Dugogodišnji posjetitelji ZagrebDoxa možda će se sjetiti iranske redateljice Firouzeh Khosrovani, 2015. na zagrebačkom je festivalu dokumentarnog filma sudjelovala sa zanimljivim dokumentarcem “Svečanost i dužnost”.
U njemu prati dvije devetogodišnje djevojčice u hidžabima kojima imam objašnjava da su dosegnule “doba dužnosti”, to će reći trenutak kad počinje pubertet koji nosi vjerske obaveze - od tog časa anđeo na desnom i vrag na lijevom ramenu prate i odvaguju dobro i zlo. Redateljica je tu djecu, uskoro djevojke, Meliku i Marjam, snimala i osam godina kasnije - jedna je, doznajemo u filmu, ostala vrlo religiozna, druga je životnom praksom otišla posve daleko do islama.
Ove godine Khosrovani na ZagrebDoxu ima film “Obiteljska rendgenska snimka”, koji je proglašen najboljim dokumentarcem lanjskog izdanja IDFA-e, međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu. Razgovarale smo telefonom, uoči redateljičina dolaska u Zagreb, sjetile se razgovora koji smo vodile prije šest godina. Jer, kad pogledate “Obiteljsku rendgensku snimku”, prepoznajete, unatoč bitno različitom filmskom jeziku, isti podtekst, a bolje ćete shvatiti i redateljičinu motivaciju da svojevremeno snimi film o islamskom obrazovanju djevojčica.
Ovaj novi film je, kako mu i ime kaže, film o obitelji, ponešto rendgenska snimka roditelja i djevojčice koja odrasta s njima te njihove šire zajednice, velikim dijelom autobiografski projekt u kojem govori o djetinjstvu što ga provodi između sekularnog oca Huseina i islamskoj revoluciji odane majke Tayi. Film prati taj brak i Tayi koja se od mlade, ponešto zbunjene žene pretvara u muslimansku revolucionarku. Husein je iranski student medicine u Švicarskoj koji za školskih praznika kod kuće u Teheranu upoznaje Tayi. Zaljubljeni, odluče se vjenčati. Organiziraju vjenčanje na daljinu - ona se zapravo udaje za njegovu fotografiju, potom se seli u Ženevu, gdje svakodnevno doživljava kulturološki šok.
Za djevojku odgojenu u islamu, u Švicarskoj je na sve strane grijeh - ona ga vidi u listovima žena što ulicom hodaju u kratkim haljinama, u druženjima po kafićima, u restoranima u kojima se nazdravlja vinom... Husein dolazi iz sekularne obitelji intelektualaca, Tayi iz religiozne obitelji, dok novopečeni bračni par u Švicarskoj pregledava njegove stare obiteljske fotografije na kojima Huseinove rođakinje plivaju u kupaćim kostimima, Tayi to, iskreno iznenađena, odlično sumira riječima: “Kako čudno... kao da smo živjeli u dva drugačija Irana.”
Ta dva Irana spojila je ljubav para čija je kći redateljica Khosrovani. Njezin film priča je o ta dva Irana koja se sastaju pod istim krovom, pokušavaju međusobno koegzistirati u braku u kojem je, svim razlikama unatoč, puno međusobne privrženosti.
Za života u Švicarskoj majka će prestati nositi hidžab, no kad se par, na njezinu želju, seli u Iran, ona je ta koja zbunjeno pokušava definirati vlastiti identitet koji je izloženost sekularnom švicarskom društvu dovela pred razna pitanja. Jer, ona u Švicarsku stiže u doba kad u toj zemlji nema puno muslimanki, pogotovo ne onih koje se pokrivaju. Upravo zato je sekularni suprug uspijeva i uvjeriti da je za nju sigurnije da se otkrije, jer će pokrivena puno više privlačiti pozornost i biti u centru pažnje, jer to je baš ono što ona nikako ne želi.
“Ovaj film moj je najvažniji projekt u mom životu i dobro je da ga nisam radila prije deset godina ili ranije. Za ovakvu priču treba vremenska distanca da bi kao autorica mogla imati zdravi balans, da u filmu ne bih osuđivala. Na koncu sam se odlučila da ja, kao dijete, budem naratorica baš iz razloga jer dijete roditelje ne gleda prosuđivački”, kaže autorica u razgovoru za Globus.
Dodaje: “Ova je priča čekala jer mi je trebalo skupiti iskustva. I životnog i profesionalnog. Da sam ovaj film radila prije, ili da je to čak bio moj prvi film... bilo bi to nešto potpuno drugačije, napravila bih razgovor s majkom, bio bi to klasični dokumentarac.”
Razmišljala je, pripovijeda, treba li od toga napraviti igrani film. Napisala je i scenarij. “No, odustala sam jer sam zaključila da bi bila šteta ne iskoristiti te odlične fotografije i arhivske materijale, shvatila sam da je realnost bolja i jača od moje imaginacije. Realnost je bitna.”
Govoreći o svojim korijenima, kaže: “Moja majka odrasla je u tradicionalnoj obitelji srednje klase, za razliku od oca čija je obitelj bila jako prozapadno orijentirana, liberalna u načinu života. Moj djed po ocu puno je putovao, govorio više jezika, bavio se trgovinom između Irana i Europe. Jako rano je poslao mojeg oca u Ameriku, u Massachusetts na studij medicine, a dvije godine kasnije otac je nastavio studirati u Švicarskoj.”
Otac pri povratku iz Švicarske u njihovu zajedničku iransku kuću donosi Bachovu glazbu, poeziju i ulja na platnu na kojima je i pokoje nago tijelo, djevojčica živi u dva svijeta - između očeve glazbe i majčinih molitvi. Revolucija uništava i obiteljske fotografije, majka jednog dana podere sve na kojima je nepokrivena lica; djevojčica će kasnije od tih komadića, krhotina uspomena pokušati docrtati čitavu osobu, od djelića fotografije koji pokazuje tek detalj lica, nos i ružem iscrtana usta kći će rekonstruirati kako je to majka izgledala.
Revolucija i njihovu obiteljsku kuću prazni od prošlosti - nestaju razne skulpture i svi prikazi tijela, umjetničke slike; boce vina...
Luksuz se, baš kao ni alkohol, ne slaže s revolucionarnim sloganima. Majka potaknuta revolucijom želi živjeti jednostavno, utišava očevu glazbu koju on otad sluša samo sa slušalicama. Tayi pak dobrovoljno prolazi vojnu obuku. Ona je sve glasnija, Husein sve tiši i tužniji.
Firouzeh Khosrovani studirala je u Italiji, u Teheran se vratila na postdiplomski studij i ostala u Iranu. Puno je surađivala s talijanskim medijima za koje je radila novinarske tekstove. Priča u filmu ispričana je kroz obiteljska pisma i fotografije, stare videosnimke obitelji, ali i arhivske videomaterijale koji pokazuju iransko društvo 1970-ih, 1980-ih. Fragmenti su spojeni od fotografija i kamerom zabilježene obiteljske i kolektivne nedavne prošlosti.
Puno je masovnih scena iz vremena Islamske revolucije, potom i iz osmogodišnjeg iračko-iranskog rata. Majka postaje gorljiva sljedbenica Ali Šarijatija, iranskog sociologa religije koji je utjecao na mnoge mlade Irance svojom interpretacijom islama u kojoj je islam buđenje potlačenih, oslobođenje tadašnjeg trećeg svijeta od kolonijalizma i neokolonijalizma. Šarijati je u svojem učenju islam povezivao s marksizmom i socijalizmom, u to je doba imao puno mladih pobornika.
Prošlost koja je ostala kamerom nezabilježena redateljica rekreira, gledatelja povremeno vraća u dnevnu sobu u kojoj pripovijeda bitne promjene u dinamici njezine obitelji. Otac je radiolog, s tom se činjenicom simbolično poslužila i u filmu.
“Htjela sam iskoristiti i mogućnost rendgenskih snimki, napraviti neku vrstu rendgenske snimke naše prošlosti. Dugo sam razmišljala kako napraviti ovaj film, u kojoj formi to ispričati. Koliko god film daje širi uvid u iransko društvo, za mene je to u prvom redu osobna priča, osobni esej. Bilo mi je bitno to što sam imala od vlastite obitelji, fotomaterijale, snimke, sjećanja, transformirati u jezik kinematografije.”
Ocu bliža načinom razmišljanja i sustavom vrijednosti, je li joj rad na filmu pomogao bolje razumjeti i vlastitu majku? “Počela sam je više shvaćati. U doba Islamske revolucije meni je bilo sedam godina, puno toga nisam razumjela. Bila sam više okružena očevom glazbom i umjetnošću, majka nikad od mene nije striktno tražila da nosim hidžab ili da klanjam, dala mi je slobodu da sama odlučim kako ću živjeti.
U toj je priči više slojeva. Na Zapadu misle da je pokrivanje žena zapravo muška dominacija, no u mojoj je obitelji to posve suprotna priča. Bilo mi je bitno ne osuditi majku, razumjeti je, makar je meni daleko lakše razumjeti mog oca. Zato sam dugo i radila na filmu, htjela sam i jednome i drugome dati glas i prostor, biti u tome poštena.”
Kakva su njezina, makar dječja, sjećanja na vrijeme Islamske revolucije? “Pamtim da me majka vodila na prosvjede. Meni je to bilo užasavajuće, jer bila sam okružena ogromnim brojem ljudi i bojala sam se da ću se izgubiti, jer sve žene oko mene su bile obučene u crne čadore, izgledale su identično kao i moja majka, bilo je to kao da se nalazim usred mora crnih čadora.”
Što je najveće nasljeđe koje nosi iz te obitelji? “Shvaćanje da sve treba staviti u kontekst, jer tek onda kad vidite širu sliku možete razumjeti razne strane, različite stavove i uvjerenja, razne situacije. Rijetko kad je u životu nešto crno-bijelo.”
“Obiteljska rendgenska snimka” za sada nije prikazana u Iranu. Redateljica kaže da je tome uzrok pandemija, a ne sadržaj filma.
“Mislim da film pokazuje poštovanje prema raznim stranama i razmišljanjima, prema različitim slojevima društva. Mislim da je u tom smislu to vrlo otvoren film. No, na drugima je da ocijene.”
Khosrovani je 2008. snimila dokumentarac “Rough Cut” u kojem prikazuje unakažene lutke u izlozima dućana po Teheranu i govori o religijskom fanatizmu. Zbog tog ju je filma tajna služba pozivala na razgovore. Ipak, godinama uspijeva snimati u Iranu. “Situacija ovdje nije jednostavna, ali ja sam dugoročno optimistična, jer vjerujem da u ovoj zemlji raste nova generacija mladih, dobro obrazovanih ljudi”, zaključuje.