FOTO: EKSKLUZIVNA REPORTAŽA S RUŠEVINA DAMASKA U središtu grada kavane su pune, ljudi piju i puše. Šest kilometara dalje: ISIS

Čvrsto se drži za metalnu ogradu i simfoniju visokih tonova upućuje drugoj ženi, koja sjedi u parku ispod palme. Sva je rastresena i bijesna. Žene se vrijeđaju i na rubu su fizičkog obračuna. Okupljaju se prolaznici, dolazi vojna patrola i pokušava smiriti napetu situaciju. Oko žene koja sjedi okupljaju se djeca, ispred njih gori vatra od okolnog granja i smeća, a iza palme je, od folije i plastičnih vrećica, napravljena nadstrešnica kao zamjena za dom.

U samom smo centru Damaska, u parku Aramani. Žene koje se svađaju izbjeglice su iz različitih dijelova Sirije, a zapele su u borbi za ugodno mjesto ispod stare palme, čije je donje lišće već odavno izgorjelo u plamenu logorske vatre. Iako su izbjeglice smještene u kampovima, neki od njih mjesto pronalaze gdje god stignu. Djeca trčkaraju, prose i preživljavaju uz igru. Ulicama prolaze građani, žuti taksiji jure i biznis na prvu teče uobičajeno; za višemilijunski grad, rekli bismo normalno. No iznad ulica se osjeća težak zrak, neizvjesnost koju vjetar nosi iz predgrađa što su ih okupirali militanti.

Danas je teško reći koliko Damask ima stanovnika. Prema službenim podacima, tri milijuna, ali ta brojka odavno je prijeđena, prije deset godina izbjeglicama iz Iraka, a danas prognanicima iz Sirije. Neki su se doselili iz udaljenih krajeva, a drugi iz predgrađa u kojima se vode borbe za glavni grad. Pun kao košnica, s jedinim izlazom u inozemstvo prema Libanonu udaljenom sedamdesetak kilometara, Damask se odupire žešće nego ikad.

Na trećini teritorija

Od početka sukoba u Siriji, 2011. teritorij zemlje je mrcvaren, izrovan od stotina tisuća granata, gradovi prelaze čas u ruke pobunjeničkih skupina, čas u Vladine, a borbe se vode za svaku kuću, svaku zgradu i ulicu. Pobunjeničke skupine, od kojih su najveće ISIL odnosno “Daeš” (ime na arapskom jeziku) i Front Al-Nusra drže veliki komad Sirije. ISIL praktički vodi paralelnu vladu iz istočnog grada Rake. Sukobi među ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kada sklapa pakt postalo je teško pratiti i najupućenijim analitičarima.

Ni glavni grad nije pošteđen borbi i razaranja. Trenutačno se nalazi na jednoj trećini teritorija koji kontroliraju vladine snage tj. Sirijska arapska vojska i odane joj milicije poput Hezbolaha, naoružanih formacija stranke Bat, Fronta za oslobođenje Palestine. Kad bismo na zemljopisnoj karti označili dijelove Damaska pod okupacijom odnosno dijelove u kojima se vode borbe, lako bismo došli do zaključka da je grad okružen. Na terenu međutim stvari funkcioniraju drukčije jer ovdje se radi o nekonvencionalnom ratu prepunom nepoznanica. Javni prijevoz npr. sasvim normalno funkcionira na liniji razgraničenja; autobusi prolaze cestom koja predstavlja granicu i siječe kvart na dva dijela.

Južna predgrađa donedavno su bila mirna kao posljedica primirja Sirijske vojske (SAA) i Sirijske oslobodilačke vojske (FSA) da bi sukob ponovni planuo u palestinskom izbjegličkom kampu Jarmuk u koji su se infiltrirali pripadnici ISIL-a. Na sjeveru se borbe vode u predgrađu Duma, a na istoku u Džobaru i Harasti. Pri izlazu iz grada razrušena su naselja, zgrade sravnjene sa zemljom, bez trunke života. Prevlast u zraku Vladinim snagama omogućava konstantno bombardiranje pobunjeničkih područja ili kako je to objasnio jedan sirijski službenik: “Zgrada iz koje izađe i jedan pobunjenički metak bit će sravnjena sa zemljom.”

Jedan od brojnih vojnika na ulicama Damaska što čekaju poziv na bojište

U 150 kilometara udaljenom Homsu militanti su se ukopali u samom srcu staroga grada. Okruženje je trajalo pune dvije godine kad su se sporazumno povukli. Iza njih je ostao grad duhova, betonski zidovi puni rupa i pokoji pas koji kopa po smeću. Protest protiv režima odavno se pretvorio u agresiju islamističkih skupina na sekularni sirijski sustav i na njegove stanovnike.

Kakva god situacija bila, Damaščane je teško odvojiti od njihove velike ovisnosti, a to je boravak u kavanama uz čaj, kavu i nargilu. Kad bi vas ovdje netko teleportirao, teško da biste mogli zaključiti da se samo šest kilometara od centra vode borbe do zadnje kapi krvi. Damask, poznat po životu koji se odulji duboko u noć, ipak se smirio. Već u deset sati navečer ulice postaju prazne. Jedino automobili jure do svojih odredišta. Kad se u neradne dane i promet smiri, ulicama odjekuje simfonija agregata uključenih zbog konstantnih nestanaka struje.

“Sad je još dobro. Prije pola godine struju smo imali samo tri sata dnevno”, objašnjava Mohamed (45) koji radi kao recepcionar, a doselio se iz južnog predgrađa Damaska zbog ulaska pobunjenika.

Rast cijena

“Ljudi jednostavno nemaju dovoljno novca i bore se da prežive do kraja mjeseca. Zbog toga su ulice noću prazne, a ne toliko zbog sigurnosti, jer mislim da je grad dosta dobro osiguran. Patrole su na svakom uglu. No cijene su svakim danom sve više. Cijene struje, benzina, hrane rastu, a plaće se smanjuju. Prije rata dolar je vrijedio pedeset funti, a danas je dvjesto pedeset”, kaže Mohamed.

Gotovo u svakoj ulici su kontrolne točke i betonske blokade. Sirijske zastave izvješene su na svakoj zgradi, dućani su oslikani simbolima zemlje. Osjeća se jedinstvo i želja za povratkom u normalu. Svi se nadaju da će rat uskoro prestati. Vjera u vojsku je velika.

Ponekad se noću čuju zvukovi borbe, a dogodi se da pobunjenici plasiraju pokoju granatu prema središtu grada.

Iako je udaljenost od granice s Libanonom tek sedamdesetak kilometara, na cesti je više od deset kontrolnih točaka. Vojnici kontroliraju svako vozilo. U nekima prevrću svaku torbu, svaku deku i svaki džep. Najslađe im je kad prolaze taksiji libanonskih registarskih oznaka. Po nepisanom pravilu vozač plaća mali mito od jednog dolara na gotovo svakoj kontrolnoj točki. Taj mali porez uračunat je u početnu cijenu prijevoza. Ako vozač ne plati, kreće premetačina i zadržavanje od sigurno sat vremena. Tim putem dnevno prođe više desetaka taksija.

Mali Damaščanin na prozoru svog doma koji nije zahvaćen razaranjima

Velika džamija

Stara tržnica, “souk” koji se raširio oko Umejadske džamije gdje je položeno tijelo velikog vojskovođe Saladina koji je razbio križare, ali i glava Ivana Krstitelja, funkcionira kao i stoljećima prije, sa šarenim dućanima i zalogajnicama. Jedino su kontrolne točke raspoređene oko svakog ulaza. Torbe se provjeravaju detaljno, a katkad i džepovi i nogavice hlača.

Od početka rata u Damasku se dogodilo mnogo eksplozija autobombi, a jedna je detonirana upravo ispred stare tržnice i ubila više od pedeset osoba. Kontrole su otad pojačane, a jedno je vrijeme u strogom centru promet u potpunosti bio zabranjen.

U trenutku dok Vlada kontrolira tek trećinu zemlje, na tom se prostoru nalazi dvije trećine stanovništva. Ujedno se radi i o najplodnijoj zemlji pa Sirija, nekad veliki izvoznik hrane, još uspijeva prehraniti svoje stanovništvo. Prognanici koji borave u kampovima dobivaju donacije i od humanitarnih organizacija.

Hrana je u Damasku i dalje jeftina, ali kome se plaća u roku od četiri godine smanjila nekoliko puta, bitna mu je svaka funta. Štedi se i na sitnicama. Proizvođači hrane oko Damaska susreću se s brojnim problemima u proizvodnji, ali i distribuciji.

“Hranu kupujem od uzgajivača u selima oko Damaska. Osim što je cijena goriva visoka, prijevoz umjesto jednog sata traje četiri i više. Sve to povisuje cijenu, što se odražava na prodaju. Ljudi detaljno važu što će i koliko kupiti. Zarada je bitno manja nego prije rata”, govori prodavač na tržnici Nidal (30) koji svakodnevno od ranih jutarnjih sati, riskirajući život, putuje iz sela u grad.

Put u Raku

Raka je glavni grad tzv. Islamske države, odnosno terorističke organizacije koja drži trećinu Sirije, načelno istočni dio. U njoj su se dogodila brutalna pogubljenja novinara odrubljivanjem glave. S ruba predgrađa Džobar, na istoku Damaska, svakodnevno polaze busevi u razne dijelove Sirije, a čak pet autobusa za Raku.

U početku je izgledalo kao bizarna šala, ali pogled na stajalište i na golemi natpis na arapskom “Al-Raka” uvjerio me da stvar uistinu funkcionira. Zakleti neprijatelji ratuju, civili putuju i bave se svojim poslom.

“Put do Rake (udaljene 400 kilometara op.a.) traje osam sati. Prolazimo tridesetak kontrolnih točaka. Neke su Vladine, a neke ISIL-ove. Na dan tim putem prođe oko dvjesto putnika, što zbog posla, što zbog posjeta rodbini i prijateljima”, kaže jedan od putnika, Mohamed (32) koji radi kao inženjer. Tim poslom bavio se i prije ulaska ISIL-a u Raku. “Život se promijenio i nemamo drugog izbora nego prilagoditi se”, dodaje.

FOTOREPORTAŽA IZ SIRIJE Hrvoje Ivančić na ruševinama Sirije

Radman (40), također jedan od putnika, kaže kako je sve puno zabrana, nema interneta, a televizija je moguće gledati samo u svojoj sobi. Vjerska policija patrolira i kažnjava. “Zbog pušenja cigareta bičem su me tukli punih deset dana. Zato kad dođem u Damask s guštom zapalim”, kaže.

“U gradu je puno stranih boraca. Dolaze iz Tunisa, Turske, Italije, Egipta, s Kavkaza. Žena mi je poginula u američkom bombardiranju koje se događa svakih nekoliko dana”, kaže Hamad (55) prije ulaska u autobus koji će svakog trena krenuti u crno srce ISIL-ove organizacije terora.

Nitko od putnika ne želi stati ispred kamere, a vozač mi zabranjuje fotografiranje logotipa na autobusu. Kaže kako ne bi htio da ga primijete u stranim medijima i prišiju mu kaznu bičevanjem.

U Nacionalnom muzeju profesor dr. Mamun Abdulkarim vodi odjel za antikvitete i od početka sukoba pokušava spasiti što se spasiti da. Stoji u centralnoj prostoriju muzeja, potpuno praznoj, bez i jedne statue na policama.

“Sve smo ih sklonili u podrume ili u osigurana skladišta, daleko od bombi, vlage i ostalih nedaća koje bi ih mogle oštetiti”, kaže dr. Abdulkarim.

Uništavanje i šverc

Zna se za ISIL-ova razaranja drevnih gradova u Iraku, a slično se događa i u Siriji. Isto tako, jedan od glavnih načina financiranja te terorističke organizacije jest prodaja umjetnina i antikviteta. Uz prodaju nafte Turskoj i otkupnine za zarobljene građane to je njihov treći najunosniji kriminalni posao.

“Brinemo se za čak deset tisuća lokacija, ali neke smo nažalost izgubili zauvijek. Pokušavamo razviti mrežu suradnika diljem Sirije. U nekim gradovima, npr. u Idlibu koji je nedavno pao u ruke militanata, još uvijek imamo suradnike koji rade na očuvanju antikviteta. Neki moji bivši studenti su na strani oporbe, ali svakodnevno komuniciramo Viberom i Whatsapom kako bismo sačuvali nasljeđe ove zemlje”, kaže dr. Abdulkarim.

“Sve antikvitete pokušavamo skloniti na sigurno u Damask da bismo ih vratili na njihova mjesta poslije završetka sukoba. Poražavajuće je da u svijetu postoje ljudi koji kupuju opljačkano blago. Samo prošle godine kod krijumčara smo otkrili 6300 otuđenih predmeta. Broj iznesen iz Sirije daleko je veći”, govori dr. Abdulkarim i dodaje kako glavne krijumčarske rute prolaze kroz Tursku i kroz Libanon.

Najžešće borbe u blizini Damaska vode se u palestinskom kampu Jarmuk, samo šest kilometara od centra. U kamp su početkom travnja ušli borci ISIL-a. Kamp je osnovan 1957. i praktički funkcionira kao država u državi s vlastitom samoupravom. U nazivu kamp, ali de facto dio grada. To je jedan od mnogih palestinskih kampova u regiji i najveći u Siriji.

Na početku sukoba Sirijska oslobodilačka vojska i Sirijska vojska sklopile su sporazum o neutralnosti kampa. Tako je ostalo sve donedavno kad u kamp ulaze ISIL-ovi borci koje su navodno iz južnog predgrađa Hadžar al-Asvad pustili borci Fronta al-Nusra. Sirijska vojska, koja se nalazi na ulazu u kamp, sklopila je sporazum s palestinskim milicijama, a oni su po posljednjim informacijama u potpunosti istisnuli ISIL, iako je istinitost podataka vrlo teško provjeriti zbog fluidnosti vojnih skupina.

“Problem i dalje ostaje Front al-Nusra koji sada kontrolira veći dio kampa, a tijekom sukoba s ISIL-om bili su neutralni. Iako je ISIL istisnut, teško je reći koliko boraca iz pojedine grupe boravi u kampu. Neki stanovnici kampa pridružili su se opoziciji dok je većina stala na stranu Vladinih snaga”, govori general Džamal u zapovjednom stožeru na samom ulazu u kamp.

S druge strane kampa, tek preko ulice, mnoštvo je Palestinaca koji su domove napustili još prije dvije godine, u vrijeme prvih borbi. Nekolicina njih na ulici su podigli šator, kao simbol želje za povratkom u svoj dom, u palestinski kamp.

“Prije dvije i pol godine bio sam prisiljen, s desecima tisuća drugih građana, napustiti svoj stan. Žena, ja i devetero djece uzeli smo najosnovnije stvari i izašli iz kampa. Otad sjedim ovdje na ulici i gledam kamp svakoga dana očekujući završetak borbi i povratak”, objašnjava Muhamed (55) i pokazuje na ulicu kojom kreće duga povorka uniformiranih ljudi.

“Pucaju u zrak, voze lijes. Slave Šehida (mučenika op.a.)”, kaže.

Muhamed je bio dio delegacije posrednika u pregovorima s Al Nusrom u kampu.

“S njima smo dogovorili primirje, ali poslije tri dana oni bi ga prekršili i tako nekoliko puta. Teško se s njima dogovoriti.”

Snajperski hitac

Iako je većina stanovnika izašla iz kampa, prema riječima generala Džamala, ondje ih je još oko šest tisuća. Oni su, kako kaže, pripadnici obitelji boraca opozicije koja ih koristi kao živi štit.

Humanitarne organizacije, ponajviše UNRWA, dostavljaju pomoć, ali ni njihov ulazak nije siguran zbog opasnosti od snajpera. Upravo dok sam bio u kampu snajperist je ranio dječaka (13) koji je stajao ispred samog ulaza u kamp.

“Dok smo pregovarali s Frontom al-Nusra vidio sam jako puno stranih boraca, od kojih je desetak bilo iz Bosne. Teško je reći u kojoj se formaciji bore, barem što se tiče kampa Jarmuk. Iako su Nusra i ISIL u ostatku zemlje u sukobu, u kampu militanti često ujutro nose jednu zastavu, a popodne drugu. Govori se da je ISIL istisnut iz kampa, ali možda su samo spalili zastave i uzeli druge”, govori Muhamed ispred kampa.

Povorka s mrtvim mučenikom razišla se poslije stotinu rafala u zrak, u znak slave “onome koji je Bogu mio”.

Petsto metara dalje od kampa, u smjeru grada, život se događa u klasičnom ritmu ulične strke i buke. U parkovima i kavanama sjede vojnici očekujući poziv na front. Po prišivcima na uniformi prepoznajem pripadnike Sirijske vojske, milicije stranke Bat, NDF-a (Nacionalne obrambene snage) i libanonskog Hezbolaha. Pola zemlje pretvoreno je u pepeo, a prema podacima UN-a, ako rat prestane danas, za povratak na predratno stanje bit će potrebno punih četrdeset godina.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: