ISPOVIJEST MIGRANTA KOJI JE NOVI DOM NAŠAO U HRVATSKOJ:Zovem se Raed. Pobjegao sam iz Sirije. I spas sam našao u Zagrebu

Svakog petka Raed Raja dolazi na molitvu u zagrebačku džamiju. Susrećemo ga na izlazu. Jedan je od zasad rijetkih Sirijaca koji je spas od rata našao u Hrvatskoj. Došao je, kaže mi, u travnju ove godine nakon što je bio teško ranjen. U glavi još nosi geler veličine nokta, na vratu ožiljke. Do prije pet mjeseci Raed Raja sa suprugom i troje djece živio je u gradiću Nabek 80 kilometara sjeverno od Damaska gdje je imao dućan u kojem je prodavao mobitele.

“U Hrvatsku sam došao jer već imam hrvatsko državljanstvo koje sam stekao 90-ih godina. U Zagrebu sam od 1989. godine studirao i živio sve do 2003. i bavio se prodajom tekstila. Onda sam otišao u Siriju i tamo se oženio. Dobro smo zarađivali i lijepo živjeli u Siriji dok nije počeo rat. Tamo se danas ne zna tko pije, a tko plaća, odnosno tko po kome puca. Osim što padaju bombe, nedostaje i hrane. Država ljudima osigurava kruh, ali ne može se živjeti samo od kruha. A posebno se bojim ISIL-a”, govori Raja čiji je grad pod kontrolom vojske sirijskog predsjednika Bašara al Asada i nije svakodnevno pod topničkom paljbom, ali nikad se, dodaje, ne zna kad će doletjeti bomba i ubiti ljude.

“U Siriji su i dalje moja supruga Manal i sin Mohamad koji ima osam godina. Ide u treći razred. Škole rade, ali u otežanim uvjetima. Do rata je supruga radila kao odvjetnica u jednom odvjetničkom uredu, bavila se općim pravom, ali sada je opasno ići na posao. Bolje je ostati kod kuće nego riskirati život. Sad mi je najveća želja u Hrvatskoj naći posao što je preduvjet da moja supruga i sin dobiju sve potrebne dokumente za boravak u Hrvatskoj. Jedva čekam da mi se pridruže. Jako mi nedostaju. Skoro svaki dan se čujem preko Vibera i WhatsAppa. Kaže mi da se fizički loše osjeća što je sigurno posljedica loše ishrane”, kaže Raed koji se na dolazak u Hrvatsku odlučio ponajprije zbog zdravstvenih problema koje u Siriji nije mogao riješiti jer su usluge u bolnicama jako loše. Mnogi liječnici su otišli iz zemlje, pa i najteže bolesnike često liječe početnici ili medicinari sa srednjom stručnom spremom. Nakon što je zadnjih mjeseci obavio sve pretrage, Raed čeka da ga s Rebra pozovu na operaciju urinarnog trakta. Zdravstvene poteškoće izravna su posljedica ranjavanja.

“Moj grad se nalazi uz glavnu cestu koja iz Damaska vodi prema Homsu i u njemu su se vodile žestoke borbe Asadove vojske i pobunjenika koji su ga oko godinu dana držali, do prosinca 2013. Ranjen sam 2012. godine. Bio sam u svom dućanu u središtu grada kad me je nazvala supruga da mi kaže da je Sirijska oslobodilačka vojska na autocesti preko puta naše kuće i da gađa Asadovu vojsku. Odmah sam krenuo prema kući i sa ženom i djecom sjeo u taksi koji nas je odvezao do kuće ženinih roditelja koja za razliku od naše ima sklonište. Bili smo u podrumu dok su oko kuće padale granate. Čuo sam da je vani netko poginuo i izašao sam da pomognem ljudima i u tom trenutku sam osjetio da me je nešto pogodilo u glavu. Ne sjećam se što je dalje bilo, ali su mi susjedi poslije pričali da me je druga bomba ranila po vratu dok sam se rukom držao za glavu. Izgubio sam mnogo krvi i nekoliko sati nakon ranjavanja sam pao u komu, a bolnici su bili uvjereni da mi nema spasa pa se nisu oko mene ni puno trudili”, priča Raja koji se je nakon 20-ak dana probudio iz kome. Malo po malo vraćalo mu se sjećanje kao i funkcije ruku i nogu. Osjećao se, kaže, kao da se ponovno rodio. No, više nije mogao raditi i tek je nakon godinu i pol odučio opet otvoriti dućan. Ubrzo ga je opet zatvorio jer nije bilo dovoljno kupaca, a i zdravlje mu je bilo loše. Liječnici u Zagrebu smatraju da ne treba vaditi komad metala iz glave jer mu zasad ne uzrokuje velike probleme, a operacija bi mogla biti opasna.

Trenutačno živi u okolici Zagreba u malom stanu koji mu je prepustila majka njegove bivše supruge Hrvatice s kojom je ostao u dobrim odnosima. Kako mu se tope novčane zalihe koje je ponio sa sobom iz Sirije, pazi na svaku lipu. Svakodnevno se javlja na natječaje za posao, prijavljen je na Zavodu za zapošljavanje i raspituje se na sve strane. Ima 50 godina, po zanimanju je trgovac, tečno govori arapski i hrvatski jezik i mogao bi raditi kao prevoditelj, ali bi, kaže, radio bilo što. No, već pet mjeseci ne uspijeva pronaći ništa. Znao je, kad je dolazio, da je nezaposlenost u Hrvatskoj vrlo velika.

Znaju to dobro i njegovi sunarodnjaci Sirijci koji posljednjih tjedana masovno bježe prema Europi. Hrvatsku zaobilaze i nadaju se novom početku u bogatijim europskim državama. U Hrvatskoj je u protekle četiri godine, od početak rata u Siriji, utočište našlo najviše stotinu Sirijaca, i to većinom onih koji ovdje imaju rođake i prijatelje. Oni su ih primili pod svoj krov. Neki poput Raeda imaju i hrvatsko državljanstvo.

Naime, 70-ih i 80-ih godina mnogo je Sirijaca dolazilo studirati u Jugoslaviju, ponajviše u Beograd i Zagreb. Većina se nakon završetka studija vratila kućama, no neki su i ostali u Hrvatskoj, zasnovali ovdje obitelji i dobili državljanstvo. Tako danas u Hrvatskoj živi oko 130 Sirijaca od kojih neki imaju uspješne karijere. Mnogi se međusobno druže. Većina ih tvrdi da ih politika ne zanima, ali uglavnom imaju stav o političkoj situaciji i ratu u svojoj domovini i po tom pitanju su podijeljeni na one koji podržavaju režim Bašara al Asada i zagovaraju njegov ostanak na vlasti i one koji su se od samog početka rata otvoreno svrstali na stranu sirijske oporbe, odnosno njenog umjerenog ogranka koji se protiv režima bori kao Sirijska oslobodilačka vojska. I jedni i drugi osuđuju teror koji Sirijom siju zloglasni ISIL i druge ekstremističke postrojbe. Sa strepnjom prate što se događa i stalno se čuju sa svojim najbližima koji su još u Siriji, a takvih je sve manje jer je četiri milijuna Sirijaca već napustilo svoju zemlju. Još oko 7 milijuna ljudi raseljeno je unutar Sirije što znači da je gotovo polovica stanovništva te zemlje čija je populacija prije rata brojala 23 milijuna ljudi, bilo prisiljeno napustiti svoje domove.

“Mnogo zla smo zadnjih godina proživjeli u Siriji. Sirijci su oduvijek na glasu kao jako izdržljiv narod. Izgleda da je to istina. Međutim, sve više djece u Siriji obolijeva od dijabetesa, što je izravna posljedica stresa. Mnogi ljudi napuštaju Siriju zbog svoje djece. No, mladi muškarci bježe iz zemlje da ne završe u vojsci. Mnogi vojnici su ili pobjegli ili poginuli. Strah od odlaska u vojsku je i jedan o razloga moga dolaska u Hrvatsku. Nije problem braniti svoju zemlju, ali ne mogu zamisliti da pucam po svojim susjedima ili rođacima. Gotovo svaka obitelj u Siriji nekoga je izgubila. Mnogo je poginulih. U mom gradu mnogo je ljudi završilo u zatvoru. Režim zatvara sve za koje sumnja da imaju veze s pobunjenicima. Za mnoge koji su tako zatvoreni ne zna se gdje su i jesu li uopće živi. Tako da uza sve ratne strahote ljudi strahuju i od tajnih službi”, priča mi Raed Raja.

Prema njegovim riječima najgore od svega je što su ljudi izgubili nadu da će rat uskoro završiti.

“Vjerovali smo da to neće dugo trajati. A prošle su već četiri godine. Više se ničemu ne nadam. Samo želim da moja žena i dijete izađu iz Sirije i da opet normalno živimo, da se moj sin bezbrižno s drugom djecom igra u parku. Čim nađem posao i budem financijski sposoban uzdržavati obitelj, volio bih da unajmimo stan u Zagrebu i da nam se što prije pridruže stariji sin i kći, da napokon svi budemo na okupu. Volim Hrvatsku u kojoj sam proveo svoju predivnu mladost, a želim živjeti tamo gdje će mojoj obitelji biti bolje, a to je trenutačno sigurno Hrvatska”, ističe Raja i otkriva kako iz prvog braka, s Hrvaticom, ima 13-godišnjeg sina i 18-godišnju kćer koji su donedavno živjeli s njim u Siriji.

Kći je od 2013. u Saudijskoj Arabiji gdje se školuje u internatu, pohađa završni razred srednje škole i htjela bi studirati, a sin Leon, koji ima hrvatsku putovnicu, u travnju je zajedno s njim doputovao u Zagreb. Automobilom su se otac i sin dovezli do Bejruta, odakle su s hrvatskim putovnicama avionom doletjeli u Beograd i nakon nekoliko dana zrakoplovom Air Serbije doputovali u Zagreb. Tu ih je dočekala Raedova bivša žena, dječakova majka, s kojom sin sada i živi i ovaj je tjedan krenuo u šesti razred osnovne škole. Otac se nada da će se uspjeti prilagoditi hrvatskom školskom programu iako mu sigurno neće biti lako jer zbog rata školovanje u Siriji posljednjih godina nije bilo kvalitetno, a dječak jedva razumije hrvatski. Razrednica je Raedu obećala da će učiniti sve da Leonu pomogne oko učenja jezika i svladavanja gradiva.

Da bi prehranio obitelj, Raja je u Siriji jeftino prodao komad zemlje. Kupac je bio iz Saudijske Arabije.

“Kao što su cijene hrane porasle deset puta, tako su cijene nekretnina osjetno pale. Zemljišta, stanove i kuće u Siriji danas kupuju samo bogataši koji žive u inozemstvu i koji sebi mogu dopustiti rizik da ulažu u nekretnine kojima će vrijednost porasti kad rat završi. Neke od njih se može zvati i ratnim profiterima. Sirijci masovno u bescjenje prodaju svoje stanove i kuće samo da skupe novac za bijeg. Gradovi su sve prazniji. Na ulicama gotovo da više ne možeš vidjeti mlade muškarce. Oni su pobjegli, ili su poginuli, ili su u vojsci, ili u zatvoru. Ostali su samo starci i žene s djecom. Moja žena iznajmljuje naš automobil, i to joj je jedini prihod”, otkriva Raid Raja koji je uvjeren da bi se većina sirijskih izbjeglica, čim rat završi, vratila u Siriju. U gradu Nabeku, u kojem je živio Raid, ima i brata koji se bavi prodajom tehničke robe, sestru i oca koji je jako bolestan, a zdravstvena skrb zbog ratnih okolnosti nije na visokoj razini. Jednog rođaka ubila mu je granata, drugi je umro u zatvoru. Struje, priča nam, uglavnom nema pa se za napajanje rasvjete i mobitela koriste akumulatori i baterije. Vodom se ljudi opskrbljuju iz bunara i skupo je plaćaju da bi napunili cisterne u svojim kućama. Za pet kubika vode treba izdvojiti 10 dolara, što je jako puno jer su plaće u prosjeku 50 dolara. A imaju ih samo malobrojni zaposleni u državnim službama. Kilogram mesa košta četiri dolara, a često ni povrće nije jeftinije. Zima se bliži, a ulje za loženje većini je nedostupno. Drva odavno nema.

“Vrijednost sirijske valute pala je od početka rata za šest puta. Ljudi već umiru od gladi, pogotovo u dijelovima zemlje pod kontrolom pobunjenika jer do njih ne stiže ni humanitarna pomoć kojom država opskrbljuje stanovništvo na teritoriju koji drži pod nadzorom svojih trupa. Sretne su obitelji koje imaju nekoga u inozemstvu da im šalje novac. Ja svojima ne mogu ništa poslati jer jedva imam za sebe. Ako bude morala, moja žena još može prodati jedan komad zemlje ili automobil”, svjedoči mi Raid Raja.

Kaže kako svi izbjeglički putovi iz Sirije prema Zapadu trenutačno vode preko Libanona, no libanonske vlasti na svoj teritorij puštaju samo Sirijce koji imaju kupljene avionske karte prema trećim zemljama. Turska je jedna od rijetkih zemalja za koju sirijskim državljanima ne treba viza pa izbjeglice iz Bejruta uglavnom lete do nekog grada u Turskoj, odakle nastavljaju kopnenim putem, preko Grčke, Makedonije, Srbije i Mađarske.

U Zagreb se prije četiri godine, nedugo nakon izbijanja rata, iz rodnog Damaska doselila Tahani Tayfour (34) jer je u Hrvatskoj tada dobila posao za jednu međunarodnu organizaciju za koju je radila i u Siriji. Po struci je profesorica engleskog jezika, a već je solidno savladala i hrvatski.

“Osjećam se kao građanka svijeta. U Zagrebu sam stekla predivne prijatelje i zato sam sretna. Ljudi su u Hrvatskoj vrlo komunikativni i pristupačni, topli i velikodušni poput Arapa, a opet dovoljno pristojni i distancirani kao pravi Europljani. Poput Sirijaca, Hrvati su silno vezani uz svoje obitelji. Zagreb ima sve sadržaje poput mnogo većih europskih glavnih gradova, a opet nije prevelik i nema zagađenja i velikih prometnih gužvi. Obožavam subotom ići na Dolac, a svako ljeto odlazim na neki drugi hrvatski otok. Prošle godine bila sam na Mljetu, a ove na Korčuli. Oduševili su me nacionalni parkovi Plitvice i Krka, planine, Hrvatsko zagorje... Hrvatska izgleda upravo onako kako je u raznim knjigama koje sam čitala opisan raj”, s oduševljenjem priča Tahani koja ipak priznaje da joj nedostaju šetnje po starom središtu Damaska.

Kako se situacija u Siriji pogoršavala, ova hrabra mlada žena odlučila je prije godinu i pol dana u Hrvatsku dovesti svoju obitelj - roditelje, tri sestre i brata. U Damasku su prije rata bili prilično dobrostojeći. Najmlađa sestra ima deset godina i u Zagrebu ide u osnovnu školu gdje ima posebnu profesoricu koja je podučava hrvatski. Ostale sestre i brat studiraju. Cijela obitelj živi u unajmljenoj kući. U Hrvatskoj imaju status stranaca i mogu nesmetano ovdje živjeti. Nisu imali nikakvih problema s hrvatskom administracijom. Baš suprotno, imaju samo brojna pozitivna iskustva.

Gotovo nitko od njezinih prijatelja i rodbine više ne živi u glavnom sirijskom gradu. Rasuli su se po cijelom svijetu.

“Sretna sam što su moji najbližu tu pokraj mene. Da sutra završi rat u Siriji, nikad više neće biti isto. Gradove čine ljudi, a oni koje volim više nisu u Damasku. Nije mi cilj biti bogata, nemam velike snove, želim živjeti običan, normalan život, a za to je potreban mir koji se ne može kupiti novcem”, kaže Tahani Tayfour.

Ala Aldin Ebaji mladost je proveo u rodnom Alepu, nekad najvećem i ekonomski vodećem sirijskom gradu čiji su neki dijelovi danas potpuno razoreni. Otprilike dvije trećine grada drži Sirijska oslobodilačka vojska, a jednu trećinu vojska odana vlastima u Damasku. U Zagrebu Ala Aldin Ebaji ima salon za prodaju zavjesa, a prije tri godine ugostio je svoga brata i njegovu obitelj koja i danas živi kod njega i još nemaju posao. Trenutačno su u Turskoj u posjetu rodbini bratove supruge.

“Moj brat i njegova žena i djeca dobili su dozvolu boravka u Hrvatskoj i potrebne dokumente. Hrvatska ih tretira kao svoje državljane i na tome su zahvalni. Država im financira tečaj hrvatskog jezika koji uče jer žele ovdje ostati. Htio bih da i drugi Sirijci dobiju priliku živjeti u Hrvatskoj, no to nije ni malo lako. Svi ostali članovi moje obitelji – roditelji, dva brata i tri sestre - i dalje su u Alepu, u dijelu grada pod kontrolom sirijske vojske. Nemaju vode, a uglavnom ni struje. Zato nije čudno da svi koji imaju i malo ušteđevine bježe iz Alepa. Jedan brat je otišao u Egipat. Svi ostali htjeli bi doći u Hrvatsku samo da spase živu glavu, ali to je legalnim putem nemoguće jer nikako ne uspijevaju dobiti vizu. Hrvatske ambasade u Egiptu i Turskoj ih odbijaju. Nema načina ni da im pošaljem novac, a od svojih skromnih prihoda u Siriji jedva preživljavaju jer je od početka rata sve jako poskupjelo”, kaže Ebaji koji je siguran da bi mnogi Sirijci koji žive u Zagrebu rado primili u svoje domove svoje sunarodnjake ili barem članove svojih obitelji, no da bi to bilo moguće, Hrvatska tim ljudima treba dozvoliti ulaz na svoj teritorij.

“Svi mi imamo velike obitelji i najveća nam je želja svoje najdraže izbaviti iz pakla Sirije. Neka im se barem dozvoli da budu u Hrvatskoj dok rat ne završi. Bez viza Sirijci su prisiljeni bježati kao ilegalci, a takav je bijeg toliko opasan i neizvjestan da ne znaš je li gore ostati u Siriji ili pobjeći glavom bez obzira”, smatra Ala Aldin Ebaji.

U Alepu živi i brojna obitelji liječnika dr. Abdullaha Kaoudahhana, koji je u Zagrebu od 1989. kad je došao studirati medicinu. U Siriji je posljednji put bio 2010. nekoliko mjeseci prije nego što je zapucalo.

“Zadnjih mjeseci vojska Bašara al Asada u jako je lošem stanju i iz zraka bombardira područja pod kontrolom Sirijske oslobodilačke vojske. Riječ je o velikom teritoriju. Tako stradavaju mnogi nedužni civili. Zato ljudi i bježe iz Sirije. Moja obitelj – otac, tri brata i dvije sestre s obiteljima - u dijelu je Alepa koji drži Asad i taj dio grada nije toliko izložen bombardiranju. Strujom se ljudi opskrbljuju pomoću agregata, skupo plaćaju cisterne s vodom, a i hrana je jako skupa. No, nekako preživljavaju i kažu mi da ne žele napuštati svoje domove. Tata ima hotel u kojem radi dio članova obitelji, a najstariji brat je veterinar i ima svoju ambulantu koja usprkos ratu i dalje radi. Jedna sestra je s obitelji pobjegla u Egipat, u kojem se Sirijci lako mogu snaći jer govore isti jezik”, ističe dr. Abdullah Kaoudahhan (48) čiji se godinu dana stariji brat prije tri godine zbog rata iz Alepa doselio u Zagreb sa suprugom i dvoje djece. I on je studirao u Zagrebu pa ima hrvatsko državljanstvo i suprugu Hrvaticu. U Siriji se bavio prodajom lijekova, a sličan je posao našao i u Zagrebu gdje sada s obitelji živi u unajmljenom stanu.

Zarađuje dovoljno za skroman, ali pristojan život.

“U Hrvatskoj žele ostati samo Sirijci koji imaju hrvatsko državljanstvo i govore hrvatski. Ili oni kojima ovdje žive najbliži rođaci. Ostalima Hrvatska može biti samo jedna od zemlja na ruti kojom putuju u bogatije zapadnoeuropske zemlje u kojima će lakše naći posao i osigurati egzistenciju”, zaključuje dr. Kaoudahhan.

Mnogi Sirijci, dodaje, zadnjih godina prebjegli su u Tursku gdje su bili smješteni u izbjegličkim kampovima, no kako vrijeme odmiče shvaćaju da to nije život i da u Turskoj ne mogu ni raditi ni studirati. Stoga se pogotovo mladi sada odlučuju sreću potražiti na Zapadu. Dr. Kaoudahhan uvjeren je da će rat u Siriji završiti kad padne Asadov režim koji, prema njegovu dubokom uvjerenju, podržava ISIL.

“Pobijedit će Sirijska oslobodilačka vojska koja se bori za svoju državu dok Asad od ISIL-a kupuje naftu. Puno ljudi napušta Siriju, ali mnogi se i vraćaju. Moj prijatelj, liječnik iz Alepa, zbog rata je otišao u Saudijsku Arabiju gdje je odmah dobio posao s plaćom od 7000 dolara. Nedavno se vratio na sjever Sirije, na područje koje drži Sirijska oslobodilačka vojska, kako bi liječio ljude i tako pomogao svom narodu”, ističe dr. Kaoudahhan.

Zagrebački Sirijci koji su skloniji Asadovu režimu dobru vijest vide u ukidanju sankcija Iranu koji je saveznik sirijskog predsjednika. Smatraju da je val sirijskih izbjeglica prema Europi krenuo jer ih je Turska odlučila pustiti da slobodno odu iz izbjegličkih kampova smještenih nedaleko od granice sa Sirijom. Turska je, smatraju Globusovi sugovornici, to učinila da namjerno zagorča život Europi koja je podržala ukidanje embarga Teheranu.

Od zagrebačkog prijatelja čiji rođaci žive u Damasku doznajem kako su u sirijskom glavnom gradu veliki redovi ispred ureda u kojima se izdaju putovnice. Ljudi ih traže da bi mogli legalno prijeći u Libanon pa u Tursku. Dalje mogu jedino kao ilegalci uz pomoć krijumčara koji im naplaćuju po nekoliko tisuća eura da bi ih prebacivali brodovima do Grčke ili raznim kopnenim prijevoznim sredstvima prema Zapadu. Uvjeti u kojima se odvija takav transport često su krajnje nehumani. Nitko ne zna koliko je Sirijaca već poginulo bježeći. Dječak čije je beživotno tijelo more izbacilo na grčku plažu postao je simbol patnje sirijskog naroda kojem zlikovci ne daju da mirno živi u zemlji iznimne povijesti na čijim su se prostranstvima razvijale neke od prvih velikih civilizacija. Vodeći europski političari ipak su pristali Sirijcima otvoriti granice svojih država. Nešto više od tisuću izbjeglica utočište bi trebalo dobiti u Hrvatskoj. Njih nekoliko, doznajemo, trenutačno je smješteno u zagrebačkom hotelu Porin gdje čekaju status azilanta.

Oni koji su ostali u Siriji javljaju kako sve više ljudi prodaje sve što može i odlazi u nepoznato jer ne vjeruju da će rat brzo završiti. Nakon četiri godine ponestalo im je strpljenja, pogotovo onima koji su već istjerani iz domova jer je njihove gradove i sela zauzeo ISIL i druge islamističke postrojbe od čijih se zločina ledi krv u žilama. Iz okupiranih gradova poput Palmire mnogi su pobjegli u Damask ili Latakiju u kojima je stanje koliko-toliko podnošljivo i tamo unajmili stanove u vjeri da će se brzo vratiti kući. No, kako se situacija na terenu ne mijenja, a ušteđevine se tope, zadnje tisuće dolara sirijske će obitelji radije dati krijumčarima koji im obećavaju da će ih odvesti u Njemačku, Francusku ili neku drugu europsku zemlju u kojoj uz to i mnogi Sirijci imaju rođake.

Daleko najteže je onima koji nemaju novca ni za hranu, a kamo li za bijeg. Čekaju sutra iscrpljeni glađu i bolestima, kao na pladnju izloženi bombama i divljaštvu pomahnitalih osvajača u crnim odorama, ili se u nekoj od vojski bore na prvim linijama dok ih suprotstavljena sila ne ubije ili zarobi. I to na samo dva sata leta od Zagreba ili Beča. Ako Europa već ne može ili ne želi zaustaviti rat u Siriji, onda neka Sirijcima omogući da u Europi žive kao i svi drugi rođeni Europljani. Ako ne u osobitom blagostanju, onda barem u miru.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: