Možda naivno, ali ne i neispravno, Turner vjeruje da bi se dosta toga moglo riješiti kad bismo bili suosjećajniji, ljubazniji i dobrohotniji

Rođen 1981. godine u Bahrainu i školovan na prestižnom Etonu koji je pohađao zajedno s engleskim princom Williamom (1982), Frank Turner bio je predodređen da nastavi lozu top-bankara jer su mu to (bili) i otac Roger i djed Sir Mark Turner, dok je drugi djed, otac majke i pučkoškolske učiteljice Jane, bio biskup od Plymoutha. Kad potekneš iz takve loze, onda se ne očekuje da ispadneš poput nećaka Billyja Bragga ili Joea Strummera, čak i ako je potonji u punk uletio kao sin diplomata zbog čega je i rođen Turskoj, nego da nastaviš spomenutu bankarsku tradiciju ili započneš političku karijeru poput niza studenata s Etona, o čemu je u antologijskoj pjesmi “Eton Rifles” trija The Jam još koncem 70-ih pjevao Paul Weller.

Doduše, Frank se počeo baviti politikom, ali ne kao perspektivni mladi kadar konzervativne stranke, koji bi s vremenom možda postao i zastupnik u Parlamentu ili član Vlade, nego s druge strane žice, nego kao gorljivi folk-punk kantautor pod utjecajem Bragga, Wellera i Strummera, ali i Neila Younga i Brucea Springsteena čiji ga je depresivni akustični album “Nebraska” odvratio od Iron Maidena koji je obožavao i hardcore punka kakav je svirao u grupi Million Dead. Ipak, Frank je i na solističkim albumima zadržao pankersku energiju, a pogotovo na nastupima, u što smo se mogli uvjeriti i na InMusicu 2015. i na Super­Uhu 2017. Prije toga, 2012. godine u rasprodanoj Wembley Areni, pred 12.000 ljudi gost mu je bio, pogađate, Billy Bragg, dok je 2009. bio predizvođač na koncertima gorljivog street-punk benda The Gaslight Anthem iz New Jerseyja čijeg lidera Briana Fallona obožava, pogađate, Bruce Springsteen. Eto, to je taj kulturološko-svjetonazorski krug iz kojeg, više nego iz staleškog nasljeđa vlastite obitelji, potječe i u koji spada Frank Turner.

Ako još i nije zaradio lovu poput investicijskog top bankara iz londonskog Cityja, definitivno mu ne ide loše. Četvrti album “England Keep My Bones” (2011) dospio je do dvanaestog, a naredna dva, “Tape Deck Heart” (2013) i “Positive Songs For Negative People” (2015), do drugog mjesta britanske top-liste najprodavanijih.

Iza njega su i zlatne naklade, a nedavno objavljeni “Be More Kind” predstavlja najveći iskorak u karijeri Franka Turnera jer se jasno čuju i neki drugi glazbeni utjecaji u rasponu od post-punka do electro-popa, no u podlozi svega je ipak folk-rock.

Tematski je posrijedi i najširi Turnerov album jer ako se na “England Keep My Bones”, potkovan odličnim poznavanjem povijesti i ekonomije, bavio definiranjem identiteta moderne Engleske zbog čega su ga uspoređivali s Morrisseyem, a na naredna dva albuma osobnim dilemama, “Be More Kind” je kolekcija pjesama o globalnim strahovima i problemima. Možda naivno, ali ne i neispravno, Turner vjeruje da bi se dosta toga moglo riješiti kad bismo bili suosjećajniji, ljubazniji i dobrohotniji prema onima koji migriraju zbog nevolja u svojim zemljama te onima koji u sve okrutnijem društvu ne mogu više doći do pristojne egzistencije.

Priznaje da ni osobno nema odgovore na sva pitanja, ali zna zašto je bio i ostao protiv Brexita i Trumpa te zbog čega današnja Velika Britanija, Europa i Amerika – treba li o tome uopće debatirati nakon nedavnog pokušaja popisa Roma u Italiji za eksportaciju, razdvajanja meksičke djece od roditelja na američkoj granici ili žilet-žice na mađarskoj granici protiv migranata? - sve više nalikuju na Hitlerovu Njemačku iz 30-ih godina prošlog stoljeća.

No u pozadini straha od drugih i drugačijih zapravo stoji bojazan običnih ljudi od siromaštva i neizvjesnosti, a za to su uvelike krivi krupni kapitalisti i bankari kakvima Frank Turner, unatoč obiteljskom porijeklu i nasljeđu, nije želio postati. Umjesto toga djeluje poput modernog engleskog Woodyja Guthrieja, ali i na tragu onoga što tako divno, za razliku od mnogih vjeroučitelja mržnje, propovijeda dobri papa Franjo.