Ne izlazi mi iz glave slika mršavog dječaka koji sjedi na rubnom kamenu naslonjen na stup ograde uz cestu u zambijskom gradu Ndoli. Na metar od njegu jure automobili. Kada ljudska noga prođe pokraj njega, lijeno podiže pogled prema prolazniku i bez riječi pruža ručicu. Dajem mu novčanicu, a on me blago gleda svojim velikim smeđim očima i lagano kimne glavom iskazujući zahvalnost. Mislim da se malo i nasmijao.
Pitam ga kako se zove, ali ne odgovara, kao ni na pitanje koliko mu je godina. Djeluje iscrpljeno i tužno. Popodnevno sunce prži ravno u njega. Čini se da je na ulici sam samcat. Može mu biti šest ili sedam godina. Nosi crvene kratke hlače i košulju dugih rukava, a na nogama prevelike prašnjave tenisice koje su toliko poderane da mu iz njih vire prsti. Pitam se je li stvarno sam. Je li gladan? Bolestan? Ima li roditelje i gdje su? Hoće li za novac koji isprosi kupiti sebi nešto za jelo ili će ga samo nekome proslijediti?
Uz istu ulicu malo dalje prilazi nam drugi dječak, otprilike iste dobi. Na glavi nosi košaru punu banana. Kaže da za 10 kvača, što je otprilike pola eura, možemo dobiti četiri banane koje su manje od onih koje se prodaju u Hrvatskoj, a okus im je nešto intenzivniji. Na ostalim se štandovima to isto prodaje za pet kvača, ali smo već navikli da su za bijelce, kojih smo u nekoliko dana provedenih u Ndoli vidjeli jedva nekoliko (ne računajući hrvatske novinare koji su poput nas došli izvještavati o slučaju osmero hrvatskih državljana pritvorenih pod optužbom za pokušaj krijumčarenja djece), cijene kod uličnih trgovaca i taksista barem dvostruko veće nego za lokalno stanovništvo.
Sudeći po ponudi na tržnicama i na uličnim štandovima, banana u Zambiji ima u izobilju. U grad ih na prodaju donose poljoprivrednici iz okolnih ruralnih krajeva. Ovaj dječak naporno radi, ali je nasmijan i ljubazan.
Jasno je da mnoga djeca u Zambiji, kao i u brojnim drugim afričkim državama, žive vrlo teško, dijeleći sudbinu svojih roditelja.
Zambijske obitelji su brojne. Prema UNICEF-ovim podacima, žene u prosjeku rađaju 4,7 djece, a 53 posto ukupne populacije čine mlađi od 18 godina, odnosno djeca. UNICEF također navodi da 54 posto stanovnika živi ispod granice siromaštva. Još je teža situacija u susjednom DR Kongu, od Ndole udaljenom samo desetak kilometara, odakle su u Zambiju stigla djeca koju su trebali posvojiti hrvatski parovi. Oni su u ponedjeljak opet izašli pred sud, koji je odgodio ročište za 6. veljače, koje će čekati u Ndoli gdje su unajmili kuću jer su nakon 45 dana iz pritvora pušteni da se brane sa slobode.
Preliminarne istrage pokazale su da su dokumenti, odnosno sudske presude iz DR Konga na temelju kojih su hrvatske vlasti izdale putovnice za četvero mališana - falsificirani. Na zambijskim je tužiteljima sada da to i dokažu. Djecu zambijske vlasti tretiraju kao žrtve te su ona smještena na tajnoj lokaciji pod policijskom zaštitom, a o ishodu sudskog postupka ovisit će hoće li biti vraćena u Kongo, ostati u Zambiji ili pak otputovati u Hrvatsku sa svojim novim roditeljima. Ovaj bi proces mogao dugo trajati, a ishod je neizvjestan. Zambijskim se tužiteljima i sucima ne žuri. Premalo se zna, previše nagađa, puno je pitanja bez jasnih odgovora.
Uskim zemljanim puteljkom utabanim kroz visoku trstiku skrećemo s jedne od glavnih avenija u Ndoli prateći skupinu od desetak mladića koji izgledaju kao da se popodne vraćaju kući s posla. Prolazimo pokraj velike hrpe smeća na kojoj kokoši kljucaju u potrazi za zalogajem, a potom i hrđavog kioska s rešetkama na prozoru u kojem se prodaju razni proizvodi.
Odjednom se još uži vijugavi putići sa svih strana spajaju na ovaj naš glavni uz koji su kuće, zidane prizemnice ravnih krovova ne veće od 20 kvadrata. Iz jednog dvorišta maše nam žena dok loži vatru na kojoj će skuhati večeru za sebe i svoje četvero djece, ali i dvije sestre i njihovu djecu. Zove se Patricia, 48 joj je godina.
„Štednjak košta oko 500 kvača (25 eura) i ja ga ne mogu kupiti pa kuham vani. Jadno živimo. Ništa nemamo. Moja djeca ne idu u školu jer im ne mogu kupiti knjige. Nepismeni smo. Ovo vam je prava Zambija. Možeš li mi ikako pomoći?” pita otvoreno pa vadim dvije novčanice, koje zahvalno uzima te me zove da vidim kako joj kuća izgleda iznutra. S vrata me zapuhuje neizdrživ smrad koji doslovce peče za oči. Daleko intenzivniji od mirisa paljevine i ljudskih izlučina po čemu zaudara vani. To je, shvaćam tek kasnije, miris bijede i siromaštva.
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
