ART-DOSSIER MIMARA

MIMARA: "Vraćam sliku onome tko dokaže da sam mu je uzeo"

Slavni hrvatski kolekcionar Ante Topić prije 30 godina sklopio je posljednji ugovor o donaciji svoje zbirke Hrvatskoj. Globusov novinar, koji se 80-ih s njim često susretao, otkriva što mu je Mimara govorio o djelima koja su izazvala najveće sumnje likovnih stručnjaka, ali i povjesničara Drugog svjetskog rata i poraća
 ARHIV EPH








Bio je mističan i znatiželjan, izvrstan trgovac, inteligentan čovjek, dobro je plaćao kupljene umjetnine, ali račune nije čuvao. Vješt i spretan, ali prevarant nije bio. Hrvatskoj je ostavio umjetničku zbirku u kojoj je 3700 predmeta o kojoj se i danas lome koplja. Čak 43 ozbiljne studije objavljene u posljednje vrijeme trebaju odgovoriti na pitanje svih pitanja: je li Mimarina zbirka hrvatski Louvre ili je riječ o jedinstvenom primjeru obmane i prijevare, kako tvrdi slavni britanski kritičar Brian Sewell.

Odgovor treba doći što prije jer će sljedeće godine zagrebački muzej svečano obilježiti tridesetu godišnjicu i već sada teku pripreme da se prikaže sav sjaj Mimarine zbirke. I podsjeti hrvatska javnost na tog neobičnog čovjeka, obavijenog velom tajni, od kojih je mnoge odnio u grob. Pa i onu tko je, zapravo, bio taj čudnovati strastveni kolekcionar Mimara, Mirko Maratović rođen 1897. u Splitu ili Ante Topić, rođen 1898. u Dalmatinskoj zagori.

Za jedan davni novinski intervju nazvao sam ga nekoliko dana nakon što se, uz svesrdnu pomoć dr. Stipe Šuvara, uselio u raskošnu gornjogradsku vilu u Basaričekovoj ulici. Poslušao je zamolbu, ali nije odgovorio ni da ni ne.

Druge večeri, oko 23 sata, zazvonio je telefon u mom stanu. "Mimara ovdje. Možete sada doći?"

Gornji grad već je usnuo, a ulazna vrata otvorila mi je Mimarina domaćica. Teški, baršunasti zastor visio je tik do ulaza koji je taj prostor dijelio od prostrane prostorije u donjem dijelu vile.

Mimara me dočekao srdačno i otišao u drugu prostoriju. Nije ga bilo gotovo pet minuta. Odjednom je izašao i nosio u ruci golemo platno, gotovo veće od njega. Zlatni, raskošni okvir postavio je na stol i okrenuo sliku prema meni. "Znate li što je to?"

Nije, naravno, imao pojma da sam prošao dobru školu povijesti umjetnosti profesora Grge Gamulina, Preloga, Ivančevića, i bio demonstrator čuvene Vere Horvat-Pintarić, pa sam, onako "na prvu", rekao jedno od najslavnijih imena svjetskog slikarstva. Nije reagirao, ni potvrdio niti negirao. "Ispričat ću vam kako sam došao do te slike, od jedne seljačke obitelji iz Francuske. Držali su je iznad peći i bila je obiteljsko naslijeđe koje nisu htjeli prodati. Ali, za dobre novce sve se može."

Nadugo mi je Mimara te večeri pričao o svojoj strasti i kad je već dobro prošla ponoć, oprostili smo se. "Dođite opet." Od vremena do vremena dolazio sam u Basaričekovu, a poslije sam ga znao i direktno pitati: "Gospodine Mimara, kažu da ste do mnogih slika došli na sumnjiv način."

Odmahnuo je rukom i dao svoj uobičajeni odgovor u takvim prilikama. "Ako itko ima saznanja da je neka slika njegova, neka dođe. Dobit će je."

Bio je vrlo simpatičan i pristupačan, dolazili su mu i mnogi mladi povjesničari umjetnosti, dolazili su i mnogi vrsni novinari i filmski ljudi, a neki od njih snimili su i antologijske priloge i filmove, Dobroslav Silobrčić, Jakov Sedlar, Šime Šimatović...

Mnogo godina poslije, kad Mimare već dugo nije bilo, u pauzi jednog skupa razgovarao sam s Ivom Sanaderom. "Znaš li ti da je Mimara moj rođak?" Ispričao mi je tada Sanader detalje iz obiteljskog stabla, ali i napomenuo da se Mimarina obitelj pravila kao da ih uopće ne poznaje. "Kad je Mirjana studirala u Salzburgu, jedanput je pokušala stupiti u kontakt s njima, ali su se pravili kao da ne znaju tko je ona uopće", kazao je bez imalo gorčine Sanader.

"Mimara nam je znao govoriti, 'to je bogata zbirka, cijeli život ćete imati posla'. Donator je smatrao kako će jasna prezentacija muzejskog fundusa na karti svjetske kulturne baštine omogućiti stručno-strukovnoj sekciji, ali i najširim krugovima zainteresiranih osoba svih dobi i zanimanja, istinsku percepciju značenja bogatstva baštine", kaže Lada Ratković Bukovčan, ravnateljica Muzeja Mimara, gdje je za Noć muzeja predstavljena izložba "Donator Ante Topić Mimara, ostvarenje vizije".

A dileme oko zbirke počele su gotovo istodobno kako je Ante Topić otišao s ovoga svijeta. Prvo stidljivo, a zatim sve otvorenije, u medijima su plasirane priče kako su djela iz njegove zbirke, pogotovo kapitalci, krivo atribuirana. Ukratko, jesu li Rafael, Velasquez, Rubens, Rembrandt zaista 'pravi'? "Mimara nas je prevario", grmjelo je u novinama, a ugledni Radovan Ivančević ogorčeno se okomio na sumnjivce. "Pustimo struci neka kaže svoje", pisao je profesor. Polemika je bila žestoka, na jednoj su strani bili oni koji su zdušno branili Mimaru, a drugi su ga prikazivali u krajnje ružnom svjetlu. Uostalom, tako hrvatski!

A ta priča o "sumnjivim" atribucijama vuče se do danas, pa se neće moći zaobići ni u mjesecima koji slijede, kad će zagrebački muzej pripremiti neku vrstu inventure tridesetogodišnjeg postojanja. "Svaki kolekcionar ima i svoje zanose, negdje možda pogriješiti, ali bih voljela da se s Mimare skine negativna aura. Uostalom, to je potvrdio i rad kustosa svih ovih godina", govori prof. Ratković.

"Nema kopija, nema tendencioznih atribucija", uvjerava nas ravnateljica, uz dodatak da dopušta da se ponekad veliki kolekcionar malo zanio i možda vidio ono čega nije bilo. "Ali, trebate znati da je Mimara bio dobar poznavatelj umjetnosti. Rekao nam je: 'Radite na zbirci, istražujte'." Tako su i nastale 43 ozbiljne studije koje su eksperti napisali o Mimarinoj zbirci.

Ante Topić rođen je 7. travnja 1898. u mjestu Korušce u krševitoj Dalmatinskoj zagori, a kao dijele je u Splitu slušao don Frana Bulića i, kako kaže Lada Ratković, prepoznao neodoljiv, mističan zov prošlosti i njezinih za vječnost sačuvanih djela. "Godine njegova odrastanja i sazrijevanja obilježio je vihor Prvog svjetskog rata bespoštedno ga bacivši u blatne rovove i neizvjesne bitke. Godine 1918., nakon završetka rata, našao se u Rimu, gdje je s divljenjem upijao bujnu, izvorišnu povijest, kulturu i umjetnost toga grada i u kojemu je kupio svoj prvi predmet - stakleni kalež, što će uvijek isticati kao začetak svojega strasnog kolekcionarskog puta."

Intenzivan život predan umjetnosti, koju je do najtananijih dubina razumijevao, poznavao i osjećao te je držao neizostavnim dijelom svog postojanja, nakon Rima nastavlja Mimara u Parizu i Berlinu, formirajući u međuraću svoju sve značajniju zbirku umjetnina s kojom upoznaje ugledne stručnjake. Sudjeluje na aukcijama i posjećuje najpoznatije europske antikvarijate, a vjeran je i predan posjetitelj i obožavatelj brojnih izložaba održavanih diljem Europe. "Poriv i želju da raskoš svoje zbirke podari Hrvatskoj i njezinu narodu ostvaruje već 1948. donacijom Strossmayerovoj galeriji HAZU, u Zagrebu. Svojim kolekcionarskim zanosom nastavlja povećavati zbirku pretvarajući je u istinski dragulj u kojemu se trajnim sjajem prelijevaju raznorodna ostvarenja nastala tijekom tisućljeća ljudskoga stvaralačkog djelovanja."

Živio je u Tangeru i Salzburgu, a zadnje godine života provodio je u Zagrebu. Godine 1973. Ugovorom o donaciji stvara temelj novog muzeja, za koji želi da bude otvoren u Zagrebu, a Dodatkom ugovoru iz 1986. upotpunjuje bogati darovani fundus. Radi ostvarenja donatorova životnog poslanja adaptiran je središnji prostor tzv. Školskog foruma na Rooseveltovu trgu 5, podignutoga 1895. Bit svog postupka sažima u rečenici napisanoj 31. prosinca 1986. godine u Zagrebu: "Otvaranjem Muzeja moje će srce biti ispunjeno neizmjernom radošću zbog ostvarenja mog životnog cilja i ispunjenja duga prema domovini i hrvatskom narodu."

"Igrom sudbine donator je preminuo u Zagrebu 30. siječnja 1987., ne dočekavši otvorenje Muzeja", kaže ravnateljica.

Što sve nije napisano o Mimari, koliko samo filmskih priča! Kad je Tito nastojao doći do ukradenih umjetnina koje su nacisti odnijeli iz Jugoslavije, povjerio je taj zadatak Mimari. Mimara je donio popis, a Stefan P. Munsig, koji je naslijedio Stuarta Leonarda iz Odreda za baštinu koji je tragao za umjetničkim blagom koje su pokrali nacisti, tvrdio je da nije detaljan. Uostalom, prekasno se i krenulo s povratom, a lukavi Mimara prekopao je cijelo skladište i našao što je tražio. "Ja sam u tom američkom vojnom skladištu u Münchenu govorio: ovo je naše, ovo nije, evo opis, tu su papiri, sve sam u dlaku točno iznosio. A Amerikanac ima metar i samo mjeri, neka vojničina, baš njega briga za slike, važni su mu papiri i metar. Za bocu viskija ili šljivovice, za stotinjak dolara, mogla se dobiti slika. Odatle su svi ćapavali. Uzimao sam i ja, ali ne za sebe, nego za Jugoslaviju." Mnogo mu je u tom poslu pomogla i mlada kustosica Wiltrud Mersmann, koja je potpisala da se prihvati "oskudna dokumentacija". Nakon dva mjeseca umjetnine su otpremljene u Beograd. Josip Broz bio je krajnje zadovoljan, Mimara je u više navrata srdačno dočekan na Brijunima, a gospođa Wiltrud postala je njegova supruga.

Znao sam ga pitati odakle mu ta strast za umjetninama. "To su moja djeca, živim s njima, igram se s njima. Uvijek se nađe nešto novo, uzbuđujuće." Tako su i u Zagreb, u vilu u Basaričekovu, stalno pristizali novi predmeti koje je do tada čuvao u svom dvorcu u Salzburgu. Zagrebačka vila bila je puna svega i svačega, hodalo se po perzijskim tepisima, na stolovima su stajali svijećnjaci iz Italije, u kutovima su bile kineske vaze. Često je Mimara volio ići u Mošćeničku Dragu, a vidio sam ga jednom i ljutog, neposredno kako se vratio s odmora. "Užas je ona Titova vila Zagorje, oštetili su mnoge moje slike zbog klimatizacije koja je tamo. Neću više u tom prostoru nikada izlagati svoju kolekciju."

Zazvonio mu je telefon, razgovarao je dugo i vratio se sav preporođen. "Idem, putujem, umjetnine traže mene, a ne ja njih." Misteriozan kakav je bio, više ništa drugo nije rekao.

U Basaričekovoj su se redali gosti, dolazila je i Lada Ratković, koja posebno naglašava kako je sam Mimara dao šansu četrnaestorici ljudi da u muzeju istražuju njegovu zbirku. Već potkraj sedamdesetih došli su mnogi mladi ljudi, poput Darka Glavana, a Mimara je dolazio svaki dan i zanimao se što rade. "Bio je šarmantan čovjek, koji je imao karizmu, voljeli smo ga sresti. Znao se šaliti, jer inteligencija uvijek daje mogućnost za dobar humor. Volio je razgovarati, odlaziti u depo, obožavao je svoju zbirku."

Današnja ravnateljica muzeja Mimare prisjeća se kako joj je kolekcionar pričao što je sve doživio u obilaženju antikvarijata. "Koliko sam shvatila, voljeli su ga jer je uvijek pošteno plaćao. Kupovao je na dražbama, a imao je i vrlo ugledne prijatelje. Veze je imao i u Tangeru, kažu i s kraljevskom kućom."

Pitam ravnateljicu čuvaju li se neki dokumenti, računi, nešto osobno što je ostavio. Kaže, nema toga, ostala su samo djela iz zbirke, računi su bačeni. A fundus Muzeja Mimara odlikuje se iznimnom raznovrsnošću, što podrazumijeva raznorodnost muzejskih zbirki od drevnih civilizacija do ostvarenja kasnoga 19. stoljeća i prezentira oko 3750 umjetnina svjetske baštine. U stalnom postavu Muzeja izložene su i pohranjene zbirka starih civilizacija, europske skulpture, zbirka bjelokosti i zbirka umjetnosti Dalekog istoka. Egipatska plastika, grčka keramika, posude, skulpture, predmeti svakodnevne uporabe i skulpture, a djela su nastala na golemom području Rimskog Carstva. Romaničke i gotičke bogorodice od polikromiranog drva iz njemačkih i francuskih radionica, renesansne skulpture, radovi firentinskih i padovanskih majstora, gotički lovački rog od morževe kljove, rezbarena bjelokost iz 17. stoljeća.

Bogata zbirka slikarstva sadržava djela talijanskih, flamanskih, nizozemskih, španjolskih i francuskih majstora, radionica i škola nastala u vremenskom rasponu od ranoga srednjeg vijeka do samog kraja 19. stoljeća, Lorenzetti, Beccafumi, Rubens, Ruisdael, Holbein, Manet, uz mnoge druge autore. Njima se pridružuje i bogata zbirka ikona, te zbirka crteža i grafika. Više od tisuću predmeta primijenjene umjetnosti istovjetne vremenske širine nastanka i množine primjeraka svjetskih radionica razvrstano je u nekoliko zbirki, stakla, namještaja, tekstila i orijentalnih sagova, zbirka europskog porculana i fajanse te metala i drugih materijala kao istinsko polazište na putovanju u zanosan svijet ljepote, umjetnosti i svjedočanstava života davnih vremena.

A onda je uslijedio šok sa Sewellom kad je nemilosrdno pokopao Mimarinu zbirku i muzej. "Po krivotvorinama je jedinstven u Europi i Americi." Tvrdio je da je Mimara postao ozloglašen već 1963. kad je za 600 tisuća dolara prodao muzeju Metropolitan srednjovjekovni bjelokosni križ zvan The Bury St. Edmunds. Sewell je otišao i dalje i napisao da je Mimara promišljeno varao i falsificirao, a sve je to mogao zbog dobrih veza s Titom. "Sada samo ostaje čekati hoće li netko reagirati na njegove navode ili će još jednom priča o 'ozloglašenom' Mimari opet nestati pod tepihom."

Lada Ratković priznaje da su ih Sewallove tvrdnje uznemirile, ali: "Mislim da su mnogi prema Mimari ipak bili nepravedni. Vladao je i taj misticizam oko njegove zbirke, a volio ga je i on potaknuti. Nikad nije ispričao priču do kraja i nikad sam nije ništa napisao, tako da je sve ostalo otvoreno. Ali sigurna sam i na osnovi onoga što sam imala prilike vidjeti kad sam ga upoznala da nema ništa što bi zavrijedilo ružan komentar. Nitko ne spori da je Mimara bio izvrstan trgovac, nije bio ni naivan, to je jasno."

A kad smo nedavno kontaktirali Jonathana Petropoulosa, najvećeg stručnjaka za ukradeno umjetničko blago iz Hitlerova vremena, dobili smo i nevjerojatan odgovor o Mimari. Profesor povijesti na koledžu Claremont McKenn u Kaliforniji, koji je osobno kontaktirao i s nekim starim nacistima, dobro je bio upućen i u sve što je radio Mimara. "Konstantin Akinsha tvrdio je da je Mimara prijevarom uzeo 166 umjetnina nakon Drugog svjetskog rata iz Central Collecting Pointa u Münchenu", obratili smo se slavnom lovcu na ukradene umjetnine. "Da, moj pomoćnik dr. Akinsha i ja utvrdili smo da je Mimara iz Münchena uzeo umjetnine, a neke su završile i u njegovu muzeju."

"To znači, gospodine Petropoulos, da je do mnogih umjetnina Mimara došao na krajnje sumnjiv način."

Profesor nije dugo čekao s odgovorom: "Mimara je sigurno bio zaštitnik umjetnosti, ali dokazi kojima raspolažem navode da je bio isto tako i lopov. Netko može biti oboje."

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 17:20