Jučerašnja vaterpolo utakmica Svjetske lige između reprezentacija Hrvatske i Francuske prvo je sportsko natjecanje održano na novosagrađenom bazenu u Vukovaru, svečano otvorenom krajem veljače. Bazen je službeno otvorila ministrica regionalnog razvoja Gabrijela Žalac, a prvi su u njega skočili veslač Damir Martin i učenici vukovarskih osnovnih škola. Nakon izvrsnog Muzeja vučedolske kulture, možda i najljepšeg muzeja u Hrvatskoj, i obnovljenog dvorca Eltz, Vukovar je tako dobio još jednu arhitektonski upečatljivu građevinu, koju potpisuje riječki arhitekt Idis Turato.
Bazen je smješten na mjestu starog, u ratu porušenog otvorenog plivališta, a projekt se od 2004. godine do danas polako razvijao, mijenjao, gradio, rušio, dorađivao, završavao te posljednjih nekoliko mjeseci probno testirao. S Idisom Turatom razgovarali smo prije njegova predavanja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, na koja svaki tjedan putuje iz Rijeke, a za početak nas je zanimalo kakvo ga je stanje dočekalo kad je prvi put došao na lokaciju budućeg bazena?
- Plivalište je bilo potpuno devastirano i u potpuno neupotrebljivom stanju. Isto tako osjetila se i jedna nevjerojatna tuga ljudi jer to mjesto nije bilo samo mjesto za kupanje nego i za druženje. Vidio sam jednu veliku tribinu koju su ljudi koristili za sunčanje i za gledanje utakmica ili natjecanja, ali i za neko sretanje, ona je bila kao neki korzo ili špica. Tamo se nekada nalazio i restoran u koji su ljudi izlazili, a u predvorju je bila i jedna predivna aluminijska skulptura plivača. Znači to mjesto je već u povijesti bilo mjesto jakih društvenih emocija i mjesto interakcija. S vremenom, kada sam ušao u projektni zadatak, shvatio sam da ljudi žele povratiti nešto što se zove plivalište. Znači ne samo da služi elitnom sportu nego da bude i kupalište. Zato smo onda kombinirali unutarnji bazen i vanjski. Vanjski je više rekreativni, dok je unutarnji pravi olimpijski bazen, dimenzija 50x25 metara - priča Turato.
Dva bazena
Plivalište se sastoji od otvorenog dijela s dva bazena, jedan za obuku neplivača i jedan za rekreaciju, i zatvorenog bazena s gledalištem od 750 mjesta, čime je Vukovar postao jedan od malobrojnih gradova u Hrvatskoj koji imaju natkriveni olimpijski bazen. U sklopu bazena nalazi se i fitness dvorana sa saunom i svlačionicama, restoran, klupski prostor za plivački i vaterpolo kub, dućan sportske i ribičke opreme, te dio za građane, dok su na parceli predviđeni i sportski tereni i dječja igrališta. Objekt ima kompaktni izgled, te se poput plašta otvara na pojedinim mjestima, propuštajući svjetlost unutar građevine.
- Za bazen smo upotrijebili vrlo naprednu tehnologiju - inox korito. Cijelo korito je demontažno, znači više se bazeni ne rade od betona kao prije i onda oblijepe u keramiku. Kod inox korita možete vidjeti svaki element ako pušta, ako sustav filtracije ne radi... sve se može izmijeniti ili nadodati. U projektiranju mi je jako pomogao Tomislav Karlo, glavni tajnik Hrvatskog plivačkog saveza i bivši plivački reprezentativac. Upravo je on predložio taj demontažni sustav, što je zaista vrhunska tehnologija, dok bazen spaja dvije ponekad nespojive stvari: elitni sport i svakodnevno druženje ljudi. To je bila naša osnovna ideja. Htio sam da tribina koja mi je ostala u sjećanju i dalje ostane mjesto susretanja ljudi. Zato je u ulaznom holu i dan-danas jedna velika tribina, koja može služiti i nekim javnim okupljanjima u Borovu Naselju. Htio sam da bazen služi građanima i zato sam unutra vratio i restoran. Jer voda je kao neka terapija, što jako može podignuti standard svakodnevnog života. I mislim da će Vukovarcima to odlično doći, jer ljudi su izgubili vjeru i kroz takvo neko mjesto upravo se vraća ta vjera zajedništva - objašnjava Turato i dodaje da mu je u projektu jako puno pomogla i Ljiljana Blažević, direktorica Fonda za obnovu i razvoj grada Vukovara, kao i voditeljica gradilišta Mirjana Glavaš, dok je glavni izvođač radova bila Gradnja d.o.o. iz Osijeka.
- Već prvoga dana rekao sam Ljiljani da bih volio da to izgleda kao šlep na Dunavu, ali da bih ga obojio u žuto jer mi je žuta boja oduvijek bila boja Slavonije. Znači kombinirati nešto što je tehnološki precizno i ta žuta linija koja mi unutra intenzivira osjećaj sunca, suncokreta, žita, svega onog što mi padne napamet kad netko kaže Slavonija. Tako kada mi netko kaže Dalmacija, padne mi na pamet plava, Lika je zelena - ima nešto u tome - nabraja Turato i smije se mojoj opasci da je boja Zagreba onda definitivno - siva.
Važna dokolica
Nekadašnje vukovarsko plivalište građeno je 60-ih godina 20. stoljeća, a tada ga je svečano otvorio naš proslavljeni plivački maratonac Veljko Rogošić. Naselje nastalo uz nekadašnju tvornicu Bata, a kasnije tvornicu Borovo, imalo je za današnje, ali i za ondašnje prilike nezamisliv standard urbanih sadržaja, građenih prvenstveno za radnike tvornice, ali namijenjenih svim građanima. Bazen je tako bio dio standardne infrastrukture koja se gradila u svim satelitskim naseljima tvornice Bata i bio je omiljeno okupljalište generacija stanovnika Borova Naselja. Imao je natkrivenu balonsku kupolu i zimi je bio grijan, no u ratu je kompletno devastiran, baš kao i susjedna sportska dvorana. Može li se kroz arhitekturu javne namjene u Vukovaru, kojeg se političari sjete samo jednom godišnje, ponovno doseći standard kakav je ovaj grad imao prije rata i kakav bez daljnjega zaslužuje?
- To ja i želim i zato mi je nevjerojatna privilegija da sam mogao to i raditi. Jer živimo u jednom jako, jako sebičnom trenutku, ne samo kod nas, cijeli svijet se uslijed tog globalnog razvoja prestrašio samog sebe i užasno je važno i rijetko da čovjek može arhitekturom spajati ljude. Danas možete napraviti ekskluzivnu vilu, ekskluzivni hotel, ali rijetko vam se pruža prilika da arhitekturom spajate ljude. I zato mi se čini da voda kao medij i bazen kao terapija, fitness kao tjelovježba - može biti mjesto za sve, jer zapravo vi kad ste u kupaćim gaćama ne zna se koliko imate novaca, ne zna se čiji ste, koji ste, vi ste tu da živite s ljudima. Čini mi se da je užasno važno da danas ljudi shvate da su i velike firme kao što je bilo Borovo, kao što je bila Bata, jako puno davale da ljude učine sretnima. Jer nije cilj da ljudi samo rade, nego je cilj da budu i sretni, da se druže i da imaju ono o čemu filozofi u posljednje vrijeme puno pričaju, a to je dokolica. Dokolica nije odmor, a nije ni rad - to je nešto između. I upravo vodeni sport i plivalište mogu imati taj dokoličarski trenutak, gdje se ljudi okupljaju oko fluida vode: netko pliva, netko skače, netko se praćaka, ali svi se zapravo spajaju. Vukovar trenutno ima jedan od najviših društvenih standarda u Hrvatskoj. Kada bismo zaboravili na okrutnu prošlost, živjeti u Vukovaru je odlično, samo mora doći do nekog reseta stanja uma i, naravno, treba pokrenuti privredu da ljudi imaju od čega živjeti - ističe.
Kvaliteta života
Izgradnja bazenskog kompleksa iznosila je 62 milijuna kuna i u cijelosti je financirana iz već spomenutog Fonda za razvoj grada Vukovara, a kompleksom upravlja javna ustanova Sportski objekti Vukovar, na čelu s ravnateljem Ivanom Szabom, također bivšim plivačem i trenerom plivanja. Nažalost, Vukovar još nije lišen prepucavanja između različitih političkih opcija, pa je tako bilo i tijekom izgradnje bazena, no Turato je uvjeren da će ovakav objekt znatno pridonijeti kvaliteti života u gradu.
- Bilo je tu lokalnog političkog prepucavanja, bilo je zlovolje i opstrukcije, ljudi nisu vjerovali da će se to izvesti. Žalosno je što su Vukovarci izgubili vjeru da je nešto dobro moguće. No Vukovar je u odličnoj poziciji jer on dobiva standard bolji nego što imaju drugi gradovi koji bi se morali zadužiti. Jer nakon što si se okupao u bazenu, posjetio zbirku Vučedol, otišao u obnovljeni vrtić i školu, ti zapravo imaš kao obitelj vrhunski standard - smatra arhitekt, kojega smo pitali i je li već projektirao neki bazen?
- Osim za privatne kuće, ne. Bazen je dosta rijetka tipologija kod nas, za razliku od npr. Italije i Francuske, gdje je to komunalni standard. Talijani to zovu piscina comunale, ona nema prvenstveno sportski karakter, nego je više kao terme u doba starog Rima, mjesto opuštanja i relaksiranja. Nažalost, danas je sve manje i manje izgradnje objekata javne namjene. Ja sam 90-ih i 2000-ih radio škole, vrtiće, pastoralne centre... dok danas ovaj kasni kapitalizam gradi samo privatni sektor. Postavlja se pitanje što je javna infrastruktura i otkud će se ta javna infrastruktura i dalje financirati. O tome nitko ne misli. Ali ako se sve privatizira, morat će postojati neka mjesta gdje će ljudi biti zajedno. Ja sam imao privilegiju biti s ljudima svih klasa. Danas se to dosta razdvaja. Upravo bazen može biti mjesto sretanja svih. Mislim da je to važna društvena poruka arhitekture - kaže Turato, koji na zadnjem semestru diplomskog studija arhitekture vodi radionicu arhitektonskog projektiranja.
- Radim s već formiranim mladim ljudima i s njima propitujem buduće stvarnosti. I zato mi je jako važno da pored prakticiranja arhitekture imam i tu drugu polutku samog sebe i ne podučavam bazenima, nego sa studentima propitujem koje će to biti nove tipologije u budućnosti gdje će ljudi moći prakticirati zajedništvo. Jer digitalne tehnologije i kasni kapitalizam stvorili su to da je svatko individualan, no ta individualnost morat će početi stvarati neku novu kolektivnost. Stare kolektivnosti smo porušili i čini mi se da taj zajednički prostor može biti prostor nove kolektivnosti, gdje ljudi mogu biti svi zajedno, neovisno od toga otkuda su, što su, koje su profesije. Koji su to arhitektonski projekti i javni prostori gdje ljudi žive zajedno, ali bez da moraju platiti kavu, bez da moraju sjesti na terasu ili doći u nečiji trgovački centar. Bazen, kao jedan od takvih prostora, može biti generator nove društvenosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....