Jurgis Oniunas javnosti je ponajprije poznat kao suprug Vesne Pusić, jedne od vodećih oporbenih hrvatskih političarki. No, taj je Amerikanac litavskog podrijetla, sa stalnom adresom u Zagrebu, i suvlasnik i direktor tvrtke Ascendant Capital Advisors, koja u Hrvatsku dovodi strane ulagače. Oni su, kaže Oniunas, jako zainteresirani za ulaganja u Hrvatsku, ali prepreke s kojima se ovdje suočavaju tjeraju ih na druga tržišta. Iskustva nekih od njegovih klijenata s hrvatskom administracijom, kako državnom tako i lokalnom, jeziva su. Pa ipak, Oniunas ostaje optimist i vjeruje da Hrvatska polako izlazi iz recesije.
• U koje bi tvrtke i sektore u Hrvatskoj stranci najradije ulagali?
- Uglavnom ih zanimaju veće tvrtke, s prihodom od najmanje 10 milijuna eura, a takvih je u Hrvatskoj razmjerno malo. Nema sektora za koji ulagači nisu zainteresirani, posebno ako im on ovdje može biti odskočna daska za regiju.
Jedan od najperspektivnijih sektora za ulaganja je turizam, koji još nije dovoljno razvijen. Sada se ovdje opet raspravlja o golf-terenima, kojih gotovo i nema, dok ih u Češkoj, koja ima puno lošije klimatske uvjete, ima 70.
Aktualni su i vojni objekti, ali je besmisleno da država godinama odlučuje što u njima razvijati, osim da postavi temeljne uvjete. To je posao privatnog sektora. Kad neki činovnik počne razmišljati o nekoj strategiji, to loše završi.
• Zašto ih onda ne zanima brodogradnja?
- I ona može biti zanimljiva, ako se specijalizira za neke vrste brodova. Ne možemo naše gospodarstvo temeljiti na jeftinoj radnoj snazi, jer ona nije jeftina, dok su davanja državi prevelika. A brodogradnja koristi velik broj radnika, pa tu nemamo komparativnu prednost.
• No, rijetki koji su u prvom pokušaju privatizacije škverova bili voljni uložiti. Uglavnom su željeli mijenjati njihovu djelatnost.
- Točno, ali to se događa svagdje. Liverpool je bio velika engleska luka, ali sada je veći dio luke pretvoren u stambeno-poslovno-turistički kompleks. Isto se dogodilo i u Londonu i u drugim engleskim gradovima. Život se mijenja. To ne znači da ćemo izgubiti radna mjesta, nego da će ona biti drukčija. Ako smo u prošlosti gradili velike brodove, ne znači da to moramo raditi i u budućnosti. Gdje su danas poznati engleski rudnici?! Znam da zvuči grubo, ali to je tržišno gospodarstvo.
• Na što vam se potencijalni strani ulagači žale kad dolaze u Hrvatsku?
- Na korupciju. Jedan njen vid je i favoriziranje izabranih domaćih poduzeća na natječajima. No, to će se vjerojatno promijeniti kada uđemo u EU.
Velik je problem i ogromna papirologija, koja potiče korupciju. Prije tri godine je velika indijska kompanija ACG Worldwide kupila ludbrešku tvrtku Lukaps, koja proizvodi želatinske kapsule za farmaceutsku industriju. Planirali su uložiti 10 milijuna dolara i pretvoriti Lukaps u europski centar. No, generalni direktor najprije nije mogao dobiti radnu dozvolu, onda nije mogao dovesti u Hrvatsku svoju suprugu, pa je dao otkaz. Potom Indijci nisu mogli dobiti vize i razne dozvole za proširenje. Zato su u Hrvatsku do sada i investirali daleko manje nego što su planirali. U jednom su nam razgovoru Indijci čak rekli da su mislili da je njihova zemlja jako birokratizirana, ali da sada vide da je Indija po tome ‘mala beba’ prema Hrvatskoj.
• Kada možemo očekivati rast ulaganja? Ulaskom u EU?
- Dok ne riješimo svoje probleme, stranci će ulagati u zemlje koje su im za to pogodnije. Hrvatsko je tržište razmjerno malo i ulagači za njega nisu a priori zainteresirani. Cijela Hrvatska je kao manji grad u SAD-u. Američki ulagač neće doći ovdje ako mu vrijednost ulaganja ne doseže barem 20 do 30 milijuna eura, jer mu se u protivnom investicija tako daleko neće isplatiti. No, tržište cijele regije već je druga priča.
• Vlada sada lansira model C za pomoć tvrtkama koje su dulje u teškoćama, no ekonomisti kažu da bi ih bilo bolje prepustiti stečajevima. Što vi mislite o tome?
- Stečajevi se u Hrvatskoj izbjegavaju jer je sudstvo sporo, a stečajni postupci traju godinama. Ako u SAD-u jedan General Motors može ići u stečaj i izaći iz njega za mjesec dana, onda to pokazuje da američko sudstvo funkcionira. Kod nas je to začarani krug: sudstvo ne funkcionira, poduzeća se ne restrukturiraju, a nelikvidnost generira sama država.
Dugoročno nema nikakva smisla reinvestirati u tvrtke koje nemaju novu razvojnu strategiju, nove investicije i nove ljude u upravi. Ako tvrtka misli nastaviti kao prije, onda je to samo bacanje novca i odgađanje neizbježnog stečaja. Nema smisla spašavati tvrtke koje nemaju neku ulogu na tržištu i u koje privatni kapital ne želi ulaziti. Znam da je to teško za tamošnje radnike, ali zato bi se država trebala orijentirati na prekvalifikaciju tih ljudi. Moj stav je da se država u načelu ne bi smjela miješati u gospodarstvo. Umjesto da ulazi u vlasničku strukturu poduzeća, ona bi iz nje trebala izlaziti.
• Hrvatska je sada u dubokoj krizi. Ima li razloga za optimizam?
- Mislim da dugoročno ima. Hrvatska, kao i ostatak zapada, polako izlazi iz recesije, iako to ni zaposlenici, ni vlasnici manjih poduzeća možda još ne osjećaju. Manja poduzeća trenutno su žrtve velike nelikvidnosti, jer država kasni s plaćanjima svojim dobavljačima, koji onda kasne s plaćanjima svojim poslovnim partnerima, i tako dalje. Na sve to dolazi ministar financija, koji traži od tvrtki da mu na vrijeme plate PDV i optužuje ih što ga nemaju odakle platiti. To je začarani krug. Zbog toga tvrtke i dijele otkaze i gomilaju probleme.
• Optimist ste, iako znate da prave reforme nismo proveli?
- Vjerujem da ćemo u sljedećih pet godina, kada Hrvatska već bude u EU, imati veće potencijale za razvoj. No, još nas čeka puno posla. To su teške reforme koje će trajati godinama, a od političara raznih opcija čuju se samo populističke floskule, kao da nitko istinski ne želi reforme.
Vesna ni ne zna što radim!
• Kako se činjenica da vam je supruga poznata hrvatska političarka odražava na Vaše poslovanje?
- Ne koristim kontakte svoje supruge za posao i, s malim izuzecima, nikad nisam radio s državom, već samo s privatnim sektorom. Kod kuće čak puno i ne razgovaramo o biznisu. Moja supruga jedva da zna što radim.