Andro Vlahušić: Moj komunistički manifest

Prije par mjeseci u jednom od medijskih istupa spomenuo sam riječ komunizam. Učinio sam to svjesno, s namjerom, kako bih pokazao da u Dubrovniku, pa i u Hrvatskoj, ta riječ ne mora biti stavljena u negativni kontekst. Govorim to kao čovjek rođen na selu, koji je do visokog obrazovanja stigao teškim radom i osobnim odricanjem, praktični katolik, čija obitelj nikada nije imala nijednog člana Komunističke partije ili Saveza komunista. Kako bih odagnao sumnje u opravdanost svojih riječi parafrazirao sam i papu Franju, koji u svojoj izjavi kaže: “Ako se zalažem da svatko ima posao, kuću i obrazovanje ne možete me valjda zbog toga zvati komunistom.”

Općepoznato je da riječ komunizam dolazi od riječi communis, što stoji za zajednički odnosno opći, kao i da se potreba za zajedničkim i općim pojavila u vremenima kad toga općeg ili javnog nije bilo dovoljno.

Još od stare Grčke i Platonove države preko Thomasa Morea, a davno prije Marxa i Engelsa javljaju se ideje o savršenom društvu, bez klasne nejednakosti, a pune socijalne pravednosti. Komunizam uključuje i ukidanje privatnog vlasništva, gdje ukupno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju pripada proletarijatu. Kad bih u iznošenju ovakvog stava koristio pojmove kao što su socijalno uređena država, država s ljudskim licem, humanističko društvo, rijetki bi se uopće osvrnuli na takav naslov i njegov sadržaj. Ali kad kažem da se zalažem za komunizam, odmah prorade očni mišići, fokusira se naslov, naćule se uši, a mozak koji je dotada za društvenu i političku zbilju bio u “sleeping modu”, budi se, uključuju se prve sinapse i počinje proces gledanja, slušanja i razmišljanja. Jedino riječi ustaše i partizani izazivaju veći mentalni izazov, jer tada se bude i emocije, zauzimaju se stavovi i prelazi se u fazu isključivosti. Kako mislim da društva, a pogotovo države ne smiju počivati na isključivosti, nego na toleranciji i razumijevanju, odlučio sam se za blaži oblik motivacije, birajući riječ komunizam. Možda je na isti način Thomas Piketty, profesor na Paris i London School of Economics, privukao toliko globalne pažnje naslovom svoje knjige “Kapital u 21. stoljeću”, prozvanom i “komunističkim manifestom za 21 stoljeće”. I oni koji ga nisu pročitali govore “upućeno” o njemu. Žestoko ga napadaju i brane.

U svakodnevnoj poplavi informacija teško je privući pozornost javnosti koristeći od političara često zlorabljene pojmove poput gore navedenih, a na koje su ljudi, nažalost, već postali imuni. Vjerujem da je ljudima u Hrvatskoj teško percipirati i prihvatiti pojam komunizma s ljudskim licem, prvenstveno jer je teško odagnati sve negativne konotacije koje nosi. Sigurno će se pitati kakve su to nove ideološke vrijednosti? Gdje su petokrake? Tko je novi vlasnik sredstava za proizvodnju, kako je zamišljeno ukidanje višestranačja, tko će uređivati HRT i hoće li ponovno izlaziti Komunist? Ljude u Hrvatskoj tako je lako navući na prošlost, a komunizam i antikomunizam vjerojatno spadaju pod najčešće birane riječi u hrvatskom mentalnom pregledniku. Promatrajući novinske napise stječe se dojam da živimo unutar stranica crne kronike iz 1945., a da je hrvatska olimpijska disciplina “Prvak u prošlosti”.

Govorim o društvu budućnosti u kojem je temeljno pitanje što moderni čovjek u Hrvatskoj može očekivati od svoje države i grada. Kakvo uređenje za njega treba vrijediti, čemu on treba stremiti? Što ga zadovoljava, a što ga ljuti? Što nam to moderno doba donosi i koje vrijednosti trebamo graditi?

Ne moramo sve svoje najveće vrijednosti rasprodati, a Hrvatskom ne mora upravljati 200 bogatih obitelji. Što bi se u Hrvatskoj moglo ostvariti, a da ljudi budu zadovoljni, da optimizam umjesto pesimizma bude prisutan na ulicama, da se ljudi u Hrvatsku useljavaju, a ne iz nje iseljavaju? Pitanje nije je li to moguće, nego želimo li to iskreno? Ali najprije se treba zapitati jesmo li svjesni da postoji danas, koliki broj ljudi je uopće svjesno da danas ne mora biti ovakvo, da je netko bilo kada ranije planirao drukčiju budućnost. I naravno, imamo li pravo misliti o sutra, planirati sutra, ili samo pasivno promatrati taj sivi poluoblačni dan koji će dodatno produbiti vlastiti pesimizam? Moderne države trebaju se orijentirati prema potrebama svojih građana. Potrebe se formaliziraju u prava. Osiguravanje i ispunjavanje prava građana zadaća su države, gradova i općina. Najbogatije kompanije i države su to prepoznale. Pitanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju danas je manje važno od intelektualnog vlasništva i vlasništva nad patentima, a tvornice ideja i kreativne industrije novi su pogoni. Mi smo u Dubrovniku to postigli rješavajući prometnu izoliranost, ne izgradnjom autoceste do Dubrovnika ili kupovinom zračnog prijevoznika. Nismo potrošili desetke milijardi kuna, što bi poskupilo uslugu prijevoza, nego smo istu uslugu subvencionirali, a koju sada građani koriste. Vrijeme je individualizacije i lokalizacije. Svaki građanin Dubrovnika je centar i stvaralac svijeta, a Dubrovnik je primjer lokalne zajednice.

U konceptu moderne Hrvatske dakle nije važan pojam vlasništva nego modeli putem kojih građani mogu ostvariti svoja prava. Stoga navodim sljedeće:

1. Pravo na besplatno školovanje do krajnjih granica vlastitih želja i mogućnosti

Inspiriran povijesnom izjavom Martina Luthera Kinga “I have a dream” sanjam da svi stanovnici Hrvatske imaju pravo na besplatno školovanje, ne samo u osnovnim školama nego i u jaslicama i vrtićima. Gradovi i općine to pravo moraju osigurati, a ako to nisu u stanju ne trebaju ni postojati ili se moraju mijenjati. Pri tome nije važno je li vrtić gradski, privatni, vjerski ili neki drugi. Srednje škole trebaju biti obvezne, a cilj države da svatko tko se želi školovati na visokoj, višoj školi ili Sveučilištu to može i postići bez obzira na ekonomsku moć pojedinca i obitelji. Svako dijete mora imati priliku dosegnuti krajnje granice svojih potencijala. Kreditiranje visokog obrazovanja dio je šireg projekta Obrazovne vertikale Grada Dubrovnika, koji je ugledni poslovni dnevnik Financial Times uvrstio među pet najdomišljatijih obrazovnih projekata na svijetu. Projekt je prepoznat kao holistički i učinkovit pristup obrazovanju koji se može primjenjivati diljem svijeta istom metodologijom.

2. Pravo na znanje i korištenje interneta

Znanje (u bilo kojem obliku i na svim razinama) je temelj svakog razvoja, najvažniji element podizanja kvalitete življenja i presudni element konkurentnosti. Kao što su uspješni oni pojedinci koji znaju, koji imaju ideju i koji radno stoje iza te ideje, tako i uspješnost jednog grada ili države ovisi o njegovim ljudima. Ljudi su najveći resurs, veći od bilo koje znamenitosti. Ključ stvaranja mase uspješnih ljudi jest obrazovanje. Obrazovanje daje ljudima moć znanja, a moć znanja pruža neslućene mogućnosti inovativnosti, razvoja novih ideja. Rezultat moći znanja jest razvoj novog proizvoda, nove firme, novih radnih mjesta. Krajnji rezultat moći znanja jest blagostanje. Znanje povezano s obrazovanjem čini jednu cjelinu koja je neraskidiva. Nitko ne treba bitiuskraćen za znanje. Širokopojasni internet mora biti dostupan svima, besplatan za djecu, studente, starije, nerazvijena područja.

3. Pravo na dom, vlastiti ili subvencionirani za siromašne

Pitanje stanovanja temeljni je problem u Dubrovniku, ali je prisutan i u drugim dijelovima Hrvatske. Zbog atraktivnosti destinacije kvadrat stambenog prostora iznimno je skup, što otežava stjecanje nekretnine i stvaranje obitelji, a naši sugrađani koji nemaju nasljedstvo nalaze se u nezavidnoj poziciji. Poduzeli smo značajne korake da se taj problem ublaži i razriješi. Neke od mjera su oslobađanje plaćanja komunalnog doprinosa svakog građanina koji stječe prvu nekretninu i subvencije podstanarstva za mlađe od 35 godina. Subvencionirano stanovanje proširujemo na sve građane, neovisno o dobi. Svakoj obitelji moramo osigurati ispunjenje prava na dom, ako ne u vlastitoj kući ili stanu, onda kroz mjere socijalnog stanovanja.

4. Pravo na rad

Nezaposlenost je socijalna bolest koja pogađa pojedinca, obitelj, lokalnu zajednicu i državu. Želimo Hrvatsku u kojoj svatko tko želi raditi može doći do zaposlenja sukladno svom obrazovanom statusu i osobnim preferencijama. Zbog toga društvo ima potrebe preuzimati sve potrebne mjere kojima bi smanjilo ili potpuno ukinulo nezaposlenost. Dubrovnik je jedna od rijetkih jedinica lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj koja ima vlastite programe poticanja zapošljavanja, i to kroz čitav niz različitih projekata.

5. Pravo na kvalitetnu i dostupnu zdravstvenu zaštitu

Građani imaju pravo na kvalitetnu i dostupnu zdravstvenu skrb u primarnoj i specijalističkoj zdravstvenoj zaštiti, rehabilitaciji i preventivi od stručno osposobljenih liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika neovisno jesu li zaposlenici u privatnom ili javnom sektoru. Građanima zato treba pružiti što je moguće bliže domu pa tako nema nikakve svrhe da bolesnici s otoka, iz ruralnih područja i manjih gradova putuju u velike kliničke centre da obave specijalističku uslugu ako specijalist može doći u njihov dom zdravlja ili bolnicu i obaviti uslugu na kvalitetan i dostupan način. Reforma zdravstva koju sada predlaže Ministarstvo zdravlja upravo stavlja bolesnika, čovjeka, građanina u središte pozornosti, a oko njega kvalificirani zdravstveni djelatnici pružaju uslugu koju stručna društva i komore kontroliraju, a HZZO plaća.

6. Pravo na sigurnu i dostojanstvenu starost

Građani treće životne dobi osjetljiva su kategorija društva na čije potrebe treba odgovarati i u većem opsegu no što to predviđa Zakon o socijalnoj skrbi.

Umirovljenički dodatak u Dubrovniku najveći je u Hrvatskoj. Umirovljenici čija mirovina sa svim dodacima ne prelazi iznos od 1800 kuna, a čije su socijalne prilike posebno otegotne, ostvaruju mjesečni dodatak od 500 kuna. Prošle godine uveli smo dodatak od 400 kuna koji se dva puta godišnje isplaćuje umirovljenicima čija se mirovina kreće od 1800 do 2000 kuna. Oni čija mirovina iznosi od 2000 do 2200 kuna, dva puta godišnje ostvaruju pravo na dodatak od 300 kuna. Postojeće mjere proširujemo uvođenjem dodatka za sve osobe čija je mirovina niža od 2500 kuna.

7. Pravo na široko dostupnu kulturu, sport i zabavu

Građani imaju pravo na kvalitetno ispunjenu dokolicu. Posebno kulturne, ali i sportske i zabavne priredbe moramo učiniti dostupnim najširim slojevima društva. Kultura ne smije biti privilegij povlaštenih, imućnijih građana. U Dubrovniku smo osmislili koncept građanske kartice uz čije korištenje će Dubrovčanima sve javne usluge biti dostupne potpuno besplatno ili uz minimalnu naknadu. Kartica će jamčiti i velike popuste na usluge i proizvode u privatnom sektoru. Sport, a posebno zabava ne mogu se promatrati isključivo kao forma pozitivnog eskapizma, nego kao potreba dostupna svakom građaninu, a konzumirana prema osobnim afinitetima pojedinca.

8. Pravo na slobodu putovanja

Svaki čovjek trebao bi imati mogućnost da sukladno svojim interesima, obrazovanju, životnom i imovinskom statusu putuje. Pravo na slobodu putovanja jedno je od ljudskih prava. Upravo putovanja, kretanje, upoznavanje drugih kultura, običaja, naroda vodi obogaćivanju duha i prihvaćanju novih spoznaja. Jedan je pjesnik rekao: “Kretanje je najbliže osjećaju slobode“. Bio je u pravu. Prometnu izoliranost Dubrovnika značajno smo ublažili uvođenjem subvencija zrakoplovnih karata i cestarine.

9. Pravo na pravdu

Pravo čovjeka na pravično suđenje sadržano je u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Građani imaju pravo na efikasan, neovisan i pravedan pravosudni postupak, oslobođen bilo kakvih utjecaja i pritisaka. Bez toga, pravda će živjeti samo u institucionalnoj iluziji svoje pravičnosti. Sustav u kojem su svi građani isti, ali i sustav koji potiče gospodarstvo, razvoj društva, shvaćajući vrijeme izazova u kome se društvo nalazi. Atmosfera Sokratova suđenja zbog “kvarenja mladeži”, koji je pripremao društvo za promjene, te osjećaj nemoći iz Kafkina Procesa ne smiju se pojavljivati ni u jednom društvu.

10. Pravo na privatnost

Jedan od težih izazova za moderno tehnološko društvo koje na raspolaganju ima svu tehničku podršku za Orwellovu 1984. ili moderni Big Brother.Društvo i zajednica 21. stoljeća, pa tako iHrvatska ne mogu biti iznad prava pojedinca i građanina na privatnost uz istovremeno omogućivanje rada i kreativnosti.

Ljudi misle da je navedeno nemoguće ostvariti, ne usude se čak ni tražiti. Nažalost, Hrvatska je prestala kolektivno sanjati negdje 1995. godine, nakon završetka Domovinskog rata. Ostvarili smovjekovni san, dobili samostalnu državu, ali nakon toga nismo uspjeli definirati skup vrijednosti za koji bismo se kao društvo trebali boriti. Nažalost, mladi ljudi za koje smo mislili da su okrenuti budućnosti pokazuju da su im znatno bliži pojmovi ustaša i partizana, diktature...Ljudi ne mogu stvarati ako elita i vodeće institucije ne funkcioniraju, ako ih se tretira kao višak, a ne snagu stvaranja.

U zadnje tri godine provodim zanimljiv socijalni eksperiment.

Pozovemo sve građane da dostave svoje prijedloge na proračun, sve udruge i organizacije civilnog društva. I u konačnici usvojimo vise od 90 % prijedloga. Nedavno smo jednoglasno usvojili i proračun za 2015., i to sa 25:0 u Gradskom vijeću u kojem većinu ima opozicija gradonačelniku. Sve zajedno skromno. Ne zato što Grad ima riješene komunalne i socijalne te društvene probleme, nego zato što ljudi nisu naučeni da imaju želje i da ih glasno kažu, da traže, da promišljaju sadašnjost i budućnost. Dvadeset godina kombinacije sjećanja na socijalizam te ideološke indoktrinacije o državi i prošlosti uzeli su svoj danak. Svijetla prošlost postaje standard, a promišljanje budućnosti rijetka stvar. Ja vas pozivam na promišljanje humanističkog društva budućnosti. A vi nazovite to kako hoćete.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: