'CLIMAX'

SAT I POL PAKLENOG FILMSKOG TRIPA Gaspar Noe snimio je u 20 godina samo pet filmova. Svaki od njih je, međutim, ekstreman – i u sadržaju i u stilu

 
Noeov film temelji se na (navodno) istinitoj epizodi iz 1996., kad je jedan francuski plesni ansambl slavio premijeru tulumom s puno alkohola. Netko je, međutim, u piće smiješao LSD, što je rezultiralo masovnim tripovanjem

Kad se početkom prošlog desetljeća u anglosaksonskoj kritici pojavio termin “New French Extremes” (novi francuski ekstremni), on se lijepio za cijelu lepezu redatelja, od autorica feminističkog porna, preko redatelja horora do zakučastih art-filmaša. Pa ipak, ne postoji čovjek koji je tako dobro utjelovljivao “new extremes” kao Gaspar Noe.

Ovaj francuski redatelj argentinskog podrijetla snimio je dosad, u 20 godina karijere, samo pet filmova. Svaki od tih filmova, međutim, utjelovljuje ekstremno – ekstremno u sadržaju, ekstremno u stilu. Noeovi filmovi često tematiziraju radikalno alternativne životne stilove, radikalno nasilje, radikalnost u seksualnosti, radikalnost u opijatima. Te ekstreme Noe u svojim filmovima tematizira kroz formu koja je i sama bombastična, ekstremna i napadna, kroz neobična montažna rješenja, začudne natpise i špice, ekstravagantne duge kadrove, začudne vizuale kojima dominiraju umjetna rasvjeta i bolesno neonsko svjetlo. Taj “ekstremizam” možda se ponajbolje očituje u Noeovu najpoznatijem (ili najzloglasnijem) filmu “Irreversible” (Nepovratno), trileru osvete ispripovijedanu u 24 sata. Na polovici tog dramaturški konceptualnog i stilski bizarnog filma nalazi se scena oko koje se vrti osveta u filmu: 13-minutna scena silovanja supruge glavnog junaka (Monice Bellucci).

Bio sam prisutan kad je 2002. u Cannesu “Irreversible” prvi put prikazan publici. Čak i festivalska publika – svikla na štošta teško i radikalno – bila je osupnuta. U najvećem canneskom teatru Lumière više od 500 gledatelja – gotovo petina sale – ustalo je nakon te strašne scene, a oni koji su dočekali kraj filma i njegov varljivi “happy-beginning” završetak podijelili su se na one koji su bili euforični te one koji su Noea bili kadri rastrgati. Sličnu reakciju Noe je dočekao i sa svojim narednim, po meni najboljim, filmom “Enter the Void”. Dok su mnogi taj film držali najboljim filmom o drogi i najboljom filmskom psihodelijom uopće, pametni i obrazovani britanski kritičar Johnatan Romney opisao ga je kao “najduži screen saver u povijesti”.

Takav kakav jest, Noe nije nikad bio miljenik centra moći koji se zove Cannes. Canneska direkcija u velikoj je mjeri produljena ruka francuske kulturne politike, među francuskim režiserima ona ima svoje miljenike, a među tim miljenicima ima i onih koji to – blago rečeno – baš ne zavređuju. Istodobno, neki od najdarovitijih francuskih filmaša – poput Bruna Dumonta ili Claire Denis – nikad u Cannesu nisu imali otvorena vrata. U takvu skupinu donekle spade i Noe. Premda su mu svi filmovi imali premijere u Cannesu, direkcija ga je nerijetko znala pobacati po popratnim programima.

Reuters
Gaspar Noe

Tako se dogodilo i ove godine. Novi Noeov film “Climax” u Cannesu je prikazan u popratnom programu Quinzaine des réalisateurs (Dvotjedan redatelja). Riječ je o prvom Noeovu filmu nakon krajnje banalnog i razočaravajućeg 3D art-pornića “Love”, pa je smještanje u rubni canneski slot mnogima bio signal da je Noe opet zeznuo. Srećom, nije. “Climax” nije ni blizu njegovim najjačim naslovima, ali je nemjerljivo bolji od neizrecivo banalnog “Love”.

Noeov film temelji se na (navodno) istinitoj epizodi iz 1996., kad je jedan francuski plesni ansambl slavio premijeru plesne predstave tulumom s puno alkohola. Netko je, međutim, u piće smiješao LSD, što je rezultiralo masovnim tripovanjem s bizarnim posljedicama. Manje-više, to je zaplet i Noeova filma.

“Climax” – tipično noeovski – počinje odjavnom špicom! U prvoj sceni filma vidimo tek jednu od budućih junakinja kako se razgolićena i krvava vuče po snijegu, a potom se ekranom skrolaju krediti i odjavne informacije koje obično idu na sam svršetak filma. Odmah potom, slijedi pseudodokumentarni dio filma, videosnimke plesača i plesačica koji se prijavljuju na audiciju za predstavu slavne koreografkinje (Claude Gajan Maull). Sve plesače – uzgred – glume zbiljski plesači suvremenog plesa, a jedino glumačko lice koje će gledatelj prepoznati u filmu ono je Alžirke Sofije Boutelle, zvijezde “Mumije”. Nju je Noe, kako sam tumači, kastirao jer je prije glumačke karijere bila suvremena plesačica.

Prvi dio filma izgleda kao neka art-verzija filmova “Step Up”. Trešti elektronska muzika, junaci plešu pa još plešu, a između plesnih točki pratimo konverzacijske dijelove u kojima se prati seksualna dinamika između rasno mješovite, ali i po seksualnim opredjeljenjima vrlo raznorodne trupe. Oko 50. minute počnete se pitati koji je vrag Noeu bio i zašto je snimio taj predugi street dance spot?

Što se onda dogodi? Tipično noeovski – špica! U 50. minuti zaskoči vas kao šok (ovaj put prava, najavna) špica filma s naslovom, glumcima i ironičnim natpisom “ponosno francuski film”. A tada kreće trip.

Tada – oko 50. minute – članovi plesne trupe počnu osjećati halucinogeno djelovanje. Prvo pomisle da je netko otrovao lonac sangrije, pa se obruše na koreografkinju koja ga je smiješala. Ali, problem je što trip počne pucati i one koji nisu pili. Drogirane plesače trip baci na paranoju, pa se počnu uzajamno optuživati, a osobito se obruše na one koji nisu pili. Jedna od njih (Boutella) tvrdi da nije pila jer je trudna, ali joj ne vjeruju.

U međuvremenu, drogirani stupor raste. Ljubomorni brat obrušava se na promiskuitetnu sestru, crna plesačica počinje biti nasilna, voditeljica trupe zaključa sina u transformatorsku stanicu da bi ga zaštitila od droge i narkotiziranih plesača. Suvišno je i reći da, međutim, izgubi ključ pa dječak zaključan u postrojenje vrišti ustravljeno i mlati po metalnim vratima. LSD djeluje sve više, sve dok kolektivni kast stvarno ne potone u – naslovni – klimaks delirija i priviđenja s nimalo lijepim posljedicama.

Na neki način, sve je to trijumf stila nad sadržajem. Ono što se zbilja zbiva tijekom 40 minuta tripa stane u nekoliko rečenica. Ali, tu eskalaciju tripa Noe je razvio kroz montažni delirij koji pulsira, otpušta se i opet grune sasvim nalik halucinogenom iskustvu.

Kao i svi Noeovi filmovi, i “Climax” ima čudno ambivalentan odnos prema poroku. Malo je koji režiser tako mitologizirao drogu i seks kao Noe – a opet, u njegovim filmovima i droga i seks vrlo katolički uvijek dolaze s prijekom, surovom kaznom. “Climax” bih mogao zamisliti kao filmski ekvivalent neke prijeteće crkvene freske koja vjernike upozorava na sumporne kupke koje stižu poslije bluda. A opet – baš kao i na crkvenim slikarijama – seks, nasilje i tabloidna lascivnost dio je privlačnog efekta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 20:50