Sljedeću subotu, 18. rujna, u ZKM-u će se premijerno izvesti predstava “Čarobnjak iz Oza” koju režira Saša Broz.
Bilo je planirano drugačije, sasvim drugo djelo i druga predstava, sasvim drugo vrijeme, ali se, jer život ima svoju ideju, sve okrenulo i predstava se pojavljuje u trenutku kada Saša obilježava trideset godina rada kao kazališna redateljica.
Zašto Oz? To vjerojatno svi pitaju, ali teško je zaobići to pitanje.
- Kada smo dogovarali predstavu u ZKM-u, bio je drugi naslov u optjecaju. Prvi izbor je bila “Paklena naranča”. Međutim, teatar je u toj sezoni već unaprijed imao neke naslove slične tematike pa smo odustali od “Paklene naranče” i izabrali “Čarobnjaka”.
Čarobnjak se dugo nije pojavljivao u kazalištu. Kako on izgleda 2021.?
- To je ideja, napraviti ga da progovara na drugačiji način, iz percepcije jeseni 2020., kada sam ga počela raditi. Što nam taj Oz, nekakva laž, persiflaža, manipulator i blefer, govori danas? Gdje mogu baciti udicu da današnjeg mladog gledatelja koji zapravo odrasta na potpuno drugačijoj estetici, da ga privolim i upoznam s nečim što je antologijska pop-kultura? Jer, i roditelji će klikati po internetu i gledati kamo da idu s klincima pa je bilo važno taj lektirni naslov napraviti što svježijim i zanimljivijim. Svi znaju neka opća mjesta, tko je Dorothy, što oni putem traže, svi znaju da Dorothy ima crvene cipelice i znaju antologijsku pjesmu “Over the Rainbow”. Htjela sam pronaći ključ da se od svega toga odmaknem i napravim nešto autentično.
Što je vama “Čarobnjak”?
- Meni je “Čarobnjak iz Oza” priča koja me pratila kroz djetinjstvo, pa se dogodila dugačka pauza, da bih mu se vratila kad je moja kći išla u školu. Svaki puta sam ga doživljavala na drugačiji način. “Čarobnjak iz Oza” mi svakako nije ljubav na prvi pogled.
Zašto nije? Pa imamo likove u priči koje svi zavolimo...
- Sve je to ok, ali isto tako ima i nešto što je meni uvijek bilo balast i uvijek sam tjerala priču dalje. Roman je opterećen silnom simbolikom, na momente čak i psihodeličan, a putovanje Dorothy i družine beskonačno. Na kraju sam razmišljala kako napraviti predstavu koja će zadržati glavnu nit priče, ali je adaptacija ipak puno ozbiljnije razigrala Baumov imaginarij i napravila ga komunikativnijim. To je bio izazov i nimalo jednostavno.
Na što točno mislite?
- Pa, nađeš se u situaciji da shvatiš da se “Čarobnjak…”, otkad ga je Frank Baum napisao, pojavio na scenama svih respektabilnih kazališta. I da trebam pronaći ključ da se odmaknem i od romana i općepoznatih mjesta filma.
Naravno, svi hoće vidjeti predstavu po popularnom predlošku.
- Da, ali kada odeš na internet koji je leglo svega i svačega, vidiš da nema respektabilnijeg kazališta koje ga nije postavilo. Nažalost, sve te kazališne adaptacije nalikuju jedna na drugu i sve su kopipejst filma. Pretpostavljam da postoji franšiza pa se zapravo “koncept” s doslovno prenesenom glazbom iz filma samo prenosi.
Jeste li i vi slušali te odredbe, franšizu?
- Ne, bila sam zgrožena da nitko nije krenuo kopati i pokušati se “Čarobnjakom iz Oza” pozabaviti iz konteksta našeg vremena. Najlakše je iskoristiti popularnost filma i samo ga preslikati u teatru. Igra na sigurno ili linija manjeg otpora. Kad bih vas pitala znate li koji je film donio najviše novca u zadnjih 15 godina i koji je jedan od najpoznatijih filmova, što biste rekli?
Hm, nešto iz Disneyjeve produkcije? Da mi je zadano dulje vremensko razdoblje, rekao bih da su to “Ralje”...
- “Harry Potter”! Upravo identičnu popularnost je “Oz” imao u vrijeme kad je nastao. Baum koji je bio chicken farmer, pa trgovački putnik, a na kraju je završio kao kazališni menadžer, što god to značilo, bio je potpuno zaljubljen u svoj najuspješniji roman.
Patologija!
- Pa, da. Čak je uzeo običnu olovčicu koju je zalijepio na jedan komad papira i gore napisao: “Ovo je olovka kojom sam napisao Smaragdni grad.” Čovjek bi rekao da vrlo dobro poznaje Kanzas, ali lik nikada nije bio u Kanzasu. Ustvari, jednom je prošao kroz grad kada su on i žena tamo gostovali s predstavom. Radnju je smjestio u Kanzas jer je, šest-sedam godina prije nego što je knjiga nastala, u Kanzasu bio stravičan uragan koji je ubio gotovo četrdeset ljudi. George Vidal je negdje napisao da je posve sigurno Baum radnju smjestio u Kanzas zbog tog uragana. Onda, recimo, zanimljiv je podatak o tome kako je došao do naziva čudesne zemlje Oz. U svom je radnom stolu imao ladicu s kartotekama. Bio je vrlo pedantan, to mi je vjerojatno jedina sličnost s njime. Slagao bi stvari koje je napisao i označavao ih od A do G, od H do N i od O do Z. I kad je otvorio ladicu, vidio je OZ. Nadalje, lik Oza posveta je neuspješnim američkim predsjednicima 19. stoljeća. Time se, naravno, nismo bavili u adaptaciji makar bismo danas imali materijala koliko hoćeš.
U koga ću se zaljubiti? Moram nekoga zavoljeti u predstavi – Dorothy, Lava, Limenka, Strašilo?
- Ne znam u koga prije jer su svi toliko divni. Sada ne govorim samo o karakterima iz priče, nego i o ljudima s kojima sam radila na predstavi. Desila se neka posebna sinergija. Prvo smo se svi zaljubili u beskrajno duhovitu i toplu adaptaciju romana. Puno toga kreativnog i vrlo kvalitetnog dogodilo se i u samom procesu rada na predstavi. Meni je kao redateljici sam proces rada na predstavi uvijek važniji od trenutka premijere. Baš kao i u našoj verziji “Čarobnjaka iz Oza”, koja je najpoznatija road trip priča ever, putovanje i zajedničke avanture Dorothy i družine postaju važnije i snažnije od ispuhanih lažnih obećanja. Na našoj pokaznoj izvedbi sam htjela i nadala se lijepim burnim reakcijama, ali nisam očekivala da će toliko ljudi reći da se smijalo i plakalo u isto vrijeme. Ta energija koja se dogodila dala je toliko topline i veselja u ovo naše vrijeme koje je previše izazovno, previše naporno, previše turbulentno, brzo, ispolitizirano, konzumerističko i površno.
Što nam govori “Čarobnjak iz Oza” 2021. godine?
- To je prvo pitanje koje sam si postavila: tko je danas “Čarobnjak”, a da nema veze sa politikom? To bi bilo prejednostavno. Zaključila sam da su to ljudi koji imaju medije u svojim rukama jer danas, ako imaš medije, imaš moć.
Znači Instagram?
- Ne, ne. Priča ipak kreće iz retro perioda, a uragan je izmješta u čudesnu zemlju Oz koja ima distopijski karakter. Uzela sam ekran kao takav i kada gledaš predstavu, vidiš u prvoj sceni u Kanzasu neki prastari retro televizor. U zemlji Oz opet imamo ogromne ekrane. Sam Čarobnjak Oz skriva se iza jedne sulude konstrukcije pune raznoraznih plazmi, ekrana. U svakom dijelu priče TV ekran ima određenu funkciju i poruku. Dakle, i dramaturški i vizualno ideja o mediju se ispreplela. U Kanzasu je TV tek prijenosnik informacije, u zemlji Oz pak bajkovit vizual koji dopušta glumcima da stvaraju žive slike i na kraju on je kulisa lažne pozicije moći iza koje se skriva Oz. Zanimljiv je moment kad Oz ispriča svoju životnu priču. Frustrirani meteorolog s lokalne TV postaje...
Hoće li sad Vakula poludjeti i reći: “Pa, mediji tvrde da najavljujem svako ljeto nezapamćene vrućine, zimi ledeno doba...”
- (smijeh) Ne, neće. Svakako ne dijele iste frustracije, u to sam sigurna. Naš Oz svoju popularnost u zemlji Oz može zahvaliti činjenici da ga nitko ne poznaje, da nitko nije čuo za njega i njegov TV studio - žitelji zemlje u koju ga je spustio uragan koji je najavljivao gledali su ga u čudu. Između ostalog, priča se vrti i oko toga gdje mi danas živimo, na planetu koji pokazuje svoje zadnje izdisaje. Taj meteorolog nije bezazlen, a nije ni bezazleno vrijeme. Zapravo, sve klimatske katastrofe koje danas živimo i koje su puno opasnije od toga da vidiš debila na ulici s pištoljem, sve erupcije i poplave, sve što nas čeka i dostiže, a čini današnjicu, predstavljaju faktor x previše važan i iznimno aktualan da bih ga u ovoj predstavi zaobišla. Bez brige, predstava ima toliko duhovitih momenta, a klincima će lik Oza biti “poznat”. Nebitnih likova koji si žele dati neku važnost i domoći se pozicije moći ima svagdje. On je laž, on je prijetvorno u svijetu, on je neiskreno, on je neistina, a htio bi biti netko i nešto. Oz može biti i reklama na televiziji, političar, novinar, duhovni i vjerski iscjelitelj...
Hoće li to klinci htjeti? Ljudi ne vole da im se raskrinkavaju njihove zablude.
- Mislim da će htjeti jer je važno da djeca vide da je moguće prepoznati svaku takvu situaciju. U to sam sigurna. S druge strane, klinci neće gledati samo priču koja traži da bude ispričana. Danas, u 21. godini ovog stoljeća klinci bi htjeli vidjeti i neku drugu, B i C varijantu priče. Ja sam u ovoj predstavi razmišljala o toj varijanti, zato se naši likovi itekako bune, oni mijenjaju smjer gdje ih vodi priča. To je ta dimenzija koju sam htjela, a ne da djeca gledaju plošan pokušaj interpretacije jednog od najpoznatijih djela. U predstavi likovi i polude, poludi i vještica, svi.
Što pak to znači?
- To znači da se na početku glumci, kao likovi, dogovaraju tko će ispričati priču. Priča će uvijek biti ispričana i imati svoj život, ali svaki put može biti ispričana na drugačiji način. Imaš frustriranu vješticu koja svaki put kada se priča ispriča strada, na nju padne kuća i njezin život je gotov. Ali ona se kroz predstavu buni, traži drugačiji kraj za sebe. Ovdje likovi uzimaju stvar u svoje ruke. To je i poruka djeci da uzmu stvar u svoje ruke. Nikad ništa nije finalno, ni crno ni bijelo, i zato treba imati snagu u sebi i promijeniti tok priče.
Vidite li vi to u stvarnom životu?
- Pa, užasno malo. Čini mi se premalo, ali nije da klinci ne reagiraju.
A Greta? Ona je povukla masu djece...
- Eto ga, ona može biti primjer. Iako, ja o Greti Thunberg imam svoje mišljenje. To je za neku drugu priču.
Možda mi imamo i velike zablude o djeci. Oni jesu pametni, iako su stalno na internetu. Možda ih odrasli diskvalificiraju kao svi ignoranti s pećinskim instinktima samo zato što ne razumijemo i ne znamo što rade u svojim mobitelima.
- Točno. Zato i jest bila velika borba kako posložiti predstavu, a da ne minoriziramo značaj tehnologije nego da je stavimo u neki drugi kontekst. Trebalo je napraviti suvremenu bajku i reći klincima da kužimo da su oni odrasli na laptopu i da uče i stječu znanja na način da streamaju sadržaje. Nije da im je trebalo ići niz dlaku, nego im reći da je to predstava 21. stoljeća i da ih razumijemo.
Dorothy ima Tota, vjernog psa.
- To nisam tako napravila, nisam htjela psa, ni pravog, a ni glumca. Nisam htjela životinju.
Pa, Lav je životinja.
- Da, ali Toto mi je nešto drugo. Toto je zapravo pas koji sebe doživljava kao dječaka, kao Dorothyna vršnjaka i kroz predstavu se priča prati iz vizure Tota.
Aha, zanimljivo. Paul Auster je napisao “Timbuktu”, priču kroz vizuru psa. Tko je Toto?
- Na njemu smo dosta radili. Ulogu nosi Ivan Pašalić, mladi, genijalan glumac. On samog sebe vidi kao prijatelja Dorothy, ali laje, nosi lopticu i svašta nešto radi. Mijenja vizure. Ozbiljan je i sladak, dečkast je i priča priču. Mijenja je. Likovi se bore za svoj prostor, vrlo su interaktivni.
Čekajte, jeste li vi napravili priču u kojoj se pomaže likovima u nevolji? Klincima ništa u životu neće pomoći.
- Ne, napravila sam priču gdje likovi uzimaju stvar u svoje ruke.
Što se dogodilo letećim majmunima? Oni su životinje i napadaju Dorothy i ekipu.
- Nisam znala što s njima, na početku sam znala što neću, ali s njima nisam znala što napraviti. Osim što sam znala da neću glumce koji paradiraju po sceni u kostimima majmuna. To je trash. S obzirom da priču radimo danas i da je bullying, maltretiranje, klincima ozbiljan problem, napravila sam leteće majmune kao uličnu bandu koja će našu grupicu putnika – Dorothy, Tota, Limenka, Lava i Strašila – maltretirati. Imaju jakne koje na leđima imaju print majmuna, a time imamo i metaforu. Oni su, naravno, poraženi.
Uspijevaju se li danas djeca na ulici riješiti tih “letećih majmuna”?
- Zapravo, i da i ne. Mislim da je možda tih uličnih razbijača nešto manje na ulici, no sigurna sam da je sve veći broj internet-zlostavljača. Klinci se danas ubijaju zbog intenet-zlostavljanja, i to je ozbiljan problem društva.
Gdje se uzgajaju takve osobe?
- Mislim da je nukleus toga i dalje kod kuće. Negdje mora biti izvor. Ne vjerujem da se itko rodi kao nasilnik, to pokupiš doma ili usput. Borimo se kao društvo s moralom, ljudi ostaju bez posla, odaju se alkoholu, divljaju doma. Ne rađamo se kao notorni agresivci. Zato mislim da su leteći majmuni, ovako kako sam ih zamislila, izvrsno rješenje. U trenutku kada su poraženi ta scena ima i brutalan i komičan karakter.
Dobro, što klinci mogu napraviti kad se plaše? Strah je ono na čemu egzistiraju i leteći majmuni i čarobnjak i sva zla svijeta...
- Upaliti svjetlo. Strah koji svi ponekad osjećamo bez obzira na dob može biti poražen. Mi odrasli kroz život smo stekli mehanizme kako rješavamo ili se suočavamo sa svojim strahovima. Djeca to ne znaju. Samo moraju upaliti svjetlo, odabrati rješenje. Znate, kao ležiš u mraku pa ti se priviđaju stvari, sjene, sve izgleda zastrašujuće. No, kad upališ svjetlo, vidiš da ti u sobi ne stoji div, već vješalica s kaputom. Tražila sam neko rješenje da pokažemo djeci da smo i mi to prošli, uvijek postoji svjetlo koje se može upaliti.