'POSLJEDNJA NOĆ' Branitelj, koji se vratio u uniformi nadajući se da će mu se frajle bacati pod noge, dobije slom živaca zbog 10 deka sira

Dok su se obavljale posljednje pripreme za svečano otkrivanje spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, okrenutog natrag, prema sjeveru i Karpatima odakle su Hrvati stigli stoljeća sedmoga, njemu iza leđa, na platou socijalističke Mamutice, postavljena je predstava u kojoj je brutalno dekonstruiran tuđmanovski mit. “Posljednja noć” redatelja Branka Brezovca, u produkciji Eurokaza i Queer Zagreba, premijerno je održana prošle srijede u Kulturnom centru Travno.

Brezovec je sve samo ne doslovan, ne samo otvoren za razna iščitavanja, nego gledatelja prisiljava na to, ako se trudi snaći u tom preobilju vizualnih i zvučnih senzacija. Kako kaže Heiner Müller, smisao ne smije biti na prodaju, zapakiran i ponuđen. “Mora se pronaći ili, u najmanju ruku, tražiti. Traženje je čak i važnije od pronalaženja.” Ovdje bi se mogla predstava napraviti samo o tome s kakvim je utiskom tko izašao s “Posljednje noći”. Svaki gledatelj kazališnom materijalu prilazi s vlastitom poputbinom, u mom su kuferu bila dva romana kojima se služio redatelj koji potpisuje i dramatizaciju, “Kratki izlet” Ratka Cvetnića i “Prigovor savjesti” irskog pisca Johna Boynea.

Eurokaz je prvotno najavljivao predstavu po monumentalnom djelu Karla Krausa “Posljednji dani čovječanstva” (1918-1922), koje je u našoj generaciji ostalo nepročitano jer je tek prije koju godinu prevedeno s njemačkog (Disput, 2015., prijevod Sead Muhamedagić). Kraus je sad tu tek u tragovima, a predstava je ostala stajati na Boyneu i Cvetniću kao na dva stupa. Smjenjuju se scene iz dva romana, Domagoj Janković i Robert Španić čas su dočasnici Hrvatske vojske, dragovoljci Domovinskog rata Ratko Cvetnić i njegov prijatelj Sandi, a čas britanski vojnici Sadler i Bancroft, poslani golobradi u rovove u Francusku 1918.

Predstava se odvija u brzom pomicanju živih slika, s masom tijela na sceni. Efektnu, jednostavnu a dinamičnu scenu s pomičnim staklenim paravanima osmislio je Tihomir Milovac, video koji igra ulogu živih kulisa potpisuje Ivan Marušić Klif. Sve je tu u kretanju i grozničavoj izmjeni, u vječnom povratku na isto. Glazbu je skladao Stanko Juzbašić, a momenti kad je na sceni čitav zbor Domaćigosti čine vjerojatno vizualni vrhunac predstave.

Cvetnićev “Kratki izlet” (1997) mnogi nazivaju našom najboljom ratnom prozom. U zasluge mu treba ubrojiti što je tako rano uspio puno toga vidjeti. Tu su sve glavne točke birtaškog braniteljstva: red busanja u prsa dobrovoljačka, red pljuvanja majke dezerterske svima ostalima, pa red hvaljenja smicanjem četnika kao žohara te red moraliziranja protiv Europe i svijeta gluhih na našu patnju. Vrhunac romana i predstave je kad vajni branitelj, koji je došao doma u uniformi nadajući se da će mu se zagrebačke frajle bacati pod noge, dobije slom živaca zbog 10 deka sira. On je toliko platio, a prodavačica mu je dala manje, jedva dva-tri prozirna listića. Ne može, rekao bi Vojko V., ali PTSP teško dobacuje do autoironije. Trebao sam se vratiti u dućan i dohvatiti jednu od onih petolitarskih boca ulja pa ga izliti po blagajni i policama, ljut je Cvetnić Domagoja Jankovića.

Smjenjuje se testosteronski etos fascinacije ratom i muškom snagom jednog dragovoljca Domovinskog rata s ubitačnom storijom o klanju iz Prvog svjetskog rata kao krajnjem porazu ljudskosti. S jedne strane hrvatski domoljub uvjeren u ispravnost naše stvari, a s druge razorna priča o neljudskosti rata. Urnebesno je što isti glumac igra malo Cvetnića, a malo britanskog homoseksualca, ali kulisa je ista, to nisu slike krajeva razorenih nekim apstraktnim ratom, to je unutrašnjost kuće koju su razorili naši dečki. To je čovjek, taj koji čini zlo misleći da je na strani dobra. Pavle Vrkljan zablista u kratkoj sceni kao kardinal Kuharić, sjajno su se uklopili Zdenka Kovačiček i Domagoj Zovak Newsbar, bila bi šteta da mu ovo ostane zadnje teatarsko iskustvo.