ODJEL SMRTI DR. RADANA 'Bio je najbolji liječnik u državi, a onda je prolupao. Počeo je miksati koktele kalija i morfija'

Dr. Ivan Radan, porijeklom Hrvat, sada je u istražnom zatvoru. Sumnja se da je ubio najma- nje sedam ljudi, tj. da je pacijentima u terminalnoj fazi u salama smrti na Odjelu za intenzivnu terapiju Neurološke klinike UKC Ljubljana ubrizgavao injekcije od kojih su umirali za pet do sedam minuta. Sumnja se da je ukupno 40 smrti pacijenata u toj prestižnoj klinici, čak i u europskim razmjerima, povezano s dr. Radanom. Istražitelji su sigurni: ubijao je sa strašću, kažu. I sada se otvorila Pandorina kutija. U Klinici pljušte ostavke, policija češlja dokumentaciju, a ministrica zdravlja traži glave na pladnju. Svi se pitaju: koliko je slovenski Kevorkian ubio ljudi? Njegov odvjetnik tvrdi: sve je namješteno. Slovenija je u šoku.

A istraga je tek počela.

DR. David Vodušek, Šef neurološke klinike: “Dr. Radan davao je smrtonosne injekcije kalija i morfija umirućim bolesnicima, a za to su znale i medicinske sestre na odjelu, ali su šutjele”

Potkraj prosinca prošle godine iz Neurološke klinike u Ljubljani stigao je poziv policiji. Prijavljen je četrdesetjednogodišnji liječnik, da je zavrijeme dežurstva injekcijom morfija i kalija namjerno usmrtio pacijenta. Prijavljeni liječnik, dr. Ivan Radan, prvo je priznao da je pacijentu, kojeg je dugo liječio i koji je bio “korak do smrti”, dao injekciju nakon koje je umro za sedam minuta. Nedugo zatim to je porekao.

Dr. Radan odmah je otpušten s Klinike, ali nije izgubio licencu za rad. Nekoliko se mjeseci ništa nije događalo, a onda, prije nekoliko dana, policija je Radana uhapsila. Istraga je počela otkrivati jezive detalje, primjerice da je dr. Radan snimao svoje pacijente prije nego što bi umrli, a u kućnom kompjuteru čuvao brojne morbidne slike.

Policajci su nakon istrage optužili Radana da je davao prevelike količine kalija, morfija i anestetika propofola sedmorici pacijenata u terminalnoj fazi koji su odmah nakon toga umrli. Istražitelji su, naime, pretražili cjelokupnu dokumentaciju i ustanovili da “čudna smrt” iz prosinca prošle godine nije bila prvi takav slučaj na Neurološkoj klinici, već da je dr. Radan cijele prošle godine da­ vao slične “terapije” teško oboljelim ljudima. Spominjalo se čak četrdeset pacijenata koji su umrli nakon smrtonosne injekcije dr. Radana, međutim policija ne otkriva za koliko će ga slučajeva u konačnici optužiti.

Trenutno se kopa po svakom papiru, ispituju se svjedoci, a svakoga se dana otkrivaju novi, zaprepašćujući detalji: uz pomoć šefova Klinike policija, recimo, raspolaže i podacima da su mnogi, prije svega medicinske sestre, znali što se sve događalo na Klinici, ali su šutjeli. Navodno je i glavna sestra, koja je u međuvremenu bila prisiljena na ostavku, bila upoznata sa smrtonosnom terapijom dr. Radana. Policija je utvrdila i da je Radan jednom teško oboljelom starcu stalno povećavao količinu morfija, nakon čega je taj pacijent brzo umro. ”Bez jasne indikacije za tako visoku količinu morfija što je kod bolesnika prouzročio brzu smrt”, stoji u izvještaju koji je sastavila policija na temelju nalaza nadzorne komisije.

Istraga je počela otkrivati jezive detalje: da je Radan morbidne slike svojih pacijenata snimljenih prije nego što bi umrli čuvao u kućnom kompjuteru.

Kod drugog se pacijenta – također je nalaz istrage – nakon povećane doze morfija dr. Radan odlučio i za davanje propofola infuzijom, iako medicinski razlozi za to nisu postojali. Smrt je nastupila svega nekoliko minuta nakon infuzije. Sestra, kako tvrdi policija, čula je Radana kako kaže da je “slučaj završen”.

Jedna pak druga sestra dala je iskaz da se u bolnici događalo “nešto čudno s morfijem” još 2013. godine. Sva originalna dokumentacija iz Neuro- loške klinike trenutno je kod ljubljanske policije, a kada su dr. Radanu predočili kopije dokumenata do kojih su došli, on nije želio ništa komentirati. U međuvremenu je u pritvoru Radan pokušao samoubojstvo, a policija intenzivno nastavlja istragu.

Jednom je pacijentu nakon povećane doze morfija dao i propofol, iako nije bilo razloga.

Smrt je nastupila nakon nekoliko minuta. Jedna sestra je, tvrdi policija, čula Radana kako kaže da je “slučaj završen”.

Tko je, zapravo, dr. Ivan Radan: liječnik sa strašću za ubijanjem odnosno slovenski Jack Kevorkian (poznat i kao Dr. Smrt) – kako tvrdi slovenska policija, ili pak nedužni humanitarac kojem je sve namješteno, što sam poručuje iz ljubljanskog zatvora?

U epicentru megaafere koja potresa Sloveniju i koja je unijela nezapamćen nemir među pacijente na Neurološkoj klinici u Ljubljani, naime, liječnik je koji je godinu dana proveo u Africi, a uz svoj redovan posao dežurao je i u helikopterskoj ekipi koja je pružala pomoć širom Slovenije.

Ta afera, koja se počela valjati krajem prosinca prošle godine, dobila je ovih dana, nakon uhićenja i pokušaja samoubojstva dr. Radana, s novim otkrićima još nevjerojatnije dimenzije.

“Prvi sporni slučaj nije zabilježen u prosincu prošle godine, kako su mediji javljali do sada”, ekskluzivno nam je otkrio profesor dr. David B. Vodušek, stručni direktor Neurološke klinike, “već je prvi pacijent umro pod nerazjašnjenim okolnostima još u siječnju prošle godine.”

Dr. Vodušek svega nekoliko minuta poslije razgovora za Globus, koji je bio vođen ovog ponedjeljka, ponudio je ministrici zdravlja Milojki Kolar Celarc ostavku. Time je slučaj poprimio i političku pozadinu, jer je uporna ministrica zahtijevala ostavku cijelog vodstva UKC Ljubljana (koje navodno nije po volji Cerarovoj vladi), ali je za sada to odbijeno, uz poruku ministrici da su svi postali talac jednog čovjeka, no da neće pristati na političke smjene.

Profesor Vodušek otkriva da je dr. Radan prvo njemu osobno priznao da je u prosincu prošle godine osamdesettrogodišnjem pacijentu dao injekciju kalija i morfija, da bi sljedećeg dana to porekao. Sestri je pak dr. Radan naložio neka ne piše u dokumentaciju davanje kalija, pa ona to nije ni napisala.

“Takvo nešto nikada nije zabilježeno u Sloveniji. To je tragedija”, govori nam profesor. “Samo se bojimo da ne ispadnu još neki kosturi iz ormara.” Za Radanovog odvjetnika Milana Krstića, koji je svaki dan u kontaktu s pritvorenim liječnikom, on je žrtva zdravstvenog sustava u Sloveniji. Krstić tvrdi da nema govora da je Radan u prosincu prošle godine zaista uštrcao smrtonosnu injekciju starcu kojemu je tri puta prije toga spasio život.

Dok šećem po odjelima u zgradi Neurološke klinike, koja je nakon dvanaest godina gradnje dovršena 2009., na 11.500 kvadrata, sve djeluje posve mirno i staloženo. Susretljivošću osoblja Globusovi su reporteri bili i prvi kojima je bilo dopušteno fotografiranje na drugom katu, gdje je bio “odjel smrti”, tamo gdje su pacijenti u terminalnoj fazi, prema policijskoj optužbi, primali smrtonosne injekcije dr. Radana.

Svi koji su čekali na preglede nisu odavali da se tu nešto dramatično događalo prošlih mjeseci. Ali, čim smo s nekolicinom porazgovarali, osjetila se itekako dramatičnost u njihovim riječima “bojimo se, naravno, jer ne znamo je li sada sve u redu”.

“Kako je uopće otkriven slučaj iz prosinca, nakon kojeg ste alarmirali policiju?”, pitam dr. Vodušeka, koji mi detaljno opisuje način rada u UKC Ljubljana, hijerarhiju i kronologiju svega što se događalo.

Nakon smrti osamdesettrogodišnjeg pacijenta 16. prosinca prošle godine voditelj odjela nije slučaj odmah prijavio pretpostavljenima. Učinio je to tek šest dana poslije. Pacijent je ležao na Odjelu za intenzivnu terapiju na kojem je deset kreveta, gdje su najteži bolesnici, i koji smo imali priliku vidjeti: iza staklenih vrata proteže se hodnik i sobe gdje su pacijenti na aparatima. Kada liječnici procijene da šanse postoje, nastavlja se intenzivna terapija, a oni kod kojih nade više nema prebacuju se na “obične” odjele.

Konzilij je u prosincu prošle godine ustvrdio da nade za teško bolesnog starog čovjeka više nema te je trebao biti prebačen na “običan” odjel, jer je praksa Klinike da se ljudima u terminalnoj fazi omogući mir i dostojanstvena smrt.

Profesor Vodušek tek je 22. prosinca saznao za čudne okolnosti pod kojima je starac umro, i to nakon što mu je to javio voditelj odjela. ”Bilo mi je to čudno, ali još gore bilo je ono što sam čuo. Šokiralo me, jer nikad takvo nešto ne bih očekivao. Za dr. Radana do tada nisam dobio neke ozbiljnije primjedbe, samo pohvale.”

Čim je Vodušek saznao što se dogodilo, odmah je otišao na odjel do Radana. “Je li istina ono što mi je ispričao vaš šef?”, pitao je Radana. ”Rekao mi je doslovno: ‘Nisam želio da pacijent ode na odjel, jer bi tamo samo trpio. Imao sam sažaljenje, jer sam ga dugo vremena liječio, a spasa nije bilo. Iz sažaljenja sam to učinio.’”

Vodušek je bio zaprepašten: “Morate me razumjeti, ali vam više ne mogu dopustiti da dalje radite s pacijentima. Molim vas da odete kući.”

Profesor Vodušek govori da tu ne može biti riječ o eutanaziji jer se nitko, pa ni pacijent, nije složio s postupkom dr. Radana. “Jasno mi je bilo da to treba prijaviti policiji i odmah sam obavijestio svoje šefove i policiju. Istog dana zazvonio mi je telefon i muški glas mi je rekao: ‘Znam da ste dr. Ra- danu zabranili da dalje radi. Povucite sve to do večernjih vijesti’, glasila je prijetnja. Bilo je neugodno, nikad u životu nisam nešto slično doživio”, kaže mi profesor Vodušek.

Drugi dan dr. Ivan Radan je promijenio priču. “Napisao mi je mail u kojem je tvrdio da je želio zapravo napraviti provokaciju, kako bi pokazao da na odjelu stvari nisu u redu. Kasnije je to rekao i na televiziji”, kaže Vodušek.

Ali, u međuvremenu se otkrilo još mnogo toga. Prije svega da je dr. Radan imao problema i na radnim mjestima na kojima je prije radio, jer je uzimao jake antidepresive te često nije bio sposoban raditi. Neki su tvrdili i da se drogirao, ali i davao drogu drugima.

“Sve ja to prije nisam znao, ali je navodno znala predstojnica”, kaže profesor Vodušek. Kako na Odjelu za intenzivnu terapiju rade svega dva neurologa, a ostali su anesteziolozi i internisti, dr. Radan se kao internist bio dobro uklopio. “Bio je za nas koristan jer nismo morali zvati kardiologe iz susjedne klinike. Kod nas je došao u srpnju 2012. godine i bili smo zadovoljni kako je radio”, kaže Vodušek.

“Morate razumjeti da se u situaciji kada nismo imali liječnike, a potrebe su bile velike, često prelazilo preko nekih stvari. Lako je poslije bitke biti general, ali treba znati i da je dr. Radan vrlo inteligentan i da se dobro znao predstavljati. Neki su u njemu vidjeli najboljeg liječnika koji postoji.”

Sve bi možda ostalo među liječnicima, šefovima i u tajnosti policijske istrage da detalji stravične priče nisu stigli i do Milene Zupanič, novinarke Dela. “Saznala sam da je obaviještena policija, a kako su bili božićni i novogodišnji praznici, bilo je teško sve provjeriti. Prvi sam tekst objavila tek u siječnju i odmah nakon toga me nazvao dr. Radan i ponudio ispričati svoju verziju. Zvao je kasno poslijepodne, kada sam bila kod kuće, i s fotoreporterom sam se ubrzo nakon poziva našla s njim.” Milena Zupanič kaže da je vidjela da je pod stresom, pritisnut pred zid. “Ako danas umrem, umrijet ću sa čistom savjesti”, rekao joj je.

“Prva dva tjedna nisam mu u novinama ni spominjala ime, iako sam ga znala. Prije svega jer mi je bilo jasno koliko je to osjetljiva stvar, a mi nismo bili u sve sigurni.”

Što se to dogodilo dr. Ivanu Radanu, vrhunskom studentu nagrađenom Prešernovom nagradom, da postane liječnik osumnjičen za masovno usmrćivanje pacijenata?

Otac mu je Hrvat, ali Ivan Radan je rođeni Ljubljančanin, koji je studirao medicinu i završio je s prosjekom 8,17, kao jedan od najboljih na godini. Šest je godina specijalizirao internu, a često bi noći provodio kraj pacijenata za koje više nije bilo nade. Prvo zaposlenje dobio je 2009. godine na Odjelu za intenzivnu internu medicinu i tu je ostao tri godine, a svi ga se sjećaju kao vrsnog i požrtvovnog liječnika. Ponekad bi, kažu, dežurao i po dvije noći zaredom, uvijek bio na raspolaganju pacijentima, ljubazan i profesionalan.

“Dr. Radan je samo fingirao davanje kalija”, kaže Radanov odvjetnik Milan Krstić. “Time je želio upozoriti na greške u zdravstvenom sustavu. A oni iz tog sustava odlučili su se riješiti neugodnog svjedoka”

Kada je dobio upalu sinusa, počeo je koristiti jake lijekove i navodno je postao ovisan o njima. Tada su prvi put njegovi kolege vidjeli da nešto s njim nije u redu. Sestre su prepričavale čudno liječnikovo ponašanje, a uspostavilo se da je i falsificirao liječničku potvrdu iz Beča da je zdrav. Nikada, naime, nije ni išao do liječnika u Austriji. Tada je pokušao i samoubojstvo, ali je i to zataškano.

Kad je prije nekoliko dana drugi put pokušao samoubojstvo, neposredno nakon hapšenja, završio je na odjelu za intenzivnu njegu UKC Ljubljana, upravo tamo gdje je radio s pacijentima.

Kada je izbila afera, prvo je bio smijenjen Radanov prvi pretpostavljeni, dr. Viktor Šviglj, a zatim i predstojnica odjela, profesorica Bojana Žvan te glavna medicinska sestra. Prekinut je i ugovor s medicinskom sestrom Nadom Savić, koja je bila u mirovini, ali je zbog pomanjkanja kadra radila na Klinici i bila prisutna kada je Radan davao smrtonosnu injekciju.

Smjena za smjenom uzdrmala je jednu od najuglednijih medicinskih ustanova u ovom dijelu Europe, pa i Simon Vrhunec, generalni direktor UKC Ljubljana, priznaje da su “svi u ovom slučaju djelomično odgovorni”.

Posebno su potresene medicinske sestre, jer se smatraju žrtvama manipulacije. “Odmah smo uveli nove mjere, jer duboko žalimo što se dogodilo. Naše ekipe brinu 24 sata za najteže pacijente”, tvrdi Dursuma Musić, glavna medicinska sestra na odjelu.

“Njegovi pretpostavljeni su radili greške”, govori dr. Radanu u prilog njegov odvjetnik Milan Krstić. “Najveću grešku napravio je profesor Vodušek koji je pozvao policiju, a oni su nastupili kao slonovi u trgovini porculanom. Na odjel gdje se često umire, gdje su bolesnici koji nemaju šansu preživjeti, policajci su došli sa stručnjakom za sudsku medicinu i gledali način liječenja. Tako se došlo do sedam ‘sumnjivih’ slučajeva.”

Krstić dodaje da je njegov klijent samo želio upozoriti da stanje na odjelu nije dobro, da se ne razgovara o liječenju pacijenata, da se pacijenti isključuju s aparata kako bi bili prebačeni na “obični” odjel gdje su umirali u teškim mukama, gušeći se.

“Radan je smatrao da treba bolove smirivati kod pacijenata kod kojih se javljala teška bol. Nikome nije skraćivao život.”

Pitam Krstića odakle Radanu slike umirućih ljudi u kompjuteru, a on odgovara da to liječnici često rade. “Fotografirao je svoje pacijente kako bi ih zapamtio kada bi se, recimo, vraćao s godišnjeg odmora. Sve su to fotografije pacijenata koji su bili živi. Fotografije su nađene pored dijagnoza. Sve su nastale kako bi ih koristio u svom stručnom radu. Sada neki tvrde da je pacijente prvo slikao, a onda likvidirao. To je smiješno”, kaže Krstić.

Policija pak tvrdi da je dr. Radan zapravo uživao u gledanju smrti. Ako se te optužbe pokažu kao istinite, bila bi tu riječ o najgorem obliku ubojstva za koji je predviđena kazna od petnaest godina zatvora.

Zanimalo me je li dr. Radan svom odvjetniku govorio o tih sedam “spornih” slučaja. “Kako da ne”, kaže Krstić. “Jedan od pacijenata bio je u stanju da su mu otkazali mnogi organi, nakon tri infarkta, imao je upalu pluća i hiperkalemiju. A Radana se optužuje da mu je dao kalij.”

Mnoge važne informacije po svoj prilici znaju sestre koje su dr. Radanu bile sklone. Neke od njih I danas rade na Klinici i sigurno je da će uskoro morati detaljno objasniti što se događalo. Profesor Vodušek, pak, objašnjavajući odlazak s mjesta stručnog direktora Kli- nike kaže da nikada nije poricao svoju “zapovjednu” odgovornost. Za njega je posve normalno dati ostavku nakon svega.

“Oči to da nismo reagirali na vrijeme, pogotovo nakon siječnja 2014. godine. Od tada dalje Radan nije bio sam. Radio je što je radio, a neke sestre sve su to znale. Prije toga, kao inteligentan čovjek I stručnjak, možda je i mogao raditi neke stvari koje su bile prikrivene, u tom manjku kadrova, noćnih dežurstava, umirućih teških poacijenata. Ali od tog siječnja prošle godine sve je trebalo ići drukčije, to je sigurno. To je tragedija na- še Klinike”, kaže Vodušek.

“Moja je teorija, ako hoćete to čuti, da je doktor Radan imao neku fiksnu ideju da će ljudima tako pomoći. Ali to je samo moja teorija.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: