O ČEMU GOVORIMO KAD GOVORIMO O (ANTI)FAŠIZMU Zašto se pojmovi "fašizam" i "antifašizam" opet koriste samo kao uvrede i psovke

Možete li zamisliti nacionalnu politiku u kojoj, “razdiranoj rakom svenazočne korupcije, u državi koja još samo glogoće utopljena teretom golemoga javnog duga (...), u privredi gdje se rastuća nezaposlenost garnira samoubojstvima očajnika ostalih na ulici – oni raspravljaju, [u doba] ionako trusnih izbora, o fašizmu i antifašizmu”?

Kad se ne zna što s ekonomijom pribjegava se ideologiji

U tom tekstu, u Vjesniku u studenome 1993, nastavio sam: “Za neke susjedne zemlje može biti utješno da politički kretenizam nije samo njihova lokalna pojava – ali za Italiju ovaj ponovni bijeg u ideologiju, zakrivanje za njezine sheme, iskazuje shizofreniju koja nije slučajna: lakše je govoriti o općim mjestima, nego razraditi preciznu taktiku kako isplivati iz dubokih govana. Kao i ponegdje drugdje, uostalom.”

Čudio sam se, padao iz oblaka da se tada, punih pola stoljeća poslije pada fašizma u Italiji, rasprava nateže na toj niti – a pitanje odnosa spram fašizma i antifašizma i dalje odjekuje političkom arenom, punih 70 godina poslije savezničke pobjede nad fašizmom, koju resto Evrope obilježava 9. svibnja. I Italija. Ne mi: u nas meč traje, još nije odzvonila zadnja runda, ali bi se reklo da antifašizmu prijeti tehnički nokaut, iako se činilo da je zazidan u temelje Ustava čvršće nego mačka u zid kuće Usher.

Najtužnije je za onoga koji živi od mrčenja papira, makar novinskoga, da se pojmovi “fašizam” i “antifašizam” i dalje, i opet, ne koriste kao definicije, nego kao etikete, kao uvrede i psovke, bez obzira na njihov sadržaj, izražen u povijesnoj praksi i objašnjen u teoriji.

Zašto raspravljati što jest a što nije fašizam, što jest a što nije fašizacija Hrvatske, kad oni koji te termine koriste misle na njihov sadržaj upravo onoliko koliko i hulnipsovač na ideju Boga (uostalom malo tko psuje Boga, obično psuje nekome Boga, dakle ne svoga nego dušmanskoga)? Zato što novine moraju i objašnjavati.

Stare mržnje opstaju samo ako imaju nov razlog

U samom početku prošlog stoljeća, 1904, dakle 107 godina otkako je prestala dominacija Prevedre Mletačke Republike nad Istrom i Dalmacijom, Vladimir Nazor je objavio “Knjigu o kraljevima hrvatskijem” koja plamti mržnjom i prezirom spram “Mlečića”. Oni su za kneza Inoslava (u pjesmi Olujin ženik) notorno “... mletačka paščad”, a galijot na samrti (u pjesmi Pod palubom) toplo preporučuje drugome da malom bratu na slobodi objasni što mu je misliti i činiti: “Kaži mu, što je himba i prievara. / Nek znade, što je lanac, bič i veslo, / I kako bukti ova mržnja stara.”

Dva su tu elementa ključna. Prvo, mitem o kolektivnoj krivnji drugoga, kao podlogu za harangu o kolektivnoj osveti, lakše je formulirati što je neki povijesni odnos dublje utonuo u prošlost, što se konture realnih stabala sve više gube u općoj predodžbi šume. Drugo, nitko ne ide “u boj, u boj, za narod svoj” na zbiljske ili imaginarne krivce iz prošlosti, nego im to služi kao motiv i opravdanje za nesmiljen obračun s nekim suvremenikom – pa je i Nazor svojom vehementnom knjigom odgovorio na vehementan šovinizam Gabrielea D’Annunzija, ne radi njega samoga, koliko stoga što je funkcionirao kao koplje talijanskoga iredentizma prema nekadašnjim mletačkim posjedima (kasnije je D’Annunzio bio okupator Rijeke, a Nazor predsjednik partizanske Hrvatske koja je uzela natrag ono što je Italiji dala ne samo ustaška Hrvatska, nego prije nje i serbocentrična Jugoslavija).

Ona “mržnja stara” na koju se poziva Nazor 1904. ne bi imala ni razloga ni odjeka da nije bilo “pretenzija novih” koje su se materijalizirale i 1918. i još gore 1941. Zato danas ta “mržnja stara” praktički ne postoji, kao ni Matošev bijes na Madžare u pjesmi 1909– nema aktualnog povoda, nema aktualnog razloga.

Današnja predbacivanja o fašizaciji, fašistima i antifašistima imaju aktualnih i povoda i razloga – inače bi utonuli u prašinu povijesti.

Simboli kao provokacija i kao ljuštura

Neki od simbola naslijeđenih iz razdoblja hrvatske fašističke epizode i njezina nepreboljenog slamanja izgubili su zamah provokacije (većini nije problem kuna, nego njezina nestašica, langobardski pleter danas više daje na kič nego na aureolu oko slova “U”, naviknut ćemo se i na povratak Hrvatskog državnog sabora, Hrvatskoga državnog kazališta, Hrvatskih državnih željeznica ako treba, kao što smo se navikli na promidžbu i ostale arhaizme glede mede, pa više nije neuobičajeno ni ako se kome mlađemu uvečer priopći, a starijemu ujutro primokri...). Neke provokacije, dakako, još funkcioniraju.

Ali nisu simboli ti koji određuju karakter ni države, ni pokreta. Grb Italije, sastavljen od petokrake i zupčanika, socrealističkiji je od grba bivše DDR; orao u austrijskom grbu od 1918. i ponovo od 1945. drži srp i čekić – pa to nije baš mnogo utjecalo na karakter sustava, kao ni komunistički naziv na desničarsku konstantu u nas poslije drugoga svjetskog rata.

U taj sklop pripada i citat dra Danka Plevnika: “Prije se u javnosti stidjelo fašizma, a sada se natječe u protuantifašizmu i vrijeđanju antifašista, partizana i komunista. Vikati za Milanovićem i njegovom pratnjom u Sinju: ‘Partizani!’ – bila bi dosjetka u stilu oriđinala da prije toga nije srušeno 3000 antifašističkih spomenika, i da se zvijezda petokraka, pod kojom su tisuće i tisuće ljudi žrtvovali živote da Hrvatska ne bude sprdnja fašista i nacista, toliko planski ne stigmatizira.”

Sastavnice bez čijeg se zbira ne može govoriti o fašizmu

Antifašizam – u koji sebe ubrajaju i Tomislav Karamarko i Zlatko Hasanbegović – odavno je izgubio petokraku koja opstaje samo u industrijskih nasljednika pivarskog ceha. Odustao je davno i od borbenog pokliča: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!” Čak i tada se pisalo: “Smrt fašizmu”, a ne “smrt fašistima!”. Danas se u Hrvatskoj po zidovima piše “Smrt Oliveru Frljiću”, jučer “Smrt Anti Tomiću!”. “Smrt Oliveru Frljiću”, poziv na linč nakon duge harange koja i jest zasnovana radi zastrašivanja (i starci u Škabrnji su pobijeni radi zastrašivanja), ipak još ne znači fašizam. Ta parola predstavlja samo nasilje, poziv na užasno kazneno djelo: ubojstvo. Ona nije sama po sebi ni politika – ali je politika ako policija i sudstvo prolaze pored tih zidova kao pored turskoga groblja.

Čak ni veličanje fašista i fašizma nije samo po sebi fašizam, iako može biti dobar uvod u njegovo rekonstituiranje – eto zašto to jest kazneno djelo koje se efektivno kažnjava u Njemačkoj, ali ne i u Hrvatskoj.

Fašizam je sustav zasnovan na nacionalnome masovnom pokretu odnosno nacionalnoj partiji, s karizmatskim vođom na čelu, nepogrešivim (“Mussolini je uvijek u pravu”, u nas se pjevalo, ali ne dugo: “Druže Tito, zdravo, zdravo, sve što kažeš – imaš pravo!”), gdje je središnja vrijednost nacionalna država (a središnja vrlina: nacionalna državotvornost), gdje karizmatski vođa utjelovljuje kult države (“jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa” – glasila je nacistička parola u Njemačkoj), prožet mistikom (nacionalne svetinje, svetost barjaka, svetost nacionalnih boja, sveto ime nacije), i gdje vlada pravilo: “tko nije s nama, taj je protiv nas!”, nacionalni izdajnik, neprijatelj. Dodajmo još ekspanzionizam u vanjskoj politici, težnju za povijesnim granicama ali izvan trenutnog teritorija itd.

Koliko elemenata fašizma danas prevladava u Hrvatskoj?

Procijenite sami koliko toga je prisutno sada u Hrvatskoj (ili koliko je toga bilo nazočno u drugoj Jugoslaviji, da se ne zavaravamo) – ali da bi to bio fašizam, morao bi posjedovati sve ove elemente. S neprikosnovenim vođom možemo imati autoritaran sustav; za totalitarizam potrebna je sprega jedine partije s oružanim i policijskim snagama te o njima ovisnim sudstvom i novinstvom; ako su pojedini elementi toga spregnuti s elementima višestranačke predstavničke demokracije možemo govoriti o “demokraturi”.

Antikomunizam nije sam po sebi fašizam, ali i on je samo puka parola ako nema komunizma kojemu se suprotstavlja (počev od ključne definicije komunizma: od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama; vlast partije koja je prisvojila petokraku je upravo onoliko komunizam koliko je kršćanstvo vlast partije koja je prisvojila križ).

Antifašizam je suprotstavljanje ne samo kompletiranom fašizmu, nego i svakome od njegovih ključnih elemenata. U tom pogledu nema nikakve demokracije bez antifašizma, ali on nije posebna, dodatna vrijednost, nego podrazumijevana aktivnost.

On postaje samostalna platforma samo u sukobu s realnim fašizmom – inače prijeti svesti se na puku etiketu. On ne vrijedi ni kao parola ni kao identifikacija, nego samo kao djelatan stav koji se deducira iz svakodnevne političke aktivnosti, suprotstavljene ključnim elementima fašizma.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Related content