Slijed aktualnih pitanja gotovo da nas vraća u zadnje jugoslavensko razdoblje, u vrijeme vlade Ante Markovića, prije velikog raspada. Možemo li izdržati još jednu godinu velikog državnog intervencionizma? Može li Vlada servisirati cijelu mrežu socijalnih intervencija i pomagati gospodarstvu a da se u isto vrijeme deficit državnog proračuna ne poveća iznad Ugovorom o Europskoj uniji propisanih tri posto i da se udio javnog duga u BDP-u nastavi smanjivati prema zadanoj granici održivosti od 60 posto? Energetska kriza i oporavkom od pandemije izazvana inflacija ubijaju ekonomije i na razvijenoj strani Europe. K tomu, bude li u Ukrajini rata – niskog ili visokog intenziteta – i europska ekonomija postat će u određenoj mjeri ratna ekonomija. Kako se u tom okruženju može pozicionirati mala s prilagodbom zakasnjela država na rubu EU kao što je Hrvatska?
Hrvatski ekonomski pokazatelji danas nisu loši. Prošlogodišnji dvoznamenkasti rast BDP-a probio je i povijesnu granicu i najhrabrija predviđanja analitičara. Nije teško razumjeti da se Andrej Plenković, kao premijer koji je upravljao državom u vrijeme krize, takvim rastom voli pohvaliti. Ti bi se pokazatelji, međutim, lako mogli izgubiti pod pritiskom ekonomskih i političkih tereta koji su nalegli na Europu, a onda i na Hrvatsku kao uz Bugarsku ekonomski najslabiju članicu Europske unije.
Globalna inflacija
Zasad je izvjesno da će rast ove godine biti daleko ispod prošlogodišnjeg, očekivano jer dvije još do kraja nedefinirane znamenke u velikoj su mjeri rezultat prilagodbe gospodarstva novim postpandemijskim uvjetima. Posljedice će ostaviti i globalna inflacija koju se ne može zaustaviti mjerama domaće monetarne politike (čak ni kada bi Hrvatska privremeno odustala od eura). Najsnažniji motor hrvatske ekonomije, turizam, u velikoj mjeri ovisi o tri točke nesigurnosti: mogućem povratku pandemije, inflaciji koja će zagristi plaće potencijalnih gostiju, a onda i sigurnosnim prilikama u Europi, koje u velikoj mjeri ovise o međusobnim odnosima Moskve, Bruxellesa i Washingtona. U Vladi zato razmišljaju da umanje procjenu ekonomskog rasta za ovu godinu, koja je već jednom spuštena s 5,6 na 4,8 posto.
Može li Vlada do kraja godine, unatoč izvanrednim okolnostima koje danas uključuju i rizik od ulaska i inflacijsku spiralu, zadržati ritam prilagodbe eurozoni?
Ministar financija Zdravko Marić ne skriva da su prilike komplicirane, ali misli da će domaća financijska politika ostati unutar maastrichtskog okvira. Inflacija u Hrvatskoj nije veća od inflacije drugdje, a vrlo brzo vratit ćemo se u traženi trend smanjivanja javnog duga, koji je probijen mjerama protiv pandemije. I sada je Vlada, kaže, zbog rasta cijena energenata, morala napraviti dužnički iskorak, ali napravila ga je konzultirajući se sa svim u proces uključenim partnerima.
"Razgovarali smo sa svima, pa i s rejting-agencijama", rekao mi je Marić u kratkom telefonskom razgovoru dan nakon što je Vlada predstavila novi paket mjera. "Morali smo izaći s novom infuzijom novca i mislim da je to svakome jasno jer ova kriza ne događa se samo nama u Hrvatskoj, ona je svagdje. Nećemo moći izbjeći porast troškova duga, već sada su prinosi na obveznice veći, ali očekujem da će ostati u prihvatljivom okviru, baš zato što sada svi poduzimaju neke korake kako bi ublažili posljedice inflacije."
Nužne reforme
Marić je jasan u još jednom: pomak nabolje ne može se riješiti izvanrednim mjerama. "Morali smo napraviti nešto kako bismo amortizirali trenutačnu krizu, ali to ne treba miješati s reformama. Da nešto doista napravimo, da se stvari pomaknu s točke, trebamo zagristi u reforme", kaže ministar.
Marić je jasan i kada govori o pritisku sindikata državnih i javnih službi koji traže povećanje plaća: "Morat će se zadovoljiti prihvatljivim okvirima. Ako državne i javne kompanije pod pritiskom povećane inflacije podignu plaće, to je početak inflacijske spirale koju je nakon toga vrlo teško zauzdati."
Vlada Andreja Plenkovića, čini se, u najgorem je položaju dosad: ako ne smisli "genijalno rješenje za preživljavanje nacije", sve druge mjere, a tu govorimo o svim već najavljenim reformama, od javne uprave i pravosuđa do radne regulative i discipline koju nalažu Schengen i eurozona, koliko god bile racionalne, djelovat će kao prisila, a zato i kao teški podbačaj. A kako "genijalnog rješenja", naravno, nema, Vladi se crno piše – što god poduzela, uvijek će biti ili premalo ili će se shvatiti kao "korak prema diktaturi".
Čak i ako energetsko-inflacijska kriza brzo završi, veliko je pitanje hoće li se na izborima 2024. itko sjetiti da je Plenkovićeva politika bila "optimalna i realna". Dođe li do prijevremenih izbora, a nedavni događaji sugeriraju i mogućnost takva scenarija, oporba će, ma koliko inače bila slaba, neartikulirana i razjedinjena, učiniti sve da Vladinu antikriznu koncepciju prikaže kao uzrok svih egzistencijskih nevolja koje su pogodile građane, a ne kao posljedicu makroekonomskih i geopolitičkih prilika u kojima se našla Hrvatska i cijela Europa.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
