Umrla je velika glumica. S njom je otišao i dio epohe hrvatskog kazališta koja pamti značajna imena, neponovljive predstave i velike premijere. Bilo je to vrijeme kada se, naprosto, "ludovalo" za teatrom.
S Nadom Subotić prije nekog vremena vodila sam razgovor koji nismo uspjele završiti. Znale smo sjediti u salonu njezina stana u Ilici, punom slika, fotografija i uspomena. Također, u kutiji je čuvala mnogobrojna pisma koja joj je u Zagreb iz Pariza slao njezin tada budući suprug, pjesnik Jure Kaštelan - on je tada, neko vrijeme, kao lektor, radio na pariškoj Sorbonni. Nada, sve do Jurine smrti, nije znala da je Jure čuvao i njezina pisma. A kad je umro, pričala nam je, našla je svoja pisma uredno vezana vrpcom u kutu njegove biblioteke.
Dok sam je, tako, slušala kako priča, vrtjeli su mi se u glavi likovi koje je igrala. Od svakoga je imala ponešto i svakome je liku udahnula dio svoje osobnosti. Bila je, naime, kompleksna i slojevita osoba. Imala je snažnu volju i iznimnu moć glumačke transformacije. Ona je Klitemnestra u Eshilovoj "Žrtvi na grobu", Teresa Browne u "Zatvorenim sobama" Grahama Greena, Polina Andrejevna u Čehovljevu "Galebu", Alice u Strindbergovu "Mrtvačkom plesu", Eugenija u "Tangu" Slawomira Mrožeka, Cezonija u Camusovoj "Kaliguli", Winnie u Beckettovim "Divnim danima", Vesna u "Adagiu", predstavi prema tekstu svoje kćeri Lade Kaštelan. I još mnogo drugih likova. Snimala je TV serije, kao što je "U registraturi", i glumila u mnogim filmovima, a posljednja joj je uloga bila u "Kotlovini" Tomislava Žire Radića. Godinama je igrala na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Splitskom ljetu.
Do svojih zadnjih dana bila je jedna od rijetkih glumica koju se moglo vidjeti na svakoj premijeri, svakoj izložbi. Otkad sam krenula u kazalište, ja sam njegov ovisnik, rekla mi je svojedobno. "Odlazim u kazalište po kiši, snijegu, i kad sam u gledalištu, kao da sam na sceni s glumcima. Ne mogu razumjeti svoje kolege koji su prestali glumiti i ne odlaze gledati predstave. Uživam u mladim glumcima i odlazim, isto tako, gledati ispite na Akademiju. Očaj mi je biti sama sa sobom jer sam cijeli život bila okružena ljudima."
Dok je kao devetogodišnja djevojčica, 1940. godine, sa svojom majkom hodala po slavonskom selu Nijemci, Jure Kaštelan bio je objavio svoju prvu zbirku pjesama "Crveni konj", koju je ilustrirao Edo Murtić, s kojim je Jure bio dobar prijatelj još iz studentskih dana. Kad su se, petnaest godina kasnije, Jure i ona upoznali, Nada je već bila glumica s diplomom, a Jure asistent na Filozofskom fakultetu.
Nada je pamtila da su se upoznali 27. siječnja 1955. godine u Klubu književnika - ona je tada bila već drugu godinu u angažmanu Zagrebačkog dramskog kazališta.
"U Klubu se tada jeftino jelo i dobro družilo", pričala mi je ona tada, "pa sam, nakon što sam odigrala svoju ulogu Klitemnestre u Eshilovoj 'Žrtvi na grobu', po običaju tamo svratila na večeru. Za jednim sam stolom zapazila kolegicu Nadu Kareš, koja je sjedila s Kaštelanom kojega sam do tada znala iz viđenja iz Kazališne kavane." Njezina kolegica upoznala ju je tada s Jurom i otada se nisu rastajali. Nakon večere Jure je Nadu otpratio do njezine podstanarske sobice u Gundulićevoj.
Nada je pričala da je Jure bio izrazito lijep muškarac, visok, vitak, crnokos, koji se nije odijevao stereotipno.
"Ubrzo, odveo me u svoj poljički kraj, a ja njega u svoju rodnu Slavoniju", govorila mi je. "Volio je sve moje, a ja sve njegovo."
Jure Kaštelan živio je tada u garsonijeri od 19 kvadrata u potkrovlju u Medvedgradskoj ulici, nedaleko od Gupčeve zvijezde. Godinu dana poslije dobio je mjesto lektora na Sorbonni; u Parizu je ostao dvije godine, imao je skromnu plaćicu, a stanovao je u malom hotelu Medicis u Rue S. Jacques u Latinskoj četvrti pokraj Sorbonne.
U prosincu 1957. poziva Nadu da ga posjeti. Uštedio je nešto novca i isplanirao u tančine njihovo vrijeme. Mnogo su toga vidjeli, vodio ju je u Moulin Rouge, kazališta, galerije, a gledali su i praizvedbu Ionesca u malom teatru. Kuhali su na malom rešou i Nada je, tada, ispričala mi je, prvi put jela juhu iz vrećice.
"Dan prije mog povratka u Zagreb, 14. siječnja 1958., Jure mi je predložio da se vjenčamo u jugoslavenskoj ambasadi", prisjećala se. "Po velikoj smo zimi prepješačili do ambasade, prethodno kupivši samo jedan prsten, jer za dva nismo imali dovoljno novca."
vjenčanje Kumovi su im bili tadašnji ataše za kulturu Petar Šegedin i Jure Franičević, koji se slučajno zatekao u Parizu. Nada mi je bila pričala da je to bilo pomalo luckasto vjenčanje i da im ambasador u ulozi matičara nije htio ni pročitati ono uobičajeno što ih čeka u braku. Rekao je da ih ne želi time zamarati.
Nada je, osim tog vjenčanog prstena iz Pariza, nosila i jedan deblji prsten koji joj je Jure poklonio za dvadesetu godišnjicu braka, te Jurin vjenčani prsten koji mu je kasnije bila poklonila, a koji on nije nikada nosio.
"Kad sam se udala za Juru i došla iz Pariza, bila su takva vremena da mi je neki partijski čovjek iz kazališta rekao da bih kao supruga Jure Kaštelana trebala ući u partiju. Jure se tomu smijao kao lud", pričala mi je.
Odmah je ušla u društvo njegovih prijatelja, umjetnika. Pjesnici Dobriša Cesarić, Gustav Krklec i mnogi drugi voljeli su kako ona govori njihove stihove.
U ono vrijeme s prijateljima su se najčešće družili u Klubu književnika jer nitko od njih nije imao neke stanove za druženje. "Jure do šezdesete godine nije imao svoj stan u Zagrebu. Nakon rata nije želio ući u tuđi stan, a moglo ih se birati", pričala je, opisujući Juru kao duhovit, djetinjast i osebujan spoj optimista i mračnjaka.
Jure je uvijek dolazio na Nadine premijere, a imao je veću tremu od nje.
"Čekao me nakon predstave, a uvijek mi je slao cvijeće, i to karanfile, koje nisam baš voljela, i goleme ljiljane, za koje nisam imala prigodnu vazu. Mislim da mu je bilo najteže gledati me kako glumim u 'Adagiu', komadu koji je napisala naša kći Lada Kaštelan, što je i meni bio najteži glumački zadatak, ali i najdraži. Konačno, izabrao me redatelj. Ladi nije palo na pamet da kaže Bošku Violiću - molim vas, uzmite moju mamu. A niti bih ja to željela."
Mnogo je anegdota o Juri i njegovu neobičnom pristupu praktičnom životu. Nada se sjećala njihova ljeta kad se vratio iz Pariza, gdje je kupio mali motor Lambrettu i dvije kacige, koje je dopremio vlakom u Zagreb. Planirao je da odu motorićem na more.
"Krenuli smo iz Zagreba prema Rijeci", prisjećala se Nada Subotić, "s kacigama na glavi, i vozili 20 na sat. Kad smo za dva sata stigli do Karlovca, natočili smo na pumpi benzin i krenuli. Nakon nekog vremena rekla sam Juri - Pa mi se vraćamo za Zagreb. - Kako znaš - pitao me. - Pa sve su kuće opet iste - rekla sam mu. - Stvarno - zaključio je i okrenuo se natrag."
zadnje ljeto Kad bi oko nečega raspravljali, priznala mi je, bilo je burno i činilo se kao da će se srušiti brda i planine. "Glumica!!! - znao mi je vikati. Naravno da smo se i svađali i voljeli i ljutili. Ljudi koji se ne svađaju, rastaju se. A naš zajednički život bio je kao i moja gluma: do kraja života."
Ljeta 1989. Nada nije više nastupala na Dubrovačkim ljetnim igrama te su njih dvoje krenuli, napokon, na zajedničko ljetovanje u Omiš, u kuću koju je Jure godinama gradio. Nisu ni slutili da je to njihovo zadnje zajedničko ljeto. Te se jeseni Jure naglo razbolio i već 24. veljače 1990. umro.
Nada mi je bila pričala kako je Jure jako volio svoje prijatelje, a imao je mnoge i među slikarima i kiparima, te često bio gost po njihovima atelijerima, kamo su ga rado pozivali. Murtić, s kojim je bio prijatelj iz ranih dana, pa Radauš, Bakić, Gliha, Sikirica, Bošnjak itd. Otvarao im izložbe, pisao im predgovore. Mladim slikarima, početnicima, davao je nadu. "Prvenstveno", bila je komentirala Nada, "bio je dobar čovjek. Dok su se sistemi i države mijenjale, čitav život on je bio i ostao pjesnik."
Nada Subotić, kako je govorila, imala je šašavu sreću da je dobila sve nagrade koje jedan kazališni glumac može dobiti: njih dvanaest, uključujući Nazorovu za životno djelo. Kao i da je starost nije bila iznenadila jer ju je odmalena glumila, imitirala: uz ostalo, kad je imala 28 godina, Branko Gavella dao joj je da igra staricu od osamdeset. Glumila je stariju sestru glumcu Viktoru Becku, koji je tada imao 71 godinu.
Nada se sjećala da ju je njezin otac najviše podržavao u ideji da bude glumica, iako nije imao nikakve veze sa glumom. Bio je općinski bilježnik i zbog njegova službovanja, često su se selili po malim mjestima Slavonije.
Nada Subotić rodila se 1931. godine u Bošnjacima pokraj Županje. U doba Drugog svjetskog rata njezin otac nije bio mobiliziran zbog jake dioptrije. Dobio je premještaj u svoje rodno mjesto Platičevo u Srijemu, odakle je tražio premještaj u Sremsku Mitrovicu, da njegova Nada ne bi više morala putovati vlakom u gimnaziju.
Pred sam kraj rata, u studenome 1944., u doba najžešćih borbi, Nadina obitelj, kao i mnoge hrvatske obitelji tada, bježala je pred frontom i nevjerojatnim putovima došla do Zagreba.
Kad su došli u Zagreb, morali su se prijaviti kao izbjeglice. Otac je, preko nekog maminog rođaka, dobio posao činovnika u ministarstvu, a Nadu je upisao u gimnaziju na Katarinskom trgu gdje je završila treći razred. Kako se crta bojišnjice približila skoro do Zagreba, otac je morao otići jer se ministarstvo iseljavalo.
Nada mi je prepričala tu epizodu.
"Vi tu čekajte - rekao je - ubrzo ću se vratiti. - Bilo je to 15 dana prije nego što su ušli partizani. Majka i ja smo ga čekale, a njega nema, sve do 12. lipnja 1945. kad je na adresu njegova bratića u Vlašku 40 nepoznati čovjek donio ceduljicu na kojoj je pisalo 'Ovdje sam u logoru Maksimir, Marko'." Tu ceduljicu Nada je do svoje smrti čuvala u svom novčaniku.
otac u logoru Dan kasnije, na Svetoga Antu, Nada odlazi u Maksimir, gdje je, na današnjim Ravnicama, bio logor.
"Logor je bio ograđen žicom i bio je čovjek na čovjeku. Nekim čudom u toj gomili spazila sam svojega oca, u dronjcima, zarasla u bradu. Potrčala sam prema njemu, no vojnici su me zaustavili. - Bježi odatle - viknuo je otac - vratit ću se - i nestao je u gomili. Stajala sam tamo cijeli dan, a i sljedeći, i nikad ga više nisam vidjela. Nije bilo nikakva razloga da moj otac strada ovako, bez suda i zakona. Potom su nama izbjeglicama rekli - van iz grada - pa smo otišli u Nijemce, vlakom, bez igdje ičega, kod mamine majke i braće."
Nada nije godinu dana mogla nastaviti školovanje jer joj majka nije imala nikakvo zanimanje, bila je seljanka i kućanica, te je prodala jutro zemlje koje joj je ostalo od miraza i s Nadom se preselila u Vinkovce, gdje ju je upisala u četvrti razred gimnazije. Štrikala je, pomagala spremati po kućama, jer željela je školovati svoju kćer.
Stanovale su u sobičku sa zahodom u dvorištu, bez kupaonice, samo s lavorom.
Nada je tek bila upisala četvrti razred gimnazije kad je njezin tri godine stariji vinkovački prijatelj, kasniji glumac, Ivo Fici odlučio otići na Akademiju u Beograd, jer tada još nije postojala Akademija u Zagrebu.
akademija "Oboje smo već igrali u vinkovačkom kazalištu. Tako sam na nagovor Ficija, a bez znanja mame, zajedno s njim predala molbu za prijemni. Jednoga jutra otišli smo vlakom za Beograd. Ivo je polagao prije mene, i bio je siguran da će proći. Došla sam ja na red. U komisiji nikoga nisam poznavala. - Dete, ti ideš još u gimnaziju. - rekao mi je predsjednik komisije. - Ja ni ne mislim da ćete vi mene primiti - odgovorim mu - došla sam probati. Moja mama niti ne zna da sam ovdje. - Odslušaju me i kažu: - Ajde ti, dete, završi školu i pojavi se ponovo. - Na filmski odio se istovremeno prijavio Vanča Kljaković, koji je došao iz Splita, a kojega nisam još tada poznavala. Nakon nekoliko dana došla nam je obavijest da sam ja primljena, a Fici nije. Uvjerila sam mamu da ću privatno završiti zadnji razred, maturirati i da ću ipak biti glumica s diplomom kazališne akademije."
No Nada je u Beogradu bila samo mjesec dana. Nakon mjesec dana Fici joj je pisao da se u Zagrebu otvara Akademija te da on ide tamo na prijemni. Kad je bio primljen u Zagrebu, pisao je Nadi da je pitao rektora može li ona prijeći bez prijemnoga na Akademiju u Zagreb. Nada je prešla u Zagreb, gdje je bila u klasi Branka Gavelle. Gavella je sam sebi birao studente, te su s Nadom Subotić bili Tonko Lonza, Boris Buzančić, Antun Vrdoljak, Sanda Fideršek, Mato Ergović i drugi.
"Gavella me zavolio i odmah nakon treće godine angažirao", pričala mi je Nada. Gavella je, naime, 1953., dok je Nada bila pri završetku treće godine studija, osnovao Zagrebačko dramsko kazalište (danas kazalište Gavella) pa je četvero njih, Nadu, Buzančića, Lonzu i Vesnu Starčević, uzeo u stalni angažman. Sa svojom malom plaćom mogla je sebi priuštiti malenu sobu u Gundulićevoj ulici koju joj je kod svojih prijatelja pronašla Gavellina kći dr. Ivana Batušić, koja je Nadi na Akademiji bila profesorica francuskog. Ivana je privatno bila veoma brižna, kao i njezin otac koji je često vodio računa jesu li gladni te bi im znao dati i po koji dinar za sendvič.
"Gavella je znao što glumac treba biti", prisjećala se Nada. "Na prvom satu je rekao: - Neću vas ja, djeco, napraviti glumcima. Tu sam samo da vas osvijestim, obrazujem, a talent od rođenja imate ili nemate."
Profesor dramaturgije na Akademiji bio joj je Ranko Marinković, za kojeg mi je kazala da je bio strah i trepet. "Ivo Fici i ja jako smo ga se bojali. Kako je Jure s njim bio dobar prijatelj, s vremenom sam se i ja sprijateljila s njim. Rekao nam je kasnije da mu je bila namjera zastrašiti mlade glumce."
Nada Subotić mnogo je radila i s Božidarom Violićem, Dinom Radojevićem...
"Znam da sa mnom nije bilo lako raditi jer sam sve morala prodiskutirati, analizirati. Jedan redatelj rekao je da je sa mnom teško raditi, ali da se isplati", rekla mi je tada i dodala: "A što je kazalište? Traje samo dok je glumac na sceni. Nakon toga ne ostaje ništa. Samo večeras. I samo sjećanje. Zapisi. Glumac nema ni jučer ni sutra. No, unatoč tomu, a možda i upravo zbog toga, pjesnik i pjesništvo i kazalište su moj život i tako će biti do mog posljednjeg daha."
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
