Marksist, komunist i pauperist – Franjine riječi o siromaštvu i socijalnoj pravednosti, njegovo često svraćanje pozornosti na potrebite, kao što smo vidjeli, izazvalo je kritike i optužbe, ponekad izrečene i grubo i sarkastično. Kako papa Bergoglio sve to proživljava? Zašto je tema siromaštva toliko prisutna u njegovu učenju? Na kraju ovoga pregleda sadržaja njegovih istupa tijekom prve dvije godine pontifikata izravno smo mu postavili nekoliko pitanja. Evo njegovih odgovora.
Vaša Svetosti, prema vašemu mišljenju, je li kapitalizam u kakvu živimo posljednjih desetljeća na neki način nepovratan?
– Ne znam kako odgovoriti na to pitanje. Priznajem da je globalizacija mnogima pomogla da se izdignu iz siromaštva, ali je i mnoge druge osudila na umiranje od gladi. Istina, u globalnim okvirima svjetsko se bogatstvo povećalo, ali su se povećale i nejednakosti i stvorena su nova siromaštva. Ono što zapažam jest da se taj sustav održava kulturom odbacivanja, o kojoj sam govorio u više navrata. Tu su politika, sociologija, pa i stav odbacivanja. Kad u središtu sustava više nije čovjek nego novac, kada novac postane idol, muškarci i žene su svedeni na obična sredstva društvenoga i ekonomskoga sustava koji obilježavaju, kojim štoviše vladaju duboke neuravnoteženosti. Tako se odbacuje ono što ne služi toj logici: to ponašanje odbacuje djecu i starce, a sada pogađa i mlade. Pogodila me spoznaja da u razvijenim zemljama milijuni mladih ispod 25 godina nemaju posao. Nazvao sam ih mladi “ni-ni” jer niti studiraju niti rade: ne studiraju jer za to nemaju mogućnosti, ne rade jer nemaju zaposlenja. No također bih htio spomenuti kulturu odbacivanja koja dovodi do odbacivanja djece i pobačajem. Pogađa me toliko niska stopa nataliteta ovdje u Italiji: tako se gubi veza s budućnošću. Jednako tako kultura odbacivanja dovodi do skrivene eutanazije starih koje se napušta umjesto da ih se smatra našim sjećanjem, vezom s našom prošlošću i izvorom mudrosti za sadašnjost. Ponekad se pitam: što će se sljedeće odbaciti? Trebamo se na vrijeme zaustaviti. Stanimo, molim vas! Dakle, u pokušaju da odgovorim na pitanje rekao bih: sadašnje stanje stvari nemojmo smatrati nepovratnim, nemojmo se predati. Nastojmo izgrađivati društvo i ekonomiju kojoj će u središtu biti čovjek i njegovo dobro, a ne novac.
Može li do promjene, do veće pozornosti prema socijalnoj pravednosti i preraspodjeli bogatstva doći samo ako u ekonomiji bude više etike – tj. zahvaljujući ljudima kojima je na srcu opće dobro – ili se mogu očekivati i nekakve strukturne promjene sustava?
– Ponajprije valja podsjetiti kako je u ekonomiji potrebna etika, kao i u politici. O tome su mi u više navrata govorili razni državni poglavari i politički vođe koje sam imao priliku susresti nakon mojega izbora za rimskoga biskupa. Govorili su: vi, vjerski vođe, trebate nam pomoći, dati nam etičke smjernice. Da, pastir može dozivati u pamet, ali uvjeren sam kako su potrebni, kao što je podsjetio Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate, muškarci i žene s rukama uzdignutima k Bogu u molitvi, svjesni da ljubav i dijeljenje iz kojih proizlazi istinski razvoj nisu plod naših ruku, nego dar koji treba izmoliti. Također sam uvjeren da je potrebno da se ti muškarci i žene založe na svim područjima, u društvu, u politici, u institucijama, u gospodarstvu, stavljajući u središte opće dobro. Ne možemo više čekati rješenje strukturnih uzroka siromaštva za izlječenje naših društava od bolesti koja nas jedino može dovesti do novih kriza. Tržišta i financijska špekulacija ne smiju uživati apsolutnu autonomiju. Dok ne riješimo problem siromaha, ne ćemo riješiti probleme svijeta. Potrebni su programi, mehanizmi i procesi usmjereni k boljoj raspodjeli sredstava, stvaranju radnih mjesta, cjelovitu promicanju onih koji su isključeni.
Od kolike je važnosti da kršćani obnove pozornost prema očuvanju stvorenja i prema održivomu razvoju? I kako učiniti da to ne znači pristajanje uz određenu ekologističku ideologiju koja čovjeka smatra istinskim problemom za Zemlju?
– I za očuvanje stvorenoga potrebno je prevladati kulturu odbacivanja. Stvorenje je dar što ga je Bog dao čovjeku da ga čuva, obrađuje, da se njime služi za svoje uzdržavanje i da ga preda budućim naraštajima. Poziv na čuvanje prvenstveno je ljudski, pa onda kršćanski, tiče se svih: to je čuvanje stvorenoga, njegove ljepote, to znači imati poštovanje prema svim Božjim stvorovima i prema okruženju u kojemu živimo. Ako u toj odgovornosti popustimo, ako se ne brinemo za svoju braću i za svekoliko stvorenje, nastupa uništenje. Nažalost, moramo ustanoviti da svako povijesno razdoblje ima svoje Herode koji uništavaju, planiraju pokolje, unakazuju lice muškarca i žene, uništavaju stvorenje. Čovjek je primio na dar – kako primjećuje Romano Guardini – “ne-kulturu” i preobrazio je u kulturu. Ali kada se umjesto kao čuvar čovjek osjeća kao gospodar, postaje stvoritelj nove “ne-kulture” i kreće putem koji vodi prema uništenju. Sjetimo se atomskoga oružja, mogućnosti da se u trenu uništi silno velik broj ljudi. Sjetimo se i genetske manipulacije, manipulacije životom ili pak rodne (gender) teorije koja ne priznaje red stvorenja. Sjetimo se čovjeka koji ponovno gradi babilonsku kulu i koji uništava sve stvoreno. Takvim ponašanjem čovjek čini novi grijeh, grijeh protiv Boga Stvoritelja. Istinsko čuvanje stvorenoga nema veze s ideologijama koje čovjeka smatraju nečim sporednim, problemom koji treba ukloniti. Bog je postavio muškarca i ženu na vrhunac stvorenja i povjerio im Zemlju. Stvoriteljev je naum upisan u prirodi.
Zašto, po vama, snažne i proročke riječi Pija XI. u socijalnoj enciklici Quadragesimo anno iz 1931. protiv međunarodnoga novčanog imperijalizma danas mnogima – pa i katolicima – zvuče pretjerano i radikalno?
– Njegove riječi smatraju pretjeranima oni koji se osjećaju pogođenima njegovim riječima i koje su njegova proročka upozorenja dirnula u bolnu točku. Međutim, Papa nije pretjerao, rekao je istinu nakon ekonomsko-financijske krize 1929. i poput vrsna alpinista vidio je kako stvari stoje, znao je vidjeti širu sliku. Bojim se da više pretjeruju ti koji se još i danas osjećaju prozvanima upozorenjima pape Pija XI...
Vrijede li još uvijek stranice enciklike Populorum progressio na kojima se govori kako privatno vlasništvo nije apsolutno pravo, nego je podređeno općemu dobru, te izričaji katekizma Pija X. po kojemu su tlačenje siromaha i uskraćivanje pravedne radničke plaće grijesi koji pred licem Božjim vape za osvetom?
– Ne samo da još uvijek vrijede, nego kako vrijeme prolazi, to sve više uviđam da ih iskustvo potvrđuje.
Zbog određenih ulomaka pobudnice Evangelii gaudium neki su vas iz SAD-a optužili da ste marksist. Kako ste se osjećali što vas povezuju sa sljedbenicima Karla Marxa?
– Kao što sam već spomenuo, u svojemu sam životu upoznao brojne dobre marksiste, dobre osobe. Zato se zbog te optužbe ne osjećam uvrijeđenim. No marksistička je ideologija pogrešna.
Rečenica iz Evangelii gaudium koja je najviše pogodila jest ona o ekonomiji koja ubija.
– Pa ipak u pobudnici Evangelii gaudium nisam rekao ništa što nije sadržano u socijalnomu nauku Crkve. Osim toga, nisam govorio s tehničkoga gledišta. Pokušao sam opisati ono što se zbiva. Jedini određeni prigovor bio je za teorije “ekonomije kapanja” prema kojima svaki ekonomski rast pospješen slobodnim tržištem sam po sebi uspijeva dovesti do veće pravednosti i društvene uključenosti u svijetu. Obećavalo se: kad se čaša napuni, prelit će se pa će se siromasi time okoristiti. Naprotiv, biva drukčije: kad je puna, čaša se kao nekom čarolijom poveća i tako se do siromaha nikad ništa ne prelije. To je bio jedini osvrt na neku konkretnu teoriju. Ponavljam, nisam govorio s tehničkoga gledišta, nego prema socijalnomu nauku Crkve. To pak ne znači da sam marksist. Možda autor toga komentara ne poznaje socijalni nauk Crkve i, u konačnici, ni marksizam baš previše.
Mnogih su se snažno dojmile vaše riječi o siromasima, “tijelu Kristovu”, i vaše isticanje da je pozornost prema njima u središtu kršćanske poruke, a ne nekakva sociološka činjenica. Govorili ste o tome i u Asizu, pozvavši na klanjanje tijelu Kristovu u euharistiji, kao i na to da se dodirne Kristovo tijelo u mladima s fizičkim oštećenjima. Smeta li vam optužba za pauperizam?
– Prije dolaska Franje Asiškoga postojali su “pauperisti”, u srednjemu je vijeku bilo mnogo pauperističkih pokreta. Pauperizam je karikatura evanđelja i samoga siromaštva. Međutim, Franjo nam je pomogao otkriti duboku vezu između siromaštva i evanđeoskoga puta. Isus tvrdi da se ne može služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. Je li to pauperizam? Isus nam kaže kakav je “protokol” na osnovi kojega ćemo biti suđeni, a to je ono što čitamo u 25. poglavlju Evanđelja po Mateju: bijah gladan, bijah žedan, bijah u tamnici, bijah bolestan, bijah gol i vi ste mi pomogli, odjenuli ste me, pohodili ste me, pobrinuli ste se za mene. Svaki put kada nešto takvo učinimo svojemu bratu, to činimo Isusu. Brinuti se za svojega bližnjeg: za onoga tko je siromašan, tko trpi u tijelu i duhu, za onoga tko je u potrebi. To je kamen kušnje. Je li to pauperizam? Ne, to je evanđelje. Siromaštvo udaljuje od idolopoklonstva, od toga da se osjećamo samodostatnima. Nakon što je susreo Isusov milosrdni pogled, Zakej je polovicu svojega imanja darovao siromasima. To je poruka evanđelja upravljena svima; evanđelje ne osuđuje bogataše, nego idolopoklonstvo bogatstvu, idolopoklonstvo koje čini neosjetljivim na vapaj siromaha. Isus je rekao da se prije nego što prinesemo dar na žrtvenik moramo izmiriti sa svojim bratom kako bismo i s njim bili u miru. Držim da po analogiji ovaj zahtjev možemo proširiti – treba biti u miru s ovom siromašnom braćom.
Naglasili ste kontinuitet s predajom Crkve u toj brizi za siromahe. Za zaključak, možete li za to navesti još neki primjer?
– Mjesec dana prije otvaranja Drugoga vatikanskog ekumenskog koncila papa Ivan XXIII. rekao je: “Crkva se pokazuje onakvom kakva jest i kakva želi biti, kao Crkva svih, a posebno Crkva siromaha.” Sljedećih je godina opredjeljenje za siromahe ušlo u dokumente učiteljstva. Netko bi mogao pomisliti da je posrijedi nekakva novina, ali se naprotiv radi o pozornosti kojoj je izvor u Evanđelju i koja je potvrđena još u prvim stoljećima kršćanstva. Kada bih ponovio neke dijelove homilija prvih crkvenih otaca iz 2. i 3. stoljeća o tome kako se treba odnositi prema siromasima, sigurno bi se našao netko tko bi me optužio da mi je homilija marksistička. “Ne daješ od svojega kada daruješ siromahu, nego mu vraćaš što je njegovo. Jer ono što je zajedničko i dano na upotrebu svima ti svojataš za sebe. Zemlja je dana svima, a ne samo bogatima.” To su riječi svetoga Ambrozija kojima se poslužio papa Pavao VI. u Populorum progressio (br. 23.) da ustvrdi kako privatno vlasništvo nije nečije bezuvjetno i apsolutno pravo te da nitko nije ovlašten zadržati isključivo za svoju upotrebu ono što premašuje njegove potrebe dok drugi oskudijevaju u onomu što im je nužno. Sveti je Ivan Zlatousti tvrdio: “Ne dijeliti svoja dobra sa siromašnima znači pokrasti ih i oduzeti im život. Dobra koja posjedujemo nisu naša već njihova.” I još: “Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne preziri ga gola: niti ga ovdje časti svilenim odijelima niti ga vani zanemari kada je udaren studeni i golotinjom. Onaj koji je rekao: Ovo je tijelo moje, i riječju je stvar potvrdio, rekao je i: Vidjeli ste me gladna i niste me nahranili.” Kao što se može vidjeti, ova pozornost prema siromasima nalazi se u Evanđelju i u crkvenoj predaji, a nije iznašašće komunizma i ne treba je ideologizirati, kako se tijekom povijesti znalo događati. Prema tome, kada Crkva poziva da se pobijedi ono što sam nazvao “globalizacijom ravnodušnosti”, ona je daleko od bilo kakva političkoga interesa i od bilo koje ideologije: potaknuta jedino Isusovim riječima želi dati svoj doprinos izgradnji svijeta u kojemu jedni druge čuvamo i jedni se za druge brinemo.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....