Idućeg ponedjeljka bit će točno sedam godina otkad je umro Dino Dvornik. Ostavštinom jednog od najvećih pop zvijezda ovih područja u međuvremenu smo se malo ili gotovo ništa bavili. Zato je Globus odlučio krenuti od početka i napraviti totalnu pop-rekonstrukciju nastanka njegova prvog albuma jednostavno nazvanog “Dino Dvornik” koji je 1989. objavio Jugoton i koji je prodan u, iz današnje perspektive, nevjerojatnoj nakladi od 750.000 primjeraka. O kreativnoj klimi u tadašnjem Splitu i nastanku ovog prekretničkog albuma ne samo za Dvornikovu karijeru nego općenito za ovdašnju pop glazbu govore Zlatan Stipišić Gibonni, Neno Belan, Dean Dvornik...
Krajem osamdesetih u Splitu se sviralo na svakom kantunu i sve je vrvilo od bendova i muzičara, pjevača i pjevačica. Bilo je to zlatno vrijeme eskapističkih noćnih izlazaka: u rock-klubovima i diskotekama sve se pušilo od užarenosti i kreativnosti. Bilo je jasno da je Split nakon Rijeke, Zagreba i Sarajeva nova velika muzička destinacija iz koje dolaze velike stvari. Prvi su iskoračili Đavoli sa svojim lijepim nostalgičnim rock-pjesmama, Marijan Ban i Daleka obala su stvorili lokalni kult-bend i tražili put do svog prvijenca. Gibonni je u Berlinu imao ozbiljan diskografski ugovor, s kojim nije znao šta da radi. Dino Dvornik je još 1983. raspustio Kineski zid koji nije dobacio dovoljno daleko. Dino je i dalje opsesivno slušao funk, soul i R&B, ali je pomišljao da bi možda mogao krenuti nekim jednostavnijim putem. Možda bi i on mogao osnovati hard rock bend - AC/DC su mu se oduvijek sviđali. Jedno kratko vrijem svirao je i u nekom simfo rock bendu, no nešto mu je govorilo da je plesna glazba prava stvar za njega - ljudi će uvijek htjeti plesati. Svi su ga oduvijek tapšali i govorili da je talentiran, od čega nije imao baš puno koristi. Nije imao pojma što da radi s ritmovima i melodijama koji su mu zvonili u glavi, i nije znao kako da ih pretoči u pravu pjesmu, pjesmu koja će postati pravi hit...
Stvari su mu se razbistrile nakon što se 1987. promuvao londonskim klubovima. Tamo je osjetio da se zbiva nešto novo i drukčije i da je vrijeme da napokon sam snimi svoju ploču. U Splitu je sreo je Gibonnija i pitao ga ima li neki tekst za njega i Džibo mu je napisao “Zašto praviš slona od mene”. Znao je da se Dragan Lukić Luky - tada još klavijaturist Đavola - izvještio kao studijski tehničar i snimatelj. S nekadašnjim bubnjarom novoromantičarske grupe Hangar Goranom Kraljem osim ukusa za djevojke dijelio je i muzičke sklonosti.
U studiju Nenada Vilovića u proljeće 1988. vladala je prava euforija: svima koji su se tamo našli bilo je jasno da je Dino snimio nešto važno i veliko. Budžet kojim je raspolagao bio je smiješan - skupio je dovoljno jedva za osamdeset sati snimanja - što je njega kao istinskog perfekcionista izluđivalo i tjeralo na sumanutu kreativnost. Poludio je kad su ga članovi zadarske grupe Forum izbacili iz studija. No ploča koju je snimio bila je očaravajuća.
- Meni je to onda izgledalo kao totalna improvizacija - kaže Neno Belan, koji je na pjesmi “Zašto praviš slona od mene” otpjevao prateće vokale i nastavlja: “Mislim da Dino u studiju nije imao gotove pjesme, nego gomilu ritmičkih ideja koje je Dragan Lukić pedantno bilježio. Meni se njegov sistem rada čini malo čudnim: melodije su nastajale iz ritmova, a tek kad bi našao melodiju, bacao bi se na tekst. U studiju bi bio nabrijan. Sjećam se kako je odsvirao solo na gitari premda uopće nije znao svirati gitaru, i taj je solo završio na ploči.”
Dino je Gorana Kralja natjerao da mu napiše čak šest tekstova - iako čovjek ni prije ni poslije nije napisao ni retka, i Kralj je uz Lukića i Dina svakako najzaslužniji za konačnu zvučnu sliku ploče. Plus što je Kraljeva mama na kraju i platila troškove snimanja ploče.
- Mislim da su Dino i Kralj najprije planirali osnovati elektro-pop duet, slično Eurythmicsu - kaže Dean Dvornik - no ta ideja je brzo isparila jer je Dino tu bio ipak glavni autor i ta ploča je od početka do kraja bila njegova.
Goran Kralj ispao je kao neki Dinov sparing-partner - objašnjava danas Gibonni - što uopće nije čudno, jer su najtalentiranijim muzičarima potrebni pouzdani suradnici kojima mogu vjerovati za vrijeme snimanja, suradnici koji će ti reći ovo je dobro, a ovo nije. Mislim da je Dino na toj ploči pogodio s Kraljem.
Debi-album Dine Dvornika jedinstven je slučaj u jugoslavenskoj i hrvatskoj pop i rock muzici jer je prvi, a možda i jedini koji nije reciklirao nove muzičke trendove veći ih je anticipirao. Taj je album sav u sintesajzerima, ritam mašinama, nabrijanim plesnim ritmovima. Lako se ukopio u val elektronske glazbe a naslutio je i promjenu trendova: sasvim sigurno je da mu je elektronika pomogla da ispiše pjesme koje je oduvijek htio i da su mu baš elektronske naslage - po kojima je ploča zapamćena kao jedinstvena i avangardna - omogućile da snimi suštinski retro fusion ploču. Samo je naizgled neobično da je Dinu Dvorniku to prvom pošlo za rukom u Jugoslaviji i Hrvatskoj.
Dino Dvornik obožavao je funk, soul, R&B i jazz, ali trik fusiona je u nepredvidljivosti. U Dini je tek elektronika pokrenula talent i tek je tada uspio svladati komplicirane žanrove. No, krajnji je rezultat bio da je Dino Dvornik donio posve novi zvuk. Do tada je nešto suvislu na polju soula i funka uradio samo Oliver Mandić, a Denis & Denis ili Videosex u usporedbi s Dininom pločom izgledali su kao jeftini amateri. Debi Dine Dvornika bio je moćni iskorak u različitim smjerovima; naprijed u elektronsku glazbu a natrag u funk, soul i R & B. I zato je ploča i ispala tako originalna, donijela je totalno nov sadržaj i izgledala je potpuno nova i drukčija. Dinu - objašnjava s današnje distance Gibonni - ni najmanje nije bilo briga kako je tada funkcionirao jugoslavenski rock ili kakva su bila estradna pravila - što se prodavalo i kako se što treba upakirati. On tako nije mogao razmišljati. On je mogao misliti samo o muzici ,i to se vidi na ploči i zato je uspio, uvjeren je Zlatan Stipišić Gibonni.
Ta ploča sigurno nije slučajno bila fusion. Dino i Dean svirali su funk još od 1975. godine. Dino se čitav život palio na funk i soul, na Jamesa Browna, Stevieja Wondera, Earth Wind and Fire, Kool and the Gang. Dino Dvornik bio je čovjek ritmova, muzički entuzijast i sumanuti muzikofil, i iz tog ritmičkog plesnog čovjeka koji je živio u njemu odjednom su se stvorili techno i house, electro pop, soul i funk. U jednom trenutku našao se u žarištu svih trendova.
Na prvi album Dine Dvornika presudno su utjecali veliki klasični fusion albumi kakav je “Spectrum” Billyja Cobhama ili “Head Hunters” Herbieja Hancocka. Oba su snimljena 1973. godine i eruditiski su istraživali veze jazza, soula i funka... Ta važna glazbena djela bilo je nemoguće kopirati ili trivijalizirati. “Head Hunters” pionirski je otkrio sve izražajne mogućnosti sintesajzera, što je Dinu bilo posebno važno. Publicist Đorđe Matić otkriva da je baš dionica iz hita “Zašto praviš slona” posuđena iz pjesme “Stratus” koju je na “Spectrumu” odsvirao jedan od najvećih jazz basista Ron Carter. Dvornik je na toj moćnoj dionici osovio čitavu pjesmu i stvorio hit.
Danas je sasvim očito da je prvi album Dine Dvornika epohalan i prevratnički, što mu rock kritika nikad nije priznala. Zapravo je smiješno i žalosno da je njegov prvi album rock-kritika pokopala; pogotovo je oštar bio Dragan Kremer - čudna je bila ta nesposobnost naše rock-kritike da u tom albumu ne uvidi revolucionaran obrat. No njegov album prvi su objeručke prihvatili beogradski studijski muzičari - posebno je oduševljen bio Ogi Radivojević, poslije dirigent Bregovićeva orkestra. Beogradska scena je na Dininu ploču i puno bolje reagirala nego zagrebačka - prisjeća se Matić, a i Dino je na početku karijere puno bolje prolazio u Srbiji nego u Hrvatskoj.
Ali nisu samo u Beogradu shvatili da je Dino Dvornik snimio veličanstvenu ploču. Zlatan Stipišić je 1989. živio u Berlinu i njegova tadašnja diskografska kuća bila je upletena u organizaciju prvog elektronskog festivala Love parade. Urednik dance programa pitao je Gibonnija ima li u Jugoslaviji neke plesne glazbe i, kad mu je Džibo pustio Dinin album, čovjek se istinski zapanjio. On nije mogao vjerovati da je netko u Splitu snimio takvu ploču i da u Europi postoji takav izvođač. Bili su spremni Dini odmah ponuditi ugovor, ali Dino je bio takav kava je bio, nije mu se dalo ići u Berlin, doma mu je taman krenulo, ženio se...Berlin, Ibiza, Detroit, Chicago nisu bili njegova sudbina, nego Zagreb, Split i Brač.
Dino je ostao u Hrvatskoj i kraj priče je poznat, pomalo tipičan i na kraju tragičan. Ostale su samo pjesme koje su danas evergeeni: “Tebi pripadam”, “Ti si mi u mislima”, “Ja nisam tvoj”, “Ljubav se zove imenom tvojim”...
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....