ŠPANJOLSKA KNJIŽEVNICA

Da bi se naučilo pisati, mora se mnogo čitati, poručuje istaknuta književnica Rosa Montero

"Za mene je pisanje dugotrajan proces. Bilješke pišem nalivperom u notes, a prije nego što sjednem za kompjuter, koncept romana ispišem na velike kartone i povješam ih na zid"
Književnica Rosa Montero
 Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Festival europske kratke priče, održan prošli tjedan u Zagrebu i Rijeci, ugostio je španjolsku spisateljicu i novinarku Rosu Montero. Ova istaknuta književnica i dugogodišnja novinarka madridskog El País, nije nepoznata hrvatskoj publici, s kojom se već susrela 2014. kada je u Zagrebu predstavila hrvatski prijevod svoje knjige “Luđakinja u nama”. Na hrvatski je prevedena i njezina zbirka priča “Ljubavnici i neprijatelji: priče o parovima”, a iz tiska je friško izašao i prijevod još jednog njezina romana, originalno objavljenog 1993., pod nazivom “Lijep i mračan” u izdanju Disputa i prijevodu Matije Janeša.

Bez rutine

“Da bi se naučilo pisati, mora se mnogo čitati”, tvrdi Montero u knjizi autobiografskih eseja “Luđakinja u nama”, čiji je naslov posudila od rečenice svete Tereze Avilske, koja doslovno prevedena glasi “Imaginacija je kućna luđakinja”. Luđakinja u nama je, dakle, naša mašta, a ta knjiga priskrbila joj je mnoge nagrade, te priznaje da je za nju pisanje slično - zaljubljivanju. Iako njeni eseji ne nude recepte za pisanje i čitanje, već anegdote iz života raznih pisaca, od Vargasa Llose i Roberta Walsera do Tolstoja, zanimalo nas je kako piše ona sama.

- Ja sam vrlo kaotična i klaustrofobična osoba, tako da nemam nikakvu rutinu u životu. Nemam neko unaprijed određeno vrijeme za pisanje, no prvo što imam je ideja, nešto što mi se pojavi u glavi. To može biti i rečenica, ali i koncept, no u većini slučajeva samo je slika koja te toliko dotakne i pokrene da je ne možeš zadržati u glavi, već je moraš podijeliti i s drugima. To je početak romana koji zovem malo jaje. I onda počinjem pisati u male notese; bilješke pišem rukom i to uvijek nalivperom. Kasnije sve to prepisujem u jednu veću bilježnicu. Zatim počinjem razrađivati tu malu ideju i jednostavno se sve odvija na organski način, kao drvo koje raste i grana se. To traje godinu do godinu i pol. Nakon toga sve preselim na kartone koje objesim na zid i na koje upisujem likove, događaje... U ovoj fazi znam da će roman imati 46 poglavlja i znam što će pisati u kojem poglavlju. Zatim sjednem za kompjuter i krenem sve to upisivati, za što mi opet treba godina do godina i pol - objašnjava Montero.

Otac toreador

Rosa Montero rođena je 1951. godine u Madridu, a njezin otac bio je toreador, što je, kaže, čak i za Španjolsku egzotika jer se time bavi samo mali broj ljudi, no priznaje da mrzi borbe s bikovima, iako ju je, paradoksalno, upravo otac naučio ljubavi prema životinjama. Kao i većina pisaca, i Montero je počela pisati još kao dijete. S pet godina, kada ju je tuberkuloza prikovala za krevet, napisala je priču o miševima koji govore i koju je njena majka sačuvala sve do danas. Studirala je psihologiju i pisala je za brojne tiskane medije, a od 1977. radi isključivo za El País, u kojem je jedno vrijeme bila i urednica nedjeljnog priloga, a danas piše isključivo komentare. Iako joj je novinarstvo struka, sada je, kaže, mnogo poznatija kao spisateljica. Iako često putuje i promovira svoja djela, nikada nije pomišljala da ode iz Madrida, za koji kaže da je baš kao u Almodóvarovim filmovima: vrlo otvoren, nevjerojatno prijateljski, nimalo šovinistički i grad koji nikada nije odbio strance. No, nije uvijek bilo tako. U svojim djelima često spominje odrastanje pod Francovom diktaturom u kojoj se Španjolska nalazila sve do 1975. godine.

- Odrasla sam u diktaturi i vrlo dobro znam što znači diktatura. Isto tako znam da su naše zapadne demokracije korumpirane, lažljive i pune hipokrizije, ali još uvijek su miljama daleko od diktature. Živimo u doba krize legitimiteta i kredibiliteta demokracije i ljudi i događaji poput Trumpa, Brexita ili Marine Le Pen vrlo su opasni no takvi sustavi su još uvijek sto puta bolji od diktature. Diktatura je zatvor za dušu i tijelo, sustav koji uništava svoje ljude na mnogo načina.

Magični realizam

Europa kao luka, kao prostor susreta, razmjena i različitosti, bila je ovogodišnja tema Festivala europske kratke priče, a u razgovoru održanom u Teatru &TD Montero je istaknula kako ona kao književnica i novinarka zapravo ima dvostruku spisateljsku ulogu. Smatra li da je današnja Europa mjesto susreta ili razlika?

- Ja bih rekla da je Europa otvorena za književnost ostalih država. Naša biblioteka u Španjolskoj bila je raznovrsna pa sam tako ja imala i talijansku, i rusku, i američku fazu, a onda se dogodila ta eksplozija u Južnoj Americi. Ja sam kći booma Južne Amerike i španjolskog jezika - to je drugi materinji jezik po broju govornika u svijetu i treći po korištenju nakon engleskog i mandarinskog. - objašnjava Montero, ali dodaje i kako je šteta što je južnoamerički književni fenomen postao komercijalan i što se sveo na Márqueza i magični realizam.

Ipak, njezin najnoviji roman “Lijep i mračan” dosta toga duguje upravo magičnom realizmu. Naslov romana odnosi se na život, koji je, pojašnjava, lijep i ružan istovremeno, a napisan je iz perspektive djevojčice koju jednoga jutra, nakon godina provedenih u sirotištu, na kolodvoru preuzima strina Amanda i odvodi je k sebi, te djevojčica prvi put upoznaje svoju širu obitelj. Među tom skupinom ekscentričnih likova ističe se patuljčica Airelai, koja u romanu otvara vrata onog egzotičnog i magičnog, zbog čega on pomalo dobiva prizvuk bajke.

- Vjerujem u maštu i volim maštu, od djetinjstva u glavi imam stranu koja je vrlo racionalna i logična, a imam i onu koja je maštovita, fantastična i luda - priča Montero.

Zanimljiv odgovor nudi i na pitanje mogu li pisci u Španjolskoj živjeti od pisanja.

- Pisci ne mogu i ne bi trebali živjeti od pisanja. Roman bi trebao biti slobodna stvar. A ako trebaš plaćati račune onime što pišeš, onda ne možeš biti slobodan. Vidjela sam toliko mnogo pisaca čije su karijere propale jer su pokušali upravo to - živjeti od pisanja romana. Zato ja imam novinarstvo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 20:31