se na takvim standardima načelno već danas suditi političkim i vojnim osobama svih država u raznim svjetskim sukobima?

Završit ćemo s prigovorima američkog odvjetnika Michaela G. Karnavasa (pri čemu nama nije fokus na predmetu u kojem je on zastupao Jadranka Prlića, nego načelno na dvojbama procesnih kvaliteta suda kao takvog, čak i kad bi u slučaju korektnih procesnih postupanja presuda bila identična): “Optuženi nisu uživali presumpciju nevinosti; optuženi nisu imali pravedno suđenje; zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu donesen je na osnovi indicija; vrijeme za obranu se sustavno ograničavalo; sudsko vijeće bilo je disfunkcionalno (‘Dvojica sudaca često su se javno svađali s predsjedavajućim sucem, koji se činio nesposobnim voditi suđenje’); suci nisu bili dorasli zadatku (suci Haškog suda najčešće su profesori prava, a rijetko iskusni suci).

Nijedan od sudaca nije bio dorastao zadatku, i to se vidjelo, piše Prlićev odvjetnik. ‘Budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam da suci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat da im održimo predavanje, budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka pred ICTY-jem. Koliko god to drsko izgledalo, mojem je zahtjevu udovoljeno’, piše odvjetnik” (Jutarnji list, 7. 12. 2017.).

Ne znam je li nam razumljiva zadnja rečenica i apsurd Haškog tribunala – i to ne s početka suđenja, nego kod jednog od posljednjih predmeta – odvjetnik jednog optuženika davao je instrukcije sucima kako treba voditi proces i oni su na to pristali!!! I nakon toga se ne treba izvršiti evaluacija rada takvog suda?

Školski primjer

Navedeni odvjetnik na drugom mjestu kaže nešto nad čime se trebamo duboko zamisliti: “Ako postoji jedan predmet, jedno suđenje i jedan žalbeni postupak koji se ističe kao dio mračne ostavštine MKSJ, to je predmet Prlić i ostali. To je školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu” (Vijesti.hr/RTL, 6. 12. 2017.).

I opet, ne mislimo da treba revidirati jednu presudu (to je pitanje osuđenih koji se mogu odlučiti za reviziju individualnog slučaja), nego izvršiti cjelovitu ekspertizu i evaluaciju rada suda. Previše je indicija koje govore o dvojbenim standardima koje si je dopustio taj Sud da bismo to bez evaluacije poželjeli uvesti u svjetsku pravnu baštinu. Uostalom, ono što je u njegovoj baštini bilo dobro ostat će nasljeđe za budućnost. Ono što nije nužno je detektirati i u budućnosti izbjeći. Tko se toga boji? Loše suđenje nije zadovoljština nijednoj žrtvi. Naročito ako zbog loše provedenog suđenja sutra bude u pitanje dovedena presuda protiv stvarnog počinitelja, pa žrtva ostane dvostruko oštećena.