Vlatka Vorkapić prati posadu vodonosca koji opskrbljuje vodom otoke... Film nas podsjeća da turizam ovisi o urednoj, a ne slučajnoj državi

U svojoj lektirnoj pripovijetki “Voda” Vladimir Nazor priča o otočkome mjestu koje ljeti mori bezvodica i žeđ. Kad su mještani već očajni zbog suše, s kopna im u pomoć stiže brod vodonosac. Posada broda stigne u mjesto, akošta brod i kroz selo razvuče velike cijevi. Pritisnu pumpu, a dotad mlohave cijevi nabreknu pod pritiskom vode. U tom trenutku dogodi se motiv po kojem vjerujem svi - ili barem ja - pamte tu priču. Žedna djeca počnu nožićem zarezivati cijev, ne bi li se na mjestu reza napojili iz vrutka koji šiklja iz crijeva.

Nazor je svoju antologijsku priču napisao 1923., a ukoričio 1927. Tu priču - međutim - ja sam uspio na svoje oči doživjeti pedeset godina kasnije. Doživio sam je početkom sedamdesetih, na malom otoku šibenskog akvatorija koji je vodu dobio tek 1976. Prije toga, vodu bi na otok ljeti dovozio vojni brod Pirovac koji bi razvukao cijevi po mjestu. Vojnici bi aktivirali pumpu, dotad mrtve i mlohave cijevi stale bi se uvijati i bubriti, a na mjestima pukotina bi - baš kao kod Nazora - šiknuli tanahni vruci s kojih bi djeca pila vodu.

Većina ljudi danas misli da su vodonosci nešto što pripada literarnoj prošlosti. Ali, na Jadranu još uvijek postoji petnaestak naseljenih otoka bez vode, a te otoke ljeti, kao i u Nazorovo doba, opskrbljuje vodonosni brod. Ima tog broda je Bočac, a ovih dana taj je brod dobio i svoj dokumentarni film, prikazan na Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Naslov tog filma je “Pusti Dobre, pusti”, a redateljica filma je Vlatka Vorkapić.

U “Pusti Dobre, pusti” Vorkapić tijekom nekoliko ljetnih tjedana prati posadu vodonosca Bočac koji opskrbljuje vodom Kornate, Škardu, Unije i Susak. Kapetan broda je naslovni Dobre, stari naprzica, tipski dalmatinski grintavac. Posadu među ostalim čine i dvojica mladih, smušenih stažista. Nespretni mladci tek se uče novom poslu, a njihovo nesnalaženje povod je grintanju starog kapetana, koji svoje šegrte uspoređuje s crtićem “A je to”. Odnos Dobre i njegovih pomoćnika smjesa je nježnosti i sadizma koja podsjeća pomalo na “Crnog Petra” Miloša Formana.

Unutrašnja kemija unutar posade Bočca nije - međutim - jedina tema Vorkapićkina filma. “Pusti Dobre, pusti” bavi se usporedno i diskretno još jednom temom iznimno važnom za naše društvo: a to je suodnos “stvarnog života” i turizma. U situaciji kad turizam čini četvrtinu nacionalnog BDP-a, on je - kako se često veli - postao “naša sudbina”. Taj turizam, međutim, počiva na nevidljivom radu tisuća ljudi koji pod opsadnim stanjem rade da bi toj ljudskoj masi omogućili friški kruh, trajekt, prvu pomoć, opskrbu, sigurnost. Među te desetine tisuća anonimnih heroja spadaju i ljudi s broda Bočac. Kad oni stignu na udaljeni otok, razvuku cijevi po kalama. Kad u te cijevi puste vodu, ne možete se oteti dojmu da je pred vama magija, transsupstancija: Dobre i njegovi ljudi otoku u vene upumpavaju život.

ODW TRAILER from FADE IN on Vimeo.

Vlatka Vorkapić je hrvatskoj kulturi najpoznatija kao redateljica hit-komedije “Sonja i bik”. Filmskoj struci ona je, međutim, poznata i kao iskusna dokumentaristica specijalizirana za etnološki dokumentarac, autorica koju krasi glas jednog od rijetkih hrvatskih filmaša koji vole i razumije selo. Istodobno, Vorkapić je i socijalno senzibilni, angažirani filmaš.

Takav je i “Pusti Dobre, pusti”. Vorkapić nas stalno podsjeća da svoj dnevni posao ljudi s Bočca rade u akvatoriju punom nautičara. Dobre i njegovi radnici susreću se s jahtama koje koštaju milijune, vijugaju između jedrilica koje uživaju u jadranskoj arkadiji, a dok gledamo film, postajemo svjesni da tu “polineziju”, čine mogućom upravo neznani radnici kao što su Dobre i njegova posada. Film nas podsjeća na to da svaki turizam ovisi o urednoj, a ne “slučajnoj” državi. Dobrini se ljudi u svom resoru brinu da ova država bar u nečemu ne bude “slučajna”.

“Pusti Dobre, pusti” je divan dokumentarac. A dodatni bonus filma je naslovna pjesma koju pjevaju (ili dobrim dijelom repaju) Marijan Ban i Ivanka Mazurkijević.