Ustavni je sud, znamo, odbacio prije 26 godina pokrenuti postupak da se postojeći zakon koji regulira pravo na pobačaj proglasi neustavnim. Jedna je bitka dobivena, ali rat je tek, zapravo, krenuo. U sljedeće dvije godine Sabor treba donijeti novi zakon koji regulira pitanje pobačaja. Baš tom temom, a preko drame nastale u Weimarskoj Republici 1929., bavi se novi projekt Montažstroja.
Preveli su “Cijankalij §218” njemačkog pisca Friedricha Wolfa te napravili audio snimku drame koja je dostupna na njihovoj stranici cijankalij.montazstroj.hr
Socijalna država
“Paragraf 218 nama u Hrvatskoj ne zvuči poznato, ali i u današnjoj Njemačkoj mnogi znaju što je on predstavljao. Paragraf 218, kojim se zabranjuje pobačaj, donesen je još 1871. godine. Potom je uspostavljena tzv. Weimarska Republika koja je svojim ustavom bila socijalna država i za čiju su se opstojnost najviše borili socijaldemokrati. Weimarskim su ustavom žene u Njemačkoj prvi put u povijesti dobile pravo glasa, ali je paragraf 218 ostao na snazi. To je dovelo do masovnog pokreta protiv paragrafa, u kojem su sudjelovali socijaldemokrati, komunisti, ženske organizacije, umjetnici… Paragraf 218 je čak djelomično ublažen 1926. godine, no dolaskom nacista na vlast se ponovno počeo najstrože primjenjivati. Broj pobačaja je padao, a broj sankcioniranih za pobačaje rastao. Bilo je i smrtnih kazni, za ljude koji su pomagali ženama u prekidu trudnoće, smaknute su brojne primalje”, kaže Borut Šeparović, već 27 godina glavni čovjek, davni pokretač Montažstroja.
Siromašne žene
Prije koji tjedan na njihovoj je inernetskoj stranici postavljena prva od osam audioepizoda radiodrame. Autor Friedrich Wolf bio je židovski liječnik, pisac, komunist. Početkom 1931. uhićen je skupa s liječnicom Else Kienle, optužili su ih za kršenja paragrafa 218. “Pomagali su siromašnim ženama kojima je pobačaj bio jedino sredstvo planiranja obitelji. Koristili su na neki način pozitivan priziv savjesti koji ih je nagnao na kršenje zakona”, objašnjava Šeparović upozoravajući na povijesni kontekst u kojem nastaje spomenuti komad. Naime, “Cijankalij §218” Wolf piše 1929., drama je premijerno izvedena u Berlinu samo šest tjedana prije nego što je krahirala burza na američkom Wall Streetu, što je bio veliki potres i za njemačku ekonomiju jer američke banke obustavljaju isplatu kredita Njemačkoj, opterećenoj dugovima i ratnim reparacijama iz Prvog svjetskog rata. Potom idu mjere štednje, nezaposlenost rapidno raste, a paralelno se odvijaju i politički sukobi između Socijaldemokratske i Komunističke partije Njemačke. Notorne 1933., naizgled neočekivano, nacionalsocijalisti preuzimaju vlast. Komentirajući aktualno zaoštravanje retorike konzervativnih krugova o pitanju pobačaja, Šeparović upozorava: “Od Sabora se traži da u sljedeće dvije godine donese novi zakon i vjerujem da će biti glasne javne rasprave na tu temu. Važno je da se ljudi što prije angažiraju jer ta prijetnja neće tek tako nestati samo zato što više nije u medijima svaki dan. Ovo je, vjerujem, tek početak.”
Brojke su jedno, realnost, možda, sasvim drugo. “Činjenica jest da statistike u zadnjih 25 godina pokazuju smanjenje broja pobačaja u Hrvatskoj, no nisam siguran jesu li te brojke vjerodostojne s obzirom na niz otvorenih pitanja: kako se bilježe prekidi trudnoće, zašto imamo velik broj spontanih pobačaja i tzv. ostalih pobačaja u statistici, obavljaju li se u javnom zdravstvu ili u privatnim klinikama, koje su cijene zahvata, konačno, tko to može platiti, a što je s onima koji ne mogu?”
Govoreći o prizivu savjesti pada mu, kaže, na pamet sljedeća paralela: “Zamislite da Montažstroj dobije sredstva iz proračuna za umjetnički projekt, recimo projekt na temu pobačaja. Ja, kao voditelj projekta, usred procesa shvatim da se to kosi s mojom savjesti te odlučim da ne želim javno prikazati umjetničke rezultate projekta. Bez obzira na sve umjetnike, kolege, suradnike, sav uloženi trud i novac – odlučim da neću dati javnosti na uvid umjetničko djelo. Dobio sam javna sredstva, iskoristio ih, a onda se pozovem na priziv savjesti. Što sad? Mogu li ja kao umjetnik imati priziv savjesti?”
Vuče tako paralelu s ljudima koji rade u javnom zdravstvu. “To je ono što se događa u javnom zdravstvu u Hrvatskoj. Školovani su da kao liječnici pomažu, a oni se pozivaju na priziv savjesti. Posebno zabrinjavaju informacije da neki od tih ljudi iste zahvate obavljaju u svojim privatnim ordinacijama. Ne bojim se da će doći do zakonske zabrane pobačaja, ali se bojim da će se iskoristiti suptilniji mehanizmi, poput priziva savjesti, koji će pobačaj zapravo učiniti nedostupnim velikoj većini žena. One koje imaju novca napravit će prekid trudnoće u inozemstvu, no one koje to ne mogu platiti, a koje su ionako u većem riziku od siromaštva i socijalnog propadanja, takva će situacija najviše pogoditi. Ljudi se hitno moraju angažirati oko ovoga pitanja, ne smijemo čekati da samo par udruga i aktivista stane u obranu ženskih prava – to moramo učiniti svi.”
Zašto internet i zvučna rekonstrukcija, a ne inscenacija komada na pozornicu nekog kazališta? “Prvo, ne možeš danas u repertoarnom kazalištu reagirati pravovremeno na aktualne događaje, ad hoc, jer ta kazališta zbog dinamike poslovanja i programske proizvodnje ne funkcioniraju tako. Ponekad se stvari dobro poklope pa možemo nešto važno reći i na pozornici, no teško je zamisliti da sam mogao pristupiti nekom kazalištu s ovom temom i idejom da se realizira odmah. Oni bi mi vjerojatno odgovorili – ‘Može, ali za tri godine.’ Drugo, radio i internet daju mogućnost da se obratimo većem broju ljudi. Idealno bi bilo da se naša zvučna rekonstrukcija emitira na Trećem programu Hrvatskog Radija, da to oni stave u svoj dramski program. Ali tamo od prošlog proljeća nema slobode govora. Taj će sadržaj biti na internetu, na web stranici cijankalij.montazstroj.hr slobodan za preuzimanje.”
Osam epizoda
Osim zvučne rekonstrukcije u osam epizoda, objavljuju i videonajave epizoda, izjave glumaca koji su sudjelovali u projektu, a to su Daria Lorenci Flatz, Tihana Lazović, Adrian Pezdirc, Sven Jakir, Ante Perković, Dado Ćosić, Suzana Nikolić, Goran Grgić, Nina Violić, Vilim Matula, Bojan Navojec, Lukrecija Tudor i Urša Raukar.
Prema kazalištu Šeparović ima ambivalentan odnos, istovremeno ga, tvrdi, voli i mrzi. Na toj adresi za ‘elite’, je li njegov društveno-socijalni angažman, koji se dosad većinom ipak odvijao po pozornicama, makar onima manje mainstream, već u startu promašen? “Kazalište često doživljavam kroz aporije, to je medij koji se uvijek okrene protiv sama sebe. Kad sam se počeo baviti kazalištem, činilo mi se da je njegov utjecaj bio jači, iako je i tada bio manjinski medij. S pojavom novih medija, s drugim tipom edukacije, načina na koji ljudi dobivaju informacije, kazalište postaje još više elitističko. Uvijek se sjetim tih kasnih 1920-ih i početka 1930-ih, Brechta, jer njegovo političko kazalište tog vremena počivalo je prije svega na jakim sindikatima, na edukaciji radnika, znalo se za koga se to radi.”
Za koga onda Borut Šeparović radi to što radi? “Ovaj projekt je dostupan svima na internetu, besplatan. Danas ljudima postaje teško kupiti ulaznicu za kazališnu predstavu, izložbu, kupiti knjigu. To je poražavajuće. Internet nudi slobodu, ali bez značajnijih financijskih sredstava i sadržaj na internetu se može utopiti u moru informacija.”
Ove će mu godine pedeseta, i dalje se bavi angažiranim teatrom, još podsjeća na onog Šeparovića što je krenuo 1989.
“Mislim da je puno bolje imati 50 i baviti se angažiranim kazalištem nego imati 30 i baviti se tezgom u kazalištu. Bolje je postavljati teme, provocirati diskusiju nego postavljati komade, to je meni bitno. Mi sigurno ne postavljamo ‘Cijankalij §218’ zbog komada, nego zato što je to bitna tema. Jasno da se u kazalištu svašta može raditi, možemo i telefonske imenike čitati, ali ima li to smisla?”
Odlazak Ante Perkovića ogroman gubitak
Šeparović nije Montažstroj, makar je idejni začetnik i jedini koji je vezan uz Montažstroj od njegova osnivanja do danas. “Moji kreativni suradnici su užasno važni. Možda je moja odgovornost u projektima najveća, često začnem neku ideju, ali razrada i provedba je na svim tim ljudima kojih je u ovih 27 godina bilo puno. Ante Perković bio je jedan od ključnih članova autorskog i izvođačkog tima na ovom projektu i nezamislivo je da je on već otišao a da projekt tek ide u javnost. Njegov odlazak je ogroman gubitak, umjetnički i ljudski. Nisam se stigao do kraja s time ni suočiti. On je smatrao da je pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece izuzetno važno: ako to pravo bude napadnuto, da sljedeće restrikcije idu na slobodu govora. A upravo je sloboda ono čemu je najviše težio u svemu što je radio. Beskrajno sam pogođen time da je projekt ‘Cijankalij §218’ postao poseban po tome što je to posljednji put kad sam imao čast i veselje raditi s Antom. Koliko će nam svima nedostajati, vjerujem, tek ćemo postupno otkrivati u godinama koje slijede.”
2017. je i nakon svega što je protutnjalo čini se logičnim postaviti Šeparoviću pitanje: “A gdje je revolucija, stoko?”
“Danas su ljudi prije svega vođeni svojim interesima, i to najviše golim preživljavanjem. Ovaj sustav proizvodi puno više gubitnika nego dobitnika, a gubitnici nemaju mogućnosti umrežavanja putem kojih bi se borili za drukčiju raspodjelu moći i bogatstva. Društvo je izuzetno podijeljeno, fragmentirano, ne mislim na ovoj razini partizana i ustaša, nego u onom uistinu neoliberalnom smislu individualizma gdje nema društvene zajednice, već samo pojedinaca. A onda su ti pojedinci prisiljeni grčiti se oko vlastite egzistencije dok gledaju gomile kolateralnih žrtava oko sebe. Mislim da takva situacija nije dugoročno održiva, samo je pitanje kako će se razriješiti.”
Rigidna Nizozemska
Komentiramo minule nizozemske izbore, Borut je tamo studirao, radio, ima nizozemsko državljanstvo, kći mu je i danas tamo. “Priča o toleranciji u tom društvu završila je još 2001., nakon 11. rujna. Kad sam došao u Nizozemsku, naivno sam mislio da je to tolerantno društvo. Tamo je još u 17. stoljeću donesen dekret o toleranciji, pragmatično je trebao pomagati razvoju slobodnog tržišta i trgovine. Dakle, to je nametnuta tolerancija vođena ekonomskim interesima. Tamo sam na svojoj koži osjećao što znači biti stranac, kad te se gleda kao Balkanca. Bojim se da takva sudbina čeka i brojne mlade ljude koji se iseljavaju s ovih prostora.”
Dakle, ni stoljećima star dekret nije uspio intrinzično usaditi više od izvanjskih socijalnih normi?
“Meni je bio zastrašujuće gledati kao se ta tolerancija razara. Trebaš par sinkroniziranih terorističkih napada, medijsku histeriju i par likova poput Wildersa da proizvedeš potpuno novu atmosferu. Nizozemska je, dok joj je trebala jeftina radna snaga, primala ljude iz svojih bivših kolonija poput Indonezije 1960-ih, zatim 1970-ih i 1980-ih Marokance, Turke, 1990-ih izbjeglice iz bivše Jugoslavije, da bi potom po pitanju imigracijske politike postala jedna od rigidnijih zemalja.Tolerancija se sigurno ugradi u određene prakse, navike, ali se jako lako može narušiti. Gledajući to postane jasno da sve ono što ti se čini iracionalno iz 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji, kad se poklopi s ekonomskom krizom i određenim interesima, više nije teško objasniti kako možeš dobiti ono što su neki ljudi zvali ‘bratoubilačkim ratom’. Dakle, priča o toleranciji izuzetno ovisi o političkim institucijama, ljudi stvaraju zakone koji uređuju društvenu praksu, zato je važna i priča o paragrafu 218 ili o našem zakonu o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Lako se zaboravlja da je Kraljevina Jugoslavija imala jednako restriktivne zakone o pobačaju kao i Njemačka toga vremena, da je s NDH pobačaj postao težim kaznenim djelom od čedomorstva, što je apsurd, a da su žene u Hrvatskoj dobile pravo glasa tek sa socijalističkom Jugoslavijom i da je tada počeo razvoj svih onih aspekata socijalne države bez kojih nema rodne ravnopravnosti.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....