Svi koji se bave pčelama, kaže norveška književnica Maja Lunde, znaju da pravi novac nije u medu. Pravi je novac u oprašivanju. Poljoprivreda bez pčela nema šanse. Kilometri i kilometri procvalih badema ili grmova borovnica ne vrijede ništa bez pčela koje prenose pelud s cvijeta na cvijet. Pčele mogu prevaliti više kilometara dnevno. Na novom teritoriju ispočetka su stidljive, uglavnom se zadržavaju unutra, kod kuće, u košnici. Zatim odlaze na kratke letove, provjeravaju situaciju, upoznaju okoliš. I malo-pomalo njihova putovanja postaju sve duža. Dvije i pol pčele po kvadratnome metru dobro je oprašivanje. No, nema li pčela, cvjetovi su beskorisni, dugoročno bezvrijedni. Cvijeće uvene ne donijevši plod.
Zamislite sad svijet bez krušaka, jabuka, višanja, trešnji, lubenica, krastavaca, jagoda, breskvi... Bez orašastih plodova ili, recimo, kave. Pčele ne oprašuju glavne prehrambene žitarice kojima se hrani većina čovječanstva, ali oprašuju oko tri četvrtine biljaka koje ljudima služe za prehranu. Pčele i ljudi surađuju više od 9000 godina i da nestane pčela, bili bismo gladni. A pčele nestaju, najviše medarice: u nešto više od trideset godina Europa je izgubila oko četvrtinu pčelinjih kolonija, u Sjedinjenim Američkim Državama, također u otprilike trideset godina, broj košnica koje proizvode med prepolovio se, saznajem na stranicama Pčelarstva Radošević.
Pčelari i znanstvenici tu pojavu nazivaju poremećaj kolapsa kolonija, Maja Lunde (1975) u svojem romanu “Povijest pčela” o njemu piše kao o kolapsu pčelinjih zajednica ili ga jednostavno naziva Kolaps. Službeni naziv dobio je 2006. godine, ne znaju se uzroci ove pojave, iako postoje mnoge teorije - od poremećaja magnetskog polja do pesticida. No, Kolaps je već činjenica i oko nje je Lunde, poznata najviše kao autorica desetak knjiga za djecu i mlade, isplela ovaj roman koji je istodobno i povijesna pripovijest i distopija, ali najpreciznije bi bilo reći da je u pitanju cli-fi, odnosno “climate fiction” (fikcija koja upozorava na problem globalnog zagrijavanja i klimatskih poremećaja). Struktura je jednostavna: naizmjence pratimo troje junaka - biologa i trgovca sjemenjem Williama koji živi u Engleskoj sredinom 19. stoljeća, pčelara Georgea koji se suočava s Kolapsom u Americi u 20. stoljeću i mladu majku Tao koja živi u Kini krajem 21. stoljeća, u vrijeme kad su pčele već izumrle.
“Povijest pčela” autoričin je prvi roman za odrasle i odmah vrlo ozbiljan projekt: u pitanju je prvi dio njezina četverodijelnog ciklusa u kojem se namjerava baviti egzistencijalnim temama s kojima se suočava suvremeni svijet. U središtu “Povijesti pčela” ekološki je problem, no svaki od junaka ima, očekivano, i intimni problem. William iz 19. stoljeća, otac sedam kćeri i jednoga sina, bori se s onim što danas prepoznajemo kao depresiju, iz kreveta ustaje tek kad mu za oko zapne “slučajno” ostavljena knjiga o pčelama. Na um mu pada ideja da konstruira modernu košnicu i u tome će dobiti neočekivanog i isprva neželjenog pomagača. George iz 20. stoljeća teško se miri s činjenicom da njegov sin Tom neće nastaviti pčelarsku tradiciju njihove obitelji koju je počela jedna hrabra žena. Tom odlazi na studij, želi postati pisac. Tao iz 21. stoljeća cijele dane provodi nježno kistom oprašujući cvjetove jer pčela više nema, cijela kineska zajednica pretvorila se u ljudske oprašivače. Kad joj misteriozno nestane trogodišnji sin, Tao razdire krivnja i kreće u potragu za njim.
“Povijest pčela” melankoličan je roman, mnogo toga se u njemu vrti oko roditeljstva, djece i žrtve. Sva tri glavna junaka tvrdoglavi su ljudi i zube će, metaforički, slomiti upravo na svojoj djeci. Kakve to ima veze s pčelama? Velike, ne samo u domišljatoj povezanosti junaka kroz vrijeme i meridijane - jer znanje putuje i znanje opstaje - nego i u jasnoj metaforici pčela. Ova je Zemlja jedna velika košnica, htjeli mi to ili ne. A košnicu ne čine samo ljudi, nego sve što je živo, možda čak i običan kamen, a ne samo pčela.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....