ZA NOVI GLOBUS

IVICA RELKOVIĆ U 2019. počinje vrući izborni stampedo

U razmaku od pola godine imat ćemo euro i predsjedničke izbore, a nakon jednogodišnje pauze opet s polugodišnjim razmakom parlamentarne i lokalne
 Goran Mehkek/Dragan Matić / Hanza Media

Spoj odlučno-neodlučnog (Bernardić, Petrov) i odlučno-dekonstruktivnog (Maras, Grmoja) učinio je od SDP-a i Mosta neobične blizance u ponašanju bez ikakve sadržajne sličnosti (nešto kao filmski Arnold Schwarzenegger i Danny DeVito)

Ušli smo u godinu u kojoj nam se otvara dosad najvrući redovni izborni stampedo. U samo dvije godine (od sredine 2019. do sredine 2021.) imat ćemo na traci sve izbore koji nam dolaze u ritmu košarkaških četvrtina. U razmaku od pola godine imat ćemo europarlamentarne i predsjedničke izbore (sredinom i krajem 2019.), a onda nakon jednogodišnjeg “poluvremena” opet s polugodišnjim razmakom parlamentarne i lokalne (krajem 2020. i sredinom 2021.).

Kad bismo danas zaspali i probudili se u ljeto 2021. godine, bismo li doživjeli šok buđenja u politički neprepoznatljivoj državi ili bi nam se s naslovnica smiješila ili mrštila ista politička lica i iste stranačke kratice?

Te dvije izborne godine, i to u ritmu od miniciklusa manje važnih (europarlamentarnih i predsjedničkih) do miniciklusa važnijih (parlamentarnih i lokalnih) izbora šansa su za ovu “generaciju” birača da definiraju iduća desetljeća hrvatske budućnosti. Ili da do kraja dignu ruke od nade u mogućnost ikakvih promjena. Umjesto krika žutih prsluka, hrvatski građani će šutjeti ili vikati preko glasačkih listića.

I ništa u te iduće dvije izborne godine (svibanj 2019. - svibanj 2021.) neće ovisiti o HDZ-u. HDZ je nemoćan da išta mijenja u 70 posto biračkog tijela. HDZ je toliko nemoćan da mu ni vlastite afere više ne mogu ništa. On je nemoćan čak i da samoga sebe oslabi!

Sva je moć ili nemoć u tih 70 posto birača koji više nemaju “oporbenog lidera”. Ironično, ali valja zahvaliti SDP-u što je izvršio političko samoubojstvo umjesto da je glumio nepostojeću snagu i pružao nepostojeću nadu. SDP je zapravo prijelomna stranka u ovom dvogodišnjem međuizbornom razdoblju (od svibnja 2017. do svibnja 2019.).

Prije dvije godine izrekao sam rečenicu da je Most (tada) izvršio samoubojstvo vlastitog koalicijskog potencijala, jer u idućim razdobljima neće moći koalirati s HDZ-om (po treći put), ali ni sa SDP-om (jer zapravo to i ne želi), pa se to na kraju i obistinilo. Most je (u te dvije godine od mojeg zaključka) otputovao politički desnije od HDZ-a, pa nema tog SDP-a, Amsterdamske koalicije, Pametnog, Dalije Orešković i ne znam koga novog s kim Most može koalirati nakon sljedećih izbora. A ne žele ga čak ni Hrast ni Hasanbegović u svojoj blizini! Povijesni sukob na desnici intelektualno se sveo samo na tri slova (“Mrš!”). Daljnje sadržajne rasprave nije ni moglo biti, pa je Grmoja Zekanovića mogao samo zvati “van” iz sabornice.

Između SDP-a i Mosta nije moguća koalicija, ali nije moguć čak ni “mrš” odnos. Njihove političke orbite uopće ne utječu jedna na drugu. Oni su svjetovi za sebe. Svaki se hrani drugom hranom i svaki kad umire ne ostavlja u svojoj smrti drugome oporučno ništa u naslijeđe. Oni se mogu čak ponašati i kao blizanci, ali nitko tu sličnost uopće neće doživjeti kao sličnost.

Politički profili Petrova i Bernardića isti su. Njihove retoričke (ne)sposobnosti, najave bombastičnih izjava za koje novinari ne mogu dokučiti što bi trebale značiti, odlučnost u provođenju smjera koji ni sami ne znaju definirati koji je... Oni su toliko slični da nisu sposobni ni za politički sukob ni za politički savez!

Ali ne završavaju tu politička blizanstva SDP-a i Mosta. Druga dva blizanca su Maras i Grmoja. Nemoguće je u povijesti Hrvatskog sabora pronaći dva sličnija zastupnika koja se nikad neće udružiti u nečemu zajedničkom afirmativnom, nego samo u nečemu zajedničkom negativnom prema zajedničkom neprijatelju. Njih dvojica ni u Saboru ni u javnosti zapravo nikad ne raspravljaju s drugima, nikad se ne obaziru na argumente političkih protivnika, nego uvijek i samo politički ratuju. Oni su nesposobni za afirmaciju. Obojica djeluju pod motom “Zašto bih ja svojem političkom protivniku i u čemu pomogao?”, pretvarajući taj naoko logičan poučak u vječno traženje razloga za rušenje svega što dolazi od drugoga, čak i kad bi se sadržajno potpuno slagao s tim drugim(a).

Spoj odlučno-neodlučnog (Bernardić, Petrov) i odlučno-dekonstruktivnog (Maras, Grmoja) učinio je u proteklom dvogodišnjem razdoblju od SDP-a i Mosta neobične blizance u ponašanju bez ikakve sadržajne (“fizičke”) političke sličnosti (nešto kao filmski Ar­nold Schwarzenegger i Danny DeVito).

Razlika je samo u tome što SDP dvije godine lagano, ali sigurno pada, a Most konstantno, ali nesigurno stagnira. Ali to je objašnjivo. Mostov se dvojac drži jedan drugoga (uz nesebičnu pomoć većine ostalih mostovaca) i grčevito radi na vlastitom o(p)stanku, dok se SDP-ov dvojac (uz razigranu “pomoć” većine ostalih viđenijih SDP-ovaca) ne drži ni vlastite stranke “ko pijan plota”.

U svjetlu takvih dvogodišnjih prošlih odnosa niti je Most i u jednom trenutku biračima postao zanimljiv i uvjerljiv za dodatno povjerenje (iznad onoga što stagnirajuće čuva na svom kontu dok se ta vjernost ne testira na prvoj ozbiljnoj kampanji), niti je SDP našao načina da zaustavi proces vlastitog (od)umiranja.

I opet, ni kriv ni dužan, korist ubire Živi zid. U svojim ciklusima od 1% gore, pa 1% dolje, poklopilo mu se da njegovo pulsirajuće kretanje prema gore i SDP-ovo konstantno kretanje prema dolje u završnici 2018. godine doživi i mjesec zamjene mjesta. U takvim okolnostima relativna je istina da je Živi zid izbio na drugo mjesto, dok je apsolutna istina u tome da je SDP uspješno pao na treće.

U prošle dvije neizborne godine nije se iskristaliziralo ništa bitno novo. Amsterdamska koalicija je izvršila prirodni redizajn. Novu političku opciju Pametno zamijenila je stara opcija HSS. I sada znamo da je Amsterdamska koalicija koalicija izvjesne političke prošlosti. A Pametno se vratilo u neizvjesnu budućnost.

Ali o hrvatskoj političkoj budućnosti ništa ne znaju ni Babe Vange ni Vere Čudine, iako se neki čude što uza sav pesimizam nad postojećim stanjem nema nikakve automatske koristi na strani njihove budućnosti. Iako su zaboravili na onu narodsku – sto baba kilavo dijete.

Vlaho Orepić najavljivao je novu stranku i novu politiku, ali mi o tome više ništa ne znamo. Mirando Mrsić osnovao je stranku, ali mi ni o tome više ništa ne znamo. Očito politika “ja” ću nešto napraviti ne funkcionira kod birača.

Jedino što još znamo jest da Dalija Orešković ne zna na koje izbore zapravo treba ići. Jedni joj savjetuju da povede listu za europarlamentarne i onda bogati briselski ured prepusti nekom drugom na kredit vlastitog imena. Onda će je gurati da ide i na predsjedničke, jer im “mora” osigurati “vidljivost” po cijenu vlastite nedosljednosti. Izaći će na predsjedničke izbore i raditi na tome da pobijedi Kolindu Grabar-Kitarović, pa tako završi na jedinoj funkciji koju ne može prepustiti nikome drugome i koju, prema vlastitim riječima, ne želi. A iz koje ionako ne može učiniti ništa za Hrvatsku, što već ne čini Kolinda Grabar-Kitarović.

Ili će Dalija Orešković kao predsjednička kandidatkinja raditi sve što treba da u kampanji izgubi u fotofinišu od Kolinde Grabar-Kitarović kako bi mogla napokon u treću i jedinu svoju pravu kampanju – parlamentarnu? Pa će tako i prije nego izvrši ono vjerodostojno što je najavljivala dvaput biračima nuditi svoje ime kao političko predjelo? To jedino može ako osnuje stranku (na kraju krajeva, ipak). I tako pokaže da mora stati na čelo svih lista i svih izbora. Jer ne postoji nitko ravnopravan njoj samoj da on vodi europarlamentarnu listu i na svojem imenu uđe u Europski parlament. I nitko iz njezine buduće stranke tko na svojem imenu može doći na megdan Kolindi Grabar-Kitarović.

Zamijenite sad ime Dalije Orešković imenom Mislava Kolakušića da ne ponavljam prethodna dva odlomka.

Svi koji znaju kako već godinama (od)umiru stranke (osim HDZ-a) i kako se nove uopće ne uspijevaju probiti do političkog sunca kroz postojeću političku prašumu, nagovaraju jedine koji još imaju potencijal za novu priču da odbace svoje posebnosti, da bace sve svoje “talente u trnje” i da uđu u njihove neinventivne kolotečine.

Hrvatska će se politički promijeniti u iduće dvije izborne godine, ali to nimalo ne ovisi o HDZ-u. Zapravo ni o SDP-u. Ni o Mostu. Ni o Živom zidu. Ni o Amsterdamskoj koaliciji. Njihove su putanje uglavnom poznate. Promjena ovisi o potencijalu onog nepoznatog u sadašnjoj političkoj jednadžbi. Ako ga uopće ima. Nepoznatog s potencijalom. Jer onog nepoznatog bez potencijala uvijek ima. I napretek.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:44