INTERVJU

JOYCE ANELAY: Uvodimo obuku vojski protiv seksualnog nasilja

Posebna izaslanica premijera Camerona u Inicijativi za sprečavanje seksualnog nasilja u ratu govori o obuci kurdskih pešmergi i borbi protiv krijumčarenja ljudi
 Tonći Plazibat/Cropix








Konzervativka Joyce Anelay, odnosno barunica Anelay of St. John’s, zamjenica ministra vanjskih poslova Velike Britanije i posebna izaslanica britanskog premijera Camerona kada je riječ o Inicijativi za sprečavanje seksualnog nasilja u ratu. Prije desetak dana sastala se s Angelinom Jolie Pitt kako bi raspravile sljedeće korake u nastojanjima da se spriječe zločini i zaustavi praksa nekažnjavanja seksualnih zločina, naročito u kulturološki osjetljivim zemljama poput Iraka i Sirije, gdje se žrtve silovanja suočavaju i sa stigmatizacijom u vlastitoj obitelji. Ovih se dana, za vrijeme dubrovačkog Croatia Foruma, sastala i s hrvatskom ministricom vnjskih poslova Vesnom Pusić, jednom od 20 svjetskih lidera koji rade na ovoj inicijativi, pa je to bila i prilika za razgovor o ovoj temi i svjetskim kriznim žarištima općenito.

Seksualno nasilje u ratnim konfliktima nije ništa novo – vidjeli smo ga u Bosni i Hrecegovini, nešto manje u Hrvatskoj, ali postojalo je već u Drugom svjetskom ratu. Istina je da za dobre stvari nikad nije prekasno, pa ipak, ne čini li vam se ova inicijativa prilično zakašnjelom?

- Seksualno nasilje uvijek je bilo pogrešno i uvijek se događalo u raznim oblicima sukoba. Razlika je samo u tome što je, umjesto da bude samo dio konflikta, poslužilo kao oružje u ratu – oružje da zastraši, oružje koje zauvijek sprečava ljude da se oporave od psihičkih i fizičkih ozljeda koje su pretrpjeli. I to je ta promjena zbog koje smo u Velikoj Britaniji shvatili da je pravi trenutak pokrenuti inicijativu za sprečavanje seksualnog nasilja u sukobima, tako da ljudi koji su žrtve postanu oni koji su preživjeli, da žrtve koje pate pod stigmatizacijom, žrtve koje pate zbog osjećaja krivice postanu svjesne da krivica nije na njima, nego na počiniteljima, da ih društvo prepozna kao žrtve i nađe put za pomirenje i gradi budućnost bez korištenja seksualnog nasilja kao oružja.

Kako mislite pomoći žrtvama i u konačnici spriječiti da se seksualno nasilje u ratu uopće događa?

- Postoje dugoročne i kratkoročne mjere. Dugoročne smo postavili veoma brzo. Prošle godine smo pokrenuli protokol o tome kako se mogu koristiti pravni sustavi za prikupljanje informacija od žrtava kako bi se na koncu spriječila nekažnjivost. Dugoročni cilj je, dakle, da jasno kažemo da nema nekažnjivosti i da onima koji su provodili seksualno nasilje jasno kažemo da ne mogu pobjeći, da im kažemo “uhvatit ćemo vas i kazniti” i da ćemo državama pomoći da prikupe dokaze. Ali žrtvama treba pomoći odmah jer, kao što znate, mogu proći godine pa i desetljeća da bi žrtve konačno dočekale da počinitelj bude uhvaćen. Dakle, što možemo učiniti odmah? Radimo s državama u ovom dijelu Europe, ali i sa zemljama širom Afrike, Bliskog istoka, Sirije i Iraka na projektima koji će osigurati da žrtva prije svega dobije savjet i pomoć zbog psihičkih posljedica, a potom i zdravstvenu skrb zbog fizičkih posljedica kako bismo im omogućili nov i dostojanstven život. Pritom poglavito mislim na Siriju i Irak gdje su žrtve seksualnog nasilja u poziciji da ih vlastita obitelj odbaci i otjera. Dakle, postoje načini da se pomogne odmah i mi surađujemo sa zemljama širom svijeta kroz sustav Ujedinenih naroda, tako surađujemo i sa zemljema ove regije, s Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom... Jutros sam imala sreću razgovarati s hrvatskim ministrom čija su nadležnost žrtve seksualnog nasilja, a jučer sam se srela s predsjednicom Kosova i raspravila s njome što tamo poduzimaju, razmijenili smo iskustva i naučila sam puno toga što će nam pomoći da ostvarimo rezultate u praksi.

Koliko je žrtava seksualnog nasilja danas u svijetu?

- Voljela bih kad netko mogao dati taj odgovor. Međutim, upravo zbog stigme koju trpe žrtve seksualnog nasilja nitko vam tu brojku ne može pouzdano reći. Moj posao i moja suradnja s drugim državama sastoji se u tome da žrtvama damo mogućnost da progovore, a da ne budu stigmatizirane.

U regiji postoje organizacije žrtava koje su smogle snage i istupile u javnost, tako da imamo barem nekakav dojam o onom što se događalo i okvirnom broju žrtava. Koliko daleko se u svijetu stiglo s organiziranim istupanjem žrtava seksualnog nasilja?

- Postoje određene organizacije i žena i muškaraca koje u svijetu prikupljaju informacije o žrtvama širom svijeta. Ako govorimo o Darfuru, onda je riječ o tisućama žrtava, neke su od njih seksualno nasilje proživjele prije desetak godina, ali ako govorimo o selu Tabit u sjevernom Darfuru, onda su to žrtve otprije samo šest mjeseci. Govorimo, dakle, o tisućama u samo jednoj zemlji, u Sudanu. Da ne govorimo o žrtvama u Demokratskoj Republici Kongo. Međutim predsjednik Konga imenovao je posebnog savjetnika koji će mu pomoći uhvatiti počinitelje ovih zločina, a uspostavio je čak i mobilne sudove koji putuju u zabačene dijelove zemlje kako bi pravdi priveli zločince i kako žrtve ne bi morale kilometrima putovati u urbane centre da bi došle do pravde. Pravda dolazi k njima. Dakle, ne znamo koliko je žrtava, ali sve je više onih koji su istupili i rekli: “Ja sam žrtva seksualnog nasilja.” Ono što znamo jest da možemo pomoći žrtvama i da im možemo pomoći da dođu do pravde.

Ne razumijem koja to ideja stoji iza masovnog i organiziranog silovanja. Tu nije dovoljna samo organizacija nego i volja pojedinca da počini takav zločin?

- Vi govorite u ime svih ispravnih ljudi u svijetu koji su šokirani time da ljudi mogu počiniti ovakve zločine jer to zapravo žele. Jer imaju moć i stoga je koriste da bi počinili taj zločin. Ljudi su šokirani time što postoje vojni zapovjednici koji seksualno nasilje vide kao oružje koje koriste da bi zastrašili ljude počinjenjem seksualnog zločinja i njegovom prijetnjom. Ono što moramo učiniti jest da omogućimo žrtvama da kažu što su im učinili i s druge strane moramo surađivati s vladama koje trebaju osigurati da njihovi vojni zapovjednici budu trenirani da se takvim zločinima ne služe. Za primjer, Ujedinjeno Kraljevstvo je provelo obuku za sedamsto pripadnika kurdskih pešmerga u sjevernom Iraku o tome zbog čega se seksualno nasilje ne smije koristiti u ratu, a s druge strane obučeni su i da prepoznaju žrtve seksualnog nasilja, kako se prema njima treba ophoditi, kako s njima razgovarati i odnositi se s poštovanjem, a onda im pomoći i da nastave s normalnim dostojanstvenim životom. Dakle, obuka se ne sastoji samo od onog što podrazumijevamo časnim vojničkim ponašanjem nego i od toga kako pristupiti i kako se odnositi prema žrtvama nasilja.

Do sada je 150 predsjednika država potpisalo Protokol o dokumentiranju i istraživanju seksualnih zločina u konfliktima, ali od potpisa do realizacije je dug put. Koliko ste daleko stigli s konkretnim učincima izvan spomenute obuke pešmerga? Što su učinile druge zemlje?

- Važno je potpisati obećanje, a još važnije je ostvariti ga. Moj posao je da svi koji su potpisali obećanje po njemu i postupe. I postupaju. Spomenula sam primjer Konga koji ima posebnog savjetnika i mijenja svoj pravosudni sustav. Drugi dobar primjer je Irak, gdje je uspostavljena suradnja s vjerskim zajednicama koje su napravili sklonište gdje ljudi mogu dobiti pomoć. Druge zemlje razmatraju mogućnost promjene svojih pravnih sustava, a Hrvatska je donijela Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu koji je ogledni primjerak prvorazrednog dokumenta za zemlju koja u praksi želi postići pomirenje i žrtve transformirati u - preživjele. Stoga Hrvatskoj čestitam na dobro obavljenu poslu. S predsjednicom Kosova razgovarala sam o konkretnim promjenama u tom smislu, a kad sam prošlog mjeseca otputovala u Ženevu i sastala se s ministrima i predstavnicima vladinih i nevladinih humanitarnih udruga, razgovarali smo o razmjeni iskustva i najboljih primjera iz prakse. Primjerice, humanitarna udruga Geneva Call, koja se bavi zaštitom civila u ratnim sukobima, uspjela je uspostaviti dijalog sa somalijskom militantnom skupinom El Šabab o tome da potpišu obvezu i prestanu primjenjivati seksualno nasilje. Stoga, u pravu ste kad kažete da su rezultati važniji od obećanja, ali rezultati i jesu ono na čemu radimo.

Čini se da je upravo europska vanjska politika, nesposobna da zaustavi rat i stravične zločine, odgovorna za izbjegličku krizu u kojoj mnogi traže utočište s ove strane Mediterana. Vi ste se rekli da treba zaustaviti spasilačke akcije Mare Nostrum i Triton jer one zapravo imaju neželjen učinak i povećavaju broj onih koji se odlučuju na riskantan bijeg preko Mediterana.

- Dobro je da ste me to pitali jer ja to nisam rekla i žalim što to nisam mogla ispraviti ranije. Mi nikad nismo bili dio akcije Mare Nostrum jer smo iz nje izuzeti. Rekla sam da prvo treba pogledati tko su žrtve zapravo – oni su žrtve krijumčara ljudi i većina ljudi koji se na taj put odlučuju nisu oni koji napuštaju područja ratnih sukoba, nego napuštaju područja u kojima je život toliko težak da tamo više nisu u stanju živjeti, ostavljeni su bez nade i stoga posuđuju ogromne svote novca, ostavljaju za sobom članove obitelji i riskiraju živote da bi otišli na put preko Mediterana. Svi su šokirani prozorom ljudi koji se ukrcavaju na brodove koji nisu za takvu plovidbu, koji uvijek predstavljaju opasnost od utapanja za ljude koji su na njima ukrcani. To nije ljudski, to je užasavajuće. Rekla sam da akcija Mare Nostrum - koja nije naša politika, nego politika Italije – može dovesti do neželjenog efekta poticanja ljudi na takav put i da stoga moramo naći način da ljude spriječimo da se uopće upuštaju u tako riskantno putovanje, da im pružimo nadu u kvalitetan život u svojim zemljama ili, ako već moraju napuštati svoje zemlje iz političkih razloga zbog diskriminacije i nasilja, da onda postoje drugi načini da im se pomogne. Ali daleko je važnije da ti nesretni ljudi ne padnu u ruke krijumčara jer njima nije stalo do ljudskih života, oni samo uzmu novac a ljude ostave na cjedilu. Krijumčari su oni koje treba zaustaviti.

Imate neki konkretan prijedlog kako motivirati ljude da ne odlaze na tako riskantna putovanja?

- Europska unija raspravljala je o tome na posljednjoj sjednici Vijeća za vanjske poslove i utvrđena su tri koraka koja treba poduzeti. Prije svega, Ujedinjeno Kraljevstvo radi s drugim zemljama kako bi locirali krijumčare ljudi i pokušali ih spriječiti u njihovu djelovanju. Primjerice, surađujemo s Libijom i Egiptom i svim tranzitnim zemljama da bi utvrdili kako možemo pratiti izbjegličke rute. Želim svakako naglasiti da surađujemo i s Nigerijom, Malijem jer mnoge izbjeglice dolaze iz zapadne Afrike. Pokušavamo sve te rute zatvoriti ili barem učiniti sigurnima. Naime, u ovom trenutku ne znamo koliko ljudi umire u Sahari, pa vam to dovoljno govori o važnosti ovog dijela posla. Dakle, želimo utvrditi iz kojih zemalja ti ljudi dolaze i osigurati im uvjete kako se ne bi niti odlučili ukrcati na te čamce u kojima im prijeti utapanje. Druga važna stvar koju radimo odvija se unutar zemalja kroz prekomorske fondove za razvoj kako bi uspostavili bolji sustav vlasti i gospodarstva te ljudima pružili nadu da se isplati ostati u svojoj zemlji. Treća stvar je da surađujemo s Ujedinjenim narodima i Vijećem sigurnosti kako bismo osigurali da nam međunarodno pravo dopusti da zaustavimo te čamce prije njihova isplovljavanja. Nedopustivo je da brodovi koji nisu sposobni za plovidbu napuste luku s tolikim brojem ljudi, a da bismo to spriječili, moramo promijeniti međunarodne propise.

A vi stvarno vjerujete da Ujedinjeni narodi to mogu postići?

- Da, mislim da je to jedina međunarodna organizacija u svijetu koja može okupiti ne samo pet stalnih članica Vijeća sigurnosti nego i sve ostale zemlje, uključujući Hrvatsku, kako bi osigurali mogućnost da zaustavimo ovu zlu trgovinu ljudima. To se, dakako, neće dogoditi sutra već će trebati mnogo uvjeravanja prije nego što uspijemo progurati rezoluciju o tome i stoga Ujedinjeno Kraljevstvo već danas ulaže vlastiti novac za pomoć zemljama Roga Afrike da osiguraju bolje upravljanje i sigurnost građana kako bi mogli nastaviti život u vlastitoj zemlji.

Kako onda objašnjavate da Ujedinjeni narodi nisu bili u stanju donijeti rezoluciju o zločinima u Srebrenici?

- Bila sam bijesna što je Rusija to zaustavila. Predložena rezolucija nije upirala prstom ni u koga i nikog nije krivila. Njena svrha bila je pomirenje i počast za sve žrtve. Zašto je Rusija tako postupila, nisam u stanju razumjeti. Bila je to uvreda za sve ljude koji su umrli u Srebrenici i nadam se da će Rusija vrlo pažljivo razmisliti o tome što je učinila.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 07:05