Propustivši se riješiti dijela imovine koja će ionako, prije ili kasnije, ići na bubanj, Vlada se zapravo svrstala uz bok tisućama domaćih investitora koji su oklijevali s likvidacijom svog portfelja, nadajući se nastavku pozitivnog trenda koji je na domaćem tržištu kapitala naprasno prekinut u siječnju 2008. godine. Ali u tome nema ništa tragično, i bilo bi posve suludo tražiti od političkih struktura da pravodobno identificiraju promjene trendova na financijskim tržištima. To ionako nije pošlo za rukom niti velikom broju profesionalaca, pa je, shodno tome, iluzorno očekivati da bi onda političari bili kadri napraviti nešto bolje.
Gledajući stvari iz te perspektive, usporedba aktualne vrijednosti državne imovine u odnosu na stanje s kraja 2007. godine, kada smo imali prilike vidjeti kulminaciju dugoročno pozitivnog trenda na domaćem tržištu kapitala, doima se uistinu pretjeranom. Međutim, svima koji se fiksiraju samo i isključivo na brojke, odnosno, svojevrsnu bilancu stanja 'onda' i 'sada', zapravo promiče ipak nešto puno bitnije.
Za početak, Vlada se te imovine mogla (pokušati) riješiti bilo kada tijekom minule dvije i pol godine, i na taj bi način vjerojatno postigla bolju cijenu od one koja danas opisuje vrijednost državne imovine. Drugim riječima, nije problem u činjenici da potencijalni gubitak dijela famoznog 'raspoloživog portfelja' Hrvatskog fonda za privatizaciju na papiru iznosi otprilike pola milijarde kuna, već je šteta da stvarni, uvjetno rečeno, gubitak, nije manji. Sasvim je deplasirano od bilo kojeg investitora očekivati da pogodi vrhunac uzlaznog trenda, ali tom istom investitoru, ili u ovom slučaju Vladi, ne služi baš na čast činjenica da je, tempirajući timing privatizacije dijela imovine, 'zgađao' baš dno višegodišnjeg negativnog trenda.
Uopće nije problem u činjenici da portfelj pod kontrolom države sada vrijedi znatno manje nego prije godinu, dvije ili tri, jer doista se samo rijetki sretnici (ili znalci) mogu pohvaliti drukčijim rezultatima. Kao da je portfelj bilo koga od nas, prosječnih investitora, u išta boljem stanju? Problem leži u potpunom pomanjkanju ozbiljnijeg pristupa i strategije, a umjesto toga dominiraju stihija i pogubna ad hoc rješenja.
I time zapravo dolazimo do srži problema. Zašto se toliko čekalo s privatizacijom? Unatoč silnim predizbornim obećanjima i ohrabrujućim najavama kojima su vladajući godinama 'bodrili' domaće investitore? Doista zvuči tragično činjenica kako nitko i vladajuće garniture tome naprosto nije pridavao osobitu pozornost. Štoviše, sve te državne institucije, od Središnjeg državnog ureda za upravljanje imovinom, preko raznih ministarstva i zavoda, pa sve do disfunkcionalnog HFP-a, vjerojatno nemaju pojma čega sve ima u njihovu portfelju. Ili barem na takav zaključak upućuje činjenica da među stotinjak tvrtki s navodno svježe ažuriranog popisa HFP-a gotovo trećina više uopće - ne kotira na burzi!? Ma dio njih se već godinama uopće ne spominje u kontekstu tržišta kapitala, ali s tom činjenicom u Hrvatskom fondu za privatizaciju, eto, nisu upoznati. A od njih očekujemo da se brinu o državnoj imovini?
Pokušajte samo zamisliti investitora koji nema jasnu sliku svog portfelja? Warren Buffett bi ga vjerojatno i u podne i u ponoć mogao izrecitirati, baš kao i svaki iole kompetentan fond manager. Bilo bi zapravo posve korektno ustvrditi kako su se državne institucije, ohrabrene krajnjom nebrigom političkih struktura, ogriješile o temeljne zakone investiranja.
Zamislite, primjerice, investitora koji ima na raspolaganju podeblji portfelj, a s druge strane muku muči s otplatama kredita za stan i auto, pritom nemilice peglajući kreditne kartice s maksimalnim minusom na tekućem računu. I onda još k tome, kao, recimo, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, da bi privremeno sanirao kronične probleme s financijama, redovito odlazi na petominutne izlete u susjednu Sloveniju, podižući gotovinu s bankomata kako bi pokrpao rupe u kućnom proračunu. To je na neki način bila i taktika Vlade, s tom razlikom što ministar Šuker nije trčao u Sloveniju, već bi se s vremena na vrijeme odvažio na turneju širom Starog kontinenta, ili čak preko Velike Bare. Zar je netko uopće pomislio da bi se problemi u segmentu javnih financija (uočljivi ponajprije u sferi punjenja proračuna) mogli riješiti nekako po inerciji, sami od sebe? Uz anemične stope gospodarskog rasta koje su državni statističari evidentirali već početkom 2008. godine?
Vlada na čelu sa premijerom Sanaderom, a potom i premijerkom Jadrankom Kosor (ministar Šuker je, eto, konstanta), imala je na raspolaganu uistinu ogroman portfelj, s gomilom tvrtki koje k tome nasušno trebaju svježi kapital (Vlada ga ne može osigurati), bilo za golu egzistenciju ili pak financiranje tržišne ekspanzije, a s druge pak strane glomaznu (i neučinkovitu) javnu upravu, te rastući proračunski deficit i javni dug. Pa jel' toliko teško zbrojiti 2 i 2? Da i ne spominjemo neizravne štete koja je ta ista Vlada prouzročila, lišivši brojne tvrtke svježeg kapitala koji bi se privatizacijom namaknuo.
U slučaju malog, prosječnog ulagača, takav pristup nema nikakve veze s investiranjem. To je najobičnije - kockanje. Koja će se u ovoj priči svima (ili barem ogromnoj većini poreznih obveznika) obiti o glavu. Jer milijardu kuna, ili čak dvije, koliko u Vladi (optimistično) procjenjuju da bi mogli dobiti likvidacijom 'raspoloživog portfelja', tek je vrh ledene sante. Barem polovica tvrtki čije dionice kotiraju na Zagrebačkoj burzi može se 'pohvaliti' činjenicom da u svojoj vlasničkoj strukturi ima i neku od državnih institucija, i sve to skupa vrijedi nekih dvadesetak milijardi kuna. A nekoć je vrijedilo pedesetak, možda i sedamdeset milijardi, dok propuštene prilike nipošto nisu odraz taktiziranja, već kronične nebrige, ljudi koji su plaćeni da se brinu o tome. Svi su oni još jednom (po tko-zna-koji-puta), eto, dokazali kako je državna administracija uistinu loš gospodar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....