KAKO SE RIJEČKI KBC IZLIJEČIO OD DUGOVA: ‘Zgrada je ruševna, ali poslujemo bolje nego ikad...'

Ako ne uživo, praonicu rublja riječkog KBC-a možda ste sreli u romanima Charlesa Dickensa.

Iz dimnjaka te dotrajale i sive vile propuh puši se već od šest ujutro, kad se pokreću prvi vodeni strojevi, a pred ulazom u objekt dovoze zelene vreće, pretrpane prljavim rubljem i zgužvanom bolničkom posteljinom.

Kakav je to kontrast posred zelenog bolničkog parka, gdje neuglednu jednokatnicu, potrošene fasade i razbijenih prozora, svakog dana obavija cvjetni miris domaćeg omekšivača, blag i ugodan, kao krevetić usnulog djeteta.

Radni dani u ovom bolničkom vešeraju više-manje svi su isti: 50-ak pralja, uglavnom NKV radnica, svakog dana opere i popegla pet i pol tona posteljine, rublja, radnih odora i liječničkih kuta, a potom se one prevoze na bolničke odjele, raspoređene na tri lokaliteta i 15 objekata, koliko ih je zauzeo prostor riječkog kliničkog bolničkog centra.

Ta zdravstvena ustanova od početka ove godine nabrijana je kao urica: samo u ožujku, u njenim ambulantama obrađeno je 235.067 pacijenata, liječnici su tamo odradili 1,2 milijuna usluga, u dnevnoj bolnici boravilo je 12.694 bolesnika, a gotovo ista brojka bila je hospitalizirana u bolničkom stacionaru.

“Radimo na maksimumu, čak i više nego što smo mislili da je moguće i mislimo da smo u dva i pol mjeseca dokazali da se i u ovakvim uvjetima može dobro poslovati”, govori mi gastroenterolog i sanacijski upravitelj KBC-a Davor Štimac.

Kad već spominje uvjete, da ih malo pobliže razjasnimo.

Ravnateljstvo i dio uprave KBC-a stoluje u baroknoj zgradi sagrađenoj 1722. godine za potrebe izolacije grada od veneričnih bolesti. Većina bolničkih odjela u centru smještena je u zgradi bivše Vojne akademije, u potpunosti neprikladnoj za pružanje medicinskih usluga.

KBC Rijeka proširio se na još dva lokaliteta, na Sušaku i na Kantridi, pa bolnica danas posluje između tri udaljene lokacije, prevozeći pacijente s jednog kraja grada na drugi.

Dok bolnički ekonomist Alberto Kontuš kroz prozor ureda promatra bijeli dim koji suklja kroz dimnjake, idilu mu kvari pogled na bolničke bilance u kojima umjesto dima, u oči upada brojka od 20 milijuna kuna.

Toliko KBC Rijeka godišnje izdvaja za naftu kako bi zagrijao sve svoje odjele, a cifra je pozamašna jer su bolničke energane, slikovit je Kontuš, građene za vremena Karla Marxa.

Na nekim odjelima, objašnjava mi Štimac, na jedan sanitarni čvor dolazi po 50 bolesničkih kreveta, a riječka bolnica na mnogim odjelima nema nijedne sobe s vlastitom kupaonicom.

Usprkos tome, od početka provedbe reforme zdravstva i izdvajanja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz državne riznice, neke su bolničke uprave, značajno poboljšale rezultate, reorganizirale sustav i bolnice praktično počele voditi – kao firme.

Među njima se već u veljači istaknuo riječki KBC koji je u prva dva mjeseca “premašio” limite, dakle odradio i više usluga nego što mu je to sustav zadao, a onda i smanjio liste čekanja, prosjek zadržavanja, broj bolničkih dana.

“Prošla su vremena kad su se liječnici mogli baviti isključivo medicinom, bez da razmišljaju o financijama. Posao djelatnika u zdravstvu mora biti praćenje sustava, a financijska odgovornost ne može ležati isključivo na financijskom direktoru”, priča mi Štimac dok sjedimo u njegovu ravnateljskom uredu.

Ta je soba znatno manja od većine ureda mnogih zagrebačkih predstojnika klinika, pred čijim bi se kancelarijama posramili direktori uspješnih svjetskih kompanija.

U Rijeci se, tvrde mi, posluje racionalno i uz mnogo pažnje, a ključ je drukčija organizacija posla.

Recimo, nikome u sustavu nije bilo jasno zašto je usluga magnetske rezonance dostupna isključivo od 8 do 16 sati, u vrijeme kad je većina ljudi na poslu?

Na isti su se način odrađivale i druge usluge.

CT, EKG, dopleri, ultrazvuci, endoskopski zahvati – sve se to isključivo obavljalo “od osam do četiri”.

Redovne usluge nikad se nisu mogle obavljati subotom, kad je u bolnicama uglavnom boravilo dežurno osoblje.

Dakle, morali smo ući u 21. stoljeće, 2015. godinu, da bi se pomislilo kako bi za bolje poslovanje gubitaških bolnica rješenje moglo biti u reorganizaciji.

Kako, dakle, ti masivni sustavi uopće funkcioniraju?

Kojom se logikom vodi ekonomija bolnice?

Po prilici onako kako bi funkcionirao svaki sustav s iznad tri tisuće zaposlenih, zarobljen u derutnim zgradurinama, a od kojih se očekuje da uz trošak od 41,10 lipa za pet obroka organiziraju prehranu za dnevno dvije tisuća pacijenata, i još ostvare neki profit.

U pravilu svaka bolnica unaprijed može odrediti obujam posla koji ih očekuje na mjesečnom nivou.

Siječanj je tako povijesno za većinu bolnica izrazito slab mjesec s malim brojem pacijenata, najviše zbog blagdana, praznika i godišnjih odmora.

Veljača je nešto bolja, ali ujedno i kraća pa ni tada bolnica ne ostvaruje maksimum.

Slijede ožujak, travanj i svibanj koji su poznati kao dobri mjeseci, djelomično zahvaljujući buđenju prirode, pa i alergijama od kojih pati velik dio Hrvata.

Lipanjski tempo obično ovisi o broju praznika i starih godišnjih odmora koje Hrvati nikako ne vole provoditi po bolnicama.

Srpanj i kolovoz tradicionalno su slabi, u rujnu se opet pojačava tempo bolničkih usluga, a listopad i studeni “jaki” su mjeseci.

Bolnički djelatnici slabo rade i u blagdanskom prosincu.

U slučaju KBC-a Rijeka, to je 3215 radnika za čije se plaće godišnje izdvaja 348 milijuna kuna u brutu.

Većina su liječnici, specijalizanti, medicinske sestre i ostalo zdravstveno osoblje, no potrebna je i više nego impresivna mašinerija za održavanje bolničkog sustava.

Riječ je o kompleksu koji se prostire na ukupno 206.099 četvornih metara, od čega na natkrivenu površinu otpada nešto malo više od 84 tisuće kvadrata.

Njih, dakle, treba čistiti od jedan do sedam dana u tjednu (ovisno o zoni rizika), nužno je zatim održavati zelenilo unutar bolničkih krugova, prati rublje i posteljinu, odrađivati domarske poslove, kuhati bolničku prehranu, upravljati sa 17 sanitetskih i ostalih vozila...

Sve to prije nego što smo se uopće dotaknuli zdravstvenih usluga.

Da bi tako golem sustav poslovao, KBC Rijeka, pored liječnika, mora zapošljavati još 991 nemedicinskog radnika - dakle mašineriju jednaku broju radnika koje zapošljava škver Brodosplit, tri puta više nego što ih radi u jednom od najvećih domaćih izvoznika Tehnixu, odnosno četiri puta više od ukupnog broja radnika megauspješnog podravskog Rasca.

Tu, dakle, spada 250 radnika u administraciji, 70 njih na pomoćnim poslovima njege, 57 radnika u vešeraju (među kojima i 9 krojača) te 72 osobe zaposlene u bolničkoj kuhinji.

Ako se pitate koliko je čistačica potrebno da počisti 70.897 četvornih metara bolničkog prostora, odgovor je njih 373, što je sustav kakvom može parirati kompletno osoblje Hrvatske narodne banke.

One mogu parirati i broju doktora riječkog KBC-a.

Njih je zaposleno 444 – znači, praktično liječnik na spremačicu – što je pomalo apsurdno za tako veliku medicinsku ustanovu.

Računica je takva da riječke spremačice kvadrate čiste za 26,42 kune po četvornom metru, i to kad u računicu uđu i troškovi njihovih plaća, rashodi za dezinfekcijska sredstva, cijena radnih uniformi i materijala.

“Kad se prije godinu dana povela rasprava o autsorsingu, i mi smo u bolnici stavili na papir sve troškove naših službi i došli do podataka koji su i nas zaprepastili. Istina je da ne postoje subjekti na tržištu koji bolnici mogu isporučivati usluge po našim cijenama”, tvrdi mi Kontuš.

To se dovodi do apsurda kod bolničke kuhinje u kojoj se, s troškovima svih namirnica, plaća radnika, dodataka, potrošnog materijala i ostaloga, jedan obrok priprema po cijeni od 13,70 kuna.

To je, objašnjavaju mi, cijena obroka kad se u nju uračunaju i indirektni troškovi bolničke kuhinje – kao što je vrijednost opreme i objekta ili trošak režija, a računa se da je ta cijena po prilici od one tržišne niža 70 posto.

Da stvari budu konkretnije, možemo to prikazati ovako: 45,4 posto cijene obroka zapravo čini trošak radne snage, 39,9 posto cijene nastaje zbog troška namirnica, a ostali troškovi po obroku čine samo 8,5 posto cijene.

Onda je bolnička kuhinja i prilično komplicirana.

Na meniju je 45 dijeta za različite tipove bolesti, ali kod nekih bolesnika – recimo dijabetičara koji je operirao žučnu kesicu – potrebna je njihova kombinacija.

Na tome radi bolnička “jelovničarka” – djelatnica koja namirnice kombinira uz pomoć računarskog softvera.

“Bolnička kuhinja nije ujednačena i ovisi o dosta faktora. Na žalost, ona u velikoj mjeri ovisi i o ukusima pacijenata pa se zna dogoditi da neki meni moramo povući jer ga bolesnici ne žele jesti. Evo, prošlo ljeto za ručak smo ponudili zapečenu tjesteninu sa sirom i salatu od svježe rajčice, ali nije prošlo”, objašnjava mi rukovoditeljica bolničke prehrane i nutricionistkinja Maja Obrovac Glušić.

Najviše će se pojesti uobičajenih namirnica – godišnje tri tone piletine, 10 tona svih vrsta tjestenine, popije se 100 tisuća litara mlijeka i pojede 111 tisuća štruca kruha (najamanje kukuruznog, samo pet komada na godinu).

U vrijeme našeg posjeta, u petak, ručak je činila šalica riblje juhe, blitva s krumpirom, pržene srdelice, zelena salata i pita od sira.

Hrana se iz kuhinje u frigo torbama odvozi do odjela, pa onda i u sobe (KBC Rijeka nema tablet-sistem posluživanja hrane) dok dobrovoljni davaoci krvi i osoblje na dežurstvu objed mogu dobiti u maloj, priručnoj blagovaonici s desetak stolova koje prekrivaju savršeno izglačani bijeli stolnjaci.

S prvog kata na kojem objeduju liječnici pogled se širi prema bolničkome krugu kojemu puno nedostaje.

Bolnica nema parkiralište pa je unutrašnjost dvorišta nakrcana automobilima, u kompleksu je jedan kafić, i to pod šatorom, a za pokretne bolesnike nema trgovine ni frizeraja.

Poslovanje znatno otežava i razlomljenost na tri lokacije, posebno u slučajevima u kojima su tako podjeljene i cijele klinike.

“Nama je važan projekt nove bolnice, koja bi se trebala graditi na Sušaku, a koju čekamo 30 godina”, govori mi Štimac.

Ta bi investicija, po modelu javno-privatnog partnerstva, trebala koštati 3,2 milijarde kuna, a prošlog tjedna konačno je raspisan natječaj za uklanjanje starih objekata na čijem će se mjestu početi graditi novi bolnički kompleks.

Baš su te dugogodišnje najave gradnje nove bolnice, koja nikako da se dogodi, godinama kočile bilo kakva ozbiljnija ulaganja u postojeći KBC, jer su se uprave uvijek vodile logikom po kojoj je besmisleno ulagati novac u objekt – koji uskoro ionako seli.

I tako nekoliko desetljeća, kroz koja je bolnica sve više i više propadala, a kad se nešto i ulagalo, bilo je to pogrešno.

Kao 2013. godine, kad je otkriveno da usprkos 25 milijuna kuna ulaganja u informatički sustav, bolnička blagajna utržak od participacije i dalje upisuje – ručno!

Puno veći je problem što je u međuvremenu dotrajala oprema – 56,41 posto od 2448 bolničkih uređaja starije je od sedam godina, a to uglavnom znači da proizvođač za te aparate više ne garantira rezervne djelove – pa su njeno održavanje i popravci iznimno skupi.

“Sale nam također nisu reprezentativne, nabavili smo nove operacijske stolove, ali ostalo bi trebalo izmijeniti”, priznaje mi kirurg i v.d. pročelnika Zavoda za digestivnu kirurgiju Giordano Bačić.

U takvim uvjetima, Bačić dnevno u prosjeku obavi po tri operacije u trajanju od nekoliko sati, ovisno o tome koliko su zahtjevne.

Zahvaljujući novom načinu financiranja bolnica, Bačiću i ostalim riječkim liječnicima isplati se odraditi što više usluga.

Stari model podrazumijevao je da bolnica ima limit usluga koje mora odraditi i za taj limit država joj unaprijed isplaćuje novac.

Neovisno o tome bi li bolnica zadane usluge izvršila ili ne – a velik broj odradio bi znatno ispod planiranog – novac ne bi vraćale u proračun nego bi ga potrošile, a pritom bi još radile dugove koji su se na kraju 2014. godine popeli na 1,8 milijardi kuna.

Sve bi se to zatim preslikalo na zdravstveni sustav, stvarajući liste čekanja, nizak obrtaj pacijenata i zakrčenost sustava.

Novi je model drukčiji.

Bolnicama se avansno isplaćuje samo 25 posto sredstava, a ostatak od 75 posto dobit će do kraja prvog tromjesječja 2016. godine.

U tom periodu one imaju priliku podebljavati budžet na način da obavljaju veći broj usluga, a HZZO pritom mjeri njihov uspjeh.

Na kraju godine, kad se podvuče crta, bolnicama bi trebalo biti isplaćeno točno koliko su odradile.

Odnosno, onima koje su radile ispod limita uzet će se od budžeta, a novac, tako barem tvrdi ministar Varga, proslijediti bolnicama s povećanim brojem usluga.

Uprava KBC-a Rijeke, objašnjavaju mi Kontuš i Štimac, to je shvatila ozbiljno pa je bolnica u ožujku ove godine, u odnosu na ožujak prošle, broj ležećih pacijenata povećala za 10, polikliničkih usluga za 19, a usluga u dnevnoj bolnici za 58 posto.

To ne znači da su Riječani bolesniji, nego da su drukčijom organizacijom u istom vremenu odradili veći broj pacijenata te neke liste čekanja smanjili - na nulu.

Od početka godine magnetska rezonanca dostupna je između 6 i 22 sata, a CT se može obaviti između 7 i 21 sat.

Bolnica je za one pretrage koje su se najdulje čekale – doplere, ultrazvuke i endoskopske zahvate otvorena i subotom.

“Zašto bi ljudi očeve, djedove ili bake morali dovoditi u radno vrijeme kad se sustav može prilagoditi?” pita se Štimac koji je na poziciju upravitelja stupio u siječnju.

Može se reći da je Štimac funkciju sanacijskog upravitelja profesionalizirao.

Kad je odlučeno da će voditi bolnicu, napustio je funkciju pročelnika Zavoda za gastroenterologiju te se posvetio upravljanju bolnicom.

“Slično sam zatražio i od drugih liječnika. Pronašli smo 40-ak njih koji su pristali, uz redovne dužnosti, voditi i ekonomske poslove. Liječnici moraju biti odgovorni za sustave kojima upravljaju i razumjeti da su, otvorivši skupu biopsijsku iglu koja im ne treba, bacili mjesečnu plaću”, slikovito objašnjava Štimac dok nas provodi riječkom bolnicom.

Ona je u prva tri mjeseca ove godine imala u stacionaru dogovoren 1191 krevet – jedanko kao i u prva tri mjeseca prošle godine, ali je sustav na tim krevetima obradio više pacijenata.

Prosjek zadržavanja pacijenta u bolnici smanjen je s 6,67 na 6,10 dana, a obrtaj pacijenata povećan s 9,09 na 9,76 bolesnika po krevetu.

Naizgled brojke možda ne izgledaju impresivno, ali riječ je o sustavu koji godišnje proguta 45.289 pojedinačnih hospitalizacija (to u pravilu znači da dnevno u bolnicu na ležanje bude primljeno 124 pacijenata), pa je rezultat i više nego dobar.

Samo tijekom subota, bolničko osoblje dosad obradilo je tri tisuće pacijenata, a uprava ovih dana uvodi i posebnu metodu e-konzultacija kako bi smanjili dolazak pacijenata koji zapravo nemaju pravu potrebu za bolničkim liječenjem.

“Na svakoj smo klinici odredili liječnike koji će biti u redovitoj online vezi s domovima zdravlja. Konkretno, obiteljski liječnici, prije nego što pacijentu ispišu uputnicu za bolničko liječenje, moći će se konzultirati s doktorima treba li pacijenta uopće slati u KBC jer je velik broj onih koji u bolnicu dolaze nepotrebno”, tvrdi Štimac te dodaje kako će bolnica, ispuni li Ministarstvo zdravlja sve što je obećalo, u 2015. godini poslovati s profitom.

Preduvjet je za to da bolnicama koje su odradile više od zadanih limita isplati sve što je odrađeno, i to tako da novac uzme onim bolnicama koje su poslovale ispod plana.

U slučaju KBC-a Rijeka, radi se o 13,2 milijuna kuna razlike koji bi se, odustane li sustav od reforme, mogli pretvoriti u gubitak.

Bolnica je, naime, imala određen mjesečni limit usluga na razini 47,5 milijuna kuna, ali ih je u prva tri mjeseca premašila za 13,2 milijuna, odradivši više usluga i smanjivši liste čekanja.

Sad još samo treba vidjeti – je li mu se to isplatilo.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: