NOVI BALKANSKI POTRES: Skoplje se ruši, a Bruxelles okreće glavu

Kumanovo, drugi najveći grad u Makedoniji, napala je skupina sastavljena od Albanaca dijelom s Kosova, a nakon sukoba i visoke bilance žrtava, makedonska policija preuzela je kontrolu u nedjelju navečer. Ako su razlozi političke prirode – što je točno bilo, saznat ćemo vjerojatno uskoro, a ako je u pozadini visokoorganizirani kriminal isprepleten s politikom, onda možda nećemo znati detaljnije.

U Makedoniji je već nekoliko godina teška politička kriza između vlasti i lijeve opozicije koju karakteriziraju vrlo teške međusobne optužbe koje su stvorile otrovno nepovjerenje između Makedonaca različitih političkih opcija, a to nepovjerenje nema veze s albanskim faktorom.

Lijevu opoziciju, okupljenu u stranci SDMS ( Socijaldemokratski savez Makedonije) vodi Zoran Zaev (40), koji je gradonačelnik Strumice. Mnogi vjeruju da je istina kako je Vlada koju vodi Nikola Gruevski (44) naložila prisluškivanje čak 20 tisuća građana, što se tumači kao pokazatelj nedemokratskog karaktera vlasti.

Premijer, ujedno i lider stranke VMRO-DPMNE, to demantira te optužuje Zaeva za ucjenu čiji je cilj da Socijaldemokrati bez izbora postanu dio vlasti.

Relativno nedavno, potkraj siječnja, Gruevski je zaprijetio da će uhapsiti Zaeva optužujući ga da je spremao državni udar u suradnji sa stranim službama, optužnica je podignuta i suđenje bi trebalo početi ovaj tjedan. Svašta se događa zadnjih godina ne samo na rubovima Europe nego i u samoj Uniji, ali da premijer hapsi lidera opozicije bi ipak bilo nečuveno, tako da je ta ideja u službenom Skoplju napuštena.

Nikola Gruevski pojasnio je zašto optužuje Zaeva i bivšeg šefa makedonske službe DBK Zorana Veruševskog, rekavši da se nekoliko puta u svom kabinetu sreo sa Zaevom, i da je ovaj ultimativno tražio formiranje koalicijske tehničke vlade čiji bi bio dio, a u protivnom prijetio objavom tajnih dokumenata koje mu je ustupila strana služba o prisluškivanju političara, predsjednika države Ivanova i Sobranja Makedonije, novinara i vjerskih vođa.

Gruevski je rekao da su dokumenti koje mu je Zaev dao na uvid dijelom bili autentični, dijelom poluistine, a dijelom fabricirani. Bivši šef DBK Veruševski bio je i uhapšen, njegovi kompjuteri konfiscirani, a uz njega uhapšeni su bili i njegova supruga i jedan dužnosnik sigurnosne službe. Vlada tvrdi da je strana služba položila i honorare, oko sto tisuća eura, na račune Stopanske banke u kojoj radi supruga Varuševskog. Ta najveća banka u Makedoniji vlasništvo je Grčke nacionalne banke, a time se sugerira i porijeklo službe koja je, tako kažu, Zaevu ustupila transkripte prisluškivanja.

Nikola Gruevski rekao je da je u razgovorima sa Zaevom odbio ucjenu te da je rekao lideru opozicije neka objavljuje svoje dokumente, ali da će time naštetiti državi.

Malo po malo, Zoran Zaev pušta u javnost razgovore, na primjer između premijera i njegova brata, predsjednika države i njegova brata, premijera i ministara i slično.

Socijaldemokratska opozicija je izvan vlasti devet godina i pristalice Gruevskog smatraju da oni nemaju programa i snage da se vrate na vlast, te da zato pribjegavaju takvim metodama.

Što znamo mi sa strane? Ništa, ali vidimo da politički rat razdire to društvo, a tema prisluškivanja u potpunosti je nadvladala druge debate i preokupacije u toj zemlji. Niti EU veleposlanstva u Makedoniji, svako za svoju vladu, niti State Department još nisu formirali svoj stav, osim vrlo generalno. Uglavnom, strane vlade stavljaju težište odgovornosti ipak na vladu zbog nedostatka komunikacije s oporbom.

Golemi promašaj makedonske Vlade jest odnos prema medijima, strahovito sumnjičenje, pritisak na novinare koji su skloni opoziciji ili naprosto žele misliti svojom glavom. Ta je situacija nedopustiva, ali je Nikola Gruevski slijep u vezi s tim i gazi sve više – ne razumije dovoljno da je sloboda medija temelj demokracije. Samo u tako zatrovanoj sredini događa se da npr. ugledni novinar ispred vrata svog stana nađe posmrtni vijenac sa svojim imenom.

Vlada Nikole Gruevskog je koalicijska, a uz njegov je VMRO-DPMNE i najveća stranka za koju glasaju makedonski Albanci – Demokratska unija za integraciju Alija Ahmetija.

Upada u oči da je sukob u Kumanovu etnički karakteriziran. Makedonci i Albanci makedonskog državljanstva – ne svi, dakako – već su bili u vrlo napetoj situaciji 2001. godine, kad su Albanci tražili veće sudjelovanje u vlasti, više prava, a tu šestomjesečnu pobunu podržavala je kosovska, tada još gerila, OVK.

Mir i to kvalitetan postignut je Ohridskim sporazumom koji je definirao sudjelovanje u vlasti albanskog stanovništva, koje čini 25 posto od 2,1 milijun stavnovnika. Ambiciozni Ohridski sporazum nije idealno proveden, ali jest dovoljno da bi država funkcionirala. Nije lako niti jednoj post­jugoslavenskoj državi stvoriti novi socijalni organizam u novim granicama, ali Makedoniji je vrlo teško jer je makedonska nacija stiješnjena između kulturno i politički veće a bliske Bugarske, i izrazito nacionalističke Grčke. Albanci izvan Albanije nacija su u nastajanju i ne zna se kako će taj proces završiti. Dok se spajanje Kosova i Albanije čini logičnim, ali zapravo nema niti s jedne strane previše entuzijazma, makedonski Albanci još, čini se, traže svoju definiciju. Neki smatraju da postoje tendencije stvaranja Velikog Kosova – ne Velike Albanije, nego Kosova, jer se granica između dvije nove zemlje mnogima čini umjetna – ali, ni to nije prevladavajuća tendencija niti na Kosovu niti u Makedoniji. Takvih struja ipak ima, što nije neobično, jer na Kosovu je 60 posto nezaposlenih, nacija je mlada, još uvijek je protektorat, i odgovarajući ciljevi i ideali traže se na sve strane.

U potrazi za uzrocima i ove i daljnje destabilizacije Makedonije, ali urušavanja te zemlje, velika je odgovornost na međunardnoj zajednici. Godine 2008., na samitu NATO zemalja, Savez je potvrdio da je Makedonija, baš kao i Albanija i Hrvatska, ispunila uvjete, ali zbog problema imena nije bilo konsenzusa za primanje. Suprotno očekivanjima Amerikanci taj put nisu pogurali ulazak Makedonije i nakon toga sve je krenulo nizbrdo.

Paralelno s odbijenicom u NATO-u, i EU je Makedoniji neprestano okretao leđa. Makedonija je devet godina kandidatkinja i godinama Europska komisija potvrđuje da je ta zemlja spremna za početak pregovora, a cijelo to vrijeme Atena blokira. Odbijanje Atene da se prizna ime zemlji je apsurdno, zlobno i šovinističko, porodilo je s druge strane prkosno ponašanje i utapanje u fantaziranju o nacionalnoj povijesti koje se nerijetko manifestira u urbanističkom kiču novosagrađenog Skoplja. Korupcija raste i, dakako – stravičan odnos prema medijima je neoprostiv.

Ali, nije trebalo biti tako i nije bilo tako! Vlada Nikole Gruevskog bila je mlada, ambiciozna, spremna na reforme koje je provodila. Administrativni kapaciteti Makedonije su odlični, vjerojatno bolji od onih u Srbiji. Zakoni se ne mijenjaju svakih pet minuta. Flat tax od 10 posto tamo je na snazi već desetak godina. Investicija ima najviše u regiji. Primjerice, Makedonija je, kad je to bilo na dnevnom redu, prva i odlično ispunila uvjete za bezvizni ulazak u EU, ali je odlukom Bruxellesa morala čekati da Beograd bude prvi.

Europski partneri nisu nikad napravili pritisak na Grčku da se okani svog ciničnog stava prema imenu Makedonije. Nitko ne vjeruje da bi Makedonija ikad imala osvajačke pretenzije prema Grčkoj, ali nikome se ne da da nešto napravi. Makedonija nema velikih prijatelja – Hrvatska je imala Njemačku, Austriju, Mađarsku, Sarkozyjevu Francusku i Ameriku. Makedonija nema nikoga, a trebala bi imati, barem u Hrvatskoj i Sloveniji, jače i bolje advokate. Štoviše, ovdje se kalkulira: Grci i dalje pritišću oko Makedonije, ajde, ne smetajmo im, a zauzvrat ćemo ih tražiti nešto više. Konačno, da je nekome stalo, tražili bi valj­da od šampiona ljudskih prava Ciprasa da ohladi nacionalizam prema Makedoniji. Onda i makedonski Albanci: naravno da im je više dosta čekanja na rješenje spora koji nema nikakve veze s njima. Socijalni problemi, kao nezaposlenost, malo su više izraženi u albanskom dijelu, ali ne bitno.

To je situacija u kojoj se Makedonija, njena vlast i njeni građani, i slavenskog i albanskog porijekla, osjećaju zatvoreno i nemaju scenarij za razvoj i napredak. Nepovjerenje je rodilo i etničke tenzije obilježene incidentima, koji su ponekad, kao u Kumanovu, ili kao u slučaju ubojstva četvero mladih (od 12 do 18 godina) na Smiljkovskom jezeru kod Skopja, prava tragedija. Petoro od sedam Albanaca, napadača, dobilo je doživotne kazne, dvojica nisu uhvaćeni, a nakon te osude reagiralo se albanskim demonstracijama na kojima se pojavilo i nekoliko zastava Saudijske Arabije, Katara, a kažu i ISIL-a.

No većina makedonskih Albanaca ograđuje se od takvih demonstracija i zadovoljna je mirom i time da ima legitimne predstavnike u vlasti. Oporba, tj. Zoran Zaev, međutim, kaže da je i to namješteno.

Kamo to sve skupa vodi?

Nije dobro. Na dan kad je izbio sukob u Kumanovu, cijela Europska unija skakala je i pjevala da bi se zasjenila parada u Moskvi. Ali, u Kumanovu leže mrtvi ljudi na cesti i iako su i Makedonci i Albanci u toj zemlji zapravo jako suzdržani i dosad su uvijek rješavali svoje svađe, ovaj put bit će vrlo teško.

EU nikad, ali nikad ne zna reagirati u ovako teškim situacijama i spriječiti negativan razvoj, a mogao je. Pa i sad su povjereniku Hahnu, zaduženom za proširenje, trebala puna četiri dana da nešto procijedi, a visoka predstavnica za sigurnost nije još rekla ništa. Nisu oni posebno obzirni, nego ne znaju što bi. Izgubljeni su. Okreću glavu da ne gledaju u problem.

Novi građanski rat bio bi vrlo skup za Europu u svakom pogledu, razbucao bi briselski blok u ovim mjesecima kad će Britanija pregovarati o svojoj poziciji, a Grčka će se ljuljati, ponovno bi se svi uspaničili, trčkarali okolo i čekali da Obama nešto napravi. Sve – samo da ne naprave ono što je ispravno, a to je da toj zemlji daju pregovore kako bi mogla prodisati i imati normalan politički razvoj.

U ovom trenutku možemo obratiti pažnju samo na kontekst koji je doveo do ovog slijeda, a koji, bez obzira na to što ga je potaklo, može eskalirati u građanski rat. Ako se pak to dogodi, onda se destabilizira cijela regija. Najmanje što se može dogoditi jest ulaz izbjeglica u EU, dakle i Hrvatsku. Destabilizacija regije bila bi kao potres, koji bi se prenio i na okolne zemlje. I s ovo malo oporavka kojem se nadamo mogli bismo se pozdraviti.

Konačno, radi se o građanima s kojima smo živjeli u istoj državi i s kojima smo u prijateljskim odnosima, a to nas obavezuje na veći ljudski i politički obzir i, dakako, što je moguće objektivniji pogled.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: