ISPOVIJEST ZAGREPČANKE'Kredit od 700.000 kuna plaćam9 godina, i sad sam dužna 1,5 mil.'

Pakao oscilacije tečaja švicarskog franka Zagrepčanka Gordana Meze osjetila je na vrlo specifičan način. Ona, naime, već gotovo pet godina otplaćuje tuđi stambeni kredit jer je svoj stan zamijenila za stan dužnika u “švicarcima”. Čovjek je kredit podigao 2006. godine, u protuvrijednosti od 700 tisuća kuna, a danas, devet godina od tog trenutka i uz sve dosad otplaćene rate, to je 1,5 milijuna kuna. Gordani su rate, kaže, potpuno uništile život, pa sada samo čeka deložaciju, drugo rješenje ne vidi. Sve je počelo 2010. kada je samohrana majka Gordana ustvrdila da joj je život u Velikoj Gorici preskup. Maloljetni sin išao je svakodnevno u Zagreb u srednju školu, gimnaziju, a baš je u to vrijeme počela značajno rasti cijena benzina. U Velikoj Gorici naglo je poskupjelo i grijanje pa je obitelj Meze umjesto 400 kuna u kratkom roku mjesečno izdvajala i do 1200 kuna samo za grijanje.

Razmišljali su i o vremenu pa izračunali da dnevno gube i do tri sata samo na putu do Zagreba i nazad. Život u Velikoj Gorici postajao je tako krajnje neisplativ. Preseljenje je, stoga, djelovalo kao logično rješenje. Gordana je brzo poduzela ključne korake: u oglasnik je stavila svoj stan od šezdeset četvornih metara i u vrlo kratkom roku pronašla kupca koji joj je dogovorenu cijenu isplatio u gotovini. Sada je trebalo ići korak dalje i pronaći adekvatan stan u Zagrebu.

Odlučila je kupiti stan od 42 četvorna metra u novozagrebačkim Dugavama. Stan joj se na prvu sviđao, a poznavala je i vlasnika. Problem je bio što je vlasnik stana tu nekretninu kupio na kredit, i to baš kredit podignut 2006. u švicarskim francima. Radilo se, tada, o 700.000 kuna kredita, te još jedanaest tisuća franaka kredita koji je banka uvjetovala kao “osiguranje”. Prvi je kredit bio hipotekaran, a drugi je banka odobrila uz jednog jamca - punicu vlasnika stana. Stoga su se dogovorili da mu ona “na ruke” isplati 150.000 kuna i ugovorom se obveže vraćati obje rate kredita.

One su u tom trenutku, sredinom 2010., zajedno iznosile oko četiri tisuće kuna mjesečno. Toliko je, kaže, mogla izdvajati, pogotovo jer je prodajom stana stekla određena sredstva, pa je pozatvarala prijašnje kredite i naumila krenuti u vlastiti posao. Po struci je odgojiteljica pa je donošenjem “zakona o dadiljama”, odnosno liberalnijom regulacijom pitanja predškolskog odgoja, htjela otvoriti privatni dječji vrtić. A onda je franak počeo divljati.

- Ispostavilo se da je on od 2006. do 2010. plaćao samo kamate, a glavnica je ostala. Rate su se udvostručile pa su u jednom trenutku iznosile oko sedam tisuća kuna mjesečno.

Prema današnjem tečaju, nakon devet godina plaćanja početnog kredita od 700.000 kuna, dužna sam milijun i pol - objašnjava Gordana Meze. Umjesto vođenja privatnog posla, Gordana je dane posvetila razmišljajući kako se izvući iz kreditnog pakla. Naročito je zanimljivo što pritom ona uopće nije korisnik kredita, pa je informacije morala primati preko posrednika, odnosno putem čovjeka koji joj je prodao stan i svoj kredit.

Zbog specifične situacije koju nije znala riješiti angažirala je i odvjetnika. Bila je, kaže, na više od pedeset sastanaka u matičnoj poslovnici banke. No, rješenje se ne nazire. Nekako u to vrijeme pogodila ju je i ovrha - računi su joj blokirani zbog četrdeset tisuća kuna poreznog duga nastalog radi prodaje nekretnine. Stoga nije bila u mogućnosti podmirivati rate kredita. Ne plaća ih ni danas. Podmiruje samo petstotinjak kuna rate kredita “osiguranja”, jer ne želi da jamac - punica vlasnika stana - trpi probleme. No, glavnu ratu, onu od sedam tisuća kuna za stan, već dugo nije platila.

- Ne mogu, naprosto ne mogu. Do prije nekoliko godina bila sam tipični predstavnik srednje klase. Imala sam vlastitu nekretninu, automobil, plaću. Danas sam potpuna sirotinja i to samo zbog promjene tečaja švicarskog franka. Užasno me smetaju izjave pojedinih ekonomista i vrlih stručnjaka, poput Bohačeka (direktor Hrvatske udruge banaka Zoran Bohaček, nap.a.) prema kojima smo mi dužnici ‘bahati hoštapleri’. Mi nismo digli kredite radi oportunizma, mi smo žrtve sustava. Moj primjer je jasan, u kredit nisam ušla iz luksuza, nego kako bih riješila važno životno pitanje. Banke su nam prodale proizvod koji je danas skuplji nego prije i to naprosto nije moguće plaćati - zaključuje Gordana Meze. Ne zna što učiniti. Bez imalo patetike, vrlo hladno, kaže kako joj je život uništen. Nada se da joj se ipak neće dogoditi deložacija, uvjerena je da će sustav pronaći način kako zaštititi ljude koji imaju samo jednu nekretninu. Da se sada domogne bilo kakvog novca učinila bi, kaže, samo jedno.

- Voljela bih skupiti dovoljno novca da sina pošaljem iz Hrvatske, neka živi i radi u inozemstvu. Ovdje za njega nema budućnosti - zaključuje Gordana Meze.