Josip, odnedavno otac, ima 35, dijagnozu shizofrenije od dvadeset i druge godine. Oženio se, nakon dugogodišnje veze. Upoznali su se za liječenja na psihijatriji. Nesuđeni je profesor njemačkog. “Pao sam na prvoj godini, nisam se snašao.“ Iako je prvi put kod psihijatra završio s 21 godinom, dugo je primjećivao da mu se ponekad događaju “čudne stvari“. “Mislio sam da mogu telepatski komunicirati. Sjedio bih s društvom i šutio, pokušavao sam im govoriti mislima, uvjeren da me čuju. Kod kuma, doma, ustao sam i promijenio radio stanicu, bez da sam pitao, odnosno pitao sam, ali - telepatski. Napravio sam to još jednom, pa me napao da što mu petljam po liniji.“
Vremenom su benigni nesporazumi postali kompliciraniji. “Ušao sam u dućan i pitao prodavačicu bih li mogao uzeti švicarski nožić. Odvratila je da mogu. Spremio sam ga u džep, krenuo van. Ženska me zaustavila: ‘Niste platili!’ Vratim i kažem: ‘Oprostite, nisam znao da trebam platiti!’ Iskreno sam to mislio... Pozvala je policajca.“ Povremeno su ga mučile i halucinacije. Na psihijatriji je prvi put završio u vojsci, u Osijeku. “Mjeseca dana sam samo ležao, kljukali su me lijekovima, nikakvu drugu terapiju tad nisam dobio. Kad sam pušten kući, prijatelji su me zafrkavali zbog lijekova, bio sam ukočen, imao teške nuspojave i prestao sam ih piti.“
Godinu dana kasnije, nakon nove psihotične epizode, ponovo je u bolnici. Uslijedilo je višemjesečno liječenje, konačno stabilan, u remisiji, pušten je kući. Zadnjih osam godina je dobro, redovito pije lijekove, jednom tjedno odlazi na grupnu terapiju u bolnicu. “Sedam sam puta bio hospitaliziran. Svaki put bih prestao uzimati lijekove pa bi mi se zato jako pogoršalo. Sad znam – bitni su lijekovi i redovita grupna terapija. I trebam paziti na eventualnu pojavu simptoma, ako nešto primijetim, javiti se odmah i zatražiti pomoć. Sad je lakše biti na lijekovima, malo manje su nuspojave. Devedesetih su to bili lijekovi od kojih nisam mogao govoriti, bio sam stalno žedan, ukočen... Jednom tjedno odlazim na grupnu terapiju. Tamo čuješ tuđe probleme, kažeš svoje, dobiješ savjete, vidiš nisi jedini koji imaš takve probleme, svi smo sa sličnim dijagnozama, možeš se lakše nekome tamo povjeriti nego svojima doma...“
Posljednji put halucinacije je imao nedavno, večer-dvije poslije rođenja sina. “Cijelu noć sam bio budan, čuo sam neke glasove. Sad znam, doktori su me naučili kako se nositi s glasovima. Rekao sam: ‘Nek oni pričaju. Kaj me briga. To će proći’, pokušao sam, koliko god sam mogao, ignorirati ih“, svrne pogled na Anu koja u njihovoj kuhinji priprema sok od bazge.
Nenametljiva i smirena, od onih ljudi što na prvu ulijevaju povjerenje. U srednjim je tridesetima. Okidač za bolest bio je mobbing na poslu. Dijagnoza psihotični akutni poremećaj. Blago se nasmiješi. “Bila sam savjesna radnica, možda i previše, jednostavno takav sam tip, sve sam gutala u sebi i trpjela... iz straha od otkaza.“ Jedno jutro tjeskoba ju je toliko preplavila da nije mogla van iz stana. “Srce je ubrzano kucalo, povraćala sam. Uputili su me psihijatrici. Otišla sam na bolovanje, odlazila sam kod psihijatrice u domu zdravlja.“ Sve dok se, mjesec kasnije, nije pobojala ući u kuhinju jer je čula glas koji je govorio: “Uzmi nož!“
“Rasplakala sam se, rekla mami: ‘Znaš da ja to nikad ne bih napravila! To nisam ja.’ Imala sam osjećaj kao da netko drugi upravlja sa mnom.“ Psihijatrica iz doma zdravlja uputila ju je u bolnicu. Lijekove pije stalno, od te prve i jedine epizode koja joj se dogodila 2007. godine. Razmišljajući o bolesti kaže: “S 18 sam imala samo 35 kg, izgladnjivala sam se. Do tad sam uvijek bila malo punija, htjela sam smršaviti i možda su mi još tad živci stradali.“
Poslije hospitalizacije 2007. bila je u depresiji, polako se “vraćala u život“. Dvije godine bolovanja. “U firmi su znali dijagnozu, cure na poslu uvijek su bile spremne mijenjati se za smjenu kad bih ponedjeljkom morala u Jankomir na grupnu terapiju. Nisu me odbacivale ili zaobilazile.“ Sad je nezaposlena. Firma je otišla u stečaj, Ana u bolest. Kad su Josip i ona poželjeli dijete, za savjet su pitali psihijatricu i farmakologinju. “Ohrabrile su nas, rekle da smijemo i da ja mogu i u trudnoći biti na svojoj minimalnoj terapiji, ali da je bolje da ne dojim.“ U trudnoći je, u dogovoru s liječnicom, pokušala smanjiti lijekove, potom potpuno prestati, no “nije išlo“. “Opet su mi se krenuli vraćati glasovi“, gnječi bananu i kekse za sina.
Danas su oboje dobro i stabilno. “Kad ljudi čuju da smo psihički bolesnici, reagiraju svakojako. Žena kojoj smo to rekli jer nas je pitala po upitniku radeći popis stanovništva toliko se prepala da je ubrzala razgovor i na kraju, valjda od straha, u našem stanu zaboravila torbu. Susjed će s nama u parku popričati, njegova supruga neće. Ne osuđujem je, makar me to ljudski povrijedi. Razumijem njihov strah. Za psihičke bolesnike mnogi misle da su agresivni, opasni, ljudi ne znaju da je shizofrenija bolest koja se dade kontrolirati, s njom se može normalno živjeti, možda kvalitetnije negoli s depresijom...“ Josip je prekine: “Dečko koji pjeva sa mnom u zboru me izbjegava, od kad sam mu kazao da patim od shizofrenije nema više ni priče, ni šale. Neki su, kad im kažeš, još ljubazniji, a neki naglo zamrznu odnos.“
Dvije su godine Anini roditelji odlazili u Jankomir na grupu za roditelje. “Bilo nam je strašno da je kćer završila u Jankomiru. Sad znamo da je to normalna bolnica, a ne ludara. Tamo su našem djetetu pomogli. Tamo su profesionalci!“, pričaju potom dugo, Ani je obitelj uvijek bila velika potpora...
Dijagnoza shizofrenije ne znači da je oboljeli zauvijek izgubljen, ne podrazumijeva devastirajući rasap ličnosti iz kojeg nema povratka. “Percepcija da je to kronična progresivna bolest s lošom prognozom u biti ne stoji. Taj stav u psihijatriji potiče još od Emila Kraepelina koji je prvi definirao shizofreniju, a zadržalo se dijelom zbog stigme, dijelom zbog toga što ljudi koji su dobro, koji se oporave, iziđu iz bolničkog sustava i više nigdje ne govore o iskustvima. Istraživanja su pokazala da oko polovice pacijenata živi dobro socijalizirano u društvu, sposobni su se sami uzdržavati“, kaže dr. Branka Restek Petrović iz psihijatrijske bolnice Sveti Ivan.
Ravnatelj iste bolnice, poznatije kao Jankomir, dr. Igor Filipčić ističe da “10 posto oboljelih doživi samo jednu epizodu bolesti, izliječe se i to je to“. “Dvadeset posto nikad ne postigne stanje remisije, ne dođu do značajnijeg poboljšanja, kontinuirano imaju tešku kliničku sliku. Kod 70 posto bolest fluktuira, zaliječite jednu epizodu, oboljeli funkcionira, radi, ima obitelj i onda, zbog nekog vanjskog okidača, stresne situacije ili zbog samog tijeka bolesti, može to biti neuro-razvojno, zbog oštećenja mozga, bolest se ponovo javlja.“
Dr. Filipčić dodaje kako se danas ipak rijetko dogodi da im dođe pacijent koji tri godine nije liječen. “Sad, čim se netko počne čudno ponašati, vode ga na liječenje. Makar, mnogi se još boje takvih bolesnika. To je krivo, njima treba pomoći, oni su ugroženi. Nekad je tu oko bolnice bila velika ograda, danas je trend da se otvaramo, sve više idemo u društvo. Prije 20 godina glavni je cilj bio liječiti simptom, prije 10 godina došlo se do toga da radimo na poboljšanju kvalitete života tih ljudi, smanjivanju nuspojava lijekova, a danas je cilj vratiti čovjeka po mogućnosti skroz, da nastavi normalno živjeti i raditi.“
Shizofrenija je, najvećim dijelom, bolest mladih ljudi. Najčešće se javlja u adolescentnoj ili u mlađoj odrasloj dobi. “Kad se psihoze javi u ranoj dobi, utječe na sve aspekte života. U mozgu nastaju funkcionalna oštećenja, opadaju kognitivne funkcije, oboljeli se izolira od vršnjaka. Lakše je kad se javi kasnije, jer do tada ljudi završe školu, počnu profesionalni život“, objašnjava dr. Restek Petrović. Okidač koji učini da netko “pukne“ i konačno potraži pomoć psihijatra je ona zadnja kap koja prelije čašu. “To često budu razočaranja u ljubavi ili da se osramoti u nekoj za njega bitnoj situaciji, pred vršnjacima, da doživi neuspjeh poput pada na prijemnom ispitu, ili neuspjeha na prvoj godini fakulteta...“, ilustrira doktorica.
Nekad se liječenje shizofrenije baziralo na medikamentima, danas uz lijekove moraju biti uključeni psihosocijalni i psihoterapijski postupci. U psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan imaju program rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja, koji obiluje informacijama za pacijenta, ali i njegovu obitelj. Jednom tjedno nudi se psihodinamska grupna psihoterapija za pacijente. Isto to, dva puta mjesečno, postoji i za članove obitelji, analiziraju se odnosi u obitelji koji utječu na bolest i na proces liječenja. Istraživanja su pokazala da što je period neliječenje psihoze kraći, to je oporavak lakši i bolji. Za dijagnozu shizofrenije potrebno je određeno trajanje jasne psihotične slike, halucinacija ili nekog drugog simptoma, liječnici ne čekaju da se bolest razvije, interveniraju odmah.
Važno je rano djelovati, jer to je često bolest mladih ljudi koje treba, koliko god je moguće, vratili u punu socijalnu funkcionalnost. “Pacijent koji izgubi vrijeme u toj najintenzivnijoj fazi, kad se završava formiranje ličnosti, vrlo teško će se vratiti školovanju, obnoviti i nastaviti odnose s vršnjacima, ostvarivati emocionalno bliske veze...“, upozorava dr. Restek Petrović pa navodi primjer iz kliničke prakse.
Mladić je patio od nesanica, nije mogao zaspati, vidio je sjene po sobi. “Prije mene je upućen jednom drugom psihijatru, dobio je psihofarmake, no prestao ih je uzimati. K meni je došao u pratnji roditelja. Otac je pak bolovao od PTSP-a, bio i hospitaliziran na psihijatriji nakon što je prošao ratni logor, sin je tad bio u četvrtom razredu srednje škole. Imali smo tri-četiri individualne seanse, gdje smo došli do toga da noću često gleda snimke na kojima se vidi dolazak oca iz zatočeništva. Preokupirao se mislima o očevim iskustvima u ratu, o kojima mu otac nikada nije govorio. Bio je ljut, jer, kako je kazao, ‘tata samo guta tablete i ništa ne radi’. Bio je u velikom otporu protiv psihijatrije, mislio da to ocu ništa ne pomaže. Upitala sam ga kako to misli da otac ništa ne čini za svoje zdravlje, kad je redovit na liječenjima, razgovorima, a i sad kad je on u problemu, otac je uz njega. Tu smo otvorili pitanje njegova velikog straha za psihičko zdravlje oca. Nakon nekoliko seansi, kad je izrazio svoje osjećaje i strahove, počeo je dobro spavati, sjene su nestale, na zadnju seansu nije došao - javio je da mora učiti za maturu koju je uspio završiti... Danas više nema problema. To pokazuje koliko je bitno doći rano, odmah po uočavanju prvih simptoma. Jer, te sjene koje je vidio su psihotični simptomi. To je bilo pretpsihotičko stanje, dosta poznato kod druge generacije onih čiji su roditelji prošli traumatska iskustva, posebno teške ratne traume... Izraelci su istraživali drugu i treću generaciju potomaka žrtava holokausta. Ljudi koji su traumatizirani ne govore o sebi i o svojoj traumi, pa onda djeca fantaziraju što se roditeljima događalo.“
Na početku bolesti ni obitelj ni šira okolina, kao ni oboljeli često ne prepoznaju da se radi o psihozi. “Simptomi mogu biti razni – neobično ponašanje, povlačenje u sebe, halucinacije, tjeskoba. Ponekad obitelji teško prihvaćaju da postoji mogućnost da s djetetovim psihičkim zdravljem nešto nije u redu. Upravo zato što društvo dovoljno ne zna, svi misle ‘eto, to je neka teška, neizlječiva bolest, nitko nam ne može pomoći’. Obitelj je nerijetko sklona tumačiti i opravdavati čudno i bizarno ponašanje na način da se radi o nečem drugom, a ne o bolesti. Ne rade to iz loše namjere, nego im je preteško priznati sebi da nešto s psihom nije u redu. Mnogi se jave tek kad problem kulminira, kad ih simptomi preplave toliko da funkcioniranje postane nemoguće. Prestanu ići u školu, na fakultet, potpuno se zatvore u sobu... Nekad okolina misli da su lijeni, nezainteresirani, a tek kasnije pomisle da su – bolesni“, kaže dr. Tihana Jendričko iz bolnice Vrapče.
Oboljeli se, osim lijekovima, liječe individualnom psihoterapijom i grupnom terapijom, tj. razgovorima u grupi koja je sastavljena od ljudi sličnih dijagnoza. “U radu s psihotičnim pacijentima jako je učinkovita kognitivno-bihevioralna psihoterapija. Usmjerena je na proradu i olakšavanje simptoma, da se osoba lakše nosi sa simptomima, da se nauči nositi s negativnim mislima, da ih uspije blokirati ili pretvoriti u pozitivnije, da te halucinacije i sumanute misli više ne budu ometajuće za svakodnevni život. Bitno je oboljelog naučiti bolje se nositi s njima ili ih zaustaviti...“, objašnjava dr. Restek Petrović.
Dr. Tihana Jendričko navodi primjer dugogodišnje pacijentice. “Gospođa se redovito kontrolira i godinama je dobro, no čim joj se poremeti spavanje, prepoznaje da bi moglo doći do pogoršanja, nove epizode bolesti. Nekom drugom znak da se bolest ponovno aktivirala može biti to da osjeća pojačanu tjeskobu, nekima pak krenu halucinacije. Jedan pacijent periodično ima halucinacije koje su blagog intenziteta. Dovoljno je da mu, čim se to pojavi, malo korigiramo terapiju i čovjek nastavi uredno funkcionirati. Nekad čak ne mijenjamo terapiju, već uspijemo kroz kontrolu i razgovor dovesti do toga da ponovno počne uredno funkcionirati. Gospodin sasvim normalno funkcionira, radi i već 25 godina boluje od shizofrenije.“
Halucinacije mogu biti vidne, slušne, ali i tjelesne, tzv. taktilne, imaju osjećaj da im nešto puže po tijelu, mili po koži, da im se unutarnji organi pomiču, da im netko razara mozak... Neki čuju glasove koji međusobno razgovaraju ili pak glas koji njih komentira. Rijetko su to pozitivni komentari, uglavnom ti glasovi predbacuju, zamjeraju, kritiziraju ih. Nekad glasovi govore u imperativima, traže od njih da nešto naprave sebi ili drugima. Ponekad slušne halucinacije mogu biti sasvim jednostavne, oboljeli čuje zvukove, pucketanja... Prvi korak u liječenju je prihvaćanje bolesti i razumijevanje simptoma.
Svaka psihoza, pa tako i shizofrenija, podrazumijeva medikamente. “Nije rijetkost da misle ‘sve dok uzimam lijekove sam bolestan, ako prestanem s lijekovima, bit će mi bolje’. E, to je jako opasno. Lijekovi su neophodni, oni usporavaju proces propadanja mozga, pomažu funkcioniranju i dovode do izlječenja. Shizofreni bolesnik bez farmakoterapije nema šanse, jer shizofrenija je bolest koja opustošuje ličnost, propada se kognitivno – propada pamćenje, koncentracija; afektivno su promijenjeni – imaju sniženi prag na frustraciju, jako su osjetljivi, sve ih pogađa, a često nemaju empatiju prema drugima... Ili – na mjestima gdje očekuje da se rasplaču ili da su ljuti, oni reagiraju sasvim suprotno. Ja i pacijent smo tim, ja mu dam savjet, ali je njegov završna, na njemu je da odluči hoće li uzimati lijek ili neće. Zato sve te edukacije, razgovori, grupe za pacijente, jer ovako kratko u 20 minuta u ambulanti ništa ne možete riješiti. Prije se mislilo ako daš lijek, sve si riješio, a zapravo nisi riješio ništa osim simptoma. Zato mi jako inzistiramo i na psihoterapiji i sociorehabilitaciji. Mi izliječimo akutnu psihičku reakciju, ali shizofrenija nije jedna epizoda, svaka nova epizoda je novo oštećenje stanica mozga, razlog je u samoj prirodi bolesti, ali često i u tome da bolesnici samoinicijativno prestaju uzimati lijekove“, govori dr. Filipčić.
Kad mine akutna faza, kad se povuku simptomi, bitno je da pacijenti i dalje, dovoljno dugo uzimaju lijekove. Ako se radi o prvoj epizodi može se, nakon nekog vremena, potpuno izostaviti terapija, ali je važno nastaviti s psihosocijalnim, ponekad i psihoterapijskim kontrolama, da dolaze na grupe potpore gdje su jednom tjedno u kontaktu s bolnicom, a tu nauče i sami prepoznati eventualnu novu pojavu simptoma, ističu dr. Restek Petrović i dr. Jendričko. “Nije problem samo stigmatizacija okoline, još je bitnije“, navodi dr. Jendričko, “riješiti samostigmatizaciju – da oboljeli prihvati bolest, da ga se poduči liječenju, o tome kako se s time nositi kad izađe iz bolnice, kako si olakšati.“
“Psihotični poremećaji imaju biopsihosocijalnu osnovu. Dijelom je riječ o genetskim faktorima, no netko može imati predispoziciju, ali ne mora nužno razviti poremećaj. To ovisi o socijalnim i psihološki faktorima, o tome u kakvim je uvjetima odrastao, kako danas živi, kolikom je stresu izložen. Onaj tko ima predispoziciju je osjetljivi na stres, ako je, primjerice, odrastao u disfunkcionalnoj obitelji, to može biti vanjski faktor koji može pridonijeti razvoju bolesti. Lako moguće da brat ili sestra te osobe neće razviti psihotične smetnje, jer oni nisu tako vulnerabilni na stres. S druge strane, ima puno onih koji odrastu u skladnoj obitelji i razviju poremećaj, kod njih su izraženiji drugi faktori u nastanku bolesti“, dr. Jendričko govori o složenoj etiologiji shizofrenije.
“Hoće li netko imati samo jednu epizodu ili postati kronični shizofreni bolesnik, ovisi o tome koliko je njegov unutarnji psihološki kapacitet snažan, ali i o vanjskim faktorima poput nepovoljne socijalne sredine, egzistencijalnih briga, sve to negativno utječe. Krivnja i samopredbacivanje progoni mnoge roditelje, zato je bitno da razumiju koji sve faktori igraju ulogu u nastanku bolesti, da to nije samo jedan faktor. Također je bitno da znaju kako oni kao obitelj mogu pomoći oboljelom, to pomaže i njima samima, jer kad nešto poduzimaju onda se i sami bolje osjećaju“, dodaje.
Tijek bolesti i prognoza oporavka ovise o individualnim karakteristikama, kakva je netko ličnosti, silno je važna podrška obitelji i okoline, socijalno okruženje u koje se nakon bolnice vraća oboljeli. Podaci kažu da shizofrenija zahvaća 1 posto društva, ima je podjednako u svim društvima.
Dugogodišnja recesija, otkazi i nezaposlenost, zatim prije manje od dva desetljeća minuli rat, za očekivati je da su povećali broj psihički oboljelih, među ostalim i od shizofrenije. No, paradoksalno, ponekad, kako kaže dr. Jendričko, “osobito u ratnim uvjetima, orijentiranost na preživljavanje može smanjiti pojavu nekih simptoma, jer je osoba orijentirana na puko preživljavanje“. “U ratu je, primjerice, često manji broj suicida. S druge strane, te iznimne traumatske situacije mogu izazvati psihotične reakcije koju mogu biti i samo jedna epizoda. Kod nekih reakcija slijedi tek naknadno, kad traumatska situacija već prođe. Netko tad razvije depresivnu, neko paničnu, a netko čak i psihotičnu reakciju. Što je čovjek vulnerabilniji, što se teže nosi sa stresom, veća je vjerojatnost da će u toj situaciji ići prema ovim regresivnijim načinima ponašanja i dubljeg rascjepa ličnosti.“
Stigma nije zabetonirana. Dr. Restek Petrović primjećuje da mladi ljudi danas bolje prihvaćaju psihički oboljele. “Ima slučajeva da naše pacijente dođu obići njihove kolege s fakulteta pa onda prolazim odjelom i vidim da ti mladi ljudi zajedno s grupicom naših pacijenta igraju Memory, Scrabble, razne društvene igre, sjede, druže se... Stigma je danas ipak manja!“
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....