I ono malo što se zna o ministru obrane Josipu Buljeviću krajnje je intrigantno. Splićanin, već dugo sa zagrebačkom adresom, odlikovan je medaljama Bljesak, Oluja i Iznimni pohvati, diplomirani je novinar, a karijeru u obavještajnom aparatu počeo je odmah nakon fakulteta.Nakon četrnaest godina rada “u službama” postao je prvi čovjek SOA-e.
Izuzetno skroman i povučen, ovaj vrhunski operativac nikada u javnosti nije isticao što je sve radio kao obavještajac. Pogotovo ne detalje kada je riskirao i vlastiti život u operacijama u Jordanu, Turskoj, Izraelu. Upozoravao je na opasnost radikalnog islamizma i družio se s misterioznim šefom Mossada Meirom Daganom. Odlično je surađivao s Tomislavom Karamarkom, a imao je dobre kontakte i s HDZ-om i sa SDP-om, koji ga je ipak razriješio službe u SOA-i i poslao u diplomaciju. Vezali su ga za slučaj prisluškivanja novinarke Helene Puljiz, tvrdili da je služba imala propuste kad su Ivo Sanader i Branimir Glavaš nestali iz zemlje. Uvjerio je strane službe da se Gotovina ne krije u Hrvatskoj, a sudjelovao je i u akciji lociranja Hrvoja Petrača. Pisalo se da je održavao i veze s mafijom. Bivši američki ministar obrane Leon Panetta dao mu je zahvalnicu, čime je i demantiran bilo kakav kontakt Buljevića s nepoželjnim grupama koje su na crnoj listi demokratskih država.
Razgovarali smo nakon što smo ministra slikali u vojarni Croatia, bivšoj Maršalki, u kojoj je i sam sudjelovao u operacijama da JNA ode iz Hrvatske. Strpljivo se fotografirao na vojnom vozilu. “To mi je drugi put u životu da me fotografiraju tako za novine.” Nije član HDZ-a, iako priznaje da im je ideološki blizak. O svom nasljedniku Draganu Lozančiću škrto se izjašnjava. Kaže, o njemu je nekoć imao dobro mišljenje, ali ga je u međuvremenu promijenio. Zašto, ne otkriva.
Čovjek pun tajni djeluje izuzetno pristupačno, komunicira vrlo otvoreno, pa priznaje da se još privikava na to da ga novinari kao ministra zaskaču s pitanjima na cesti. U ekskluzivnoj ispovijesti za Globus prvi čovjek Ministarstva obrane otkrio nam je da će jednog dana iznijeti i detalje iz svog burnog života. “Sasvim sigurno nikad neću pisati nešto što bi sličilo na memoare ili moj pogled na obavještajni svijet. Ali, kad procijenim da to neće štetiti hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti i pojedincima, iznijet ću informacije koje će pomoći u rasvjetljavanju nekih događaja. Ipak ne treba očekivati neki senzacionalizam, vjerujte.”
Diplomirali ste novinarstvo, ali veći ste dio života proveli u obavještajnoj zajednici, gdje je javnost isključena. Kako ste pomirili tu novinarsku strast sa strogo zatvorenim svijetom obavještajca?
- Novinarstvo i obavještajni rad vrlo su slični jer se obje djelatnosti bave prikupljanjem informacija i analizom društvene zbilje. Različiti su, naravno, korisnici jer kao novinar svoje podatke i analize servirate javnosti kao krajnjem konzumentu svog rada, a kod obavještajne djelatnosti to pripremate za politički vrh. Prema tome, radi se o sličnom načinu rada, čak i načinu razmišljanja i, iako to ne izgleda na prvi pogled, to su slične profesije. Da biste bili uspješni, morate imati širok krug kontakata, razumijevati društvenu zbilju i korespondirati s modernim svijetom.
Što je za obavještajca važnije, široko obrazovanje ili talent za tu specifičnu službu?
- Jako je bitno obrazovanje da bi se razumio kontekst, ali bitna je i psihologija, isto kao u novinarstvu. Morate pridobiti sugovornika i navesti ga da s vama razmjenjuje mišljenja i da znate procijeniti ono što vam govori. Da je splet mojih životnih okolnosti bio drukčiji, vjerojatno bih ostao cijeli život u novinarstvu. Međutim, u trenutku kad se stvarala hrvatska država, bilo je jako bitno da se svi angažiramo na poslovima stvaranja te države i ja sam prešao u obavještajnu sferu.
Koliko ste dugo bili u obavještajnoj zajednici?
- Dvadesetak godina.
I, kako je živjeti s tajnama?
- Naviknete se s vremenom živjeti s tajnama, ali naviknete se i da bolje razumijete svijet. Da razumijete neke procese koji drugim ljudima nisu dostupni, koje naprosto ne vide. Vi imate više informacija, pratite procese od početka, utječete na neke procese, pokušavate raditi sve da biste bolje razumjeli stvari i da to bude korisno za vašu državu.
Koji su vam trenuci od vremena stvaranja naše obavještajne zajednice do godina kada ste bili na čelu SOA-e bili najosjetljiviji i najznačajniji?
- Svakako su najznačajniji bili uoči “Oluje”, kad se radilo o tome da o vašim informacijama ovise životi ljudi. Radilo se o operaciji koja se dugo pripremala i svi dijelovi hrvatskog obavještajnog sustava bili su usmjereni da oslobodimo okupirana područja. Bilo je i osjetljivih trenutaka kad smo pomagali hrvatska diplomatska nastojanja. Javnost vjerojatno nikad neće doznati neke detalje kakav su utjecaj imale procjene obavještajne službe na mnoge događaje iz hrvatske povijesti.
Koliko su obavještajne službe pridonijele da je Hrvatska sigurna zemlja u nesigurnom okruženju?
- To je bez sumnje i zasluga rada naših službi. Znam gomilu događaja i situacija kad je konkretno rad obavještajnih službi utjecao na to da Hrvatska bude sigurna i mirna zemlja.
Neki su vas prije pet, šest godina kritizirali kad ste upozoravali na moguću opasnost od radikalnog islamizma?
- Upozoravali su me da sam preveliki naglasak bacio na islamizam i islamizaciju, a danas smo svjedoci da se dogodilo sve ono na što sam upozoravao i govorio, možda i u puno gorem smislu nego što sam predviđao.
O hrvatskoj obavještajnoj zajednici bilo je mnogo različitih mišljenja i ocjena njene efikasnosti, postojale su sumnje da su pojedinci povezani sa strankama i stranačkim politikama, da je bilo niz manipulacija, djelovanja paraobavještajnog podzemlja. Koliko su te dječje bolesti prevladane i je li služba danas profesionalna?
- Mislim da većina pojedinaca u obavještajnim službama danas radi svoj posao vrlo vrijedno i profesionalno. To je potencijal koji omogućuje da hrvatska obavještajna zajednica može vrlo kvalitetno i dobro raditi.
Kako ste osobno doživjeli rad obavještajne zajednice u vrijeme predsjednika Stjepana Mesića?
- To je bio proces sazrijevanja i hrvatske političke elite i obavještajne zajednice. U tom je periodu bilo svakakvih odnosa, ponekad je politička elita znala bolje koristiti informacije i usluge obavještajne zajednice, a ponekad lošije. Isto je tako i obavještajna zajednica znala bolje i lošije obavljati svoj posao. Sve je to normalno za jedno društvo, to imate u svim državama. Najbitnije je da obavještajna zajednica bude pod političkom i civilnom, te parlamentarnom kontrolom i da se drži demokratskih regula i pozitivne prakse i da bude efikasna.
Koliko ste sami osjetili pritisak politike koja je htjela staviti šapu i na obavještajnu zajednicu u tih 20-ak godina?
- Uvijek vam zadaće daje politika, odnosno politički vrh, ali je bitno da se čuvate od politikantstva. Vi servisirate hrvatsku politiku da donosi prave odluke, ali se ne smijete uključivati u unutarnje političke odnose. To je jedna fina nijansa gdje leži odgovornost obavještajca.
Kako je živjeti u tom svijetu gdje se sve odigrava iza kulisa?
Pa, naviknete se na to, istrenirate se i to vam postane svakodnevni način života. I obitelj se navikne. Ja sam počeo relativno mlad i moja obitelj me takvog upoznala.
Jeste li uopće mogli sa suprugom razgovarati o poslu kojim ste se bavili?
- O većini stvari ipak ne.
Zoran Milanović nedavno je rekao da ste bili loš obavještajac, da ste loše radili?
- Rekao je Milanović još štošta, no ja se neću spuštati na tu razinu komunikacije. Bivši premijer svakodnevno na takav način komunicira sa svima. No, srećom, on je sada tek SDP-ov problem. Što se mog rada u SOA-i tiče, mogu reći da sam na njega ponosan, kao i na činjenicu da u mome mandatu nije bilo ni curenja informacija niti bilo kojih drugih nepravilnosti.
Stalno se iza vas vuče “afera” s prisluškivanjem novinarke Helene Puljiz. Što je zapravo bilo posrijedi?
- Nevjerojatno je koliko mi se u medijima podmeće taj slučaj iako s njim nisam imao nikakvu dodirnu točku, a kamoli odgovornost. Vrlo je jednostavno. “Slučaj Puljiz” dogodio u listopadu 2004., a tada sam bio načelnik Odjela za protuobavještajne poslove i bavio sam se stranim službama. Za šefa operative postavljen sam u prosincu iste godine, dakle dva mjeseca nakon što je izbila ta afera.
Često se u javnosti govori o “zloupotrebi obavještajnih službi”. Koliko je to zaista moguće i je li se događalo?
- U mom se mandatu to nije događalo. Kad sam završio mandat, SOA je bila među najdjelotvornijim europskim službama. Nakon odlaska dobio sam pismo ministra obrane jedne prijateljske i moćne zemlje u kojem je kazao da je sa SOA-om počeo surađivati kao s regionalnom službom, a da smo završili kao služba globalnih kapaciteta.
Kako vam je bilo na Pantovčaku kao savjetniku Kolinde Grabar-Kitarović?
- To je bilo vrlo zanimljivo iskustvo, a na Pantovčak sam došao iz diplomacije, kao hrvatski konzul u Los Angelesu. Već sam tada napravio tranziciju prema javnoj sferi i na Pantovčaku sam sudjelovao u stvaranju tima predsjednice, u kreiranju obrambene strategije, nacionalne sigurnosti, pa dijelom i u vanjskopolitičkoj strategiji. Imao sam priliku sudjelovati i u razgovorima s najznačajnijim ljudima svijeta. Nakon obavještajne sfere i diplomacije na jednom ipak nižem nivou to je za mene bilo korisno iskustvo u još širem razumijevanju funkcioniranja najviše politike.
Jedna od ključnih smjernica za Ministarstvo obrane jest domovinska sigurnost. O čemu je zapravo riječ?
- Vrijeme u kojem se nalazimo, a pritom ponajprije mislim na nove sigurnosne izazove i prijetnje, zahtijeva razvoj sveobuhvatnog sigurnosnog koncepta, opsegom šireg od tradicionalnog poimanja nacionalne sigurnosti koji se ograničava na sigurnosno-obavještajni sustav. Cilj je da sigurnosne probleme nikad više ne trebamo rješavati na području Republike Hrvatske, već, zahvaljujući sustavu savezništva u koji smo uključeni, tamo gdje se problem događa, a to je što je moguće dalje od naše granice. Sustav mora biti učinkovitiji i brži, a za to je potrebno homogenizirati i koordinirati sve segmente koji se bave sigurnosti države i ukupnog društva. U takvom konceptu Ministarstvo obrane sasvim će sigurno imati stožerno mjesto.
Kad bi mogao profunkcionirati taj novi model sigurnosti?
- Odmah. Mislim da je svima jasno kako nemamo vremena za nove početke. Izvorišta prijetnji sasvim sigurno neće sjediti skrštenih ruku i čekati da mi razvijemo i ispitamo uspješnost svojih rješenja. Pogledajte, suočavamo se s religijskim ekstremizmom, laganom islamizacijom šireg susjedstva. Oko tisuću ljudi iz našeg susjedstva bori se u redovima Islamske države. Zato je važno da svi segmenti sustava sigurnosti budu uvezani i da koordinirano, učinkovito funkcioniraju. Naš je prioritet na globalnom planu, a s obzirom na to da smo mala država, jest da se što dublje integriramo u euroatlantske sustave kojima pripadamo. Na regionalnom planu pak prioritet nam je naći odgovore na prijetnje s kojima se suočavamo, te da kroz sustav regionalnih savezništava promoviramo ideju euroatlantizma u svom okruženju.
Čeka vas i usvajanje Strategije nacionalne sigurnosti, gdje će se jasno definirati ciljevi. Možete li nam izdvojiti najvažnije?
- Tek treba donijeti Strategiju nacionalne sigurnosti. Ona nije u nadležnosti resora obrane, ali je važno da ta Strategija bude usmjerena prema snažnoj integraciji svih elemenata nacionalne sigurnosti da se uključe svi potencijali za očuvanje suverenosti i teritorijalne cjelovitosti. Ujedno, to je i preduvjet i za dugoročnu ekonomsku održivost, odnosno za prosperitet Hrvatske. To bi trebali biti najvažniji ciljevi strategije.
Kako će se uskladiti podizanje razine obrambene sposobnosti Oružanih snaga i naše materijalne mogućnosti?
- Postoje prioriteti opremanja i razvoja Oružanih snaga koji su predviđeni Dugoročnim planom razvoja OS RH. Naravno, s druge strane, postoje okviri zadani obrambenim proračunom. Umijeće dobrog vođenja je sposobnost dobrog raspolaganja. Rekao bih, s onim što imaš na raspolaganju moraš postići najveći mogući učinak. Sigurno je to da prioritetni projekti opremanja i modernizacije idu dalje. Nažalost, o financijskim sredstvima uvelike ovisi brzina njihove realizacije. Ipak, očekujem da ćemo uskladiti potrebe s materijalnim mogućnostima odnosno unaprijediti ili, u pojedinim segmentima, u najmanju ruku zadržati nužne sposobnosti Oružanih snaga.
Koliko ćete osobno inzistirati da se vrati ponos i dostojanstvo naših vojnika, branitelja i heroja Domovinskog rata?
- Apsolutno ću, kao i do sada, inzistirati na tome. Domovinski rat je naša vertikala, naš temelj. Nesebične žrtve ali i junačka djela naših branitelja u povijesnim danima osloboditeljskog Domovinskog rata zavređuju duboku zahvalnost i poštovanje. Njihovo dostojanstvo i ponos nitko ne smije gaziti. Kao ministar učinit ću sve da se više respektira i časnike Hrvatske vojske. To je u zemljama visoke demokracije uobičajena praksa. Kod nas se pak vrlo često mogu uočiti elementi medijskog rata s ciljem diskreditacije vojske i časnika.
Hrvatska je članica NATO-a: koliko sama ta činjenica znači za naše Oružane snage, ali i građane?
- Republika Hrvatska kao članica NATO-a dobitna je kombinacija za sve. U prvom redu za zemlju jer biti članica ovog saveza znači imati dodatna sigurnosna jamstva. Ali ne samo to. Naime, dostizanjem standarda NATO-a podizali smo i dalje podižemo vlastite obrambene sposobnosti. Savez je aktivnim hrvatskim pristupom pak dobio vjerodostojnog partnera koji, u granicama svojih mogućnosti, značajno pridonosi globalnoj stabilnosti i sigurnosti. I konačno, građani, društvo u cjelini, posredno ili neposredno, pored sigurnosnih jamstava, hrvatskim članstvom u NATO-u dobivaju i dodatno snaženje i poticaj gospodarske perspektive. Prednost je raditi i ulagati u zemlju koja je članica dvije prestižne asocijacije NATO-a i EU. Ukratko, svi dobivamo.
Već godinama imamo izuzetno dobru suradnju sa SAD-om. U kojem će se smjeru nastaviti, možemo li očekivati da će američke vojne snage i dalje podržavati modernizaciju HV?
- Sjedinjene Američke Države su glavni saveznik RH na području obrane i sigurnosti te strateški partner Oružanih snaga RH. Naša suradnja je izvanredna. Dosad su Hrvatsku vojsku opremili s gotovo 400 raznih tipova vozila i druge opreme. Zajedno sudjelujemo u brojnim aktivnostima i odlukama, a više od tisuću hrvatskih časnika završilo je obuku u SAD-u. Kroz suradnju, razne vojne i ekonomske programe SAD je dosad uložio više od 500 milijuna dolara i tako značajno pomogle u opremanju i modernizaciji OS RH. Vjerujem kako će se ta odlična suradnja nastaviti i u budućnosti.
U susjedstvu su bile različite reakcije na najavu mogućnosti kupnje višecjevnih lansirnih raketa M270. Hoće li doći do realizacije tog plana?
- Ministarstvo obrane je početkom rujna 2015. poslalo upit za donacijom 12 samo voznih višecjevnih lansera raketa M270 MLRS iz vojnih viškova SAD-a, a kroz program pomoći savezničkim državama EDA (Excess Defense Article). Kad dobijemo sveobuhvatnu ponudu, napravit ćemo detaljne analize i studije koje će biti temelj za donošenje konačne, između ostalog i političke odluke o eventualnoj nabavi tog sustava.
Kad je riječ o našim oružanim snagama, treba li itko u susjedstvu, a tu prije svega mislim na Srbiju, biti zabrinut?
- Potpuno je promašeno postavljati stvari na takav način. Ulaganje u obranu je ulaganje u vlastitu sigurnost i svaka država, pa tako i Hrvatska, ima pravo razvijati vlastite sustave obrane. Poštujemo sve naše susjede, ali kao članica Sjeveroatlantskog saveza i Europske unije nemamo namjeru tražiti suglasnost i blagoslov za svoje planove. Ne miješamo se susjedima u obrambenu politiku i samim tim očekujemo da oni čine isto. Izjave pojedinih srbijanskih političara, a na koje vjerojatno ciljate u pitanju, tek su dio njihova, dobro nam poznatog, političkog folklora.
Koji su planovi za modernizaciju Ratnog zrakoplovstva?
- Do kraja godine ojačat ćemo zrakoplovstvo, odnosno helikoptersku flotu sa 16 izvidničko-borbenih helikoptera KIOWA. Njihova je vrijedost oko 250 milijuna američkih dolara, a nas će stajati nešto više od 23 milijuna dolara jer će nam ih američki partneri dati vrlo povoljno. U tu cijenu su uračunati i troškovi obuke naših pilota. Inače to su mahom novi helikopteri, stari od nekoliko mjeseci do tri godine. S njima ćemo dobiti stratešku mogućnost da djelujemo u širokom radijusu i da izvršimo bilo kakvu izviđačko-borbenu zadaću.
Inače, pitanje jačanja Ratnog zakoplovstva nije samo pitanje obrane nego i pitanje javnog konsenzusa. Do kraja ove godine mora se donijeti odluka o načinu čuvanja našeg zračnog prostora. Riječ je o velikoj i važnoj financijskoj odluci i temi koja zahtijeva puno širu raspravu i na stručnoj i na političkoj razini, a koja će završiti općim konsenzusom.
Hoće li se Oružane snage još više angažirati u kontroli migrantskih tokova u mjesecima koji slijede?
- Tu smo, pratimo situaciju, dakako u koordinaciji smo s policijom koja operativno sve vodi. Vojska je već prisutna kao logistička potpora. Ali ako bude potreban naš veći angažman, spremi smo.
Član ste Vlade u kojoj HDZ i Most nastoje provesti brojne reforme. Kako ocjenjujete početak rada Vlade?
- Vjerujem u ovu vladu, siguran sam da će pokazati rezultate.
HDZ uskoro čekaju i stranački izbori. Kako vidite stranku danas, je li HDZ otišao previše desno ili je i dalje desni centar?
- HDZ vidim kao narodnjačku stranku sa snažnim nacionalnim i državotvornim impulsom. Sviđa mi se to što u današnjem HDZ-u prepoznajem dodir starčevićanstva. Ne mislim da je HDZ otišao previše udesno, nego da dobro korespondira s modernim vremenima. Isto tako, čvrsto nacionalno opredjeljenje odnosno domoljublje koje se osjeti u sadašnjem HDZ-u nikako ne bih povezivao s nacionalnom isključivošću. Naprotiv, Hrvati kao mali narod jako su uključivi, tolerantni prema različitim kulturama i religijama, europski i globalno orijentirani, ali istodobno s izraženom domoljubnom crtom. Činjenica je da HDZ ima bogatu povijest, pod vodstvom HDZ-a ušli smo u NATO, EU, veze sa svijetom bile su čvršće i kvalitetnije uvijek kad je na čelu Hrvatske bila HDZ-ova vlada. I sada sam vrlo optimističan što se tiče nove europske perspektive.
Hoćete li se aktivnije uključiti u stranački život?
- Ideološki sam blizak HDZ-u. No, za sada mi je prioritet rad u Ministarstvu obrane i kreiranje sigurnosnog poretka. Kao ministar iz HDZ-ove kvote svakako ću promovirati i provoditi stranački i koalicijski program.
Hrvatska je u situaciji kad treba provesti brojne reforme, ne samo u gospodarstvu. Koji su, po vama, prioriteti da se napokon okrenemo budućnosti, a ne stalno vraćamo prošlosti?
- Ne mislim da jedno isključuje drugo. Naprotiv. Kvalitetne reforme su prioritet da bismo poboljšali gospodarsku i socijalnu sliku i da bismo izašli iz teške situacije. No, isto tako nužno je napokon istinu dovesti tamo gdje joj je mjesto. Ne može demokratska Hrvatska biti talac nekih, još u komunizmu, nametnutih neistina. Upravo zbog toga nužno je raščišćavanje i na ovom, kako ga neki zovu, ideološkom polju. No, isključivo zbog toga da se konačno možemo okrenuti budućnosti.
Hrvatska je danas i jako podijeljena, svjedoci smo i gotovo nezabilježenog rječnika koji dolazi iz najveće oporbene stranke, prije svega Milanovića. Koliko takva retorika šteti ne samo političkom nego i ukupnom stanju u zemlji?
- Šteti, naravno. Na žalost, Hrvatska nikad nije bila ovako podijeljena, a tu je retoriku dobrim dijelom inaugurirao Milanović svojom, svima dobro poznatom tvrdnjom: mi ili oni. Doduše, Milanoviću i takvoj retorici građani su na izborima poručili što misle. Ali svi mi koji smo u prilici sukreirati politiku moramo učiniti sve na zbližavanju i na jačanju zajedništva koje nam je nasušna potreba. Uostalom, bez zajedništva teško da možemo očekivati značajniji gospodarski rast.
Što mislite o uvođenju obveznog vojnog roka?
- Načelno smatram da svima koji to žele treba omogućiti služenje vojnog roka. No, u ovom trenutku, kad smo ograničenih financijskih mogućnosti, kao prioritet bih odabrao modernizaciju vojske. Dakako, o vojnom roku odlučuje Hrvatski sabor.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
