INTERVJU: IVANA ROŠČIĆ

FRLJIĆEVA MUZA 'Želim vjerovati u hrabrost hrvatskih kazališnih kuća bez obzira na neukus raznih govora i prijetnji'

 
 Paun Paunović / HANZA MEDIA

Ivana Roščić (1978.) spada u red visokokalibriranih i multitalentiranih umjetnica. Glumica je to koja je ostvarila niz visoko zahtjevnih uloga, s profiliranim redateljima čija je de facto muza (Frljić). Nedavno je završila snimanje HBO-ove serije u režiji oskarovca Danisa Tanovića, snimila je film s perspektivnom mladom redateljicom Juditom Gamulin, radi na novom filmu Danila Šerbedžije, a uskoro odlazi u Beograd snimati svoju prvu sapunicu.

Za debitantski film Gregora Bozica “Priče iz šume kestena” morala je učiti talijanski. Luni Megumi bend je u kojemu pjeva, a prateći glazbenici su Goran Bogdan i Danilo Šerbedžija. Vlasnica je Zlatnog lovorova vijenca festivala M­ess za najbolju glumicu za ulogu Slađane Frljić, za koju je dobila i Marula za najbolju glumicu. Nagradu publike za najbolju glumicu na Film festivalu u Bursi (Turska) dobila je za film “Volim te” Dalibora Matanića. Nagradu za najbolju glumicu u predstavi “Aleksandra Zec” osvojila je na međunarodnom festivalu u Banjoj Luci. Od 2007. članica je Gavellina ansambla gdje ostvaruje niz zapaženih uloga.

Nedavno je završilo snimanje serije “Uspjeh” Danisa Tanovića. Kakvo je bilo iskustvo snimanja? Možete li nam reći nešto više o ulozi Jane?

- Ne smijem previše otkrivati o samoj seriji, ne smijem uopće išta reći. Ulogu sam dobila na velikom castingu. Mislim da je to prvi put da sam nešto dobila putem castinga, obično te onaj tko želi s tobom raditi nazove. Kod nas su castinzi rijetki. Nama glumcima nisu baš najmiliji, ali su potrebni. Zapravo smo razmaženi. S Danisom Tanovićem bio je užitak raditi. Smijali smo se puno na setu. Čovjek zna znanje. Velika je stvar da HBO prvi put snima u regiji, ovo je vjerujem samo prvi korak.

Iako ste tri mjeseca intenzivno snimali, niste odbili ponudu mlade i perspektivne redateljice Judite Gamulin za film “Plutanja”. Kako izgleda to “šaltanje”? Možete li nam otkriti dijelove procesa? Film govori, ako se ne varam, o partnerstvu i obitelji koja ne funkcionira što je, dosad se čini, tematska preokupacija ove redateljice.

- Juditu sam upoznala koji mjesec prije snimanja kad mi je ponudila ulogu. Kad sam pročitala scenarij, instinktivno sam osjetila da je to to i nisam se prevarila. Vrlo je precizna i na samom snimanju nevjerojatno mirna. Kad vam se dogodi nešto lijepo s nekim kao što je to slučaj s njom, ne želite to podijeliti baš sa svima, tako da ću ovdje stati. Samo snimanje bilo je jako zahtjevno, snimali smo na 30 stupnjeva po 12 sati dnevno ma rtu Kamenjak. Obitelj je neiscrpna tematika, kao i ljubav i odnosi.

Prešaltavanje iz “Uspjeha” u “Plutanja” nisam ni osjetila jer sam imala pauzu od deset dana koju sam iskoristila za kupanje i odmor s obitelji. Puno teže mi je palo to što sam direktno iz “Plutanja” ušla u jedan potpuno drugačiji lik Renate u “Terezi 33”.

Upravo je to moje sljedeće pitanje. Dakle, snimate “Terezu 33” po scenariju Lane Barić u režiji Danila Šerbedžije. O čemu je riječ u filmu i kakva vam je uloga?

- Da, snimam film u Splitu. Ovo mi je prvo snimanje u Splitu nakon “Te divne splitske noći”. Vrijeme leti. Film se kuha jedno desetak godina. U filmu igram sestru glavne junakinje Tereze. Renata je vedar lik, dugo nisam igrala jedan takav pa, dok snimam, imam osjećaj da ne znam kako se to glumi.

S Danilom Šerbedžijom nastupali ste i kao pjevačica. Dio benda je i Goran Bogdan. Kakve su perspektive benda? Nisam mogao vjerovati što slušam, mislim to kao kompliment. Možete li se malo opisati kao pjevačica? Koji su vam interesi?

- Bend Luni Megumi moja je velika želja još od puberteta. E sad, želja je jedno, talent i stvarnost su drugo. Kako to obično biva, imala sam velike želje i planove koji su propali. U mom srcu još smo živi, samo se trebam vratiti s muzičkog porodiljnog. Materijal je snimljen i trebam se toga uhvatiti. Disperzivnost, gluma, majčinstvo te moja neorganiziranost stavili su Luni Megumi na čekanje. Ne mogu se nazvati pjevačicom, ograničenih sam vokalnih sposobnosti, najbolje mi idu krici i šaputanja (smijeh). Inače jako volim taj Bergmanov film, kao i cijeli njegov opus.

Dugi niz godina radite u ansamblu “Gavelle”. Pamtim vaše uloge, međutim istaknuo bih ulogu u “Finim mrtvim djevojkama” u Gavelli, ali i film “Volim te”, također u režiji Dalibora Matanića. Rekao bih da imate i aktivistički nerv u kreiranju svojih uloga. Što mislite o tome?

- Predstava “Fine mrtve djevojke” i cenzura plakata otvorila je Pandorinu kutiju zabrana, mržnje, referenduma. Kazalište “Gavella” dobilo je nevjerojatno mnogo prijetećih poruka, a dobile smo ih i Nataša Janjić i ja. Pročitala sam ih nekoliko i tu stala. Nije mi bilo nimalo ugodno. Međutim, na sceni, igrajući tu predstavu, osjećala sam samo veliki ponos. Ne bih sebe nazvala aktivistkinjom, prije sam bedtime aktivistkinja. Ovaj “bedtime” sam ukrala od Nikolaidisa koji je za sebe rekao da je bedtime ljevičar. Eto takva sam, bedtime. Zbog filma “Volim te” i dandanas mi znaju prići na ulici, toliko je taj film ostavio pečata na ljudima.

Koja je društvena uloga glumaca? Pitam to s obzirom na činjenicu da većina vaših mladih ili mlađih kolega živi odista prekarno? Smiju li se od­bija­ti projekti? Kako ste gradili svoj glumački put? Na što, po vama, glumac ne bi trebao pristati da bi zadržao umjet­nički, intelektualni i ljudski integ­ritet? Znam da zvuči preuzetno, ali me zanima.

- Glumac prvenstveno mora biti dosljedan sebi, svojim željama, svojoj intuiciji, ne samo glumac nego čovjek. Svatko ima svoj put. I ne volim pametovati o tome što bi drugi trebali i kako. Mora li svaki glumac biti društveno angažiran? Ne mora ako to ne osjeća i ne želi. Svoj put sam gradila slijedeći intuiciju, gledajući i upijajući svijet oko sebe. Ta gradnja i dalje traje, tako je to sa svijetom glume. Odbijanje se doživljava vrlo osobno i, nakon što jednom nekog odbiješ, teško da će te zvati drugi put. To sam osjetila na vlastitoj koži. Mnogo češće redatelji zamijene glumce nego što glumci odbijaju redatelje. Često se glumcima i ne kaže da su zamijenjeni. Teško mi je odgovoriti na što glumac nikad ne bi treba pristati. Osobno ne bih pristala na eksploataciju i manipulaciju bilo kakve vrste. S godinama sam vrlo dobro naučila što želim i ne želim, ali godine su donijele i kompromis. Otkako sam postala mama, u svoju umjetničku sebičnost dodala sam praktičnost i zaradu. Mislim da je jako važno biti načisto sam sa sobom.

Osobno mi najvažnije vaše kazališne predstave pripadaju režiji Olivera Frljića. Kako vidite ove proglase prijetnji da mu se zabrani rad u zagrebačkim, a moguće i drugim hrvatskim kazalištima?

- S Oliverom sam napravila šest predstava. Od “Mrzim istinu” do “Aleksandre Zec”. Voljela bih da se ta brojka poveća. Ovo što se događa smatram strašnim i nedopustivim. Njega možete ili ne morate voljeti, kao i njegove predstave, ali njegov talent je neosporiv. Srećom, Oliver radi svuda po svijetu pa neće biti kruha gladan. Želim vjerovati u hrabrost hrvatskih kazališnih kuća bez obzira na neukus raz­noraznih govora i prijetnji. Ono što me brine jest tišina koja je nastupila nakon ovakvih prijetnji.

Paun Paunović / HANZA MEDIA

Možete li opisati proces rada s njim i koliko se on razlikuje od suradnje s drugim redateljima?

- Oliver od prve probe zna što hoće i kako dobiti ono što hoće. Probe s njim su intenzivne i znaju biti iscrpljujuće. Ali su i katarzične. Rad s različitim redateljima donosi različita iskustva, pozitivna i negativna, nisu za uspoređivanje jer su pristupi i procesi drugačiji. Zbog osobnog iskustva s njim znam kako diše. Volim njegovu suludu energiju, pogotovo kad ujutro dođemo na scenu pospani, a on odmah kliče: “Ajmo s energijom!” Predstavu “Mrzim istinu” doslovno smo napravili u tri tjedna, isto je bilo i s “Aleksandrom Zec”.

Postoji li za vas distinkcija u pripremama uloga za film, kazalište i seriju? Uskoro krećete u snimanje prve sapunice, ako se ne varam.

- Da,uskoro snimam prvu sapunicu. Dugo sam se opirala takvoj vrsti rada. Glumu sam upisala nakon što sam gledala “Lomeći valove”, a ne “Usurpadoru” ili “Rosu Salvaje”. Mislim da niti jedan glumac ne ide u glumu sa snovima kako će glumiti u sapunicama. Nažalost, stvarnost je drugačija, a i vremena su se promijenila. Danas svi rade sve, ali doslovno. Imala sam privilegiju da sam mogla u početku ipak birati što ću raditi. Nakon “Te divne splitske noći” krenuli su filmovi pa predstave. Mogla sam živjeti jako dobro i bez sapunica. Iako sam ja imala svoj put i nisam gradila karijeru na sapunicama, ne smatram da je obratno krivo. Dapače, tko će glumiti nego glumci? Danas vlada neko strašno vrijeme za mlade glumce. Ne bih im bila u koži. Kazališta su zatvorena, filmovi se rijetko snimaju, a raditi se treba.

Nisam još krenula, ali vjerujem da je to najteži oblik glumačkog posla. Osam mjeseci prave brze šljake, pa se ti snađi. Rudnik. Vidjet ću i sama kako ću se snaći. Strah me kad pomislim kako će se to odraziti na mene, na moju obitelj. Zapravo ne znam što me čeka. Ne znam što će mi to donijeti, a što odnijeti. Preispitujem se non-stop jesam li donijela pravu odluku ili je novac presudio (smijeh). I sapunice su postale bolje, a kako se i dalje snimaju, očito je da se gledaju. Što se tiče samih priprema za neku ulogu, mnogo toga ovisi i o samoj viziji onoga tko režira. Što se mene tiče, bilo da je riječ o radu na predstavi, filmu ili seriji, svemu pristupam jednako. Ono što me živcira jest kad na bezidejnim probama i sama nakon nekog vremena izgubim volju. Tu se ljutim na sebe i pokušavam se izvući iz apatije, često ne uspijem.

Kako izgleda, parafrazirat ću Stanislavskog, “rad glumice na sebi”? Koje su vam glumačke metode važne, inherentne vašemu pristupu glumi? U koje glumačke prakse više ne vjerujete?

- Često mi se događa da iz predstave u predstavu stalno nešto moram nuditi, davati pa mi ponestane ideja i osjećanja, a to mi stvara frustraciju. Život u ansamblu, s jedne strane, daje ti sigurnost, s druge strane te guši. Svaka promjena je dobrodošla. Voljela bih da me netko izbaci s utabanih putova i modela. Vjerujem u rad i rad. Isto tako, mnogo mi pomaže čitanje raznorazne literature, gledanje filmova, putovanja... sve to uzimam kao inspiraciju ne samo za osobni glumački svijet nego i život. Konstantno preispitivanje sebe i svijeta oko sebe, i, da, igrati se, igrati, zauvijek se igrati!

U određenom trenutku odabrani ste kao glumačka nasljednica pokojne, velike glumice Ane Karić. Što vam je ta usporedba značila, odnosno kako vidite taj kompliment – zadatak? Što ste sve od nje dobili?

- Imala sam veliku sreću da sam svoje prve predstave napravila upravo s Anom. Bila je to predstava Olivera Frljića “Sedmorica protiv Tebe”, odmah zatim radile smo i predstavu Roberta Waltla “Šuma Striborova”. Ana je jedinstvena, neponovljiva, svoja. Naravno da mi je laskalo što me izabrala za “svoju nadu” u jednom članku upravo u ovom tjedniku. Uzeo si pretešku riječ, “nasljednica”, jer Anu je nemoguće naslijediti. Imala je ona još nekoliko glumica koje je jako voljela: Senku Bulić, Ninu Violić.

Naučila sam mnogo od nje. Najljepše je što je u poznim godinama uvijek imala osjet za mlade nove ljude koji bi je odveli u nepoznato, nije se bojala njihovih ideja, nije ih odbijala, dapače, žudjela je uvijek za budućim, osobnim, drugačijim... Nikad se nije umorila, uvijek bi prva znala tekst, iskreno sam joj se divila i od nje upijala. Jedna je Ana.

Koje su to glumačke vještine koje još želite osvojiti? Kako se, s druge strane, “rješavate” uloge?

- Nekih uloga se teško rješavam, nekih lagano, ne postoji neka metoda kod mene. Puštam neko osobno vrijeme da se procesi sami od sebe isperu. Voljela bih isprobati sve i svašta, okušati se u različitim žanrovima. Ladičarenje mi baš smeta. Više od sjajnih uloga rajca me rad sa sjajnim ljudima, kolegama, redateljima. To me tjera naprijed i inspirira.

Što za vas u glumačkom procesu znači autorefleksija? Kako se osvaja vlastiti pogled na sebe u tom poslu koji je nerijetko i medijski hranjen taštinom, kako dionika medija, tako i onih o kojima se piše?

- Ne volim kad kod sebe primijetim ponavljanje, kad postanem sama sebi dosadna, ne volim ni kad me uhvati inertnost. Medije doziram, koketiram s njima. To je uzajamna potrebitost. Odlučila sam davno što im želim servirati, a što ne. Nemam problem s tim, odbijem kad mi se ne da ili kad vidim da nešto nije za mene, i obrnuto.

Žensko glumačkog tijelo pod duplom je prismotrom svih, redom patrijarhalnih institucija i njezinih podanika. Izvedba feminilnosti se kažnjava i u gej svijetu, jednako kao što povremeno djeluje da se nagrađuje u heteroseksualnom, ali rekao bih – s duplim porezom. Jeste li kao glumica ikada osjetili diskriminaciju i kako je ona izgledala? Kako se boriti protiv nje?

- Golo tijelo kod nas i dalje izaziva pozornost i intrigira, pogotovo žensko tijelo. Glumac kad se skine na sceni prođe gotovo neopažen. Kad to napravi glumica, fotografije su posvuda. To mi je u istom rangu kao kad su u scenama seksa muškarci zakopčani do grla, a žene gole. Kao glumica se nisam dovela u poziciju da radim nešto što ne želim i da zbog toga budem nesretna. Osjetila sam diskriminaciju radeći predstave koju su isprovocirale dio pučanstva, ali napravila bih to opet. Ne smijemo posustati u borbi za one kojima je to potrebno. Ovi raznorazni “hodovi” nas trebaju trgnuti iz pasivnosti jer je borba jako daleko od dobivene bitke. Taj konzervativizam koji se pojavio trebalo bi ugušiti njegovim vlastitim neznanjem. Jako su dobro organizirani i novčano potkovani, ali trebaju ostati tamo gdje im je i mjesto, u konzervi.

I za kraj, hiperpatetično ili poetično, a svakako intelektualno pitanje jest: što je Ivani Roščić danas gluma?

- (Smijeh) Kakvo god da je ovo pitanje, ja ti ionako ne znam odgovoriti na

njega.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 08:49