KAKO SE SJEVERNA KOREJA OTELA KINI: Navodna eksplozija hidrogenske bombe bila je poruka Pekingu: Vi ste neprijatelji

U srijedu 6. siječnja građani Demokratske narodne republike Koreje (DNRK) pozvani su da se točno u 10 sati ujutro okupe u svojim radnim jedinicama ili školama. Preciznije rečeno, naređeno im je da u to vrijeme budu na mjestima gdje je televizor. Mnogi su bili preplašeni. Bilo je jasno da će uslijediti važna vijest, ali tako strogo naređenje da se bude ispred televizora prethodno su dobili samo kad je umro otac komunističke države Kim Il-sung, te potom njegov sin i nasljednik na vlasti Kim Jong-il. Nije valjda...

Grešna misao je došla s razlogom. Mladi Kim Jong-un je za četiri godine, koliko je na čelu države, dobio 44 kilograma i mnoge su naznake da nije u najboljem zdravstvenom stanju. U zemlji u kojoj toliko toga ovisi o jednom jedinom čovjeku, u narodu kojemu vođa određuje kako će se šišati, što misliti i na koji način živjeti, sudbina vođe zapravo je osobna stvar.

Radnici su prestali raditi i tiho sjeli u dvorane za kolektivno gledanje televizije. Đaci su prekinuli zimske praznike i uputili se u škole. Putnici su odustali od guranja u vlakove i izišli na plato ispred željezničkog kolodvora u Pyongyangu.

Na malim ekranima i na velikim videodisplejima se točno u 12 sati i 30 minuta pojavila Ri Chun-hee, 73-godišnja glumica prekvalificirana u televizijsku voditeljicu još u 1970-ima, kad je prvi i dosad jedini televizijski kanal sjevernokorejske državne televizije pušten u eter. Iako je već u mirovini, nitko ne može pročitati važnu vijest tako uvjerljivo kao Ri. Pa kako je bila odjevena u ružičastu tradicionalnu haljinu, bilo je jasno da će naciji, koja je jedva disala od strepnje, prenijeti najnoviji razlog za veliko slavlje.

“Na ovaj dan 105. godine Juchea DNR Koreja je posve uspješno testirala svoju prvu hidrogensku bombu!” – počela je Ri mješavinom mekoga glasa, kojim je izgovorila ime domovine, te oštrih akcenata, kojima je naglašavala neupitan uspjeh sjevernokorejskih znanstvenika. Laknulo je onima koji su se pribojavali neke druge vijesti. Stisnulo se grlo onima koji su znali što znači hidrogenska bomba. Što će s njihovom zemljom biti dalje? Kome je novo oružje namijenjeno? I kako će na to reagirati Amerika, Kina, Japan i, dakako, Južna Koreja?

Svejedno su svi krenuli na ulice kličući izraze podrške Radničkoj partiji i mudrome vođi. Ne treba dvojiti da su mnogi istinski slavili još jedan dokaz neupitne vojne moći. No, posebno su građani Pyongyanga uvijek svjesni da ih promatra budno oko svemoćnog aparata. Oni koji su htjeli biti sasvim sigurni da će dobiti dobru partijsku ocjenu, zaplakali su od sreće. Svi su ostali pljeskali i dizali ruke u zrak.

Za to se vrijeme cijeli svijet pitao što se to upravo dogodilo u Sjevernoj Koreji. Kakve će posljedice po globalni mir imati potres koji su seizmolozi tog jutra neupitno izmjerili s 5,1 stupnjem Richtera odmah nakon što je u nuklearnoj bazi Punggye-ri testirana najnovija nuklearna igračka dinastije Kim?

Dok su se politički komentatori šalili tvrdeći kako je to bila nuklearna novogodišnja čestitka koju je Kim Jong-un uputio svijetu te spekulirali kako je dva dana uoči svog rođendana hidrogenskom eksplozijom zamijenio 33 svjećice na slavljeničkoj torti, glasnogovornici država u užoj i široj regiji bili su iznimno ozbiljni. Svi su se suzdržali rabiti riječ “hidrogenska bomba”, čekajući na rezultate ispitivanja o kakvom se točno oružju radi, no nitko nije oklijevao optužiti Pyongyang za kršenje rezolucije UN-ova Vijeća sigurnosti, koje Sjevernoj Koreji zabranjuju daljnji rad na nuklearnom i raketnom programu. Čak je i Kina istoga dana pozvala ambasadora Ji Jae-ryonga u Ministarstvo vanjskih poslova ne bi li mu očitala diplomatsku lekciju u neuobičajeno strogome tonu.

“Kineska vlada se snažno protivi ovome pokusu”, prenijela je novinarima dio note glasnogovornica Hua Chunying. No, što će njena vlada dalje učiniti, nije znala odmah reći. Sjeverna Koreja je, naime, jedna od najtežih nepoznanica u kineskoj vanjskoj politici i veliko je pitanje postoji li igdje u Pekingu – u partijskim tajnim dokumentima, recimo, ili u vojnim strategijama – jasan plan, koji bi politički vrh i oružane snage slijedili u slučaju da Kim Jong-un odluči dalje gurati prst u kinesko oko.

Iako to još nije dvofazna hidrogenska bomba u pravom smislu riječi, nuklearni znanstvenici smatraju da bi već i takvo oružje u Kim Jong-unovim rukama sigurnosnu situaciju u Sjeveroistočnoj Aziji, pa i diljem cijeloga Tihoga oceana, učinilo daleko složenijom. Ima li se na umu kojim sve balističkim projektilima Sjeverna Koreja raspolaže, zapravo bi joj na meti mogao biti cijeli Korejski poluotok, Japan, Aljaska i Hawaii, sjeverni rubovi Australije, gotovo cijela Kina, veliki dio Rusije, te Središnja i Južna Azija. Okončaju li se uspješno testiranja međukontinentalne rakete tipa KN-08, na kojoj njegova vojska radi, Kim Jong-un bi na dlanu imao bilo koju metu udaljenu čak 12 tisuća kilometara, a onda ni Europa više ne bi bila tako nedodirljiva.

Objektivna opasnost od sjevernokorejskih nuklearnih ambicija zasada, međutim, ne leži toliko u samim bojevim glavama i raketama. Kim Jong-un je, jednako kao što je bio i njegov otac Kim Jong-il, opasan zato što mu nitko ništa ne može. Nijedna velesila, kao ni bilo koje međunarodne sankcije, ne uspijevaju zaustaviti naoružavanje i nuklearizaciju te zemlje, i to prvenstveno zato što je Sjeverna Koreja nalik na onaj štapić u mikado igri, čije bi izmještanje povuklo rušenje cijele konstrukcije.

Jednako kao što je Kim Il-sung za svoje vladavine pronašao poziciju između Sovjetskog saveza i Kine, pa je od uzajamno zavađenih komunističkih saveznika izvlačio svu pomoć koja mu je bila potrebna, tako su njegov sin i unuk precizno opipali neuralgičnu točku posthladnoratovskog vakuuma u sigurnosnom mehanizmu Azijsko-pacifičke regije, i očito vrlo dobro znaju da ni Pekingu s jedne, kao ni Washingtonu s druge strane oceana nimalo ne odgovara nekontrolirano urušavanje režima u Pyongyangu, kao ni brzo ujedinjenje Korejskog poluotoka.

Sve otkako je UN-ovo Vijeće sigurnosti 2006. izglasovalo prvu kaznenu rezoluciju za nuklearni pokus, kojim je pokojni Kim Jong-il listopada te godine šokirao svijet, svako se zaoštrenje sankcija – a one su doista pojačane nakon potonjih eksplozija 2009. i 2013. – ispostavljalo beskorisnim, ili čak kontraproduktivnim. Čak i ako bi zabrana prodaje luksuzne robe, francuskog konjaka, koji je obožavao Kim otac, ili švicarskog sira, o kojemu je ovisan Kim sin, okrznula komfor političke elite i samog partijskog vrha, bio je to samo dokaz više da “neprijateljske imperijalne sile” nastoje pokoriti Sjevernu Koreju jednako kao što su to učinile s Irakom, ili Libijom. A kako je trogodišnji Korejski rat 1953. okončan samo prekidom vatre, ali ne i potpisivanjem mirovnog sporazuma između zaraćenih strana, ofenziva na komunistički bastion u sjevernokorejskim glavama još uvijek traje. Formalnih garancija sigurnosti i suvereniteta DNR Koreja doista ni danas nema.

Jedan od najboljih poznavalaca te zemlje Sergej Lankov, profesor povijesti na Sveučilištu Kookmin u Seulu, upozorava da masovne nerede protiv vlasti nije izazvala čak ni glad koncem 1990-ih, kada je od neuhranjenosti ili bolesti izazvanih pomanjkanjem hrane umrlo oko dva posto sjevernokorejskog stanovništva.

“Stvari jesu malo drukčije danas: ljudi se, čini se, malo manje plaše države, bolje su informirani i organizirani”, piše Lankov u jednom od novijih eseja. “Pa ipak, ‘prag pobune’ još je uvijek vrlo visok: nikakva se revolucija neće dogoditi sve dok od gladi ne umre nekoliko stotina tisuća Sjevernih Korejaca, a to je prospekt o kojemu bi čak i cinični diplomati morali dva puta razmisliti prije no što ga primjene.”

Iznad svega toga, iznova se postavlja pitanje koja bi mjera protiv Pyongyanga i Kim Jong-una mogla bila bezbolna i bezopasna po one koji bi je provodili?

SAD bi, dakako, mogao bombardirati nuklearnu bazu u Punggye-riju, a Kina bi, isto tako, mogla zavrnuti ventil naftovoda, kojim susjednu zemlju snabdijeva energijom. No, tek tada bi na površinu iskrslo ključno pitanje: da li bi destabiliziranje Sjeverne Koreje danas bilo jednaki povod za kinesko-američki rat kao što je to bio slučaj 1950.? Kako bi se u tom slučaju ponašala Rusija, a kako Japan? I bi li novi korejski rat u 21. stoljeću bio varnica iz koje bi se rasplamsao globalni kaos?

Zanimljivo je da se odnos između Amerike i Kine u uvjetima podignute napetosti izazvane sjevernokorejskim ponašanjem sve više može usporediti s odnosom između SAD-a i Rusije oko sirijske krize i budućnosti režima Bašara al -Asada.

Američki državni tajnik John Kerry je dan nakon eksplozije upro prstom u Peking inzistirajući kako su svi kineski pokušaji dovođenja Sjeverne Koreje pod kontrolu bili neuspjeli, što, tvrdio je, ukazuje na pogrešnu politiku azijske sile prema zemlji koju svi smatraju kineskom saveznicom.

“Ne možemo nastaviti tako kao da ništa nije bilo”, izjavio je Kerry, te time izazvao žestoku reakciju vlade u Pekingu, koju je medijima prenijela glasnogovornica Hua Chunying. “Kina nikada nije bila izvor i glavna karika nuklearnog pitanja na Korejskom poluotoku”, izjavila je. “Ključ za rješavanje problema otuda nije Kina.”

Indirektno je, tako, Peking optužio Ameriku za davanje povoda Kim Jong-unu za nastavak nuklearizacije. A kada je bombarder tipa B-52, koji potencijalno može nositi i rakete s nuklearnim glavama, u nedjelju poslan iz američke baze na Guamu u prijeteću misiju iznad južnog dijela Korejskog poluotoka, to nije bio samo znak da SAD ne prihvaća sjevernokorejski statusa nuklearne sile, već i alarmantna poruka Kini. Za rastuću opasnost od sjevernokorejskog nuklearnog arsenala, Washington drži odgovornim upravo kineski vrh, koji se već cijelo desetljeće ispostavlja nedovoljno inventivnim, nedovoljno utjecajnim, ili možda nedovoljno raspoloženim za kroćenje svog strateškog pitbula, koji naizgled drži na povodcu, ali kojemu nije u stanju staviti brnjicu na sve oštrije zube.

I u Pekingu se već dugo postavlja pitanje može li Kina doista učiniti išta konstruktivno što bi natjeralo Pyongyang na razoružanje. U državnim institutima je razmatrana čak i mogućnost kolapsa dinastije Kim i komunističkog režima, i jedna je struja unutar Komunističke partije zagovarala tezu da treba prerezati pupčanu vrpcu i Sjevernu Koreju pustiti niz vodu.

To je, međutim, teško ostvarivo, i to ne samo zato što je Kina tijekom Korejskog rata u održanje komunističkog režima uložila nekoliko stotina tisuća svojih života (i Mao Zedongov sin je poginuo u Sjevernoj Koreji), i ne samo zato što je ta zemlja svojevrsna tampon-zona između azijske sile, s jedne strane, te Japana i Amerike, s druge. Duž granice koja dijeli Kinu i Sjevernu Koreju živi gotovo 2,5 milijuna etničkih Korejaca, i svaki poremećaj stabilnosti na Korejskom poluotoku mogao bi se odraziti na kineski sjeveroistok s nedokučivim posljedicama.

Promatrano s korejske strane, pak, jednako je tako moguće zapitati se nije li možda upravo azijska sila s njenim ideološkim, teritorijalnim i gospodarskim ambicijama glavni razlog zašto se Sjeverna Koreja kiti zastrašujućim bombama? Jesu li možda nuklearne i hidrogenske eksplozije sjeverno od 38. paralele zapravo političke petarde, kojima je i pokojni Kim Jong-il onda, kao i njegov sin sada, pokušavao skrenuti pozornost Amerikanaca na sebe, ne bi li Bijela kuća, State Department i Pentagon konačno shvatili kako su to u biti pozivi na izravni dijalog o mirovnim garancijama, a potom možda i o suradnji na sputavanju kineske ekspanzije u pravu velesilu?

Kim Jong-il je od prvoga dana kada je preuzeo vlast nakon smrti njegova oca Kim Il-sunga 1994. gotovo neskriveno pokazivao odbojnost prema Kini. Nije mu se sviđala kineska kritika nepotističke linije dinastijskog kontinuiteta, nije prihvaćao kinesko inzistiranje na nužnosti tržišnih reformi, nije pristajao na obnovu kineske vanjskopolitičke prakse podvođenja manjih susjeda u vazalni odnos pod dominacijom Pekinga. Koristio je svaku prigodu da na svoj, krajnje nespretan i često iritantan način, pošalje poruku Washingtonu kako želi dijalog s Amerikancima. Od tadašnje je državne tajnice Madeleine Albright, tijekom njezina povijesna posjeta Pyongyangu u listopadu 2000., zatražio čak e-mail adresu.

Da Kim Jong-un nema ništa mekši odnos prema Kini, moglo se vidjeti već i po tome što mu je u gostima nekoliko puta bio američki košarkaš Dennis Rodman, koji je, nakon jednog od posjeta Pyongyangu, izjavio kako bi sjevernokorejski vođa želio da mu telefonira predsjednik Barack Obama.

Već i činjenica da mladi vođa pune četiri godine po preuzimanju vlasti još uvijek nije pozvan u posjet Kini govori o brojnim zamkama u bilateralnim odnosima, a ne treba zanemariti ni nedavni spor oko Kimove rock grupe Moranbong (Kimove zato što je svaku od 21 djevojke, navodno, vođa odabrao osobno), koja je koncem prošle godine doputovala u Peking ne bi li održala koncert za odabranu publiku, no nekoliko sati prije predviđenog izlaska na pozornicu demonstrativno otišla natrag na aerodrom. Razlog: kineski partijski cenzori zahtijevali su od djevojaka da izbace popratne videosnimke sjevernokorejskih balističkih projektila, uz koje one inače pjevaju neke od svojih revolucionarno-domoljubnih hitova. Rokerice su tim povodom konzultirale vođu osobno i on im je naredio žurni povratak doma. Poneki politički analitičari hidrogensku bombu povezuju i s ovim sukobom između Pekinga i Pyongyanga, koji je daleko nadilazio pitanje repertoara.

Odnosi između Kine i Sjeverne Koreje su, tako, u kritičnom stanju. No, što se oko navodne hidrogenske bombe više uzrujava Amerika, koja je svoje trupe u Pacifiku stavila u stanje najviše ratne pripravnosti, to su veći izgledi da će nuklearni kompleks postati točka kakve-takve suradnje između Pekinga i Washingtona. Ove su dvije sile najveća prepreka ubrzanju procesa korejskog ujedinjenja, i sada će u novoj Kimovoj eksploziji pronaći nove motive za koordiniranu zaštitu bodljikave žice povučene prije više od sedam desetljeća duž 38. paralele Korejskog poluotoka.

Hidrogenska eksplozija je Kim Jong-unu vjerojatno služila i za dodatno ojačanje pozicija u Radničkoj partiji i, posebno, Narodnoj vojsci. Mladi vođa je već započeo gospodarske reforme, i premda one daju prve rezultate, isto su tako donijele i nova imovinska raslojavanja. Da bi ih nastavio, Kim mora ušutkati i partijske konzervativce, kao i tvrdokorne generale. Hidrogenskom bombom kao da im je rekao: “Ne morate brinuti, ostajemo revolucionarni i buntovni!”

No, da bi sjevernokorejski gospodarski preobražaj uzeo maha, nužno je da Obama, ili budući američki predsjednik, nazove Pyongyang telefonom. Ili da makar pošalje e-mail. U protivnome će Sjeverna Koreja postati opasna točka, u kojoj se prelamaju različiti koncepti regionalne sigurnosti, i u kojoj vriju potencijalni uzroci sukoba. SAD može na više načina iskoristiti to što Kina ne zna kako se postaviti prema Kim Jong-unu. Može ga privući k sebi. Ili ga može pretvoriti u odličan izgovor za otvaranje još jednog žarišta. Trenutno se čini, nažalost, da je prije moguće ovo drugo.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: