Za koji dan, 1. srpnja, navršit će se pet godina otkako je Hrvatska postala 28. članica Europske unije. Tih je dana bilo razloga za slavlje i ponos. Jutarnji list sutradan je imao prigodnu naslovnicu – mladić s razvijenom hrvatskom zastavom na pariškom Trocaderu, s Eiffelovim tornjem u pozadini. A ja sam stajao koji metar dalje.
Danas je vrijeme da se napravi inventura, po mogućnosti što cjelovitija. To je vrlo teško, jer svaki bi analitičar morao uzeti u obzir niz elemenata – političkih, društvenih, ekonomskih, diplomatskih, identitetskih, psiholoških. A svaki od nas vidi i shvaća tek dijelove toga vrlo kompleksnog mozaika. Stoga je i ova analiza tek kraći i vrlo limitirani prikaz onoga što bi se o ovoj temi trebalo reći.
U pogledu EU, Hrvatska je imala i sreću i nesreću. Sreću, jer smo uspjeli ući u posljednji trenutak – možemo to usporediti s nekom scenom u akcijskom filmu u kojem Bruce Willis (ili Tom Cruise, svejedno) mora ući u zaštićeno antinuklearno sklonište koje se zatvara timerom. Iako mu vrata trgaju dio košulje, on ipak utrčava u zadnji tren. Nesreću, jer su godine 2004., pa i 2007., kada je u EU ušlo 12 država, bile doba kad se članstvo u Uniji moglo bolje kapitalizirati nego danas.
Dakle, zašto smo imali sreću? Hrvati stoljećima žele priključivanje Europi – možemo tu priču početi u prvim godinama 16. stoljeća, kad hrvatski humanisti (od Marka Marulića nadalje), svjesni katastrofe u koju osmanskim nadiranjem ide Hrvatska, drže govore i pišu poslanice zapadnoeuropskim vladarima, moćnicima i papi, ali oni nisu pomogli. I tako nas je ta Europa zaobilazila, sve do 2013., kad smo ušli u taj golemi prostor kao ravnopravni članovi.
Moderno hrvatsko približavanje i pristupanje EU počelo je 2001. potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Odonda je krenuo proces, on je imao uspone i padove, krize i značajne trenutke. Hrvatska je u tom procesu prilagodbe kasnila za državama koje su postale članice 2004. i 2007., ali se tih godina u Bruxellesu i u državama članicama stvorilo prevladavajuće mišljenje da Hrvatska zaslužuje ući u EU. I kad je general Gotovina završio u Haagu, a koju godinu poslije Slovenija deblokirala pregovarački proces, on je, iako s mnogo teškoća (i s puno truda iz Zagreba), išao nekim ritmom i konačno završio članstvom. Pri tome su svi predsjednici i sve vlade od 2000. do 2015. zagovarali i implementirali, koliko je bilo moguće, proeuropske vrijednosti i provodili politiku sukladnu bruxelleskim načelima.
Kada je 2004. u EU ulazilo deset država, vladala je euforija. Kada su 2007. ulazile Bugarska i Rumunjska, euforija je poprilično splasnula – vidjeli su se na horizontu jasni oblaci nadolazeće krize. Kada smo mi ušli u EU, od euforije nije više bilo ni “e”, jer je organizacija bila pritisnuta teškom ekonomskom krizom i grčkom katastrofom. No, dočekani smo srdačno, s nadom da ćemo pridonijeti rješavanju pojedinih pitanja, a ne stvarati probleme.
Svi su u tim trenucima znali (kao što znaju i danas) da je svako iduće proširenje neizvjesno.
Ispada da i nismo loše prošli, priča je završila hepiendom - reklo bi se da imamo razloga za zadovoljstvo.
Kako to obično u životu biva, imamo razloga i za nezadovoljstvo i frustracije. Naime, Hrvatska se početkom devedesetih našla u nametnutom ratu, a sama je tih godina katastrofalno provela tranziciju, pa smo od države koja je 1990. uz Sloveniju bila od bivših socijalističkih zemalja najpripremljenija za tranziciju deset godina poslije stigli do toga da nas je u nekim aspektima približavanja euroatlantskim asocijacijama prestigla čak i Makedonija. Taj zaostatak nismo nadoknadili u odnosu na neke zemlje sve do danas (članice Višegradske skupine, naprimjer), jer je to bilo vrlo teško, a i sami smo činili pogreške. Štoviše, zaostatak se od 2000. u nekim aspektima (ponajprije ekonomskim) i povećao.
Upravo zbog tog zaostajanja od 2000. do danas Hrvatska je morala mnogo više napraviti nego neke bivše socijalističke zemlje kako bismo se integrirali u europske i svjetske tokove. Naprimjer, dok je češka Vlada 1995. samo napisala pismo da se obvezuje dostići i poštovati temeljne vrijednosti i ciljeve prestižne Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Hrvatska je već nekoliko godina u čekaonici da uopće bude pozvana u proces pristupanja, bez pravih naznaka kad bi ta pozivnica mogla stići. Slično je bilo i u našem pregovaračkom procesu s EU, koji je bio teži i kompleksniji nego za članice koje su ušle 2004./2007. To isto vrijedi i za naša nastojanja da uđemo u eurozonu i u Schengenski prostor, dvije stvari koje neće bitno promijeniti naš politički i ekonomski položaj, ali ga donekle mogu oplemeniti i učvrstiti.
Naposljetku, kada su ulazile, za 12 novih članica EU (2004.-2007.) bilo je više velikih poslova, velikih investicija, novca na raspolaganju nego za nas (na stranu činjenica da su se veliki poslovi, naprimjer, u Češkoj i Slovačkoj realizirali mnogo prije nego što su one postale članice EU).
Što je EU očekivala od nas?
Premda to nigdje nije bilo zapisano, relevantni igrači u Europskoj uniji poduprli su ulazak Hrvatske u EU s jasnim zadatkom: da promoviramo suradnju, mir, napredak, snošljivost u regiji jugoistočne Europe, dakle na prostoru šest zemalja koje još nisu u EU. Zajedno, dakako, sa Slovenijom i drugim članicama EU iz neposredne okoline. U prvo se vrijeme činilo da Hrvatska radi dobre korake u tom smjeru. A ako tih koraka i nije bilo, davao nam se određeni rok da se organiziramo i krenemo. No, s vremenom su glavne zemlje EU zaključile da je Hrvatska od te strategije odustala, otkako su politička zbivanja u zemlji otklizala izvan prostora liberalne demokracije. Prvi veliki šok u europskim prijestolnicama izazvala je blokada vukovarske povorke u studenome 2014., po čemu se vidjelo da stanje u zemlji ne kontroliraju najviši dužnosnici, nego izvaninstitucionalne snage.
S odlaskom Josipovića i Milanovića intenziviralo se i Europljanima odiozno koketiranje s ekstremnom desnicom, čime smo se definitivno sami eliminirali kao faktor koji će pomoći u rješavanju problema u jugoistočnoj Europi – postali smo dio problema.
Sve se to nepogrešivo prelilo i na vanjsku politiku. Samo generiramo probleme – svađamo se sa Slovenijom (pri čemu i Slovenija ide Bruxellesu na živce). Svađamo se i sa Srbijom, u Bosni i Hercegovini nismo napravili ništa, tek podržavamo Čovićevu samoubilačku politiku, ništa bolju od Dodikove ili Izetbegovićeve.
Što smo mi očekivali od EU?
Uglavnom, ništa. Javnost nije ni znala što da očekuje, kad je ponajviše bila bombardirana tvrdnjama da će nam EU zabraniti proizvodnju i prodaju domaćeg kravljeg sira i vrhnja. A kad smo ušli u EU, neki su kao ključnu promjenu doživjeli činjenicu da se na povratku iz Austrije nije više mogao tražiti povrat poreza, “mehrwehrtsteuer”.
Europska ideja kod nas uopće nije zaživjela – o njoj se skromno uči u obrazovnom sustavu, nema je u javnosti, u medijima. U nekim smo segmentima napravili pomake – naprimjer, u dijelu državnih i javnih službi ipak se stvorila svijest o tome što je to EU, kako funkcionira, kako se s Bruxellesom može i mora surađivati. Međutim, sve je to malo i nedovoljno, moglo bi se reći - artificijelno.
Hrvatska se od 2015. pokrenula u ekonomskom pogledu, što dijelom zahvaljuje i članstvu u EU (no i zemlje u okruženju, koje nisu članice, rastu, i to po višim stopama nego Hrvatska!), raste i turizam, ali najbolji pokazatelj da sve to nije ni izbliza dovoljno jest opće nezadovoljstvo hrvatske javnosti - sve se češće spominje teza o “neuspješnoj” državi, čak i u krugovima bliskima vlasti.
Hrvatsku je pogodilo masovno iseljavanje i niz drugih negativnih trendova. Propao je Agrokor, pa nam je propao i nakaradni koncept ekonomskog razvoja. Nismo uspjeli privući jake ulagače (to i nije bilo lako, a i činili smo sve da ih rastjeramo).
I sve to otkako smo postali članica EU.
To nas opet vraća na ključno pitanje koje stoji nad činom hrvatskog pristupanja EU: koliko se ono isplatilo, štoviše – je li se uopće isplatilo i je li uopće bilo potrebno? Odgovor na pitanje je li bilo potrebno lako je dati: hrvatskom pristupanju EU nije bilo alternative, jer je druga mogućnost bila ostati u društvu nerazvijenih i nesređenih država jugoistočne Europe. A i sve one ionako žele u nekoj (dužoj) perspektivi ući u EU. Ni odgovor na druge dileme, je li se isplatilo i koliko, nije puno teži – isplatilo se, ali je to nemoguće kvantificirati.
Kako godine prolaze, postaje sve jasnije da sam čin pristupanja EU nije mogao riješiti probleme, ali može donekle pomoći u njihovu rješavanju te pospješiti oporavak. Članstvo u EU ne može biti čarobni štapić ne samo zbog toga što se i sama Unija našla u institucionalnoj i ekonomskoj krizi nego i zbog toga što se nužne reforme, društvene i ekonomske, moraju ostvariti vlastitim snagama, uz tek lateralnu pomoć europskih institucija. Iako se današnje najviše hrvatske vlasti zaklinju da žele reforme, one ih ne mogu provesti, jer bi takve reforme dovele u pitanje klijentelistički sustav koji ih održava.
Da bi se uistinu gospodarski i civilizacijski napredovalo, valja se istinski otvoriti prema Europi i svijetu i širiti prostor sloboda. A ova vlast to čini samo na riječima, dok u praksi - uglavnom podržava suprotne trendove.
Iz svega toga proizlazi još jedno, temeljno pitanje, a na njega je mnogo teže odgovoriti: jesmo li sami, oslobođeni tutorstva drugih, uopće sposobni organizirati i voditi uspješnu državu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....