EUROPSKA UNIJA U 2016.: Još više kriza i strahova, još manje rješenja

Neke od kriza koje su obilježile prošlu godinu Europske unije, protežu se i u ovu. To nije novo, desetljećima smo svjesni toga da Europska unija dobro funkcionira samo ako je sve poznato, uvedeno u pravila, te ako je veća geopolitička slika stabilna, kao što je bila i za Hladnoga rata, pa i do promjena na Bliskom istoku i u Zaljevu. Naveli smo konkretne primjere lomova u Europskoj uniji za koje mislimo da će se nastaviti i čije ćemo posljedice živjeti. Ako bolje pogledamo, vidimo da je u podlozi svih neadekvatnih odgovora na problem kriza povjerenja u politički establišment – od nacionalnih političkih stranaka do Bruxellesa, kriza sustava vrijednosti koja se vidi u golemoj sumnjičavosti prema prijedlozima iz Bruxellesa, makar oni bili i dobri i korisni. Takva kriza povjerenja povratno negativno djeluje i na one koji bi trebali donositi kvalitetne odluke, tako da se Europska komisija u novim, velikim prijetnjama poretku, kao što je terorizam ili priljev izbjeglica kojemu se ne vidi kraja, ne snalazi.

ALEKSIS CIPRAS, GREKSIT

Grčka je još uvijek najslabija karika Europske unije

Grčka ostaje stalni problem Unije, lokacija unutar briselskog bloka koja se konzistentno opire reformama. Aleksis Cipras bio je mladi izazivač Unije jer je koalicija stranaka Siriza, koja je pod njegovim vodstvom došla na vlast, bila na političkom spektru u Europi ljevije od socijaldemokracije. Cipras nije uspio, a to je najavljivao, srušiti dogovore koje je grčka Vlada sklopila s EU-om i MMF-om. U lipnju je grčki premijer sazvao referendum pitajući narod želi li prihvatiti uvjete prema kojima bi Grčka izbjegla bankrot. Neki su slavili grčki "oxi" - ne kreditorima, ali kriza u Grčkoj spiralno se spustila za još nekoliko stepenica.

Nakon toga Cipras se nagodio o uvjetima izbjegavanja bankrota, ali je uslijedilo veliko negodovanje u redovima Sirize. Dao je ostavku na premijersko mjesto, sazvao izbore, ponovno pobijedio i konsolidirao Sirizu kao stranku lijevog centra. Dakle, uklopio se u europsku političku maticu i sačuvao Grčku u zoni eura. Ali, uslijedila je nova kriza, izbjeglička. Mnogi prigovaraju Grčkoj da samo pušta izbjeglice prema sjeveru. Faktički, nitko ne računa više na njih kao ravnopravnu zemlju zone eura, ali sada više niti kao ravnopravnu članicu Schengenskog ugovora.

Cipras je postao i ostat će pragmatičan, i dobar je lider svoje problematične zemlje. EU će vjerojatno ove godine braniti Ciprasa, dok će on nastojati naći neko rješenje u balansiranju između njemačkog diktata oko izbjeglica i ekonomskih zahtjeva eurozone. Na žalost, velikog oporavka za njih u ovoj godini ne vidimo jer visoka nezaposlenost, slab rast plaća te nizak izvoz i slabe strane investicije - ne pružaju razloga za optimizam.

UKRAJINA - RUSIJA

Zapadni dio EU za Putina, istočni baš i ne

Za vrijeme pregovora o članstvu Poljske i Europske unije, Varšava je najavila da će jedno od najvažnijih pitanja s kojim se želi baviti kao članica biti ono Ukrajine. Najmnogoljudnija, najvažnija nova zemlja u Europskoj uniji inzistirala je da se Ukrajini i drugim istočnoeuropskim državama nastalim iz Sovjetskog Saveza dade novi smjer, a taj bi bio prema Bruxellesu, a od Moskve. Poljska je bila "zadužena" za ukrajinsku i istočnu europsku politiku, iz Poljske su se regrutirali eksperti i najvažniji diplomati, Poljaci su bili najvažniji u definiranju stava EU-a prema istočnom susjedstvu. Poljaci su dali potisak europskoj politici i nekim potezima koji su, smatralo se u njemačkom krugu, potakli Ruse na poteze koji su se možda mogli spriječiti. Kad su u Berlinu odlučili da su Poljaci pretjerali, nanovo su artikulirali europsku ukrajinsku politiku. Nova europska politika prema Ukrajini sastoji se u suštinskom povlađivanju Moskvi oko aneksije Krima i proruskog i iz Rusije pomognutog ustanka u istočnoj Ukrajini. Razlog takvog stava Berlina, pa nakon toga i Bruxellesa prema Moskvi je pragmatičnost i oprez. Putin je nepredvidljiv, pogotovo kad se osjeti poniženim ili provociranim. Ruski predsjednik, procjenjuje se, može ispostaviti cijenu koju EU nije spremna platiti. Budući da nije, Poljska i Balti, procjenjuje to Angela Merkel, moraju stati na loptu. Osim toga, separatno od ostalih u EU-u, Berlin je s Moskvom potpisao ugovor o energetskoj opskrbi koja Njemačkoj daje ključni položaj u opskrbi energije unutar EU-a.

Ali, unutar EU-a ovaj razvoj događaja produbljuje jaz između istočne i zapadne Europe, starih i novih članica. Posve drugačije Rusiju vide iz Francuske, iz Britanije, iz Italije, a drugačije iz istočnoeuropskih zemalja. Zemlje na istočnom rubu Europe osjećaju da im je potrebno dodatno osiguranje prema Rusiji, solidarnost koju ne osjećaju nužno iz zapadnog dijela Unije. Nesporazum između zapadne i istočne Europe nastavit će se i ove godine. Pa ako je tako, a jest, onda je incijativa Baltičko-Jadransko-Crno more u makroregiji vrlo dobra. Njemačka je središnja zemlja Europe, svi putovi vode kroz Berlin, ali bolje kad se na takve razgovore dolazi jači.

TTIP

On nije mračna urota, nego nužni korak naprijed

Nikako da se promijeni javna percepcija oko transatlantskog sporazuma o slobodnoj trgovini. Europska komisija i europske poslovne elite guraju TTIP, a na isti dan kad je počela nova runda razgovora na Floridi, oko 150 tisuća ljudi u Berlinu, isto toliko u Parizu i nešto manje u Bruxellesu, primilo se za ruke i formiralo ljudski lanac u ime protesta.

Za razliku od općeprihvaćenog mišljenja, da se radi o mračnoj uroti, TTIP je prilično transparentan, detaljno objašnjen na internetskim stranicama Europske komisije. Ali, kako to uvjeriti građane koji misle da će ih slobodna trgovina sa Sjedinjenim Državama izložiti trovanju hranom i smanjenju ljudskih i građanskih prava. To nije točno, ali upravo se preko TTIP-a odlično vidi koliko su, u ovom trenutku, udaljene europske elite i građani. Rezultat će biti da možda i neće biti potpisa na TTIP, što je loše za ekonomiju EU-a i, posljedično, loše za građane koji sada protestiraju.

IMIGRACIJSKI VAL

Sirijske izbjeglice za Njemačku će biti spas

Za Italiju izbjeglička kriza traje godinama, i Rim je opetavano nastojao da taj problem, koji osjećaju i Malta i Španjolska, a dijelom i Grčka, stavi visoko na dnevni red u Bruxellesu. Kad su konačno, još 2013. godine, nakon utapanja 360 ljudi pored Lampeduse u tome uspjeli, prvi put su se počeli, osim onih iz Afrike, spominjati i izbjeglice iz Sirije. Simbolička snaga Lampeduse prikrila je da se iz izbjegličkih centara na Bliskom istoku pokrenuo golemi ljudski val i da pješači prema Europi. Dublinski sporazumi, prema kojima se prva zemlja u koju izbjeglice uđu brine o njima, bila je dobra kad su taj teret ponijele Italija ili Španjolska, a zemlje jezgre Europe nisu bile zabrinute. Iznenadni, nepripremljeni, impulsivni poziv Angele Merkel promijenio je cijelu sliku. Nema nikakve sumnje da je porast stanovništva neophodan Europi. Svi znaju da Europa stari. Do 2050. u Njemačkoj, Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj i Slovačkoj umirovljenici će činiti trećinu stanovništva. Danas je prosječno u Europi jedan umirovljenik na četvero zaposlenih, godine 2050. bit će jedan umirovljenik na dvoje zaposlenih. Ljude se uglavnom ne može nagovoriti da rađaju više djece, četvero po obitelji, tako da je jedino imigracija odgovor na potražnju, a sirijska imigracija je najkvalitetnija moguća. Tako je, vjerojatno, razmišljala i njemačka kancelarka. Rezultat je da će Njemačka ipak pokupiti vrhnje kvalitetne i vrlo često urbane radne snage sirijske imigracije. Istočnoeuropske zemlje najviše su pogođene perspektivom manjka stanovništva, ali nisu psihološki spremne suočiti se s tom činjenicom.

PUCANJE SCHENGENA

Kako sačuvati slobodu bez čvrstih granica

Ako postoji nešto od čega će Europa posljednje odustati, onda je to Schengenski dogovor o slobodnom protoku ljudi i roba. Međutim, i taj je ugovor posrnuo kad su na vanjske granice pristigle sirijske i afganistanske izbjeglice.Vanjska granica EU-a, isturena članica Schengenskog ugovora, Grčka, nije u stanju kontrolirati dolazak imigranata. Sljedeća schengenska granica su Slovenija i Mađarska, do koje treba prijeći Makedoniju i Srbiju te Hrvatsku. Koliko god je zgražanje nad mađarskom i slovenskom žicom, istina je da na zatvorenim sastancima to nitko ne zamjera Budimpešti i odnedavno Ljubljani.

Ali, istočnoeuropske zemlje zamjeraju što im je namijena uloga kvazifašista i ksenofoba, dok, zapravo, zemlje jezgre Europe traže od rubnih zemalja čvrstu kontrolu granica. Naime, to je jedini način da Schengenski dogovor o zoni slobodnih putovanja za europske građane preživi. Ali, i to je stvorilo iskre nerazumijevanja između zemalja jezgre Europe i zemalja europske periferije.

U ovom trenutku veću ili manju carinsku kontrolu uvelo je šest zemalja članica Schengena, Austrija, Njemačka, Francuska, Danska, Švedska i Norveška. Danci i Šveđani međusobno se ne kontroliraju davno prije uvođenja Schengena, tako da scene na mostu Oresund kad putnici silaze s vlaka i s putovnicama prilaze carinskom policajcu nisu viđene već pedeset godina.

TERORIZAM

Na to se Europljani tek moraju naviknuti

Prijetnje terorizmom, strah od napada, a vjerojatno i teroristički udari bit će sastavni dio života u ovoj godini. Radi se o novoj, nepoznatoj situaciji koju Europa ne zna ni definirati. Je li to napad strane sile? Koliko religija ima udjela u ovim odlukama? Je li zaista uzrok valu terorizma općeprihvaćena teza da su "krivi Amerika i Europa zbog miješanja na Bliskom istoku".

Čini se, ipak, da se EU uspješno konsolidira. Razmjena obavještajnih podataka nakon drugog pariškog atentata, na klub Bataclan i restorane, znatno je pojačana i efikasnija nego ranije. No, i tu ima rezervi. Ako je u nekim članicama reforma pravosuđa nedostatna, ako ima penetriranja kriminalnih elemenata, ili je prisutna korupcija, onda ozbiljne države oklijevaju otkrivati svoje podatke i vrlo su sumnjičave prema podacima koje dobivaju iz tih zemalja.

Koliko je Europa nespremna na promjenu načina života, vidi se i po zakonima u nekim europskim zemljama. Za vikend nakon pariških atentata belgijska policija nije mogla upasti u stanove sumnjivaca jer zakon zabranjuje racije od 22 do 6 sati ujutro.

Morat će se naći kompromis između sigurnosti i privacije, ali to neće biti lako.

BREKSIT

Britanija ove godine odlučuje o ostanku u EU

U siječnju će se u Britaniji otvoriti službena prijava za one političke i civilne skupine koje žele biti u kampanji za referendum o članstvu Britanije u Europskoj uniji. Konzervativci se neće registrirati kao dio kampanje jer žele službeno, kao stranka, biti neutralni. Laburistička stranka će se registrirati kao dio kampanje za ostanak Britanije u Uniji, ali će svojim članovima dopustiti soliranje i individualne kampanje. Dakako, za izlazak Britanije iz Unije na prvom je mjestu UKIP. Gotovo je nevjerojatno kako je ta marginalna stranka čudaka i svojevrsnih primitivaca narasla do snage koju sada ima pa diktira, u tako važnom pitanju, i ritam velikim, slavnim strankama britanske demokracije. UKIP neće biti u poziciji da oni provode bilo kakvu politiku oko članstva Britanije - to će biti Konzervativci. Oni, kao i Laburisti, vrlo dobro znaju da će biti, prema analizama stručnjaka, nemoguće održati britansku ekonomiju tako dinamičnu ako napuste Uniju, ali odluka o tome vjerojatno će prijeći iz racionalnih argumenata u posve iracionalnu smjesu ideoloških svađa. Na što će se Britanija odlučiti, ovisi o ishodu pregovora Davida Camerona i Bruxellesa te Angele Merkel. Ili će dobiti vrlo specijalan status, onakav kakav želi, ili će izaći iz briselskog bloka zemalja. Kako bi moglo biti drugačije? Nemoguće je zamisliti Britaniju kao dio zajednice u kojoj Njemačka tako apsolutno dominira. Referendum o članstvu mogao bi, kako je sugerirao Cameron, biti održan 2016. godine.

POPULISTIČKI POKRETI

Rast ekstremne desnice, ali i nove ljevice

Ekstremno desni populistički pokreti dobivaju na popularnosti od 2010. godine. Bilo da su iz istočne ili zapadne Europe, sve ih karakterizira ambivalentan odnos prema fašizmu, kao kod Nacionalne fronte Marine Le Pen ili pak nacizmu, kao kod Zlatne zore u Grčkoj i nizu istočnoeuropskih stranka te vrlo jak nacionalizam. Sve te grupacije duboko su skeptične prema projektu Europske unije. Najviše zabrinjava veliki uzlet Marine Le Pen u Francuskoj jer su njeni previsoki izborni rezultati poniženje za ovu stožernu zemlju Unije i jedinstvenu, inspirativnu europsku demokraciju.

Stranke koje se smještaju znatno više na lijevo od socijaldemokracije također rastu. One ne huškaju protiv imigranata niti protiv ideje solidarnosti među europskim narodima. Pristalice Sirize u ranijoj fazi, kad je ideološki dominirao Janis Varufakis, ili pristalice Podemosa - najartikuliranijeg lijevog pokreta u Europi - pokazuju prstom na rast nejednakosti u Europi. Ali, i te stranke u svojoj retorici spajaju nespojivo, pa radije nego da objektivno analiziraju svoje propuste, optužuju Angelu Merkel za sve svoje nedaće. Podemos je, čini se, vrlo interesantna stranka, koja se u kritici društva oslanja na neke latinoameričke pokrete i mogla bi narasti u pravu alternativu onima koji smatraju da su europske stranke lijevog centra suviše popustljive prema liberalizmu.

JUNCKEROV PLAN

Prilika koju Hrvatska nije uspjela iskoristiti

Junckerov plan revitalizacije europskog gospodarstva zaživio je u onim zemljama koje su bile spremne misliti u tom smjeru, i podbacio u onima kojima je to bilo prekomplicirano, kao kod nas. Profitirale su zemlje koje su prezentirale adekvatne projekte za koje je privatni sektor bio zainteresiran. Jedna od takvih bila je Španjolska. Kad je postao predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker iznio je tu svoju viziju, ali ona nije bila detaljno razrađena. Nije ni trebala biti jer je zahtijevala proaktivan odnos iz zemalja članica. Svaka od zemalja trebala je sebi postaviti pitanje o svom strateškom cilju. Recimo da bi to za Hrvatsku bilo hvatanje priključka na razvijene zemlje Unije i smanjenje nezaposlenosti - ali na tome se nije radilo, i Junckerov plan je za nas ostao mrtvo slovo na papiru.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: