Kreativni direktor Pixara, redatelj Pete Docter, već dvadeset godina radi animirane filmove koji gađaju u meko srce svojih gledatelja: sjedila ispred bijelog platna djeca ili odrasli - a u svakome od nas do smrti čuči unutarnje dijete - nešto se u mraku kina izvrne i obrne. Počeo je taj niz 2001. s “Čudovištima iz ormara”, filmom koji je, vjerujem, mnogu djecu izliječio od noćnih strahova jer tko bi se više bojao plavog krznenog čudovišta kad ono nježno grli glavnu junakinju djevojčicu Boo.
U filmu “Nebesa” (Up) iz 2009. tugovali smo sa 78-godišnjim Carlom Fredricksenom za pokojnom ženom Ellie, a onda letjeli u kući pogonjenoj na balone. “Izvrnuto obrnuto” (Inside Out) iz 2015. godine bio je pak udžbenički primjer kako pomoći djeci, i roditeljima, da se nose s kompleksnim emocijama.
Krajem prošle godine, na pragu zime kojom su nas plašili još od proljeća, jer tad će koronavirus i smrt doći po svoje, na streaming servise i u kina stigao je Docterov najnoviji film, “Duša” (Soul), koji je režirao s Kempom Powersom. Teško se ne nasmijati, gorko naravno, koincidenciji: u godini u kojoj nam je svima na površinu žestoko provalio više-manje civilizirani (i potisnuti) strah od smrti, Docter je pustio egzistencijalistički animirani film o tome što se događa kad umremo i, iznenađujuće, prije nego što se rodimo. Docter je doktor emocija pa je i ovaj crtić od sat i četrdeset minuta osjećajni tobogan koji gledatelja prevrće od smijeha do suza.
Prvi put u povijesti Pixara glavni junak je lik crne boje kože, srednjoškolski učitelj glazbe Joe Gardner koji mašta o karijeri jazz muzičara, ali nikako da se odvaži. Upravo mu je ponuđen stalni posao i njegova majka Libba slavi jer krajnje je vrijeme da se sredovječni sin “sredi”, iako to ne podrazumijeva i da se odvoji od majčine suknje. No istoga dana kad Joe dobije ugovor, dobije i poziv na audiciju. Jazz legenda Dorothea Williams traži pijanista za svoj bend, a Joe na audiciji oduševi. Nažalost, na povratku s audicije padne u šaht. Tijelo mu završi u komi, a duša na putu u “veliko plavetnilo”.
Joeu ne pada na pamet umrijeti pa pobjegne iz reda za nebo i upadne na mjesto u kojem duše obitavaju prije života. Čuvari predživota, koji se svi redom zovu Terry i izgledaju kao da ih je nacrtao Osvaldo Cavandoli za animirani film iz 70-ih “La Linea”, zamijene Gardnera za mentora: to su zaslužni pokojnici koji u predživotu pomažu nerođenim dušama da otkriju svoje talente kako bi se mogle utjeloviti. Gardner dobije najteži slučaj, dušu broj 22, koja već milenijima obitava u predživotu i uspjela je dosad, između ostalih, izludjeti Abrahama Lincolna, Mahatmu Ghandija, Majku Terezu i, mog favorita, Carla Gustava Junga koji se na dušu 22 nervozno otrese uz riječi: “Prestani brbljati, moje nesvjesno te mrzi!”
“Dušu” djeca vjerojatno neće shvatiti, naprosto zato što prekratko žive na Zemlji da bi se od života uspjela umoriti. No odrasli će novi Docterov film, nagađam, u većini “čitati” kao priču o krizi srednjih godina, neostvarenim snovima i usahlim strastima. Ima li još vremena za ukrcaj u novi vlak ili je sredovječnost tek pripremna stanica za starost, po mogućnosti bez težih bolesti? Iako po dosad objavljenim kritikama vidim da su mnogi “Soul” tako doživjeli, ja sam ga - zbog osobnih afiniteta - gledala u drugom, psihoanalitičkom ključu. S obzirom na to da imam priličan broj prijatelja i poznanika psihoterapeuta, ovo je poruka njima: ovaj je film ostvarenje vaših “mokrih snova”.
Razgovori o djetinjstvu na psihoterapijskom kauču prožvakani su klišej, no mnogi procjepi na pragu sredovječnosti događaju se upravo zato što tada većina, prvi put u životu, shvaća da su i roditelji samo ljudi i da ih više ne mogu kriviti što, recimo, nisu postali jazz glazbenici. Slučaj duše 22 je, istodobno, i ozbiljna pouka roditeljima da paze što govore svojoj djeci. Usred cvjetnih poljana predživota, u malo zgusnutog mraka obitavaju, naime, i izgubljene duše.