ISKUPLJENJE U NEW YORKU Film ima krasnu atmosferu, ali ostavlja dojam kontinuiranog sviranja jednog te istog tona u 89 minuta

Prije nekih petnaest godina škotska redateljica Lynne Ramsay činila se kao sigurna oklada za buduću zvijezdu art-filma. U tom trenutku redateljica iz Glasgowa imala je dva kratka filma nagrađena u Cannesu. Za sobom je imala debitantski film “Ratcatcher” (Lovac na štakore), fantazmagorični, nadrealni film o djetinjstvu u radničkom Glasgowu tijekom višetjednog štrajka smetlara. Upravo je snimila “Movern Callar”, film po romanu Alana Warnera koji je ubirao hvalospjeve.

Petnaest je godina prošlo od tada, a karijera škotske autorice i nije pošla putem kojim se očekivalo. Dvadeset godina nakon prvijenca filmografija Lynne Ramsay sastoji se od samo četiri filma, između kojih su duge pauze ispunjene napuštenim projektima. Svoj treći (izvrsni) film “We Need To Talk About Kevin” Ramsay je snimila 2011., a nakon toga bila je uključena u ekranizaciju bestselera “Lovely Bones” i neovesterna “Jane Got a Gun”, ali je oba projekta napustila zbog petljanja producenata u scenarij i zadiranja u kreativnu autonomiju. Glazgovska cura sebi je navukla reputaciju “teške osobe”.

Njezin novi film – koji upravo igra u hrvatskim kinima – zato je nastao brzo i preko koljena. Ramsay je negdje naišla na dulju pripovijest “You Were Never Really There” Johnatana Amesa, ponudila ulogu Joaquinu Phoenixu, a kad je ovaj pristao, zeleno se svjetlo upalilo. Ramsay je dobila veliku zvijezdu i skroman budžet, film snimila u samo 29 dana, pri tom skraćujući scenarij i izbacujući lopatom napisane scene. Konačni rezultat je prošao dobro. Film je ušao u Cannes, dobio tamo nagradu za najbolji scenarij i najboljeg glumca, a kad se pojavio u kinima, pljuštale su afirmativne recenzije anglosaksonskih kritičara, od Rogera Eberta do Marka Kermodea i Johnatana Romneyja.

Brojni kritičari – ne bez razloga – uspoređuju “Iskup­ljenje u New Yorku” sa Scorseseovim i Schraderovim “Taksistom”. I ovaj put junak filma je veteran moren PTSP-om koji živi u urbanoj prašumi New Yorka. Joe živi sa starom majkom s kojom skupa lašti srebrninu, a nakon toga odrađuje krvave plaćeničke gaže. Jednog dana dobije posao da spasi kćer senatora koju su oteli zlostavljači. Nakon što posmiče cijelu družbu plaćenika, Joe spasi curu, ali uskoro shvati da je provaljen, da su mu zlikovci pronašli adresu (i majku) te da je priča s malom senatorovom kćeri bitno zapetljanija.

Iz ovog opisa dalo bi se zbrzano zaključiti da je Ramsay snimila klasični žanrovski film – no ništa nije pogrešnije od toga. Premda film pršti nasiljem, Lynne Ramsay akcija zapravo malo zanima. Njezin film potpuno je uronjen u mračnu, devijantnu introspekciju glavnog lika. Čvrsto pratimo njegovu vizuru, vidno nam je polje najčešće reducirano na njegov ograničeni vidokrug, a filmom prevladava gradnja atmosfere. U tom Ramsay polaže na oniričku, gustu i halucinantnu glazbu lidera Radioheada, Johnnyja Greenwooda.

Sve to zvuči dobro, ali – iskreno – ne dijelim ushit koji oko filma postoji u anglosaksonskoj kritici. U “Iskupljenju u New Yorku” odviše se osjeća da je film nastao u škarama skraćivanja i sažimanja. Film ima krasnu atmosferu, ali ta atmosfera ostavlja dojam kontinuiranog sviranja jednog te istog tona tijekom 89 minuta. Glavni lik je fascinantan i “veći od života” – ali upravo je to ono što on i ostane: nacrtani kartonski lik nečeg što bi trebalo dočarati dramatsku velebnost. Taj se lik – k tomu – nikad ne mijenja, nikad vam nije jasno kako je dospio gdje je dospio, a njegova pretpovijest se svodi na hrpu klišeja.

Sve ovo pišem sa žalom, je je Lynne Ramsay redateljica koju volim, a njezini rani filmovi su za mene zbilja klasici. No, ovaj izlet u tuđu ikonografiju, mitologiju i žanrovski teritorij završio je kako to često završi: kao osoba koja imitira akcent koji nije njezin.