GLOBUSOVA EKSPERTIZA

4 prijedloga za reformu pravosuđa: Kako promijeniti sustav koji je postao država u državi

Četvorica uglednih stručnjaka analiziraju što je trulo u sudbenoj vlasti i nude konkretne smjernice za njezinu dubinsku preobrazbu
Vrhovni sud Republike Hrvatske
 Dragan Matic/Cropix

Godinama mnogi tvrde kako je Hrvatskoj potrebna reforma pravosuđa. Malo tko, međutim, preciznije objasni od čega bi se trebala sastojati ta reforma, pa ispada da se velike priče svode na čistu demagogiju. Stoga smo zamolili četvoricu izvrsnih poznavatelja te problematike da iznesu konkretne prijedloge što bi trebalo promijeniti u hrvatskom pravosuđu kako ono više ne bi bilo generator brojnih društvenih problema, nego, upravo suprotno, efikasan alat za njihovo rješavanje.

Profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu dr. sc. Ivo Josipović isticao je važnost pravosudne reforme još u vrijeme kad je bio predsjednik Republike Hrvatske, a to je nastavio i nakon isteka mandata. Poznati odvjetnik Anto Nobilo do odlaska u odvjetničke vode 1992. godine radio je kao državni tužitelj, pa i iz te perspektive poznaje pravosudni sustav o čijim se bolnim točkama ne ustručava govoriti. Među žestoke kritičare hrvatskog pravosuđa svakako spada i odvjetnik Krunislav Olujić, koji je 90-ih obnašao brojne visoke funkcije u politici i pravosuđu, među ostalima i predsjednika Vrhovnoga suda. Zorislav Antun Petrović po struci nije pravnik, nego novinar, a u javnosti je najpoznatiji kao aktivist za borbu protiv korupcije koji je godinama vodio hrvatski Transparency International; sad je član Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Nacionalnog programa suzbijanjakorupcije.

Ivo Josipović: “Pravosuđe se odmetnulo od društva i pretvorilo u silu iznad njega. Ozbiljnu reformu nije moguće provesti bez promjene Ustava”

U modernoj su Hrvatskoj, smatra Ivo Josipović, provedene brojne reforme pravosuđa, od kojih su samo dvije bile istinske, obje loše, te su znatno unazadile pravosuđe i njegovu temeljnu funkciju da na zakonit i pravedan način rješava razne društvene sporove. “’Falše’ su reforme uglavnom fiktivno smanjivale broj sudova, preciznije, tek mijenjale table na zgradama u kojima su uglavnom isti suci radili isti posao, ali pod nešto drukčijom etiketom, mijenjali su se postupovni propisi bez značajnijeg odmaka od prijašnjih zakona, uglavnom usmjereni na loše pokrivanje nedostataka pravosuđa u koje se nije znalo, htjelo ili smjelo dirati.

Pa su mnogi predmeti, poput ovrha i ostavina, dani javnim bilježnicima. Pa je Fina dobila u zadaću odrediti puno toga. Pa su pravosudne statistike zamagljivale istinu o stvarnom broju riješenih predmeta brojeći interlokutorne odluke kao riješene predmete. Pa su za veliki broj često banalnih prekršaja koji su masovno odlazili u zastaru produženi zastarni rokovi do besmisla samo da se ne vidi koliko je sustav neažuran.

Srećom, uveden je i tzv. obavezni prekršajni nalog koji je legitimno i racionalno, otkad je uveden, smanjio broj predmeta pred sudovima za nekoliko stotina tisuća. Pa su tu činjenicu prešućivali u nešto povoljnijim statističkim pokazateljima o ažurnosti pravosuđa. Pa je uveden Visoki kazneni sud koji je Kazneni odjel Vrhovnog suda lišio najvećeg dijela posla i pretvorio ga u gotovo nevažni sud. I još puno toga ‘reformski ničega’… Nažalost, nepovjerenje u pravosuđe i njegovu omraženost nezasluženo s kreatorima takvog sustava u politici i pravosuđu i onima koji ga zloupotrebljavaju neradom, u nekim slučajevima i kriminalom, dijele i mnogi časni i vrijedni suci.

image
Ivo Josipović
Boris Kovacev/Cropix

Naravno, u kaznenim predmetima i policija i DORH nose svoj dio tereta odgovornosti za postojeće stanje”, komentira Ivo Josipović. “A ‘uspjele’ su dvije reforme. Ona kojom je za račun politike tzv. Potrebičin DSV devedesetih pravosuđe očistio od kadrova krivih krvnih zrnaca i navodno ‘crvene duše’, u pravilu stručnih i moralnih ljudi. U pravosuđe su dovedeni neki novi ljudi. Bilo je stručnih, bilo je mladih i perspektivnih, bilo je, nažalost, i previše samo podobnih ili rodbinski i interesno povezanih s tadašnjim centrima moći. Druga ‘uspjela’ reforma, ona provedena uz asistenciju, da ne kažemo: pritisak Europske unije, pretvorila je naše pravosuđe, kao i pravosuđa više drugih tranzicijskih zemalja u državu u državi, granu vlasti koja sama sebe bira, nadzire i tek iznimno sankcionira, i koja naprosto ne obavlja svoj posao kako treba. EU je tranzicijskim državama nametnula model organizacije pravosuđa kakav ne postoji ni u jednoj državi tzv. stare Europe, svojevrsni socijalni eksperiment koji, vidimo i po našem pravosuđu, nije uspio.

Polazeći od pogrešne teze kako je politika skup pokvarenih likova koji drže pravosuđe u šahu, a da je pravosuđe zajednica poštenih znalaca kojima treba skinuti okove politike, kreiran je sustav koji zanemaruje elementarno načelo demokracije: načelo podjele i međusobne kontrole vlasti. Zaboravili su kako su i politika i pravosuđe u nekom društvu satkani po istom uzorku poimanja vlasti, odgovornosti, pravednosti i svih onih drugih karakteristika koje se očekuju od javnih institucija i obnašatelja sve tri grane vlasti. Pa se pravosuđe odmetnulo od društva, pretvorilo u silu iznad njega. Danas veza politike i pravosuđa, čvrsta i očita, nije utemeljena na podređenosti pravosuđa politici, već na njihovom interesnom partnerstvu. Naravno, partnerstvu vrha politike i vrha pravosudne vlasti”, zaključuje Josipović.

“Zato svaka nova reforma pravosuđa ako želi uspjeti i pravosuđe opet učiniti funkcionalnim mehanizmom primjene Ustava i zakona, mora pravosuđe utemeljiti na klasičnom europskom i demokratskom načelu međusobne podjele i kontrole vlasti. Ne kontrole kako suci sude u pojedinačnim slučajevima, već sustavu u kojemu sudačka profesija neće biti zatvorena kao danas. Pravosuđe u kojemu će postojati mehanizmi odgovornosti za neuredan i sustavno nezakonit rad pojedinih sudaca. Pravosuđe u kojem će napredovati najbolji suci a u njega ulaziti i najbolji pravnici i iz odvjetništva i iz DORH-a i sa sveučilišta. Ozbiljnu reformu pravosuđa nije moguće provesti bez promjene Ustava, znači bez značajnog političkog konsenzusa različitih političkih opcija.

Njen bi cilj morao biti konceptualni, napuštanje sustava ‘države u državi’. Strah i otpor pa makar i samo simboličnom početku reformi u vidu izbora profesorice Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda pokazuje da takav konsenzus o reformama nije vjerojatan. Reforma pravosuđa mora se provesti na više razina”, naglašava Josipović i navodi najvažnije mjere koje smatram nužnima.

Prvo, iako Ustavni sud nije dio sustava redovnih sudova, njegova je reforma nužna jer je on na vrhu ukupnog ustavnopravnog poretka u Republici Hrvatskoj. Ustavom, odnosno Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu trebalo bi radikalno prekinuti nagodbenjačku praksu koja je dobrim dijelom sve ove godine na Ustavni sud dovodila islužene političare, neke upitne prošlosti i slabašnog pravnog znanja. Za suce Ustavnog suda trebalo bi birati osobe koje barem pet godina nisu aktivni članovi političkih stranaka, čiji su moralni lik i pravno znanje neupitni i vrhunski. Mandat sudaca Ustavnog suda može biti i deset godina, ali se nikako ne bi smio moći ponoviti.

Time bi se spriječilo da pojedini suci glasaju tako da se, radi ponovnog izbora, svide politici. Drugo, Državno sudbeno vijeće treba biti sastavljeno na način da njegovu većinu čine ugledni pravnici koji nisu članovi političkih stranaka. Reforma DSV-a podrazumijeva objektivizaciju kriterija za izbor i napuštanje prečesto vidljivog nepotizma pri izboru sudaca. Treće, suci trebaju prolaziti periodične sigurnosne provjere koje uključuju i provjeru izvješća o imovini svakih pet godina. Sadašnji sustav u kojemu provjeru prolaze na početku svoje sudačke karijere besmislen je. Tada još nisu izloženi izazovu korupcije ili drugog ponašanja inkompatibilnog sa sudačkom funkcijom.

Četvrto, mora postojati institucionalizirani sustav obaveznog permanentnog obrazovanja, i to ne po važećem i pogubnom modelu “suci za suce” koji ne omogućava kritički pristup postojećoj praksi, već sustav u kojemu bi participirale različite grane pravničke profesije, pa dijelom i stručnjaci s izvanpravnog područja. Posebnu pozornost treba obratiti europskom pravu i judikaturi europskih sudova.

Peto, sve presude Ustavnog suda i redovnih sudova moraju biti dostupne na internetu, i to na način da pretraživači, za razliku od sadašnjeg stanja, budu funkcionalni i da svaki građanin može lako naći svaku odluku koju traži. Šesto, valja redefinirati mrežu sudova, razmisliti o većem broju specijaliziranih sudova i specijalizaciji sudaca. Sedmo, mnogi, posebno procesni i organizacijski propisi traže temeljitu reviziju s ciljem pojednostavljenja postupaka, smanjenja broja predmeta u kojima se odluka ukida i predmet vraća na ponovno suđenje, jačanja procesne discipline sudionika postupka i zaštite prava građana.

“Drugim riječima, Hrvatska čeka vladu i politiku svjesne da je današnje pravosuđe nefunkcionalno, da je kočnica razvoju i investicijama, da građanima prečesto ne daje pravdu, ili barem ne u rokovima koji se mogu smatrati razumnima, vlast koja je spremna beskompromisno izgraditi drukčije, bolje, stručno i neovisno pravosuđe. Hoće li je dočekati, nitko ne može reći sa sigurnošću. Sigurno je jedino da do sada takvu vlast nismo imali”, ističe Ivo Josipović.

Krunislav Olujić: “Prvi korak: izabrati pravu osobu za predsjednika Vrhovnog suda”

Krunislav Olujić tvrdi kako nema ništa bez sveobuhvatne reforme pravosuđa, a svi koji su u Hrvatskoj dosad bili na vlasti radili su samo kozmetičke zahvate, djelomične reforme bez rezultata. “Od druge polovice 90-ih godina nemamo hrvatsko pravosuđe, nego poslušno partijsko HDZ-ovo pravosuđe. Zahvaljujući HDZ-u, od Tuđmana do Plenkovića, u Hrvatskoj nema vladavine prava i trodiobe vlasti, nego je to klasični jednopartijski sistem, a to znači da partija na vlasti vedri i oblači i odlučuje o svim segmentima vlasti, pa tako i sudbenoj. Izbor predsjednika Vrhovnog suda nije ni početak ni kraj pravosudne reforme, ali kada bismo dobili pravu osobu na čelu najvišeg suda u državi i kada bi ta osoba predstavljala sudbenu vlast u cjelini, to bi bio prvi značajan korak. Reforme nema bez općeg političkog konsenzusa svih čimbenika potrebnih za promjenu Ustava”, objašnjava Olujić i iznosi svoje prijedloge.

Ustav, kao prvo, treba mijenjati u dijelu koji propisuje prestanak sudačke dužnosti – trebalo bi se utvrditi da je sudačka dužnost stalna, ali ako se netko bira za suca određenog suda. Prestankom postojanja tog suda ili promjenom njegove nadležnosti trebala bi prestati i sudačka dužnost suca. Drugo, treba pooštriti i kriterije unutarnjeg nadzora, odnosno ocjene rezultata rada pravosudnih dužnosnika odnosno sudaca. Ako se utvrdi da sudac više godina ne radi svoj posao kako je propisano zakonom, treba stvoriti pretpostavke za udaljenje takvih osoba iz hrvatske pravosudne vlasti. Treće, treba donijeti nove organizacijske zakone o ustroju sudbene vlasti i tako napustiti Tuđmanov pristup ustrojstva koji prati načelo administrativnog ustrojstva Hrvatske.

image
Krunislav Olujić
Damjan Tadic/Cropix

“Svaka općina je po želji tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana kao i tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda pokojnog Milana Vukovića imala svoj sud. Katastrofa! Po uzoru na komunistički model svaki je šef partijskog komiteta htio imati svog predsjednika suda. Tako danas imamo mnoštvo sudova umjesto da se država podijeli na sudske okruge ili kotare, s tim da se njihove granice ne bi smjele poklapati s granicama općina, gradova i županija. Broj sudskih kotara treba svesti na razumnu mjeru – ne bi trebao biti veći od 10 ili maksimalno 14, a ne kao sada kada imamo 21 županijski sud. Time bi se onemogućio utjecaj političkih čimbenika na sudove.”

Četvrto, izmjena procesnih zakona koji bi jednom za svagda označili kraj lutanju i omogućili sucima usavršavanje u primjeni procesnih ovlasti. Time bi se pojačalo načelo pravne sigurnosti. Peto, treba uvesti i mogućnost nespojivosti obnašanja sudačke dužnosti u situacijama kada bi za suce bile birane osobe čiji najbliži srodnici obnašaju visoke sudske funkcije na razini države ili istog kotara.

“Naime, od druge polovice 90-ih klijentelizam i nepotizam u pravosuđu su se raširili do neslućenih razmjera. Zato danas u pravosuđu caruju dinastije. Na istom sudu imamo suce bračne drugove, roditelje i djecu… Smatram da, recimo, sin predsjednika Vrhovnoga suda za trajanja te očeve funkcije ne bi uopće smio biti sudac. Nisam za uvođenje mandata sucima od osam godina jer bi u tom slučaju sudac u drugoj polovici svoga mandata radio sve da se dodvori vlasti i tako izbori drugi mandat. Kriteriji za izbor sudaca su dobri. O sastavu Državnog sudbenog vijeća (DSV) i izboru njegovih članova dalo bi se raspravljati. Svakako bi rad DSV-a trebao biti transparentniji i više pod lupom javnosti. Da se ne dogodi da sin predsjednika Vrhovnog suda bude kandidat za predsjednika Trgovačkog suda i slično”, komentira Olujić.

Kao šesto navodi da bi umjesto DSV-a trebalo osnovati pravosudno vijeće koje bi biralo i suce i državne odvjetnike te bi također odlučivalo o njihovurazrješenju. Olujić je protiv najavljenog osnivanja obiteljskih sudova koji bi, u svakoj županiji jedan, bili specijalizirani za rješavanje obiteljskih sporova. Umjesto toga bi, kaže Olujić, trebalo u općinskim ili kotarskim sudovima imati obiteljske odjele. “Bojim se da će formiranje obiteljskih sudova dodatno učiniti sustav nedjelotvornim. Naprimjer, žena iz Gračaca koja je žrtva obiteljskog nasilja morat će ići na obiteljski sud u Zadar.

Obiteljski sudovi su ad hoc rješenja koja ni na kratke staze ne daju rezultate, ali su politički imperativ i predstavljaju udovoljavanje zahtjevima raznih grupacija koje prepoznaju svoje parcijalne interese. A sustav socijalne skrbi je još korumpiraniji od pravosuđa. Nisu u pitanju bombonijere i čokolade, nego velik novac, recimo pri nekim odlukama s kojim će roditeljem u bračnom sporu dijete nastaviti živjeti. Sve se prelama preko djece. Sustav je korumpiran dozlaboga. Pravnici u centrima za socijalnu skrb premreženi su s odvjetnicima. To je dno dna”, tvrdi Olujić.

I za kraj, kao sedmu točku, predlaže promjenu imena sudova. Naprimjer, Vrhovni sud se zove Vrhovni sud Republike Hrvatske. A samo je jedan u državi. Sazrelo je vrijeme da se zove samo Vrhovni sud. Bez Republike Hrvatske. Kao i Visoki kazneni sud. Trebamo se, predlaže, osloboditi tog partitivnog genitiva u nazivusudova.

Anto Nobilo: “Loše i lijene suce, one koji su ispod donjega praga, treba izbaciti iz pravosuđa”

“Početak i kraj svega je – sudac. Cilj je dobiti obrazovanog, vrijednog i poštenog suca. Najveći problem, identičan kao i u cijelom društvu, jest klijentelizam. Imamo grupacije u pravosuđu koje gotovo imitiraju političke stranke. Kao što imamo klijentelistički kapitalizam u državi, tako imamo klijentelizam i u pravosuđu. To je moguće jer nikad nismo uveli objektivna mjerila za rad sudaca i državnih odvjetnika. Bez objektivnih mjerila ne možemo iz pravosuđa isključiti nekvalitetne i lijene kao ni unaprijediti one najbolje. Stvoren je sistem napredovanja u kojem DSV, po svojoj slobodnoj prosudbi na temelju intervjua s kandidatom, može podići kandidata s 10. ili 20. mjesta na listi na prvo. Sudac zna da mora biti dobar s onima koji odlučuju i da je to važnije nego da kvalitetno ili dobro radi svoj posao. Sucu ispada važnije ići na kave i ručkove s nekim ljudima nego koliko je spisa riješio”, ističe Nobilo.

Prvo stoga, kaže Nobilo, treba uvesti objektivne kriterije za vrednovanje rada sudaca. One koji su ispod donjeg praga treba izbaciti iz pravosuđa. Danas, ako sudac ne napravi neku veliku svinjariju, ni Bog ga se ne može riješiti. One suce koje bolje rade treba stimulirati mjesečnim dodacima na plaću da rade još bolje i kvalitetnije i da dobivaju promocije na viša zvanja, s općinskog na županijski sud i takodalje…

image
Anto Nobilo
Matija Djanjesic/Cropix

“Kao mladi tužitelj prvo sam radio u Donjoj Stubici pa su moji šefovi nakon četiri godine odlučili da bih mogao napredovati. Sedam dana je delegacija Državnog odvjetništva pratila moj rad, detaljno pročitala sve odluke koje sam donio i tek potom donijela odluku da mogu napredovati. Tako je bilo 1984. godine, a danas toga nema”, prisjeća se Nobilo i zaključuje – ako u pravosuđu riješiš kadrove, sve ostalo je dobrodošlo. Drugo, treba uspostaviti stabilnu sudsku praksu jer ako se svakih nekoliko godina mijenjaju zakoni, onda se sudska praksa ne može ustabiliti. Ako se 30 godina sudi na isti način, onda se sudac ima za što uhvatiti. Kod nas, kaže Nobilo, zbog čestih promjena zakona nema stabilne sudske praksa.

Treće, treba uvesti sigurnosne provjere sudaca i njihove imovine. Sada ih se na početku sudačke karijere provjerava, ali ih se poslije ne snima rendgenski. Te bi provjere trebale biti dubinske i iznenadne. Četvrto, treba osnovati Državno odvjetničko sudbeno vijeće kao jedinstveno tijelo koje bi biralo i suce i tužitelje. Članovi tog vijeća trebaju biti neovisni pravni stručnjaci, profesori s fakulteta, ljudi koji nemaju šanse biti dio neke klike. Peto, treba uvesti horizontalne rotacije – da sudac nakon nekog vremena postane tužitelj, a tužilac sudac, kako bi imali priliku iz drugog kuta vidjeti i rješavati određeni pravni problem. “DSV i cijela sudačka branša postala je izolirani dio našeg društva. Smisao različitih nositelja vlasti jest da budu samostalni, ali se zaboravlja da oni moraju jedni druge kontrolirati”, govori Anto Nobilo.

Zorislav Antun Petrović: “Treba striktno pratiti postoji li nesklad između sučevih prihoda i imovine”

Prva točka za reformu, smatra Zorislav Antun Petrović, jest imenovanje sudaca, odnosno način njihova izbora. Sad se, objašnjava, selekcija obavlja tako da se prvo provodi test, a nakon njega ide razgovor koji donosi osobi određen broj bodova. “Taj razgovor nije točno definiran, pa je bilo slučajeva u kojima ljudi koji su najuspješniji na pismenom dijelu testa podbacuju na intervjuu ili pak zahvaljujući intervjuu ljudi koji su loše prošli na testu iznenadno izbijaju na vrh selekcijskog postupka. Zbivalo se i to da se nakon provedenog postupka ne izaberu najbolji, nego se diskrecijskim odlukama imenuju suci koji nisu bili najuspješniji. Primjer je sutkinja Županijskog suda u Zagrebu koja je odbacila Uskokove dokaze protiv Milana Bandića. Ona je prilikom imenovanja bila tek sedamdeset i neka. Netko je nju imenovao i time se evidentno otvara mogućnost manipulacije i pritiska”, ističe Petrović.

image
Zorislav Antun Petrović
Darko Tomas/Cropix

Druga stvar na kojoj, po njegovu mišljenju, treba inzistirati jest poštovanje elektroničke raspodjele zadataka. Odabir prilikom dodjele predmeta sucima mora biti slučajan i ne smije biti manipulacija da se pojedini spisi unaprijed dodjeljuju određenom sucu kojega neka strana u postupku preferira kako bi na taj način ostvarilaprednosti. “Danas ima situacija gdje se to krši. Trebalo bi odrediti da u proceduru ne može ući predmet u kojem ne postoji jasan dokaz da je pojedinom sucu dodijeljen elektronički, odnos slučajnim odabirom. To je jednostavan administrativni postupak. Takav sistem i danas postoji, ali se često preskače. Takvim bi se praćenjem omogućilo brzo reagiranje u slučaju da sudac odugovlači s procedurom ili da se parnični postupci odužuju zbog liječničkih potvrda ili da sudac ne saziva ročišta i da predmeti završe u zastari”, pojašnjava Petrović.

Kao treće predlaže uvođenje imovinskih kartica za suce koje bi se, kao i kod političara, striktno pratile. Ne bi nužno bile javne, ali bi ih Porezna uprava bila obvezna pratiti. Onog trenutka kada se pojavi značajna diskrepancija između imovine i prihoda suca, to bi se prijavljivalo nadležnom tijelu, recimo Državnom sudbenom vijeću, koje bi od suca zatražilo objašnjenje kako je stekao neku vrijednu imovinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:39