APATIJA, DEFETIZAM I OPORTUNIZAM Insajderski izvještaj iz SDP-a: 'Od početka znamo da nema politički eros. Ali sada ispada da nema ni viziju'

Nema dugo da je u ruke novinara dospjelo otkriće da samo dio članova Ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu zadovoljava kriterije natječaja što ga je sastavilo Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja i znanosti pri Vladi. Premijer Andrej Plenković dao je podršku predsjednici tog povjerenstva Dijani Vican, a ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak poručio da pronađe “tko po medijima distribuira interne dokumente radnoga karaktera”.

Kolegica me zamolila broj telefona šefa SDP-a Davora Bernardića, željela je od njega čuti komentar o novoj drami oko kurikularne reforme koja je otvorila pitanja tko će prije pasti – Dijana Vican, ministrica Divjak, kurikularna ili HNS-ova koalicija s HDZ-om.

Što je rekao, pitala sam usput.

“Ništa. Nije se uopće javio”, slegnula je kolegica ramenima.

Ostao bez teksta

Davor Bernardić nije imao što reći. Ostao je bez teksta. Ili, kako bi se našalili njegovi stranački kritičari, “Bero je uvijek nespreman”.

Logično bi bilo očekivati da je šef oporbe reagirao barem iz dva razloga: kurikularna reforma HNS-ovcima je poslužila kao opravdanje za razvod braka sa SDP-ovcima i miraz u novoj vezi koji HDZ ne bi smio trošiti bez njihova znanja. Drugi je nedavno lijepo objasnio Vjeran Zuppa. Uz stav “dok je Bernardića i njegovih ljudi, SDP će biti u velikim problemima”, Zuppa je dijagnosticirao kako je “centralni problem ljevice problem kulture kao licentiae politicae, ne poeticae. To je važan problem ne samo za ljevicu nego i za svaku ozbiljnu političku stranku. Kulturne, obrazovne i znanstvene politike su mjesto na kojemu sama stranačka politika sebi licencira više slobode. Oko kurikularne reforme sve se civilizacijski prelama, odlučujemo o tome u kojoj vrsti društva želimo živjeti... Danas svijet možete mijenjati kroz kurikularnu reformu zato što je u njoj ta sposobnost za dubinsku promjenu.”

Zato HDZ ne da kurikularnu reformu. I zato bi SDP trebao grmjeti.

Nije Bernardiću prvi put da je propustio poentirati važno političko pitanje, pokazati snagu lidera opozicije, nagovijestiti svojim biračima kakav bi svijet mogao ponuditi u nekom sljedećem izbornom preustroju. Nije imao što reći ni kad je Ustavni sud nakon 26 godina odbacio zahtjev za ocjenu ustavnosti prava na pobačaj i zatražio da u roku od dvije godine Sabor donese novi zakon – konzervativci su odmah stvorili kordon i nagovijestili da će tražiti redukciju ženskih prava.

A i kad šef SDP-a progovori, stalno mu nešto nedostaje – kao proljetos kad je obrazlažući u Saboru SDP-ov zahtjev za smjenu ministra financija Zdravka Marića izazvao nelagodu prisjećajući se svog djetinjstva, blagog pogleda i dubokog glasa svog oca, škripe guma BMW-a koje su ga upozorile da je nešto krenulo krivo... “Na pladnju je imao premijera Plenkovića i ministra financija, mogao je zakucati gol, a izrecitirao je pučkoškolski sastavak”, sažeo je tada analitičar Žarko Puhovski.

Krucijalno pitanje

Oko poreza na nekretnine Bernardić je također bio pasivan. Ali je imao ideju za porez na poljoprivredne proizvode: “Nismo mi tako bedasti da ne znamo smanjiti PDV na domaće poljoprivredne proizvode i pozivam Vladu da to napravi”, predložio je Bernardić i bio brutalno sasječen.

Osim zbog jeftinog populizma, politolog Pero Maldini taj istup smatra promašenim ne samo zato što je neizvedivo imati različite poreze unutar EU nego i zato što iskazuje podcjenjivanje birača ili možda još gore – “znak da prvi čovjek SDP-a nema ideju što je socijaldemokracija unutar tržišne ekonomije. Danas je krucijalno pitanje hoće li socijaldemokrati uspjeti očuvati temeljne postulate ili skrenuti prema liberalizmu koji će voditi daljnjem urušavanju standarda, tim više što se pokazuje da je HDZ puno socijalniji od SDP-a, a SDP postaje pandan desnim opcijama u Europi”.

Bernardićeva šutnja ili promašivanje teme jest ono što ljevicu gura na dno. Nije to hrvatski kuriozitet. “Europska ljevica ostala je bez teksta”, zamijetio je britanski profesor sociologije Frank Furedi i prije nego što je Bernardić preuzeo SDP.

Šef SDP-a tvrdi da radi na programu i izmjenama Statuta te da će mu za program trebati godinu dana, a u javnosti svejedno ostaje dojam da SDP nema pilota u avionu. Ali zato ima puno članova koji bi rado bili u prvoj, novoj postavi. Doduše, ni za njih se ne može reći da predstavljaju jezgru frakcija koja ozbiljno radi na prevratu – očekuje se da će se takva jezgra tek početi okupljati.

“Bero nije uspio konsolidirati stranku, nije uspio naći vezivno tkivo kojim će nas okupiti. Uz njega su samo Rajko Ostojić i Zlatko Komadina, koji su htjeli smijeniti Milanovića po svaku cijenu i sad ne mogu natrag. Može računati i na nekolicinu članova koje je pozicijama u odborima uspio primiriti, ali oni nisu okupljeni oko ideje nego oko svojih statusa. Bero je zamjerao Milanoviću što stvara podjele, ali on nastavlja u istom stilu. Evo, Fred Matić ga je prestao kritizirati, njemu je navodno obećao prvo mjesto u Petoj izbornoj jedinici. Boris Lalovac nema kamo otići jer se u svom ministarskom mandatu zamjerio bankama. I imate zastupnike koji izravno ovise o vrhu – sami ništa nisu napravili; da nema šefa, ne bi ni njih bilo”, opisuje jedan član SDP-a i procjenjuje da je najgore što je zavladala apatija.

“Bernardić, naravno, nije kriv za rasulo koje mu je u nasljeđe ostavio Milanović, ali jest za to što ne znamo gdje je danas SDP. Sad je prošlo već dovoljno vremena, devet mjeseci, da možemo s pravom sumnjati ima li on uopće snage za to. Od početka znamo da nema politički eros. Ali sad dolazi do izražaja da nema ni viziju. Ubojita kombinacija. Pokušava dobiti na vremenu pričom o programu, a to je sve naopačke – trebao bi najprije okupiti ljude, fanatizirati ih. Suprotno javnom dojmu, Bernardićeve ambicije su jako velike i on sam neće odustati”, kaže Globusov sugovornik.

Orkestar bez dirigenta

U SDP-u danas svatko vuče na svoju stranu. SDP je kao raštimani orkestar koji još čeka dirigenta. Svako malo netko od članova orkestra istrči sa solo nastupom: Peđa Grbin, član Predsjedništva, javno je priznao da je SDP u limbu, požalio se da u kolovozu nisu imali nikakve koordinacije, a to si “stranka poput SDP-a ne može dopustiti želi li i dalje biti relevantan politički faktor”.

Ivan Klarin kritizirao je šefa: “Sad je svima jasno da on nije lider.” Bojan Glavašević primijetio je da Bernardić “još ne zna izazvati Plenkovića jedan na jedan”. Orsat Miljenić priznaje da mu u političkom životu nedostaje Zoran Milanović. Siniša Hajdaš Dončić se pak predomislio – nije mu više Zvonimir Mršić izvrstan kandidat za premijera, ali je otkrio Nevena Mimicu kao izvrsnog kandidata za predsjednika. Bernardić šuti o kuloarskim nagađanjima da je s Milanovićem sklopio pakt o uzajamnom miru – i obećao ga podržati u predsjedničkoj kandidaturi.

Bivši direktor Čistoće Marko Melčić, SDP-ovac koji je lak na obaraču i ne bira riječi, na Facebooku je najavio predsjedničku kandidaturu političke anonimke Aleksandre Šućur: “A upravo Kolindino brljanje po Australiji slično svojevremeno Milanovićevom je isprovociralo neočekivanu vansistemsku kandidatkinju Aleksandru Šućur da se javi u utrku bilo na stranačkim predizborima bilo samostalno. Aleksandra Šućur govori nekoliko stranih jezika, magistrica je politologije sa Sveučilišta u Milanu (među prvih 60 svjetskih sveučilišta) i ekspert je za međunarodnu politiku. Žena je i to lijepa, pametna i komunikativna. Ona je to najavila noćas, iznenadila i mene i ja je podržavam bez rezerve”, obznanio je Melčić koji je kao kritičar Zorana Milanovića postao heroj medijske desnice.

Ranko Ostojić, Bernardićev protukandidat, a prema neslužbenim najavama i mogući kandidat za šefa splitskog ogranka, u lipnju je osnovao udrugu Pozitiva. Mirando Mrsić nedavno je pak osnovao Fokus, koji je, kaže, zamislio kao platformu za kulturu dijaloga, okvir za slobodno izražavanje i okupljanje što šireg kruga ljudi, koja otvara vrata i “onima koji su izgubili povjerenje u SDP, nestranačkima i onima koji misle drugačije od nas. Fokus želi pokazati kakvo društvo želimo i kako bismo ga uredili jer stari postulati socijaldemokracije više ne vrijede, desnica je preuzela politike ljevice, a mi nismo smislili ništa novo za radnike u 21. stoljeću”.

Na pitanje zašto Fokus, a ne angažman kroz savjete SDP-a, Mrsić ima spreman odgovor: “Savjeti su ograničeni stranačkom politikom i njihov rad i teme diktira politika. A SDP mora biti nedvosmislen i čvrst oko radničkih prava – mora braniti prava, ali i nuditi rješenja za razvoj tržišta rada, mora znati kako povećati plaće i poštovati zakone. S Fokusom želim pokazati da se stvari mogu mijenjati, da postoji put kojim opet možemo doći na vlast”, objašnjava Mrsić koji Bernardića također nije čuo mjesecima. Priznaje kako je svjestan da dio javnosti na kritičare SDP-a gleda kao na slobodne strijelce koji stvaraju frakcije, što stvara loš dojam, ali tvrdi kako ni on ni njegove kolege “nemaju druge kanale”. Ne vjeruje da će program i statut radikalno promijeniti stanje u SDP-u, tim više što u Povjerenstvu za izradu programa sjede ljudi s dijametralno suprotnim stavovima – a ima i naznaka da bi promjene mogle biti nagore.

Glava u pijesku

Mrsić upozorava da će SDP gubiti simpatizere nastavi li se baviti sam sobom: “Guramo glavu u pijesak, svaki pokušaj da se stvarni problemi stave na dnevni red kvalificira se kao destrukcija. Predsjedniku nedostaje vizije SDP-a u 21. stoljeću. Nema timskog duha, osjećaja pripadnosti za zajedničke ideale. On ne zna kako razriješiti podjele koje su se pojačale na unutarstranačkim izborima.”

Neke od tih podjela upravo vriju u Splitu, gdje je Bernardić proglasio izvanredno stanje i poslao povjerenika. Stanje je loše još otkad je Zoran Milanović u svom političkom obračunu s Ivom Baldasarom raspustio splitski SDP, na što su članovi burno reagirali; samo pola njih se opet učlanilo, drugi su otplivali u nove vode, treći se stavili na automatski pilot. Sada, nakon debakla na lokalnim izborima na kojima su s osam vijećničkih mandata pali na tri, Bernardić je pak odlučio raspustiti vodstvo. U Split je na gašenje požara poslao glavnog tajnika i potpredsjednika zagrebačkog SDP-a Zvanu Brumnića. Njega u SDP-u smatraju “trećim čovjekom koji na Bernardića ima najveći utjecaj, poslije Rajka Ostojića i Komadine”. Brumnića kritičari optužuju da nema namjeru u skladu sa Statutom brzo organizirati nove izbore za novo vodstvo splitskog SDP-a. Zaključili su to iz pisma koje je uputio na 573 adrese u kojem objašnjava da želi ojačati stranku u kotarskim organizacijama, uključiti stručnjake u SDP-ove savjete pa u rujnu i listopadu raspravljati o stanju i smjernicama. Tada bi već trebali imati novog predsjednika. Brumnić je priprijetio članovima da je nepoštovanje odluke povjerenika jednako nepoštovanju odluke Gradskog odbora, i predstavlja povredu Statuta stranke.

Dok nezadovoljnici tvrde da članstvo bojkotira Brumnića, odajući mu priznanje da mu je uspjelo nemoguće: ujedinio je protiv sebe donedavno suprotstavljene struje, on sam to demantira.

“Brumnić u pismu sebe naziva neutralnim povjerenikom samo zato što nije iz Splita. On je neutralan kao što je i nogometni sudac Bruno Marić neutralan u derbijima Hajduka i Dinama, jer nije iz Zagreba i Splita, nego iz Daruvara. Odnos središnjice SDP-a prema splitskom SDP-u je poput odnosa Hrvatskog nogometnog saveza prema Hajduku. Kad nepravda postane zakon, otpor ostaje dužnost”, izjavio je za Slobodnu Dalmaciju jedan član SDP-a, koji Brumniću zamjera što se ne ponaša kao povjerenik, nego kao predsjednik splitskog SDP-a. Ne vjeruju mu kad tvrdi da je došao pomoći da socijaldemokrati ponovno postanu glavna politička snaga u najvećem gradu u Dalmaciji. Uvjereni su da mu to uopće nije primarni cilj, nego da Bernardić preko njega naprosto želi zavladati svim SDP-ovim organizacijama na terenu, zbog čega je na neodređeni rok i blokirao sve lokalne izbore u SDP-u. Brumnića prozivaju što je u osnivački odbor Savjeta za društvene djelatnosti gradskog SDP-a amenovao Josipa Milata i Maritu Brčić Kuljiš, profesore Filozofskog fakulteta u Splitu, koji su početkom godine javno podržali tadašnjeg HDZ-ova ministra znanosti i obrazovanja Pavu Barišića i usprotivili se “medijskom linču i mobingu”.

Split je test?

Instaliranjem Brumnića, tumače nam u SDP-u, Bernardić želi oslabiti Ranka Ostojića i spriječiti njegovu moguću utrku za predsjednika splitske županijske organizacije, a proizveo je baš suprotno i samo ga je ojačao. Vrhu stranke izbori za predsjednike općinskih, gradskih i županijskih organizacija u roku od 180 dana od lokalnih izbora ne odgovaraju, jer na njima ne bi pobijedili Bernardićevi protežei. Neki smatraju da je Bernardiću upravo Split test, model za plan preuzimanja kontrole nad stranačkim podružnicama u čitavoj Hrvatskoj.

Čini se da danas, devet mjeseci nakon što su Bernardića izabrali za predsjednika stranke, iluzija više nema; više nije pitanje hoće li Bernardić uspjeti izgraditi novi SDP, treba li mu još malo vremena da resetira i sebe i stranku. Neće jer ne može. “Nema tog programa i nema tog PR-ovca koji Bernardića može preobraziti u nešto što nije”, procjenjuje rezignirano Globusov sugovornik koji strahuje da je sudbina SDP-a bez lidera daljnji pad podrške.

Politolog Pero Maldini upozorava na Bernardićeve značajne propuste: “Bernardić je trebao dati vremena i sebi i premijeru Plenkoviću, jer je on ipak poželjniji vođa HDZ-a, sa svojom deklarativnom demokršćanskom, proeuropskom orijentacijom. Trebao je pružiti ruku Plenkoviću i ‘kupiti’ vrijeme da preuzme kormilo i konsolidira SDP. Umjesto toga, on je sa svoje strane pomogao u razbuktavanju krize, a da pritom nije ništa dobio; nakon lokalnih izbora evidentno je da je HDZ ostao čvrst i da mu SDP nije uspio nanijeti štetu. Istodobno, Bernardiću je na pladnju ponuđen Most da ih trajno obilježi kao grupu ucjenjivača i pospremi u ropotarnicu povijesti, ali to je prošlo mimo njega.”

Bernardić, kaže Maldini, ima ozbiljan problem: stranka je strukturno, programski, kadrovski devastirana, nema jasnu orijentaciju i programsku osnovu, ne uzgaja jake ljude koji bi bili u stanju promovirati tu njegovu politiku i predstavljati vladu u sjeni. On je, ukratko, zanemario abecedu politike koja traži da novi šef artikulira politiku i za nju dobije potporu. “Mi ne znamo tko provodi SDP-ovu politiku, tko su ljudi koji nose program. Grupa naprednih studenata može osmisliti odličan program SDP-a, ali što s njim ako ga nema tko provoditi. Ovako ispada da je SDP dezorijentiran i politički nesposoban pokazati kakva su oporba, odnosno kakav oni to svijet nude u nekom sljedećem izbornom ciklusu.”

No, to nije problem samo SDP-a nego kompletne političke scene, upozorava Maldini: “Kriza u SDP-u znači nemogućnost artikuliranja oporbe u Hrvatskoj, što vladajućoj stranci čini lagodnijim održavanje na vlasti, ali je loše za demokraciju – loša oporba slabi socijaldemokraciju ako ne oponira, pa ni vlast nema razloga biti bolja.”

Maldini ne vjeruje u skore promjene SDP-a niti u eventualnu promjenu stranačkog vrha jer, kako kaže, i SDP-om vladaju oportunizam i klijentelizam. “U SDP-u ima pojedinaca s ambicijama, ali nitko od njih nije dovoljno snažan da bude integrativni čimbenik. SDP bi platio preveliku cijenu da ga smijene samo promjene radi.”

S njime bi se složio i Mrsić: “SDP-om vlada oportunizam i defetizam. Mi kao da ne želimo doći na vlast, to smo pokazali u Zagrebu. Ako ovako nastavimo – nestat ćemo.”