PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Proteklo desetljeće i pol Massimo Savić ne zna za grešku. To nije loše, ali ni intrigantno kao kad Urban krene u novu avanturu

Proteklo desetljeće i pol Massimo Savić ne zna za grešku. Barem ne tržišnu, ali ni artističku kad se njegova izdanja iz tog perioda usporede sa zbrkanim albumima koje je, izuzev dva konceptualna u okviru Labin Art Expressa, objavio od 1987. do 1998. godine da bi potom na pet godina gotovo nestao s radara. Tih petnaestak sezona, od 1987. do 2002., za razliku od posljednjih petnaest, Massimo je nepovratno bacio u vjetar, no s albumom “Massimo”, pod okriljem Aquariusa, započeo je njegov uspješan redizajn i uspon prema popularnosti kakvu nije iskusio ni s kult­nom art-rock grupom Dorian Gray iza koje su ostala samo dva sofisticirana albuma iz ranih 80-ih, “Sjaj u tami” i “Za tvoje oči”.

Tko je prisustvovao njihovim koncertima, već je tada saznao koliko je Massimo kapacitiran pjevač, izrastao pod utjecajem Bowieja, Ferryja i Sylviana. Pa i gitarist što uživo, premda električne gitare svira na svojim izdanjima, premalo daje do znanja publici zakačenoj za njegove hitove s posljednja četiri albuma. Uz njih je objavio i dva tiražna s obradama, “Vještina” (2004) i “Vještina 2” (2006), a našlo se i vremena za objavu live albume; uz one iz zagrebačke Tvornice i pulske Arene, i za jedan iz Lisinskog s obradama hitova Franka Sinatre te drugi s Massimovim u izvedbi uz Zagrebačke soliste.

Takav “koktel”, zahvaljujući njegovoj vokalnoj i scenskoj eleganciji, uspio je prodrijeti do široke publike i preobraziti mu karijeru, a uz uspone nekoliko drugih kolega, poput također uspješno restauriranog Nene Belana s kojim je imao krasan hit-duet “Zar više nema nas”, i upristojiti hrvatski srednjostrujaški pop. Ako je Massimo s Dorianom Grayom proširio diskurs novog vala, posljednjih ga petnaestak godina valja promatrati kao vertikalu domaćeg mainstreama.

Na tako podešenom kursu nema previše uzbuđenja i intrigantnosti, ali ni besciljnog lutanja bespućima hrvatske diskografije kakve je prošao od sredine 80-ih do sredine 90-ih. Ako se zbog boje glasa, tankoćutnosti i načina pjevanja često uspoređivalo Massima i bivšeg frontmena Laufera, možda, stasao i pod utjecajem prethodnika iz Doriana Graya, definitivno su albumi iz Urbanove solističke karijere interesantniji, dublji i izazovniji od Massimovih koji ovisi o doprinosima drugih autora. Stalnih poput Predraga Martinjaka te u posljednje vrijeme i Sandra Bastiančića (ex-En Face čiji je najveći hit “S dlana boga pala si” realiziran s Urbanom), ranije i Srđana Sekulovića Skansija ili manje redovnih poput Brune Kovačića, Amila Loje, Dade Pastuovića, Nihada Volodera, Sergeja Četkovića i Damira Arslanagića koji su, uz aranžmane i produkciju Bratoša, Martinjaka i Popeskića, potpisali skladbe za njegov novi album “Sada”.

Unatoč većim ili manjim izmjenama autorskog tima Massimo i sada ostaje na zadanom kursu. To nije loše, ali ni intrigantno kao kad Urban krene u novu avanturu sa svojom četvorkom. Ipak, potpisnik ovih redaka nikada neće promijeniti radijsku postaju ako na njoj začuje neku od Massimovih pjesama, pogotovo ne ako su atraktivne poput uvodne “Lice varalice” ili zaključnog dueta “Nama se nikud ne žuri” s Vatrom, između kojih je još nekoliko solidnih poput “Sad”, “Paranormalan”, “Ne ostavljaj me tu”, “Šapći tugu”, “1000 ljudi” i “Neka ti plove brodovi”.

Prvo, zbog njegova elegantnog, moćnog i tehnički besprijekornog vokala. Drugo, zato što su autori njegovih pjesama svjesni da skladaju i pišu za čovjeka koji je sinonim za kvalitetnu domaću pop glazbu. Treće, ako i nisam emotivno dotaknut Massimovim kao Urbanovim pjesmama, nemam se što žaliti na njegovu popularnost jer sam zadovoljan kad publika popularnim učini nekoga s mjerom za ukus. Barem nešto od takvih uspjeha - bilo Massimovih, bilo Urbanovih - želim i podjednako elegantnom i osjećajnom Borisu Štoku (ex-Quasarr), najnovijem iz trolista efektnih i senzualnih pjevača Aquarius Recordsa.