CRVENI CRNI: JESU LI ISTI? O čemu govorimo kad govorimo o dvama totalitarizmima: Kritičko suočavanje sa zaključcima Vladina vijeća za prošlost

Veliki britanski premijer i ratni pobjednik iz Drugog svjetskog rata (Britanci bez obzira na ideološka i sva moguća ina opredjeljenja nemaju oko toga nikakvih prijepora ili zadrške) Winston Churchill jednom je rekao: “Ako neki problem ne želiš riješiti, osnuj komisiju!” Upravo tako funkcionira sadašnja vlast Andreja Plenkovića kad su u pitanju problemi nedavne prošlosti pogotovo zato što, kada Komisija donese neku odluku, uz mnoštvo izdvojenih dijametralno suprotnih mišljenja, ona, praktički, nema nikakvu znanstvenu težinu, nego samo ideološku i dnevnopolitičku, a produbljuje strasti i unosi dodatni nemir u ionako rastrzano hrvatsko društvo.

Hrvatsko društvo podijeljeno je po svjetonazorskim i vrijednosnim “načelima”, a uspjeli smo i vlastitu povijest svesti na ideološku i svjetonazorsku razinu, pa čak smo došli u fazu da o povijesnim činjenicama “demokratski debatiramo”. Hrvatska je mala zemlja, ali prilično drčna kad je riječ o ideološkim i političkim odabirima.

Hrvatska je imala autentični komunistički pokret, ali i autentični nacifašizam, a to je veliki problem ove zemlje i dan-danas. No, hrvatski (u sklopu jugoslavenskog) partizanski (antifašistički) pokret bio je jedan od najorganiziranijih i najmasovnijih (u odnosu na broj stanovnika) u Drugom svjetskom ratu, koji je predvodila tadašnja Komunistička partija (pri čemu nitko građanskim strankama i pokretima nije “branio” da, kao u Italiji, Norveškoj i Francuskoj, imaju i vlastite antifašističke odrede, pokrete i otpore), te iako takav bio svesrdno prihvaćen od SAD-a, Francuske i Velike Britanije kao saveznički i, na kraju, pobjednički. Upravo ta činjenica autentičnosti i samostalnosti omogućila je da Jugoslavija, a time i Hrvatska, učini jedan od ključnih koraka u svojoj povijesti – odupre se totalitarizmu staljinizma samo koju godinu nakon otpora fašizmu. No, i komunizam i fašizam i u našim inačicama obilježili su zločini. To je neosporno, ali dok je u NDH zločin bio imanentan i dominirajući sve četiri godine, komunizam, koji je trajao gotovo 45 godina, prolazio je kroz različite etape, koje je, između ostalog, obilježio i zločin, pogotovo u prvim godinama uspostave vlasti, ali nije bio imanentan.

No, Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, koje, po ovome kako je radilo i donijelo “verdikt”, više sliči na nekadašnju “Komisiju za šund” pri Ideološkoj komisiji CK, koja ništa nije zabranjivala, ali su knjige, filmovi ili ploče s oznakom “šunda” bili nešto skuplji, a oni koji su nosili tu etiketu ili su bili posramljeni ili su pak izigravali (neshvaćene) “žrtve režima”. Upravo tako su postupili i u Povjerenstvu – ništa nisu zabranili, pa su čak u određenim prigodama dopustili odiozni pozdrav “Za dom spremni” koji je bio glavni poklik ustaške NDH pod kojim su doneseni rasni zakoni, osnivani konclogori i predana Dalmacija s otocima fašističkoj Italiji. Uz to, Povjerenstvo je donijelo i više izdvojenih mišljenja svojih članova koja “opravdavaju” nejasnu mantru aktualne vlasti – odricanje od obaju totalitarizama, odnosno stavljanje znaka jednakosti između nacifašizma i komunizma, odnosno ustaštva i NDH te socijalizma i SR Hrvatske i SFR Jugoslavije.

Tako je, recimo, povjesničar Mladen Ančić rekao kako na “isti način treba tretirati fašizam i komunizam, njihove simbole i organizacije koje su ih uspostavile”, povjesničar Ante Nazor smatra da su identični pozdravi “Za dom spremni” te “Smrt fašizmu - sloboda narodu”, a dekan Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić traži čak i otvaranje rasprave o preambuli Ustava Hrvatske u kojem se odbacuje NDH, a priznaje ZAVNOH kao povijesni dokaz hrvatske državnosti koju danas baštini neovisna Hrvatska, te se zalaže za jednak tretman našeg i globalnog “komunizma i nacifašizma”.

No, je li to baš tako? Mogu li se generalno nacifašizam i komunizam (socijalizam) usporediti, a pogotovo u našim inačicama?

– Koliko mi je poznato, ni u nas u “ozbiljnoj” historiografiji, u znanstvenim časopisima i knjigama, nema takvog izjednačavanja. Ono postoji u publicistici, kao i u javnom nastupanju nekih povjesničara, dakle onome što bismo mogli nazvati političkim raspravama o povijesti ili elementima politike povijesti – kaže nam profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Damir Agičić.

Damir Krajac / CROPIX

Prof.dr. Damir Agičić

– Ne mogu, naravno, govoriti o svakoj pojedinačnoj historiografiji, ali, o srednjoeuropskima, čijem krugu i povijesnoj sličnosti pripadamo, jasno se govori o fašizmu i nacizmu kao o izuzetno negativnim i po ljudsko dostojanstvo i slobodu opasnim pokretima i sustavima, a ni ocjene komunističkog sustava, osobito u njegovoj staljinističkoj izvedbi, u tim historiografijama nisu pozitivne – kaže Agičić.

– Za razliku od nas – nastavlja Agičić – gdje možda neki s određenim simpatijama gledaju na ustaše i NDH kao “ostvarenje stoljetnog sna” hrvatskog naroda o ostvarenju vlastite države te s ponosom govore o kulturnom napretku tijekom rata, u Poljskoj ili Češkoj niti jedan povjesničar, a ni laik, neće se pozitivno izjasniti o nacističkom sustavu – možda je njihova sreća da u ono doba nisu imali Hitlerovih kolaboranata. U Srbiji je pak situacija drukčija: pojedini povjesničari skloni su ići u pravcu otvorene rehabilitacije čak i samog Milana Nedića i njegova režima, koji je izravno bio u službi nacista.

Profesor na Sveučilištu u Luxembourgu politolog Josip Glaurdić smatra da se generalno ne može staviti znak jednakosti između komunizma i nacifašizma.

Tomislav Krišto / CROPIX

Josip Glaurdić

– Svako stavljanje jednakosti između tako kompleksnih društvenih pojava kao što su ideologije prije svega je znak intelektualne lijenosti, a često i politikantskih namjera. To, naravno, ne znači da ih ne smijemo uspoređivati. Naprotiv, upravo usporedbama tih dviju ideologija koje su se i vremenski i prostorno prepletale možemo doći do vrlo korisnih spoznaja. Ako tražimo nit poveznicu u ovom konkretnom slučaju između nacifašizma i komunizma, mislim da je prije svega možemo naći u njihovoj revolucionarnoj i totalitarnoj prirodi, kao i entuzijastičnom prihvaćanju često i ekstremnih oblika nasilja u svrhu postizanja svojih političkih ciljeva – kaže Galurdić.

Dejan Jović s fakulteta Političkih znanosti u Zagrebu kaže kako su mnogi na Zapadu priznavali Jugoslaviji jedinstvenu poziciju zemlje čija se Komunistička partija oduprla prvo Hitleru, a potom Staljinu, te je u tom smislu dala vrlo značajan doprinos borbi protiv totalitarizma u svijetu. Koji je drugi europski vođa imao takvo iskustvo: da se najprije kao nepoznati partijski šef jedne ilegalne organizacije svrsta na stranu antifašizma, a potom, kao lider male i nerazvijene zemlje, usprotivi Staljinu? U tom je smislu ideja o socijalizmu kao totalitarizmu promašena. Jugoslavenski socijalizam bio je totalitaran samo u svojoj inicijalnoj fazi, kao staljinizam. Kasnije je imao totalitarne elemente, ali ih je odbacivao i zamjenjivao liberalizacijom društva, pa su 1980-e, kako tvrde Vjeran Katunarić i Dragutin Lalović, bile po mnogočemu liberalnije od 1990-ih, čak i u Hrvatskoj, a da ne govorim o Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori. Raspad Jugoslavije značio je, dakle, prekid jedne dugotrajne tendencije liberalizacije društva, i pad u novi autoritarizam, ovog puta nacionalistički, s mnogim elementima totalitarnog, naročito u odnosu na etničke manjine, ali ne samo na njih, kaže Jović.

Matija Djanjesic / CROPIX

Dejan Jović

No, profesor Glaurdić kaže kako danas, kao uostalom i uvijek, postoje izrazite razlike u gledanju na te dvije vrste režima u različitim europskim društvima. Te razlike uvjetovane su, prije svega, povijesnim iskustvima tih društava, ali i trenutačnim političkim sukobima, odnosno potrebama. On, nadalje, misli kako u Hrvatskoj postoji značajan dio društva koji gleda na našu inačicu nacifašizma – na ustaštvo – kao na nešto pozitivno. Što je jednako važno, postoji i značajan dio našeg društva koji gleda na antidemokratske, ksenofobne, antisemitske, diskriminirajuće politike i diskurs određenih političkih snaga u današnjoj Europi također s velikim odobravanjem.

– S druge strane – ističe Glaurdić – kod nas postoji iznimno značajan dio društva kojem je nepojmljivo prihvatiti da je domaći komunistički režim koji se borio protiv velikog zla i koji je to veliko zlo pobijedio u svojim temeljima također imao ugrađene ne samo zločine nego i niz dubokih nepravdi. Mi u ovom povijesnom trenutku, na žalost, prolazimo kroz period u kojem nemamo konsenzus o odbacivanju i lijevih i desnih ekstremizama.

– Nedostaje nam, prije svega, dobrog obrazovanja iz društvenih i humanističkih znanosti. Nikada nas se nije učilo gledati na društvene procese kontekstualno i dinamički. Da ne govorim da nas se nije učilo razmišljati i nezavisno vrednovati, nego samo reproducirati podatke. To je baš naš hrvatski, tj. postsocijalistički problem. No, što je još važnije, nedostaje nam i empatije. Nedostaje nam sposobnosti i volje shvatiti i prihvatiti mišljenja i drukčija životna iskustva ljudi oko nas – nastavlja Glaurdić.

Agičić pak navodi kako nikako ne bi stavio znak potpune jednakosti između tih dvaju totalitarizama – jedan je svoje zločine činio i pravdao u ime nacije i širenja nacionalnog prostora, ubijajući pripadnike pojedinih naroda, etničkih i vjerskih zajednica, samo zato što su Židovi, Romi, pripadnici slavenskih naroda, drugi je zločine pravdao klasnom borbom. Jedan je uništen u naponu svojih zločinačkih divljanja, drugi je poživio dovoljno dugo da evoluira i napusti primitivne metode masovne fizičke likvidacije protivnika i onih koje je takvima proglašavao.

Profesor s filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić kaže kako se totalitarizmima smatraju “samo” dva režima – staljinizam i Hitlerov nacizam, a da bismo o režimu u Jugoslaviji ipak prije mogli govoriti kao o “autoritarnom”, a ne totalitarističkom režimu.

Boris Kovacev / CROPIX

Hrvoje Klasić

Naime, totalitarizam je režim osnovan na sveobuhvatnoj ideologiji i teroru koji kontrolira sva područja ljudskoga i društvenog života. Prema Hanni Arendt: “Totalitarizam je jedinstven politički fenomen nastao 1930-ih. Jedna je od ključnih razlika između totalitarizma i sličnih režima u tome što ti režimi zadržavaju državnu strukturu, a totalitarizam, iako ponegdje zadržava državni oblik, ukida logiku države (razlikovanje vlasti od građanskog društva) i uspostavlja vladavinu jedne organizacije (stranke) s kojom se indoktrinirana masa u potpunosti poistovjećuje.”

Jović pak smatra kako je uspoređivanje nacizma i fašizma s “komunizmom” služilo hladnoratovskoj politici Zapada, koja je htjela opravdati razloge za vođenje ideološkog rata protiv SSSR-a i Istoka nakon 1949. godine. Stoga, kaže Jović, sredinom 1950-ih nastaju teze o “dva totalitarizma”, pri čemu je jedan poražen (nacistički), a drugi je stalna prijetnja kojoj se treba suprotstaviti na sve načine (“komunizam”).

– U Drugom svjetskom ratu, tj. prije Hladnog rata, takva izjednačavanja nisu bila moguća: štoviše, SSSR se, iako je bio staljinistički, borio na istoj strani sa SAD-om i Britanijom, a svi su oni smatrali da je nacizam zlo kojem nema ravna i koje je neusporedivo s bilo čim drugim. Holokaust se tretirao kao jedinstvena i neusporediva pojava. Svi ratni rezultati nastali na temelju nacističkih osvajanja ili politike pronacističkih kolaboranata (npr. ustaša) poništeni su. To se nije dogodilo sa Staljinovim osvajanjima: upravo obrnuto, sva su ona priznata i prihvaćena od zapadnih saveznika, iako nevoljko i sa zebnjom. No, i oni su priznali da bez odlučujuće uloge SSSR-a (kao i uloge Velike Britanije) nacizam ne bi mogao biti poražen.

– Što se tiče izdvojenog mišljenja, uspoređivati i stavljati znak jednakosti između fašizma i komunizma, odnosno NDH i ustaškog pokret, te SFRJ odnosno SR Hrvatske i socijalizma je promašeno – kaže nam povjesničar Hrvoje Klasić. – Možemo navesti niz primjera, i to bez nekog “kopanja”. U NDH, ako izuzmemo ono što je “esencija” te države – fizičko uništavanje, vi kao Srbin, Židov, Rom, ali i Hrvat koji drugačije razmišlja niste imali ama baš nikakvu perspektivu – od ograničenog kretanja i stanovanja, a prema rasnim zakonima i kod brakova, nošenja vidljive oznake “pripadnosti” na istaknutom mjestu na odjeći, do ugrožavanja svake egzistencije; izbačeni ste s posla, niste mogli naći posao, niste se mogli školovati ni biti dijelom društva i zajednice. Dakle, potpuno ste onemogućeni da vodite normalan život i on vam je u stalnoj opasnosti. S druge strane, u socijalističkoj Hrvatskoj ili Jugoslaviji nije bilo ograničenja ni progona te vrste. Osim toga, niste trebali biti član partije da biste školovali djecu, imali pravo na posao, zdravstvenu skrb ili dobili od poduzeća stan u vlasništvo. Postojala su ograničenja političkog djelovanja, ali i to se s vremenom mijenjalo i te su se slobode s vremenom povećavale – ističe Klasić, koji kaže kako se povijest NDH može promatrati iz perspektive Jasenovca i rasnih zakona, ali da se povijest socijalističke Hrvatske ne može svesti samo na djelovanje Udbe protiv političkih oponenata, te se taj strašni segment “komunizma” mora uključiti u proučavanje naše “komunističke prošlosti”, ali ne kao jedini i dominantni.

Agičić nadalje smatra kako se protivi postavljanju znaka jednakosti između tih režima, ali je protivan i veličanju ili hvaljenju bilo kojeg od njih:

– Površno izjednačavanje postalo je dosta popularno, da su svi ti sustavi, fašistički i nacistički, kao i komunistički, totalitarni i zločinački. Drugi pak govore da je ideja vodilja komunizma bila pozitivna, jer se u prvi plan stavljao čovjek i njegova sloboda. Ističe se činjenica da su Staljin i SSSR uvelike pridonijeli pobjedi europskih država protiv fašističke Italije i nacističke Njemačke te njihovih saveznika među kojima je bila i NDH, a pritom zanemaruje da u komunizmu deklarirano nije značilo i stvarno, da su u ime velikih ideala slobode i ravnopravnosti počinjeni brojni zločini. Valja imati na umu da u komunističkim/socijalističkim državama nastalima nakon II. svjetskog rata nije ostvaren ideal slobode, štoviše mnogi su stradavali upravo zato što su ljudska prava i slobode potirani – kaže Agičić.

Profesor Jović upozorava kako revizionisti u Hrvatskoj zaboravljaju da je Titov poredak, koji je također imao totalitarne elemente, bio od 1948. u velikoj mjeri antistaljinistički:

– Jedno je vrijeme funkcionirao kao “antistaljinistički staljinizam”, ali se kasnije demokratizirao i liberalizirao, tako da u 80-ima, poslije Titove smrti, ima daleko više liberalnih elemenata nego na svom početku, a rekao bih da, kako ide prema svom kraju, postaje više liberalan nego totalitaran.

Prema Joviću, čak se i elementi autoritarnosti gube “u korist” kaosa i anarhije, koju smo na kraju svi skupo platili. Izvana gledano, postojala je samo jedna partija, što jest česta karakteristika totalitarizma, ali u 80-ima (zapravo, već u 60-ima i 70-ima) ona se u Jugoslaviji pretvorila u kvaziparlament u kojem sudjeluje osam međusobno prilično suprotstavljenih republičkih ili pokrajinskih partija, a unutar republika postojale su snažne frakcije koje su de facto bile svoje partije, samo su se sve nalazile u okviru jedne jedine dopuštene partije. Naizgled se radi o jednostranačkom sustavu, ali u stvarnosti postoji pluralizam: ograničen ali ipak stvaran.

Klasić i Glaurdić navode kako se ne može staviti znak jednakosti ni između “svakog” nacizma kao i svakog “komunizma”. Klasić navodi kako su odnosi oprema progonu Židova ipak bili i različiti: recimo u fašističkoj Italiji u holokaustu je stradalo oko 15 posto židovskog stanovništva, u NDH gotovo 80 posto, a u Nedićevoj Srbiji su se prvi pohvalili da su Beograd “očistili od Židova”. Sve su to strašne brojke, ali ipak postoje određene razlike, pa se ne može staviti znak jednakosti između socijalizma u Jugoslaviji, Albaniji, Rumunjskoj ili SSSR-u. Stoga Glaurdić kaže kako su postojale dramatične razlike unutar Jugoslavije, a kamoli između Jugoslavije i zemalja pod direktnom dominacijom Sovjetskog Saveza. Socijalistički režim u Sloveniji je, primjerice, bio poprilično drugačiji nego u Crnoj Gori ili na Kosovu, kaže Glaurdić. I on i Klasić govore o evoluciji kroz vrijeme, pogotovo u Jugoslaviji. Klasić kaže kako se u Jugoslaviji neprestano liberalizirala situacija, koja je dovela do toga da je Hrvatska baš tada imala nenadiđeni privredni, kulturni i sportski rast i uspon.

– Jugoslavenski je režim, primjerice, u svojim počecima bio znatno revolucionarniji i ideološki rigidniji od većine sličnih režima u Europi. To, naravno, poslije nije bio slučaj, iako je jugoslavenski režim ubijao svoje oponente praktički do svog samog kraja. Kao i kod stavljanja znaka jednakosti između nacifašizma i komunizma, izrazito sam oprezan kad je u pitanju stavljanje znaka jednakosti između različitih režima koji više ili manje pripadaju istom lageru. I ovdje je, međutim, korisno uspoređivati režime u njihovu prostornom i vremenskom kontekstu. No to treba raditi “sine ira et studio” – kaže Glaurdić.

Klasić glavni problem vidi u nedostatku ili namjernom politikantskom izostanku kontekstualizacije nekog povijesnog događaja:

– Kod nas se, nažalost, naša “komunistička” i “jugoslavenska” prošlost stalno tumači od kraja, a ne od početka, potpuno zanemarujući razloge zašto se nešto zbilo ili moralo zbiti. Tako se na Hrvatsku u Jugoslaviji gleda isključivo iz perspektive agresije JNA i raspada Jugoslavije u 90-ima, što je ipak jedan segment te naše povijesne epizode, a zanemaruje se kontekst zašto je nastala Jugoslavija početkom 20. stoljeća i zašto je i kako došlo do vlasti komunista nakon 1945.

Prema Klasiću, ne može se na “Udbine likvidacije” odgovoriti: “A bilo je podijeljeno nekoliko milijuna stanova” - kao što se potonja činjenica ne može ignorirati zbog ove prve.

– Naprosto i jedno i drugo dio je jednog povijesnog perioda koji ne možemo izbaciti iz kolektivnog sjećanja – kaže Klasić. Ukratko, nastavlja Klasić, ne možemo povijest SR Hrvatske tumačiti iz perspektive Udbinih likvidacija hrvatskih emigranata po Njemačkoj te zanemarivati apsolutno sve ostalo, a NDH pokušavati gledati iz pozicije “izdavačkog booma”, a pogotovo pravdati rasne zakone, pogrome i konclogore činjenicom “kakva je takva je al‘ je hrvatska država, jer je to najvažnije”.

No, na kraju, profesor Jović smatra da je inzistiranje na istovjetnosti “dvaju totalitarizama” i u tome što su “protivnici” socijalizma ujedno i protivnici liberalizma, odnosno svakog modernizma i prosvjetiteljstva, te smatraju da je sve to isto, da su svi socijalizmi totalitarni i da su svi liberalizmi neprihvatljivi. To rade iz političkih razloga, bez poznavanja temeljnih pojmova politologije i bez volje da se profesionalno pozabave razdobljem socijalizma, bez predrasuda i na temelju činjenica.