Nema tome ni petnaest godina kako je Seid Serdarević 2002. godine odlučio da ipak neće postati režiser i prikazivati svijet na velikom platnu, nego će postati ono što mu je kao dotadašnjem novinaru i uredniku u raznim časopisima bilo blisko, izdavač. Sa suprugom Sibilom osnovao je Frakturu, izdavačku kuću u kojoj je glavni urednik, a koja je prošle godine na prestižnom sajmu knjiga u Londonu dobila vrlo uglednu nagradu kao najbolji međunarodni izdavač.
Riječ je o jednoj od petnaest nagrada koje se dodjeljuju na sajmu u Londonu, najvažnijem okupljalištu izdavača u Ujedinjenom Kraljevstvu i ostatku svijeta koju podržava najbolji časopis na svijetu posvećen knjigama i knjižarstvu, The Bookseller. Proslava je bila, realno, skromna, nagrađeni su otišli na večeru koja nije predugo trajala budući da je dan poslije bio normalna radni dan za izdavača na međunarodnom sajmu. To znači ustajanje u sedam ujutro, a to nije dobar početak tuluma, pa bio on i zbog nagrade. U jednom trenutku u toj noći Seid je sebi rekao: “Yes!” i to je bilo sve, vrhunac njegove proslave. Ali, tako je svima koji imaju razloga slaviti, sve se ipak svede na jedan vrlo intiman trenutak kada čovjek sam sebi čestita.
A Seid Serdarević si ima pravo čestitati i da nije osvojio nikakvu nagradu. Fraktura spada među najznačajnije izdavačke kuće regije, a Sibila i Seid su je osnovali, kako on kaže, ne radi novca, nego zato što su zaljubljeni u knjige. Na ovogodišnji Interliber donosi nekoliko novih naslova, a u razgovoru za Globus govori o položaju izdavača, greškama u educiranju mladih i potrebi da se knjižarstvo okrene prema digitalnim tehnologijama. Fraktura danas zapošljava 15-ak ljudi, no tijekom Interlibera na njihovu je štandu puno više onih koji predstavljaju izdanja te izdavačke kuće.
Što je posao nakladnika?
- Trećina posla je rad s autorom, s njim treba raditi i kada preda tekst iako većina ljudi misli da je s pisanjem sve gotovo. No, za nakladnika je rad s autorom trećina posla oko jednog objavljivanja. Druga trećina bi pripadala nekom ozbiljnom planiranju, a trećina posla je način prezentiranja, organizacija promocije. To je jednako bitno kao i sam tekst. Nije čudno jer ako je tekst prerano objavljen ili ako se ne stvori nekakva priča, onda se zna dogoditi da nakon deset, dvadeset godina ponovno otkrivamo nekog autora.
Kako ste se osjećali dobivajući prošle godine nagradu kao najbolji međunarodni izdavač na Sajmu knjiga u Londonu?
- Nisam je očekivao. Vjerovao sam da će je dobiti veliki kineski izdavač. Osjećao sam se super. Dobiješ tu nagradu i kažeš si: Gle, i to sam mogao postići u životu. To je super!
Zašto ste izdavač?
- Izdavač sam jer je to, kao i uvijek u životu, splet okolnosti, ali i zato što, kada sam završio faks, komparativnu i češki jezik, nisam otišao u Prag studirati filmsku režiju. To mi je u nekom trenutku bio plan i zato sam studirao češki. No, to se nije realiziralo, a biti izdavač je, na neki način kao i biti režiser. Kao urednik, sa svojim programom možeš svašta reći, a kad radiš s autorima, onda možeš puno utjecati na izgled teksta. Na neki način mi je to kao da sam režiser. Rad na tekstu, rad s autorom mi je važan, kako nešto predstaviti, kako nešto za što mislim da valja ponuditi svijetu.
Je li izdavaštvo biznis?
- Da, moraš brinuti o tome kako namaknuti novac, kako prodati stvari, kako nabaviti dobra djela, kako plasirati poeziju za koju nećeš nikada dobiti novac i kako prevesti dobro djelo za koje ne znaš kako će proći na nekom tržištu. Slično su me jednom pitali u Amsterdamu. Rekao sam da, kada bih znao odgovor, onda bih sjedio negdje na jahti u toplim morima. Ovako, sve pokušavaš da uspije.
S čime izlazite za Interliber, da slažete novine, što bi bilo na naslovnici?
- Da slažemo novine, na prvoj bi stranici bila najava romana koji izlazi na samom Interliberu, novi roman Slavenke Drakulić - Mileva Einstein, teorija tuge. Donosimo i čitav niz autora, Jergovićev Wilimowski, roman koji je prvo bio čitan na Radio Beogradu, potom prvo objavljen na poljskom, a tek onda na jeziku na kojem je nastao, što je jedna čudna priča o samom romanu. Poljska je tu zanimljiva jer je glavni junak Poljak. Tu je i knjiga Vladimira Velebita Moj život, njegovi autobiografski spisi na kojima smo radili Tvrtko Jakovina i ja. Monumentalna knjiga na osam stotina stranica, koja nam može puno reći o našoj povijesti.
Što vam je konkurencija?
- Nema tu konkurencije u pravom smislu riječi. Na sajmovima se pojavljuju najbolji romani, ali to nije konkurencija. Interliber je pozitivna fešta knjige, gdje se pojavi sto tisuća ljudi koji vole knjigu, ljudi su sretni jer vide autore, kupuju knjige, izdavači se susreću sa svojom publikom. Iako tu ima klasičnih problema koji postoje godinama kao što je nepostojanje pravih promocija, lošeg stanja Zagrebačkog velesajma, nepostojanje poslovnog dijela sajma... Interliber je najveća knjižara u Hrvatskoj, svi dolaze radi publike. Izdavači dolaze jer im je to jedinstvena prilika da pokažu sva izdanja, sami urede svoj štand i predstave se onako kako žele. Uza sve to je i ozbiljan plus u cash flowu.
Zašto hrvatski nakladnici izbjegavaju paper back, meke korice?
- Prošle smo godine paralelno radili i hard cover i paper back koji je bio 40 do 50 kuna jeftiniji od tvrdih korica. U prodaji se to uopće nije osjetilo, a dobar dio upita kupaca je bio zašto nema hard covera. Trebao bi biti normalan put da prvo postoji hard cover pa paper back i potom e-pubovi.
Što je s korištenjem digitalnih platformi?
- Mi smo, uz još nekoliko nakladnika, najviše uložili u e-pubove, u tu priču. Krenulo je vrlo optimistično prije koju godinu, tada su HT i Vipnet imali ideju da će oni biti provideri koji će ponuditi takvu knjigu, no završilo je neslavno. Broj naslova nikada nije premašio broj dovoljan da ljudi kupuju, u ukupnim prihodima to izdavačima čini ispod pola posto, pa je dakle veći trošak nego benefit. Duboki razlozi su dvostruki i ne odnose se na naše tržište. Imamo dovoljno ljudi koji imaju tablete, kindlove i ostale uređaje, no velike tri korporacije u e-izdavaštvu, Apple, Kindle i Kobo, na svojim stranicama ne nude mogućnost kupnje knjiga na hrvatskom ili u Hrvatskoj. Naše e-knjige mogu se primjerice kupiti na Appleovu dućanu svagdje u svijetu osim u Hrvatskoj. Slična je to situacija kao s dućanom iTunes i kupovinom pjesama. S druge strane Amazon ili Kobo nemaju predviđenu mogućnost da legalno postavljamo e-knjige na hrvatskom, slično je i s većinom jezika iz Centralne i Istočne Europe. Kada ćemo postati zanimljivi tim korporacijama, ne zna se, stalno se pregovara, ali još nismo blizu.
Zašto građani Hrvatske malo čitaju?
- Čita pedeset posto populacije, polovica uopće ne čita, a od te polovice njih pedeset posto ne bi ništa nagovorilo da čitaju. Ovih pedeset posto koji čitaju, čitaju najrazličitije stvari. Mislim da su tu problemi dosta ozbiljni i bez ozbiljne državne strategije se tu ništa neće popraviti. To nije samo problem s knjigama, slično je i s novinama. Pitanje je što nama znači čitanje? Nisam sociolog, ali tu se primjećuje da imamo sličnost s drugim mediteranskim, katoličkim zemljama, na primjer Italijom, a dosta je slično i u svim postkomunističkim zemljama s izuzetkom Poljske i Češke. Što je tome razlog? Mislim da je to nedovoljan broj obrazovanih, pitanje u školstvu što čitanje predstavlja i na koji način se čitanje uvodi. Uvodimo ga kroz lektiru i tu je kurikularna reforma bila na dobrom tragu.
Zašto to kažete?
- Književnost se ne čita dijakronijski, a naše lektire, posebno u srednjim školama, kada pada interes za čitanje, čitaju se baš na taj način. Kreće se od Homera pa dokle stignemo i u četvrtom srednje smo najdalje na Camusu. Tako da tu stvar treba postaviti gotovo naglavačke.
Kako biste vi to promijenili?
- Na Festivalu svjetske književnosti smo u posljednje tri godine, u suradnji sa zagrebačkim gimnazijama, predstavljali one autore koje su sami izabrali srednjoškolci. Gimnazijalci su sami birali autore pa su predstavili Zorana Ferića, Ivanu Šojat, Mašu Kolanović, Josipa Mlakića, Tomislava Zajeca, Slavenku Drakulić, Nevena Orhela, Renata Baretića, Igora Štiksa, dakle najrazličitije autore. Pokazalo se da su ti mladi ljudi koji su vodili razgovore bili stvarno dobro pripremljeni, da su odlično vodili razgovore, a da je onih pet stotina u velikoj dvorani kina Europa s ogromnim interesom slušalo pisce. Da pet stotina gimnazijalaca koji su slušali razgovor nisu bili zainteresirani, njih nitko i ništa ne bi moglo zadržati. Dizali bi se i odlazili iz dvorane. Tu se pokazuje da interes postoji, samo ga treba pobuditi na pravi način. Mladima treba dati da čitaju ono što ih zanima.
Znači, mladi žele čitati?
- Da, ali ako krenete s Homerom, pa mladima uvalite Marka Marulića, hrvatske pisce s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, tu ste u situaciji da ti pisci stvarno imaju malo toga reći djeci od 15 do 18 godina a da oni to razumiju. Da, ja sam završio književnost pa mislim tako.
Kako su profesori reagirali?
- Oni koji su dali tu inicijativu su srednjoškolski profesori književnosti. Tu postoji jedna stvar koja se može ozbiljno promijeniti, dati djeci da čitaju što žele. Jedna je stvar nastava hrvatskoga jezika koja mora dati opće informacije, vremenske odrednice i pisce, osigurati osnovnu razinu pismenosti da ljudi znaju napisati esej, da mogu razumjeti bilo koji tekst napisan na svom materinjem jeziku. To je ono što je ključno, kako bi čovjek kada čita tekst iz geografije ili fizike razumio što je napisano. Lektira bi trebala služiti tome da znamo stvoriti generacije ljudi koji će znati uživati u čitanju. Čitanje je bitno. Mnogobrojne studije su pokazale da čitanje knjiga aktivira sinapse mozga drugačije i bolje od čitanja samo kratkih vijesti. Naše mišljenje se sasvim drugačije formira u zavisnosti od količine čitanja. Čitanje je ono koje omogućuje i dozu imaginacije i kreativnosti potrebne svakom čovjeku. Sve ovo je neurološki dokazano na čitavom nizu studija.
Mnoge nacije puno polažu na pisanje eseja iz raznih predmeta, ne samo iz materinjeg…
- Da, točno. Jezik je bitan jer nam je to jedini alat kojim možemo izraziti svoje misli, a ako ne baratamo dovoljno dobro svojim jezikom, materinjim, onda ne možemo izraziti svoje misli. Da bismo izrazili svoje misli, treba nam bogatstvo jezika, a bogatstvo jezika možemo steći samo čitanjem. Sasvim je svejedno bavite li se informatikom, brodogradnjom, elektrotehnikom, svoje misli morate izraziti i bude razočaravajuće ako to ne znate. Zato je nastava materinjeg jezika najvažnija jer to je aparat koji razvija sva druga mišljenja.
Gdje se vidite za pet godina?
- Nakon nagrade u Londonu to smo se ozbiljno pitali. Vidimo se i dalje kao jednog od najznačajnijih izdavača hrvatske književnosti i lijepe književnosti, vidimo se kao izdavača koji će neke stvari mijenjati kao i do sada, ali možda drastičnije u odnosu kako knjigu posredovati do kupca u digitalnom vremenu, kako pratiti i stvarati trendove, kako koristiti najsofisticiranije digitalne alate.
Što radite po tom pitanju?
- Upravo smo u procesu digitalne transformacije tvrtke, radimo na novom webu, uvodimo novi sistem loyaltyja, želimo napraviti pravi user experience. Svatko od nas danas želi imati drugi odnos prema samom sebi kao kupcu, svi se bojimo tog Velikog brata koji je prodro u naše živote, a opet smo nezadovoljni ako o nama ne zna dovoljno.
Ljudi danas koriste dvije veličine zaslona, i to na različite načine, mobitel i 13-inčni ekran na pisaćem stolu. To zahtijeva različiti pristup…
- Svima nam je IT postao oruđe, radimo samo na kompjuterima. S druge strane penetracija smartphoneova je potpuno promijenila naš svakodnevni život. Većina nas nije ni svjesna koliko smo se promijenili u svemu - pisanju, fotografiranju, načinu kako promatramo svijet oko sebe... Potrebno je i da kupac knjige dobije nešto više. Na tome intenzivno radimo, ali ne smijem otkriti više. Nama su bitni i autor i čitatelj, a nakladnik je zajedno s knjižarom posrednik koji spaja ta dva kraja zamišljenog lanca. Treba iznaći način kako to pomiriti jer knjižare su i u nas i u svijetu postale najslabije karike, te se u promijenjenom svijetu moramo mijenjati i mi nakladnici i knjižari. E, sada, kako ćemo to učiniti, to će se vidjeti na proljeće.
Je li Interliber mjesto gdje bi se o tome trebalo govoriti, pokazati?
- Na neki način jest, no meni je to jedina prilika vidjeti čitatelje. Tamo je trenutak kada možemo uistinu porazgovarati a čitateljima, saznati što žele, što ih interesira, probati dokučiti koje to interese čitatelji imaju. Taj živi kontakt je ključ svega, uza sve ove digitalne stvari. Za knjigu se ne treba bojati. Po cijele dane smo za ekranima i zato ljudi vole knjigu, osjetiti papir, bez obzira na digitalno doba. E-knjiga se u Sjedinjenim Državama ustalila na 20 posto tržišta knjiga i tako je već niz godina. Sasvim je drugačija situacija s glazbom i filmom.
Kojeg ministra biste voljeli vidjeti na Interliberu?
- Svakako ćemo vidjeti Ninu Obuljen, a nadam se da će doći i ministar znanosti. To su ministri koji će uobičajeno doći. Volio bih vidjeti predsjednika Vlade, volio bih vidjeti zapravo kompletnu Vladu.
Zašto vam je to bitno?
- To je bitno ne samo zbog svih ovih priča koje se sada vrte, a mislim pritom na porez na autorske honorare, PDV i ostalo nego i zato što bi svi naši političari morali shvatiti da jedino na čemu počiva i zahvaljujući čemu postoji ova naša država jest – kultura. Sve drugo možemo na ovaj ili onaj način riješiti, ali bez hrvatskog jezika i kulture koja izlazi iz toga ne postoji ni ova država. Dakle, u trenutku kada odlučimo ubiti ovaj jezik, na bilo koji način, potpisali smo si smrtnu presudu. Knjiga je, kada se sve zbroji i oduzme, temelj toga. Dakle, bez hrvatskih pisaca, bez pjesnika, bez ljudi koji prevode, autora svake vrste, nema hrvatskoga jezika, on će postati mrtvo slovo.
Kakav ste vi tip?
- Mislim da sam odličan organizator... ali, u kom smislu?
Na primjer, emotivnom?
- Dobro prikrivam emocije, ne volim ih iskazivati. Inače, mislim da dobro pregovaram, dobro procjenjujem ljude i mislim da svaki dobar urednik mora biti i dobar psiholog. A, ako me nešto zapali, neki tekst, onda me jako zapali. Tada se ide dokraja, u svemu. S jedne se strane racionalno odluči, a onda se ide dokraja. Nije to tako rijetko, bez toga ne bi bilo gušta posla.
Svaka knjiga ima svoj život, nekim djelima je teško jer ih nakladnici odbijaju. Zašto vi odbijete neku knjigu, dogodi li se da vam je kasnije žao zbog takve odluke?
- Događalo se i događat će se. To je neminovno. Postoji nekoliko aspekata koji objašnjavaju zašto se neke knjige odbijaju, iako se vidi da su dobre.
Postoji excel-tablica pri odluci?
- Ne postoji excel, ali postoji nos. Pročitaš knjigu i kažeš – super je. Onda pogledaš što imaš u programu, potpisano i tada shvatiš da ne možeš ući u taj projekt jer on ne bi prošao dobro kod tebe. Ili postoji varijanta i sve prođe dobro, ali odustaneš. Ako nakladnik ne vjeruje u neku knjigu, onda ona ne može proći dobro. I to bude sve.
Koliko dugo dobar urednik može biti dobar? Ne postanete li kao iskusan ljubavnik koji nužno otupi, očvrsne, postane neosjetljiv na neke situacije?
- Ne, ne bih rekao. Svaki je tekst, svaka situacija drugačija. Time se bavim više od dvadeset godina. I dalje mi je najvažnije pročitati dobru knjigu i urediti dobru knjigu. To je taj trenutak epifanije.
Kako izgleda taj razgovor u kojem autoru kažete da mu nećete objaviti djelo?
- Nema pravila. Zavisi od autora, od djela, zavisi od trenutka, tu nema unaprijed smišljenih odgovora. To je isto kao i kada se razgovara o rukopisu, kada se odlučuje o tome što će se mijenjati, dopunjavati, na koji način.
Kako to mislite? Jedva skucam 150 kartica teksta i vi biste onda da to mijenjam da biste mi objavili roman? Što tu imamo raditi?
- Apsolutno sve, od toga jesu li dobro postavljeni likovi, je li radnja dobra, treba li nešto smanjiti, na rukopisu možemo raditi – sve!
Kako bi izgledao vaš film? Onaj zbog kojeg ste željeli postati filmski redatelj.
- Ključ svega pri razmišljanju o režiji su bili neki francuski redatelji, neki poljski, pa Tarkovski, dakle malo mračniji tipovi. Tada sam očito bio u dosta mračnoj fazi u životu (smije se). Puno važniji i zanimljiviji mi je bio takav prikaz života, a danas bih, prije svega, volio biti dobar pripovjedač.
Kako izgleda vizija Frakture?
- Ključ je svega da djela koja objavljujemo budu kvalitetna, a ostalo može biti najrazličitije. U potpunosti stojim iza jednoga postmodernističkog Esterházyja, kao i iza jednoga Amosa Oza, vrhunskog pripovjedača i tvrdim da obojica imaju mjesto u mojoj nakladničkoj kući.
Koji su današnji trendovi?
- Danas ih više nema, posljednjih nekoliko godina. Jednostavno se ni na londonskom sajmu ni na frankfurtskom već dugo ne priča o velikoj knjizi sajma. Krimići su stalno prisutni, a trend erotskih romana više nije u modi.
Ne postoji više ono što je nekada, prije nego što smo mi bili klinci, značila npr. pojava latinskoameričke književnosti. Danas, kao da je prisutan cijeli svijet.
- Da, o tome se radi. Sve je naše, sve je dostupno i svagdje se mogu pronaći odlične knjige. Imamo nekoliko vrhunskih latinskoameričkih pisaca koji su potpuno drugačiji od svega, to su autori od tridesetak godina. Svaka generacija nosi nešto svoje, i to je zanimljivo u izdavaštvu. Puno je glasova, puno je toga što dolazi izvana i u tome se treba probati prepoznati.
Kako izgleda dobra naklada, što je hit?
- Hit kod nas je sve iznad tisuću primjeraka, veliki je bestseler ono što se proda između tri i pet tisuća, a megabestseler ono iznad deset tisuća, iako takvih gotovo da više i nema. To se vidi i po propasti izdavaštva. Ono što Hrvatskoj treba, s obzirom na kupovnu moć, a usporedivo sa sličnim državama po veličini, jest da godišnje imamo barem četiri do pet knjiga koje se prodaju u tiražama po pedeset tisuća primjeraka, četrdesetak naslova koji se prodaju u nakladama od oko deset do petnaest tisuća primjeraka, a ostalo kako bude. Kada bismo to imali, imali bismo zdravo tržište knjiga.
Što onda s hrvatskim nakladništvom?
- Govorimo o teškom bolesniku kojemu treba ozbiljan lijek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....