S inflacijom većom od 12 posto vrijednost plaća sve je manja, a to znači da će usprkos Vladinim mjerama izlazak iz krize biti težak. Istodobno, već nekoliko mjeseci u javnosti se raspravlja o prijedlogu Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) za rasterećenje poreza na dohodak i drugih davanja iz dohotka zaposlenih. U izradi prijedloga sudjelovali su stručnjaci, njih više od 40 iz Podravke, Atlantica, Ericssona, Zagrebačke burze, raznih banaka i proizvodnih tvrtki.
O mogućnosti da se promjenom porezne politike ojača osobna ekonomska pozicija zaposlenih razgovarali smo u Laubi, kući za ljude i umjetnost, s Hrvojem Balenom iz HUP-a, Darkom Šeperićem, izvršnim tajnikom Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), i Hrvojem Zgombićem, poreznim savjetnikom.
■ Vlašić: Može li se promjenama poreza povećati financijska moć zaposlenih, mogu li imati više novca u svom džepu? O čemu govori prijedlog HUP-a?
Balen: HUP je napravio prijedlog korekcija u poreznom sustavu i oporezivanju rada kako bi se “prebrikao” jedan period u kojem smo osjetili da Hrvatska postaje nekonkurentna za zapošljavanje i da se i zbog toga događa odljev ljudi, koji odlaze na zajedničko tržište rada EU, a i ne privlačimo ljude koji dolaze na tržište rada, osim u sezoni kada dolaze radnici u turizam i građevinarstvo. Hrvatsko tržište rada, de facto, više ne postoji. Mi smo dio zajedničkog tržišta rada EU gdje su mnoge članice krenule vrlo agresivno s politikama privlačenja ljudi i poreznim rasterećenjima. To je rezultiralo time da ljudi koji imaju znanje i kompetencije vrlo rado odlaze tamo i temeljem raznih olakšica, rasterećenja poreznog sustava ostvaruju bitno veće netoprimitke u odnosu na bruto koji se njima isplaćuje.
■ Vlašić: Tu vjerojatno država gubi.
Balen: Tu gube prvenstveno ekonomija i poslodavci jer više ne mogu dobiti ljude. Mi smo četvrta zemlja EU po nedostatku radne snage, a s druge strane ekonomija se ne može razvijati jer živimo na “gorivu ljudi”, koliko imamo pametnih ljudi koji stvaraju neku dodanu vrijednost, toliko možemo napredovati. Jedna od stvari koje smo ovom mjerom predložili jest da se smanjenjem direktnog opterećenja oslobađa veći dionovaca.
■ Vlašić: Što to znači?
Balen: Prvo i osnovno, hrvatski poslodavci, prema zakonu, kada ugovaraju plaću, ugovaraju brutoplaću. Ljudi često nisu svjesni toga da brutoplaća sadrži i davanja, ljudi vide samo ono što na kraju dobiju na svom tekućem računu. Međutim, svi ugovaraju brutoplaću, u kojoj se nalazi i naknada za mirovinsko osiguranje, za prvi i drugi stup, porez, prirez, sve što se u tome nalazi. U pravilu, ono što ljudima ostane od bruta u Hrvatskoj čini nas dosta nekonkurentnim. Postoji masa zemalja koje su puno konkurentnije od nas, tako da ljudima koji zarade istu količinu novca više ostane u džepu. Tom smo logikom i krenuli, rekli smo da nam treba značajnije rasterećenje tog bruta da radnicima ostane više novca u novčaniku. Čak smo došli do neke brojke, i rekli smo da bismo se smanjenjem opterećenja ljudima koji su visokokvalificirani za minimalno 7 postotnih poena mogli približiti konkurentnim ekonomijama, ali i da bismo mogli parirati nečemu što je uzelo jako puno maha nakon pandemije, a to je rad na daljinu. U ovom trenutku mi kao hrvatski poslodavci isplaćujemo sve što moramo isplatiti unutar bruta, dok strani poslodavci koji nisu registrirani u Republici Hrvatskoj koriste sve moguće alternativne oblike angažiranja hrvatskihradnika.
■ Vlašić: Koliko ljudi zarađuje prosječnu plaću?
Šeperić: Polovica ljudi u Hrvatskoj prima prosječnu plaću koja je oko 7500 kuna, a medijalna je oko 6300 kuna. Posljedica je toga da je velik broj radnika, onih s nižim i prosječnim primanjima, već sada slabo porezno opterećen. Tako da je mjera kojom se daljim poreznim promjenama može pomoći onima s nižim plaćama relativno skromna. No, složio bih se da je porezni sustav važan instrument ukupne politike države i ima utjecaj na ekonomiju, ekonomski rast, demografska pitanja i, konačno, na opći osjećaj pravednosti. Tu ćemo doći do nekih principa s kojima se s poslodavcima vjerojatno nećemo složiti jer je nama važna ta dimenzija pravednosti, zadržavanja elementa progresivnosti sustava poreza na dohodak koji smo nekako “potiho” uspjeli smanjiti. U Hrvatskoj nitko nije pokušao otvoreno uvoditi takozvani flat tax rate porez na dohodak. Međutim, ono što nam se dogodilo u praksi jest da 99,7 posto radnika plaća jednu stopu poreza, a ova viša stopa koja zabrinjava poslodavce, pogađa 0,3 posto radnika, osobito u ICT-sektoru koji je zaista zapao u velike probleme s nedostatkom radne snage.
■ Vlašić: ICT-sektor ima, za hrvatske uvjete, relativno dobra primanja.
Balen: Za hrvatske prilike da, ali ponavljam: Hrvatska je dio zajedničkog tržišta rada. Promatrati samo Hrvatsku znači odmah gubiti bitku. Sve tvrtke koje su konkurentne moraju biti konkurentne na europskom tržištu jer se natječu za europske poslove na europskom tržištu, za europske radnike. Nije samo ICT u ovoj priči nego, gdje god da se nalaze visokokvalificirani radnici, bili to inženjeri, liječnici ili znanstvenici, svi su opterećeni cijelom kategorijom ne samo poreza na dohodak nego i doprinosima. Mi gledamo da oni nose veći teret po opterećenju rada nego što to čine porezi. U pravu je gospodin Šeperić, jako puno ljudi ima jako puno raznih olakšica kojima se porez na dohodak spašava. Nas muči cjelokupni paket i nismo se u ovoj priči samo fokusirali na jednu kategoriju poreza na dohodak, nego smo rekli da želimo smanjiti ukupno opterećenje rada. Ako Vlada ima drukčiju ideju, mi ćemo je prihvatiti ako postoji rezon za to.
Šeperić: Nismo mi kao sindikati a priori protiv diranja poreznih razreda, puno su nam veći problem pitanja doprinosa, to su doprinosi za mirovinsko i za zdravstveno. Doprinos za mirovinsko osiguranje od 20 posto jedan je od najnižih u Europi, s time da je 15 posto koliko ide u javni mirovinski sustav apsolutno najniži iznos doprinosa, a s obzirom na stanje u mirovinskom sustavu mi tu jednostavno ne vidimo prostor da se to dira, i to ćemo vrlo žestoko braniti. Što se tiče doprinosa za zdravstvo, on je velik, u mnogim je državama manji, i mislim da treba početi prvo od racionalizacije tog sustava.
■ Vlašić: Što biste vi napravili? Hoćete li otvoriti novi problem ili imate li ideju za rješenje?
Zgombić: Lako je stvoriti novi problem. Rekao bih nekoliko stvari. Prvo, ono što je rekao kolega Balen, zaboravljamo da se zemlje duži niz godina porezno konkurentno natječu i nude povoljnije uvjete ne samo radi privlačenja radnika nego i privlačenja investicija. Drugo, sve naše vlade dugi niz godina zaboravljaju uspješno testirano pravilo da se smanjenjem poreznog opterećenja povećavaju porezni prihodi, s nekim vremenskim odmakom. Treće, moram se vratiti na vašu tezu o pravednosti poreza. Djelovanje na pravednost kroz poreze potpuno zanemaruje cijelu ekonomsku dimenziju, cijeli BDP. I tu, vjerujem, imamo vrlo nepovoljne ekonomske posljedice želje da kroz poreze postižemo pravednost. Evo vam primjer, ako netko radi 12 sati na dan, a to je slika ICT-a danas, a netko radi 8 sati, ovaj koji zarađuje 50 posto više radi i više vremena. Zašto bi on plaćao porez po povećanoj stopi? Ovih, 0,3 posto za koje ste rekli da plaćaju porez po povećanoj stopi, koliki je njihov udio u dodanoj vrijednosti ekonomije, je li 0,3 posto ili znatno veći? Jasno je da ljudi onda bježe iz takve situacije. Zatim, ne smijemo zaboraviti da su svi porezi prevaljivi. Što mislite, kada direktor neke vrlo uspješne kompanije u Hrvatskoj ima brutoplaću od 200 tisuća eura godišnje? On plaća, naravno, porez po povećanoj stopi. Tko snosi taj porezni teret? Kompanija plaća porez za njega fizički, ali taj porez ne snose ni on ni kompanija. U mjeri u kojoj to mogu taj teret prebacuju kroz PDV na kupce. Prema tome, njegov povećani porez po povećanoj poreznoj stopi plaćaju penzioneri i svi oni koji kupuju proizvode te kompanije, oni su stvarni ekonomski snositelji tog poreza. Ne on niti kompanija! Na isti se način tako prevaljuju porez na dohodak, porez na dobit i PDV. Teza da je PDV indirektni porez nikako ne stoji. Danas, ako imate investitora, domaćeg ili stranca koji traži 10 posto povrata na kapital, a poveća mu se stopa poreza na dobit, što mu pak smanjuje stopu povrata na kapital, što će on napraviti? Ili će to nastojati kroz cijenu proizvoda i usluga prevaliti na potrošače ili će, ako to ne uspije, a i dalje ima iste zahtjeve o povratu investicije, otići u neku drugu zemlju koja ima niži porezni teret. Tako je ostvarivanje pravednosti kroz poreze kao ideja lijepa, ali je u stvarnosti katastrofalna. Sindikati nikada neće odustati od te teze da društvo treba biti pravedno, s čime se slažem, ali postići pravednost kroz poreze je krivo. Mislim da je jedan od razloga lošeg stanja ove ekonomije upravo negativna kolaboracija naših sindikata s našimvladama.
Šeperić: Vi ste sada vrlo vješto iskombinirali – molim da shvatite to kao kompliment – neke elemente koji pripadaju vašem poznavanju poreznih sustava i elemente koji pripadaju ideologiji. Teza da smanjenje poreza rezultira većim prihodima nije empirijski dokazana, mogli bismo naći primjere koji pokazuju suprotno. Nisam rekao i ne tvrdim da se društvena pravednost može postići kroz porezni sustav. To bi bilo malo preuveličavanje moći poreznog sustava. Porezni sustav mora stvarati dojam da je pravedan kako bi ljudi bili spremni plaćati poreze. Jedan je od naših velikih problema nesklonost ljudi plaćanju poreza i porezna evazija. Ne mislim da se može stvoriti društvo jednakih, mogu se smanjivati nejednakosti u nekoj manjoj mjeri, i to čak dira puno više neke poreze koje ovdje nismo otvorili kao što su porezi na nekretnine, porezi na nasljedstvo i drugi. Tu je vjerojatno cijelo jedno područje gdje ćemo se gospodin Balen i ja složiti, a to je da naš porezni sustav ne potiče poduzetništvo, nego rentijerstvo, ekonomiju, odnosno zaradu od aktivnosti koje ne doprinose ukupnom ekonomskom razvoju. Moram komentirati, iako radije ne bih u to ulazio, ovu optužbu da su sindikati sukrivci, zajedno s vladama. Mislim da to preuveličava moć koju sindikati imaju u ovoj zemlji. Sindikati jednostavno nemaju takvu moć da pomognu Vladi provoditi nekakve poreznepolitike.
Zgombić: Porezi su apsolutno neodgovarajući mehanizam da se postigne pravednost. Ne čini li vam se logičnim, ako se smanji porezni teret, da će više investitora doći u ovu zemlju, da će više radnika doći u ovu zemlju i da ćemo svi prosperirati i da će država s vremenom ubirati veći porez? Zamislimo da se stopa poreza na dobit poveća i da iznosi 100 posto, da poduzetniku ne ostane ništa. Slažemo li se da sutra ujutro ovdje ne bi bilo ni jedne tvrtke, ni jednog poduzetnika?
■ Vlašić: Vjerojatno je obična ljudska zavist, ali mi se kao nekomu tko ne zarađuje osobito, a u tome prepoznajem mnoge kada kritiziraju poreznu politiku, čini nepoštenim da plaćam isti porez kao i netko tko zarađuje mnogo.
Zgombić: Zarađujte pet puta veću plaću pa ćete plaćati pet puta većiporez.
Balen: Boris, to nije točno. Vi plaćate proporcionalno koliko uprihodite. To što imate istu poreznu stopu, ne znači da plaćate isto. Onaj tko ima veću plaću daje više, vi dajete neštomanje.
■ Vlašić: Kad pogledamo vaš prijedlog poreznog rasterećenja, onda čovjek s višim prihodima ima veći benefit od toga.
Balen: Nije li to dobro?
■ Vlašić: To je super, za njega. Ako ja imam plaću od pet tisuća kuna, a vi imate deset tisuća, u ovom rasterećenju vi dobivate više novca.
Balen: Ja ću imati više novca, ali to ne znači da ću plaćati manje poreza nego vi. Opterećenjima, porezima i doprinosima demotivira se rad u ovoj zemlji. Uzmete li u obzir da se mirovine i zdravstvo ne mogu financirati doprinosima, onda je krivo reći da se doprinosi ne mogu smanjiti. Mogli bismo smanjenjem iznosa za doprinose rasteretiti rad, a time ćete povećati potrošnju pa će se povećati prihodi od PDV-a.
■ Vlašić: U vezi s mojom plaćom, što biste rekli ministru financija da ga sretnete u liftu?
Zgombić: Rekao bih mu da smanji poreze.