Pleme hrvatskih statista na snimanju novog filmskog spektakla o kaubojima i indijancima

Najstarijem su 63 godine, a najmlađi je tek napunio 22. Bave se različitim stvarima i imaju posve drukčija životna iskustva. Prvi su se put vidjeli ove subote na razgovoru za Globus u jednom kafiću u središtu Rijeke. Ipak, ova šestorica Riječana imaju ponešto zajedničkoga zbog čega će uskoro surađivati na istom projektu...

Za početak, svi imaju dugu tamnu kosu, koju svatko po vlastitom ukusu nosi raspuštenu, u repu ili spletenu u pletenicu. Svi su umjetničke duše, urbani boemi željni novih izazova. Ne boje se ni kamera i foto­aparata niti svog odraza u zrcalu. I svi sliče na Indijance iako su naše gore listovi. Zato ih je produkcija filmske trilogije o indijanskom poglavici Winnetouu, koja se uskoro počinje snimati u Hrvatskoj, odabrala za statiste koji će utjeloviti drevne stanovnike američkog kontinenta, pripadnike plemena Apaša što ih je u svojim romanima opisivao njemački književnik Karl May. Svaki od tri filma – “Winnetou i njegov stari prijatelj Shatterhand”, “Winnetou i blago Srebrnog jezera” i “Smrt Winnetoua” – trajat će 90 minuta, a temeljit će se na originalnim filmovima koji su se također u njemačkoj produkciji snimali u Hrvatskoj 60-ih godina prošloga stoljeća.

700 statista Ovaj put će filmove režirati Philipp Stölzl, glavni scenarist je Jan Berger, a producent Christian Becker. Govornih uloga ukupno ima oko 75, a broj statista bi se, otkrivaju nam hrvatski suradnici njemačkog producenta, mogao popeti do 700 ljudi. Snimanje počinje u Rijeci, a nastavit će se u Fužinama, nacionalnom parku Krka, na Velebitu, Zrmanji i u kanjonu Vranja.

Doznajemo kako će 70 posto svih članova filmske ekipe biti iz Hrvatske, a jedna ženska uloga povjerena je mladoj zagrebačkoj glumici Katarini Strahinić. Pri izboru statista, za koji je bila zadužena zagrebačka agencija Studio 8, presudan je bio njihov fizički izgled. Uloge su dobili ljudi tamnije puti s tamnijim očima i dužom kosom. Također se vodilo računa da žive u blizini lokacija snimanja kako bi im bilo lakše organizirati prijevoz i smještaj.

“Ne bi se reklo da imam 57 godina”, komentira riječki slikar Darko Galić dodajući kako tajna njegova mladolikog izgleda i dobre forme nije samo u preplanulom tenu i dugoj kosi nego i u tome što već 33 godine ne jede meso i meditira. Živi bez stresa. Najmanji će mu problem, kaže, biti ovoga ljeta malo više vremena provoditi na suncu kako bi mu boja kože bila još sličnija pravim Indijancima.

Galić je po zanimanju slikar. Rođen je u Sarajevu, a 1983. u Madridu upisao je akademiju koju nikada nije završio. Nekoliko je godina u Španjolskoj i Francuskoj za život zarađivao kao ulični slikar, a od 1985. do 1997. živi u Indiji gdje izučava jogu i meditaciju. Po povratku vodi joga centre u Ljubljani, Rijeci i Splitu. Razveden je i ima sina od 18 godina.

“Uvijek su mi govorili da sličim na Indijanca, posebno zadnjih sedam godina otkako nosim dugu kosu koja mi dobro ide uz slikarski imidž. U Indiji majstori joge imaju dugu kosu jer vjeruju da im se u njoj akumulira životna energija. I američki su Indijanci s dugom kosom bili sjajni izviđači, a kad su ih Amerikanci angažirali u svojoj vojsci i ošišali ih, ispostavilo se da im je znatno smanjena sposobnost snalaženja u prostoru”, govori Galić koji je već statirao u nekoliko filmova i serija. Surađuje s jednom agencijom za statiste koja ga redovito zove kad se nešto snima na riječkom području. Prije nekoliko godina glumio je paparazza u filmu “Lady Di” koji se snimao u Opatiji, a na Cresu je za francuski film “Izgorjela ljubav” statirao u ulozi grčkog milijunaša. Također se pojavio i u domaćim serijama “Larin izbor” i “Zora dubrovačka”.

“Volim raditi na filmu. Novac mi nije presudan jer dobro zarađujem od slikanja, a ovo mi je prilika da si život učinim zanim­ljivijim. Iz dosadašnjeg filmskog iskustva znam da će to biti jako uzbudljiva dva tjedna, najveća vrijednost je upoznavanje zanimljivih ljudi. Većinu vremena statisti provode čekajući da dođu na red za snimanje, a za to vrijeme sjede, pijuckaju i pričaju. I neke hollywoodske zvijezde su u svijet filma ušle kao statisti. Ne treba se bojati novih izazova. Kao klinac sam se volio igrati kauboja i Indijanaca i Indijanci su mi uvijek bili draži jer smatram da su ih Amerikanci prevarili i nepravedno ih zatvorili u rezervate. Nadam se da će u filmu biti dosta akcije jer su Apaši bili ratnici, ali su to postali silom prilika. Do dolaska europskih osvajača bili su veoma miroljubiv narod”, kaže Galić.

“A čuo sam da su bili i odlični ljubavnici”, dodaje Vlado Mamula (63) koj se, nakon što je godinama živio u Rijeci, prije 15-ak godina odlučio maknuti podalje od gradskog asfalta i skrasiti se u prirodi. Mir je našao u Poljanama iznad Ičića na obroncima Učke, u zaseoku Jakuci u kojem mu je prvi susjed udaljen 300 metara. Živi s bivšom ženom Nedjeljkom, sinom Milanom i maltezerom Minijem. U kući imaju apartmane koje iznajmljuju turistima koji žele poput njih uživati u šumi i pogledu na more. Svoj gorštački duh Mamula povezuje i s činjenicom da je rođen i odrastao u Delnicama. Podjednako voli i šumu i more, i plavo i zeleno, ali i šareno pa u svom vrtu uzgaja ruže i drugo cvijeće kao i trešnje, masline... Gradska gužva mu, tvrdi, ne nedostaje. Mamula je diplomirao pedagoški smjer na Likovnoj akademiji i radio je kao profesor likovnog u školi, nakon čega se posvetio poslu teniskog trenera koji ga je vodio po cijeloj Europi. Po prirodi je, kaže, svestran, što mu dobro dođe i danas kad se bavi turizmom jer mora i kuhati i popravljati po kući i brinuti se o vrtu i voćnjaku, s turistima razgovarati na barem pet jezika...

“Kad se gledam u ogledalu, čini mi se da malo sličim na Indijanca. Kao djeca u Gorskom kotaru igrali smo se Indijanaca i izrađivali lukove i strijele, što je znala biti dosta opasna igra, ali se srećom nikada nitko nije ozlijedio. Bilo mi je drago što sam prošao na audiciji za koju mi je rekao jedan prijatelj. Za mene će to biti nešto sasvim novo. Siguran sam da će biti zabavno”, uvjeren je Vlado Mamula i potvrđuje kako ni njemu novac nije bio glavni motiv da se prijavi.

Darko Peraić ponosno pokazuje pletenicu koja mu pada skoro do kraja leđa.

“Nema posebnog razloga zašto imam dugu kosu. Valjda mi je bilo suđeno da dobijem ulogu u Winnetouu. Možda nakon snimanja filma ošišam kosu i pustim da raste nova”, u šali govori Darko. Rođen je prije 43 godine u Rijeci, u kojoj je proveo cijeli život, a ističe kako su mu roditelji iz Dalmacije, i to iz mjesta pokraj nacionalnog parka Paklenica gdje će se snimati Winnetou. Po struci je strojobravar, a radio je razne poslove na brodovima, u brodogradilištima i u građevinarstvu, čime se i danas povremeno bavi. O svom privatnom životu otkriva kako je slobodan kao ptica.

“Nikad nisam statirao niti bi mi sada palo na pamet da moja mama Cvita nije bila kod sestre u Dalmaciji pa je jedna rođakinja komentirala kako je raspisan natječaj za statiste Indijance i da bih ja sigurno prošao. Mislim da bi i oni prošli jer cijela obitelj sliči na Indijance. Kao mali sam se igrao Indijanaca, a poslije me nisu više zanimali iako sam uvijek prema njima osjećao empatiju”, kaže Peraić, koji se najviše veseli snimanju masovnih scena. Volio bi da ova moderna verzija Winnetoua bude uspješna kao i prethodne snimljene prije pola stoljeća, a ne bi imao ništa protiv da ponovno dobije priliku igrati na filmu. Nada se da će ga šminkeri dobro zamaskirati jer nije tip koji se voli mnogo fotografirati i javno eksponirati.

Livio Dolgoš (44) diplomirani je socijalni radnik zaposlen u Centru za socijalnu skrb. Zadnjih pet godina živi i radi u Rijeci. Rođen je i odrastao u Virovitici, studirao je u Zagrebu, deset godina je živio u Istri, a neko vrijeme i u Njemačkoj gdje je radio s azilantima s područja bivše Jugoslavije. Kroz rad u svojoj struci svakodnevno se susreće s ugroženim skupinama ljudi kojima treba pomoć i zaštita, a takvi su, smatra, i Indijanci koje su osvajači prevarili i poubijali. Zato prema njima gaji veliku simpatiju još od djetinjstva kad je gledao stare filmove o Winnetouu.

Prvi put statira, ali zna da mu neće biti problem stati pred kameru jer je za vrijeme studija 90-ih godina u Zagrebu radio kao novinar za jednu lokalnu televiziju.

“Otkako sam pustio kosu, ljudi su mi počeli govoriti da izgledam kao Indijanac ili kao Latinoamerikanac jer sam i tamnoput. Prijatelji na Facebooku su me nagovorili da se prijavim na audiciju i drago mi je što sam prošao”, kaže Livio. Kosu je, priča, pustio prije pet godina jer se zaželio promjene. Prije je imao kratku. Razmišljao je i da prosjede pramenove oboji u smeđe, ali je odustao slušajući savjete pripadnica ljepšega spola koje su ga uvjerile da su sijede vlasi izraz mudrosti i muškosti. A duga kosa mu odgovara i uz rokerski stil života jer je ljubitelj žestokih ritmova.

“Statiranjem ću, naravno, nešto i zaraditi, ali se nisam prijavio zbog novca, nego zbog zabave i prilike da probam nešto novo i da budem dio tog velikog i atraktivnog projekta. Kada sebe vidim na filmu, sigurno će mi biti drago, a iz novog se iskustva, nikad se ne zna, možda izrodi i nešto više”, zaključuje Livio Dolgoš kojeg kolege na poslu kojima je rekao za ulogu već u šali zovu Apaš.

Mladom Riječaninu Mladenu Musi (22) životna je želja postati glumac i stoga priliku da kao statist nastupi u ulozi Indijanca gleda kao veliki profesionalni izazov. Do svoje pete godine Mladen je živio u Leverkusenu u Njemačkoj gdje je i rođen pa sasvim dobro govori njemački jezik, što mu, vjeruje, može biti i korisno u filmu koji snima njemačka filmska ekipa.

Mladen je završio školu za automehaničara, ali priznaje da ga ta struka baš ne zanima. Radio je kao konobar i kuhar, a trenutačno je nezaposlen i slobodno vrijeme kojeg ima na pretek najradije provodi uz gitaru. Sviranje i pjevanje mu je omiljeni hobi, a volio bi, kaže, jednoga dana imati i svoj bend. Obožava rock i punk.

“Vidim se u umjetničkim vodama, nečemu vezanom uz glumu i glazbu. Zato sam se i prijavio na audiciju. Zarada će mi dobro doći, ali mi je puno važnije što ću spoznati kako funkcioniram pred kamerama i upoznati ljude koji će mi možda pomoći da se razvijem u glumi”, kaže Mladen koji je prvi put glumio još u osnovnoj školi. Odlično je imitirao sarajevsku Audiciju i profesori su mu savjetovali da se time nastavi baviti.

“Samo mama Jozefina, starija sestra Sandra i najbolji prijatelj Patrik znaju da sam dobio ulogu u Winnetouu. Drago im je zbog mene i već desetak dana me zovu Glumac, a meni to godi”, priznaje Mladen koji je prije nekoliko godina pustio kosu. Mnogi mu kažu da mu je bolje pristajala kratka, ali je njemu draža duža jer naglašava njegovu osobnost. Ne smatra da osobito sliči na Indijanca. O Indijancima nije ni znao mnogo dok, u želji da se što bolje pripremi za ulogu, nije počeo o njima čitati.

“Inače sam sramežljiv, ali mislim da mi pred kamerama ništa neće biti teško. Jedva čekam da počne snimanje jer mi se u životu ne događa ništa posebno zanimljivo i željan sam promjena”, otkriva Mladen Musa.

Njegov vršnjak, 22-godišnji Adriano Šarić, najviše voli glazbu a nedavno je počeo i svirati gitaru. Neko vrijeme je pjevao u jednom heavy metal bandu. Završio je Kemijsko-grafičku školu, ali ne radi pa dane provodi uz kompjuter, gledajući filmove i posebno japanske crtiće.

“Baš sam prije nekoliko mjeseci slučajno usred noći na HTV-u naišao na stari film o Winnetouu i pogledao ga. Bio mi je zanimljiv iako mi je bilo malo smiješno čuti Indijance kako govore njemački. Čim sam vidio oglas, odmah sam znao da ću se prijaviti za statista jer i sam sebi malo sličim na Indijanca”, priča Adriano koji kosu pušta još od osnovne škole. Na snimanju vjeruje da će zaraditi dovoljno da si kupi barem bicikl.

“Veselim se što ću se malo maknuti od kuće i upoznati nove ljude jer volim putovati. Dosta će se snimati u prirodi koju obožavam, posebno planine”, kaže Adriano Šarić koji je kao dječak od devet godina bio statist u dvije reklame zajedno s još nekoliko djece iz razreda.

“Tata jednog dječaka iz mog razreda je kazališni glumac pa je skupio nas klince i odveo nas na snimanje. Bilo je zabavno, a vjerujem da će mi na setu Winnetoua biti još zabavnije”, govori Adriano Šarić.

Katarina Strahinić (22) iz Zagreba studentica je četvrte godine glume na Zagrebačkoj akademiji dramske umjetnosti.

“Od malenu sam glumila u dramskim grupama ZKM-a i išla na razne tečajeve. Kako su mi svi govorili da je jako teško upisati studij glume, pripremala sam se za prijamni ispit, ali sam upisala i matematiku. Na nagovor prijatelja sam u ljetnom roku otišla na prijamni za glumu u Sarajevo. Prošla sam i tamo upoznala divne ljude, no kad je došao jesenski rok, roditelji su me nagovorili da probam upisati i glumu u Zagrebu. Otišla sam na prijamni i – prošla, pa sam teška srca odustala od Sarajeva”, priča Katarina koja je već glumila u desetak kazališnih predstava. Prije dvije godine se prvi put okušala i ispred kamere u dramskoj seriji “Na terapiji” u kojoj je odigrala ulogu tinejdžerice Sare. Zadnji semestar provela je u Pragu na tamošnjoj Praškoj filmskoj školi i tamo je dobila manju ulogu u njemačkom filmu “Waldsterben”. Zadnjih mjesec dana boravi na Brijunima gdje je u utorak 27. srpnja premijerno zaigrala u novoj predstavi Borne Vujčića “Pečat” u kojoj ima ulogu Ivane, hrabre mlade djevojke koja se bori protiv surovog režima.

“Prije malo više od mjesec dana me zvala agentica iz Sarajeva da snimim audiciju za ulogu Indijanke u Winnetouu. Istu ulogu je snimila još jedna glumica iz Sarajeva. Kako mi se nisu javljali, bila sam uvjerena kako su od mene odustali. Bila sam zaista iznenađena kad mi je prije desetak dana agentica javila da nisam dobila ulogu koju su mi prvotno namijenili nego drugu, veću od te, koju je trebala igrati jedna Njemica. Od malena učim njemački i solidno ga govorim jer mi je mama Lidija rođena u Zürichu i govori ga kao materinji. Tako da mi neće biti problem ako u filmu budem glumila na njemačkom”, ističe Katarina koja po dogovoru s njemačkom produkcijskom kućom ne smije otkrivati detalje o ulozi. Jedino zna da će kao Indijanka jahati konja.

“Moja mlađa sestra Matea jako dobro jaše pa sam uz nju prije nekoliko mjeseci i ja počela učiti kao da sam znala da će mi trebati za ulogu”, otkriva Katarina kojoj su od malena mnogi govorili da izgleda kao Pocahontas.

“Sretna sam i jako uzbuđena jer ću surađivati s vrhunskim režiserom i s kolegama glumcima iz raznih europskih zemalja. Puno mi znači prilika da steknem iskustvo u međunarodnoj produkciji. Kamo sreće da mi se otvore prilike i za neke nove uloge jer iz dosadašnjeg iskustva smatram da je film medij u kojem se dobro snalazim i u kojem bih se u budućnosti voljela više posvetiti, čak i više nego kazalištu. Pred kamerama nemam tremu i osjećam se ugodno”, ističe Katarina Strahinić koja jedva čeka da se priključi ekipi Winnetoua. Iako će joj snimanja u rujnu, studenome i prosincu oduzeti dosta vremena, na jesen je čekaju i brojne obaveze na fakultetu. U Poljskoj će zaigrati u studentskoj predstavi “Dva pečena jaja na oko”, a u Zorindomu u Karlovcu će nastupati u predstavi “Kaos iza kulisa”. Do kraja srpnja će igrati na Brijunima, a nada se da će ovog ljeta, koje joj je radno kao niti jedno do sada, uspjeti prije početka snimanja Winnetoua uhvatiti berem tjedan dana za odmor s obitelji i prijateljima na otoku Šipanu gdje njezini imaju kuću i ljetuju svake godine. Boravak na suncu dobro će joj doći za ulogu Indijanke za koju je poželjno da joj put bude što tamnija.

Glavni producent filma Christian Becker (43) iz njemačke produkcijske kuće Rat Pack otkriva da mu je ovo jedan od većih projekata u karijeri.

“Snimanje počinje krajem kolovoza na nekoliko lokacija na području Rijeke, gdje gradimo indijansko naselje. Počeli smo s pripremama prije nekoliko mjeseci. Istraživali smo lokacije i tražili statiste. Sada završavamo casting. Ukupno će u projektu sudjelovati oko 5000 ljudi”, ističe Becker. Dodaje kako će statiste plaćati po danu snimanja, a drago mu je što većina njih na filmu radi iz ljubavi i zabave, a ne zbog novca.

“Snimat ćemo do kraja ove godine, a sva tri nastavka bit će gotova do kraja iduće godine. Film će u isto vrijeme biti predstavljen u cijelom svijetu i distribuirat će se po televizijama, u kinima i na DVD-u.

“Želja nam je priču o Winnetouu ispričati na moderniji način, prihvatljiviji današnjem vremenu. Nadamo se da će postići podjednak uspjeh kao i filmovi iz 60-ih godina i da ćemo priču o Indijancima približiti i mladim naraštajima, da uživaju u Winnetouu kao i mi nekada kad smo bili djeca koja su se u dvorištima igrala kauboja i Indijanaca”, govori Becker. Prema njegovim riječima, originalni će jezik filma biti njemački, a glavni glumci većinom Nijemci. Tko će glumiti Winnetoua, ostat će tajna do kraja kolovoza.

“Mogu samo reći da glumac nije iz Njemačke, nego iz jedne druge europske zemlje”, tajnovit je Becker.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: