ANDREA ZLATAR 'Istina o mom padu... s političkih visina i s visoke terase'

Točno u podne, baš kako smo se i dogovorile, zvonim na ulaznim vratima stambene zgrade na Medveščaku na čijem će me vrhu, na četvrtom katu, dočekati nasmiješeno lice Andree Zlatar Violić.

Izgledat će vedro i odmoreno, ali će se stanom kretati uz pomoć hodalice, oprezno i sporo, u strahu da ne napravi kakav nagli pokret pa uspori oporavak nakon strašnog pada s visine od osam metara koji joj se dogodio još u srpnju prošle godine.

"Jako sam oprezna. Samostalna sam, ali netko mlađi i hrabriji puno bi se prije odvažio na mnoge napore. Ja to ne želim, nikako ne bih htjela napraviti kakav krivi pokret pa unazaditi sve na čemu sam radila proteklih mjeseci", priznaje mi dok razgovaramo u dnevnom boravku.

Cijeli je zatrpan knjigama, a Andrea Zlatar Violić i ja se, gledajući sobu, gotovo u isti tren sjetimo jedne fotografije koju smo vidjele baš u Globusu. Na njoj se, zatrpana tomovima i tomovima knjiga, jedva nazirala figura njezine kolegice i profesorice s Filozofskog fakulteta Nadežde Čačinovič, zadubljene u neko teško štivo koje osvjetljava jedna stara, stolna lampa.

"Čim sam to vidjela, odmah mi je bilo lakše zbog nereda koji knjige rade u mojem stanu", smije se bivša ministrica kulture dok se uz pomoć hodalice probija do kauča.

Računa kako u stanu ima barem pet tisuća naslova, dio čega je prenijela i u sinovljevu sobu, posebno naslove o holokaustu koji strastveno proučava.

Baš joj je sin Dinko bio čimbenik bez kojeg bi teško izdržala sve tegobe.

Ovaj student kulturne antropologije i etnologije pauzirao je jedan semestar na Filozofskom fakultetu kako bi pomogao skrbiti o majci koja je dobar dio vremena nakon nesreće bila potpuno nepokretna i vezana uz krevet.

U dnevnoj sobi sada se privremeno, dok ne ozdravi, nalazi i njena bolesnička postelja, a ovdje Zlatar Violić, baš kao što je to činila i nekad, dugo u noć, kada najbolje misli i piše, odgovara na mailove te se priprema za povratak na fakultet.

Još je uvijek ranjiva, a suze na oči u nekoliko će joj navrata tijekom našeg troipolsatnog razgovora izmamiti prisjećanje na sve kolege i prijatelje koji su joj pomagali dok se doslovno nije mogla pomaknuti iz bolesničkog kreveta.

Ipak, danas se trudi biti odgovornija prema sebi i drugima.

Popisu njenih namirnica sada se pridružio pir, voli i integralne kekse, a pripremila nam je tursku kavu s čisto malo smeđeg šećera.

Opet je radosna i vedra, ali i dalje redovito promišlja o onome što je u zadnjih godinu dana proživjela...

Prošlo je puno od vašeg zadnjeg istupa. Zašto ste tako dugo šutjeli?

- U prvo vrijeme nakon ostavke napetost i pritisak medija bili su toliko jaki da nisam bila u mogućnosti detaljno razlagati situaciju jer sam pretpostavila da bih samo napravila još veću štetu. Nakon dva mjeseca vratila sam se fakultetskim obvezama, a da nije došlo do nezgode tijekom ljeta, možda bih se bila oglasila negdje na jesen. No, bilo je kako je bilo, a onda su došli i izbori što mi se opet nije činilo kao dobar trenutak za razgovor. Sada konačno postoji distanca i čini mi se da je došlo vrijeme reći što mislim o svemu što se dogodilo.

Jeste li se fizički oporavili od nesreće?

- Još se oporavljam. Na bolovanju sam koje ću prekinuti početkom trećeg mjeseca kad prelazim u nastavu. Oporavila sam se djelomično, pokretna sam iako pripadam osobama s posebnim potrebama. Vrlo sam osjetljiva kad vidim stepenice koje nemaju rukohvate ili loše pločnike, a to su stvari koje čovjek bez poteškoća ne primjećuje. Ono što mi je najvažnije jest da sam došla do toga da mogu sama izaći iz kuće iako još nisam potpuno sigurna. Naravno, početak mentalnog oporavka započeo je tri mjeseca nakon tog teškog loma, tek kad sam došla kući i u toj opuštenoj, kućnoj atmosferi počela se više baviti onime što sam radila i prije. Čitala sam puno i u toplicama, ali uglavnom krimiće, i to zato što vas oni zbog fabule izoliraju od vanjskog svijeta. Tad sam bila osamljena, nesamostalna, nisam mogla hodati niti s hodalicom, a svijet literature strahovito mi je pomagao.

Što ste sve od krimića čitali?

- Na izbor je utjecala kolegijalna okolina. Izašao je četvrti dio Stiega Larssona, a pročitala sam i dobar dio skandinavske literature koju dotad nisam imala prilike upoznati, od Henninga Mankella nadalje. Otkrila sam za mene novu francusku autoricu krimića Fred Vargas, koju vrlo preporučam. Sad čitam jedan lažni krimić pod nazivom "Tko je ubio Rolanda Barthesa". Strukturiran je kao roman sa zapletom i s tematikom nesreće, ali još ne znam u kojem će se pravcu razviti. Na kraju se možda ispostavi da uopće nije krimi roman. Sad naravno čitam i teoriju, i to ne toliko zbog fakulteta koliko da mi pomogne strukturirati mišljenje. Kad sve zbrojim, u šest tjedana koliko sam provela u toplicama pročitala sam više od 50 romana, a poslije još i 20-ak teorijskih knjiga. Krimiće do 300 stranica gutala sam jednog dnevno, no to je tako s nama profesionalnim čitačima. Najteži je naravno emotivni dio oporavka i on još ni blizu nije gotov. Većina ljudi koja prođe bolest najbolje o tome razgovara s ljudima koji su prošli sličnu situaciju, tako da sam stekla novih poznanstava, posebno jednu mladu pravnicu iz Zagreba s kojom sam bila u sobi i koja se i danas muči s oporavkom. Savjetima mi je pomagala Marija Sekelez, koja je šest mjeseci ranije slomila kuk pa je dobro znala što znači tri mjeseca biti vezan za krevet. Strahovito mi je pomogla i Slavenka Drakulić, koja zna da ti u bolnici nije najvažnije dobiti čokoladu, nego mali radio, čepove za uši, dakle praktične stvari za koje znaju samo ljudi koji su bili u sličnoj situaciji.

A kako ide vaš mentalni oporavak?

- Sve ide postupno, zato i kažem da emotivno još nisam potpuno oporavljena i ne mislim da se mogu dobro nositi sa svim vrstama izazova. Sama nesreća promijenila me puno više nego smjena odnosno moj politički pad. Tad sam se prvi put u životu susrela s pravim egzistencijalnim strahom jer sam prije toga vjerovala da se sve može. Ipak, svjesna sam ograničenja i toga da nam ništa nije dato. Izrazito sam nestrpljiva, ovnica po horoskopu, a stvari volim dovršavati u roku, makar i loše. Najviše energije tijekom liječenja morala sam uložiti u to da nadvladam svoj karakter.

Jeste li u tome uspjeli?

- Mislim da bi moji ukućani rekli da nisam jer se moji loši dani na kraju na njima slome...

Jeste li naslućivali svoju smjenu?

- Ne. Posebno ne vezano uz tu vrstu prekršaja. Rezultati Revizije bili su javno dostupni sedam ili osam mjeseci ranije. Okidač je bila saborska rasprava o reviziji i mislim da nitko u mojoj političkoj okolini nije očekivao što će se dogoditi. No politička šteta bila je posljedica nepoštovanja uredbe o načinu poslovanja sa službenim karticama, i to je doista bio razlog za ostavku, to više što je javna reakcija bila i više nego neugodna. Nisam pratila sve što se tada o meni pisalo. I moj mazohizam ima granica. Nisam oštetila proračun niti se ijedna kuna potrošila nenamjenski, ali novac sam umjesto na blagajnu vraćala odbijanjem od plaće što nije bilo u redu prema strogim računovodstvenim uputama.

Tko je podizao taj novac?

- Isključivo ja. Naime, u našem ministarstvu samo su dvije osobe imale kartice, zamjenik Berislav Šipuš i ja. Tehnički bi bilo lakše da smo još nekog opunomoćili na kartice. No, ja sam jasno preuzela odgovornost za nepravilnosti i nisam htjela da na Ministarstvu ostane mrlja.

Na što je bio potrošen taj novac?

- Bio je trošen u trenucima kad u hotelu i sličnim situacijama ne bi primali karticu pa sam novac podizala na bankomatu. Znali smo također uzimati sredstva kako bismo ih imali za svaki slučaj, ako se nađemo u situaciji da ne možemo koristiti karticu.

Vi niste znali da to ne smijete?

- Dopušteno je dizati gotovinu, ali mora se vraćati putem blagajne. No, ponavljam, sva su sredstva vraćena unutar tekućeg mjeseca odbijanjem od plaće i nijedna kuna nije potrošena nenamjenski.

Jeste li sami dali ostavku ili ste na to bili primorani?

- Ne bih rekla da sam bila primorana. Razgovarala sam s predsjednicom Pusić i procijenile smo da je povreda uredbe postojala i da je politička šteta velika. Da budemo sasvim jasni, ja sam svjesna da se toga neću riješiti do kraja života, a s takvim opterećenjem nije bilo svrhe dalje obavljati izvršnu funkciju na vlasti.

Jeste li tada razgovarali i s premijerom?

- Jesam, kratko smo razgovarali, ali on je prvu odluku prepustio koalicijskom partneru. Bilo mu je žao, a ja sam se osjećala strašno i znam da se iz te priče ne mogu izvući kao da se ništa nije dogodilo.

Čini li vam se da je pritisak bio prejak s obzirom na težinu svega toga što vam se stavljalo na teret?

- Nisam prekršila zakon, nego jednu Vladinu odredbu, no pritisak je bio velik. No, odupirem se idejama teorije urote. To je bio jedan medijski zanimljiv i dobar povod i ne mislim da mi je netko 'smjestio' s namjerom. Ostavka je bila čin profesionalne etike.

Biste li dali ostavku da nisu bile tako snažne reakcije?

- Mislim da bih, iako u našem društvu postoje različita pravna tumačenja. Za mene u odgovornosti nema sive zone. Osim toga bili smo u predizbornom ciklusu, a to je bilo vrijeme kad se razmišljalo hoće li izbori biti možda već u lipnju. I najmanja pogreška bila bi utjecala na ishod izbora. Nije dolazilo u obzir da budem teret. Sada sam sasvim sigurna da sam dobro postupila, posebno s obzirom na pritisak koji je dolazio iz različitih medija i portala na kojima se o meni svašta pisalo. Još ne mogu pronaći odgovor na pitanje zašto smo uvijek osjetljiviji na kritike koje dolaze od ljudi koje ne cijenimo. Kad dobijem kritiku od nekoga do čijeg mišljenja mi je stalo, onda dobro zastanem i razmislim. No, ako dobijem ofrlje pljusku, naročito prostačkog karaktera čega je u mojem slučaju bilo na tone, onda me sve to puno više pogađa. A doživjela sam neumjesne kritike po svim vrstama segregacije, posebno na račun toga da sam "debelo i žensko". Vjerojatno me sve to pogađa jer je anonimno i ponižavajuće, a prave kritike ozbiljnih ljudi nešto su što mi pomaže.

Tko vam je od vaših kolega bio najveća podrška?

- Naravno, tu su bili moja obitelj i prijatelji. No najviše su mi pomogle kolege iz Ministarstva s kojima sam radila u kabinetu, mi smo bili ekipa, pa i kolege iz HNS-a koji su mi u obje faze, i nakon smjene i nakon loma, pomagali na svim razinama, od tehničke razine - kad je trebalo nabaviti krevet, donijeti ga do četvrtog kata ili sastaviti... do podrške da se ne predam. Uz samu predsjednicu koja je doista iznimno suportivna osoba, tu je bio i cijeli središnji ured. Izdvojit ću jednu osobu koja mi je pomogla kad sam bila u Varaždinskim Toplicama, a to je HNS-ovka Goranka Štefanić koja vodi grad. Toplice imaju jako lošu prometnu povezanost i ako nemate automobil, do tamo je praktično nemoguće doći. Na žalost, nitko iz moje familije ne vozi pa mi je Goranka tamo pomogla sa svim elementarnim stvarima, kao što su pomoć oko pranja kose ili veša. Jasna Jakovljević iz varaždinskog HNK bila je stalno blizu.

Je li bilo ljudi u koje ste se razočarali?

- Ne, nije, zapravo mogu reći da je bilo puno više dobrih iznenađenja. Pojavila se cijela generacija ljudi starih oko 40 godina koji su dijelom bili moji studenti, a sada rade u sektoru kulture. To je generacija vrlo nesigurnog poslovnog statusa. U šali ih zovem generacijom 'zdrave hrane'. Uz njihovu pomoć prvi put u životu sam probala sejtan. Više mi se dopao sirov nego obrađen, ali uvela sam ga u prehranu. Da, bilo je više toga pozitivnoga.

Možemo li sad napokon do kraja rekonstruirati kako je zapravo došlo do tog strašnog pada i ozljede?

- S velikim veseljem čekala sam svoje prvo pravo ljeto nakon četiri godine jer u mandatu za to nije bilo prilike. Došli smo uvečer do Trstenog, raspakirali se, družili. Rano ujutro sjela sam na zidić terase koja nema ogradu, slušala barke koje dolaze u luku, osluškivala glasove prvih ribara... U jednom trenutku, nakon što mi je s noge pala šlapa, jednostavno sam izgubila ravnotežu i zakoturala se preko krova. Naravno, moja težina svemu tome sigurno je pridonijela, no sretna okolnost bila je što sam pala na kosi krov, a nakon toga na divlju maslinu koja je federirala moj pad. Stradao je tu i jedan manji hibiskus, a na kraju sam završila ispod čempresa na mekoj zemlji. To me zapravo spasilo jer da sam pala na beton, ne vjerujem da bismo danas ovdje razgovarale.

Svega toga se sjećate?

- Da, svake sekunde. Boško je još spavao iza energetski učinkovitih prozora tako da sam ga sigurno dozivala nekih 15-ak minuta dok se nije probudio. Pokušala sam se dići sama i u tome sam uspjela, ali sam shvatila da dalje ne mogu pa smo nazvali hitnu pomoć i vatrogasce iz Orašca. Kako se automobilom ne može doći do kuće jer je strmina, oni su morali otpiliti drvo pitospore da bi me na nosilima izvukli do kola Hitne pomoći.

Dakle, nije točno da ste osam sati čekali pomoć?

- Ma kakvi, od pada do bolnice prošlo je nekoliko sati. Ja sam na terasu sjela kad sam se probudila, negdje oko pet, pola šest ujutro, a Hitnu smo zvali već oko pola osam.

Što je bila dijagnoza?

- Smrskala sam bedrenu kost koja je uletjela u koljeno i njega u potpunosti uništila. Prvo sam vrijeme imala vanjski fiksator od gležnja na gore, a potom je uslijedila druga operacija na kojoj su mi ugradili 'čavle' u koljeno, neke pločice i šarafe te jednu štangu od titana. I to će sve ostati u meni pa zato samu sebe zovem Limenko. Tek u prosincu ove godine prvi put su me pustili da hodam po stepenicama. Danas mogu savinuti koljeno, mogu već polako hodati s jednom štakom, a došla sam do toga da mi zapravo ne treba tuđa pomoć iako se još ne usudim samostalno ući u tramvaj.

A kako ste se nosili s tekstovima koji su tvrdili da ste pali jer ste previše popili?

- Uopće to nisam čitala. To je bilo razdoblje moje prve i druge operacije, a moji prijatelji bili su dovoljno pristojni da mi to nisu prepričavali. Imala sam preče brige. U tom periodu nisam mogla ni čitati ni gledati televiziju, jedva sam razgovarala mobitelom. Trenutačno pišem kraće priče, uspomene koji nisu za objavu, u kojima se bavim svojim odnosima prema strahu, boli i samoći. To je suočavanje s proživljenim kroz opisivanje nekih slika i scena koje sam zapamtila. Nisam samosažalijevajući ženski subjekt, nisam vodila nikakav dnevnik svog oporavka, nego su to scene koje su me se dojmile, a vezane su uz trenutke kad shvatiš koliko ti je bitna pomoć. Bila mi je strašna činjenica da moram tražiti pomoć drugih ljudi za čašu vode, za održavanje elementarne higijene.

Hoće li ti zapisi ugledati svjetlo dana?

- Pišem ih za sebe jer ne želim druge ljude opterećivati stvarima o kojima imam potrebu progovoriti. O politici ne pišem niti imam namjeru. Nakon svega u mene je ušla doza straha koja me učinila nesigurnom i sad imam tremu ići na fakultet jer se taj strah očito prelio na sva područja moga rada. Iskreno, trebalo mi je nekoliko mjeseci da se usudim guglati svoje ime. Ipak, na kraju svega, najgori trenutak u 2015. godini za mene nisu bili ni smjena niti moj pad, nego smrt Marine Viculin i način kako je u tom svom kratkom mandatu ona bila napadana i medijski sabotirana.

Jeste li onda pali zbog utjecaja alkohola?

- Ne, nisam. Navečer smo na terasi sjeli uz piće, ali pad se dogodio ujutro kad piće više ni na koji način nije moglo utjecati.

Jeste li gotovi s politikom?

- Mislim da je s radom u izvršnoj vlasti za mene gotovo i ne vjerujem da bi se tu moglo nešto promijeniti. Ono u čemu bih voljela ostati jest neki spoj teorijskog rada i politike u smislu pripreme dokumenata ili pak teorijsko praćenje razvoja liberalnog političkog opredjeljenja. Ne vidim neku ozbiljnu mogućnost da će doći do promjene klime u društvu u kojem su na prvom mjestu one vrijednosti koje su isključivo mjerljive u smislu kapitala i gospodarstvenog napretka. Zbog toga je kultura, bila ona jako konzervativna ili jako avangardna, uvijek mimo politike i uvijek protiv jer je njezina vrijednost simbolički kapital, a ne kapital koji se može mjeriti novcem.

Je li vam danas žao što ste se uključili u izvršnu vlast?

- Ne, nije mi žao jer bih cijeli život žalila što nisam probala. Sigurno bi bilo ljudi koji bi bili uspješniji od mene, ali bilo bi i onih koji bi bili lošiji. Jednom sam za vrijeme Račanove Vlade odbila pomoćničku funkciju u Ministarstvu znanosti jer su me već tada puno više zanimali kultura i Grad nego znanost kojoj sam po zaposlenju pripadala. To sam odbila, ali ovo nisam i nije mi žao, čak niti u paketu sa svime što se dogodilo.

Je li vaše potpisivanje peticije protiv novog ministra kulture Zlatka Hasan­begovića najava povratka u politiku?

- To je sigurno naznaka da neke bitne stvari neću propustiti komentirati. Pratit ću smjerove razvoja, a potpisala sam prvu peticiju kao članica obaju društava, PEN-a i HDP-a, jer smatram da se osporilo ono što za mene nije pitanje ideologije, nego civilizacijskog dosega, a to je antifašizam. Postoji nekoliko civilizacijskih vrednota iza kojih moram uvijek stajati. U ovom slučaju tu je ključno pitanje sekularne države. Smatram krajnje neprimjerenim miješanje Crkve u pitanja države. Odvajanje je Francuska revolucija izborila 1789. i ne odobravam ni naznake povratka. Jednakopravnost, ljudska prava, posebno prava manjina, sloboda govora, antifašizam. I naravno, nikako ne bih voljela živjeti u zemlji u kojoj se službeno propituje pravo na pobačaj.

Što mislite, zašto novi ministar toliko govori o vama?

- Pa sasvim je jasno da sam ja kao ministrica iz kvote HNS-a kreirala naglaske kulturne politike u zadnje četiri godine i bilo bi nepravedno optuživati Berislava Šipuša, kao nestranačkog ministra, za neke odluke koje su bile moje. Kako ministar Hasanbegović govori na političkoj razini, onda je normalno da spominje mene - to je politička arena. Popis njegovih poteza koji su neprimjereni podugačak je, počevši od svjetonazorske razine. Nijekanje antifašizma i u najmanju ruku relativizacija uloge Handžar-divizije u Drugom svjetskom ratu. Zatim neskriveni rat protiv medija i civilne nezavisne scene. Da nabrojim: raspuštanje Stručnog povjerenstva za dodjeljivanje novca neprofitnim medijima i najava dokidanja njihova financiranja, prethodne izjave o Trećem programu Hrvatskog radija, neprihvaćanje kandidata za Upravni odbor Kulture nove. A sve se to događa u kontekstu napada na Hinu i Branku Valentić. I najružnije scene napada na Mirjanu Rakić, ravnateljicu Agencije za elektroničke medije. Nisam primijetila da se ogradio. Poseban je slučaj činjenica da je ministar Šipuš potpisao imenovanje ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja Nataše Mataušić koje je nestalo negdje u bespućima birokracije Ministarstva. Za to možda nije odgovoran novi ministar, ali pokazuje da neki ne poštuju elementarnu etiku profesionalnoga rada.

Poznajete li se vas dvoje?

- Ne, nikad se nismo upoznali, a moram priznati da se njegovo ime uopće nije spominjalo u političkim krugovima sve do imenovanja. Većina zajednice priželjkivala je Jasena Mesića znajući da on poznaje sustav i da nije sklon radikalnim ili ekstremističkim stavovima. Osobno, sve projekte za koje se u primopredaji 2011. založio ministar Mesić - primjerice, Kultura nova, digitalizacija kina - prihvatili smo i nastavili raditi s istim intenzitetom. Svi koji rade u kulturi, naročito onoj siromašnoj, znaju koliko je važan kontinuitet. Tzv. kapitalne investicije grade se desetak godina i dulje.

Govorilo se i o Anji Šovagović Despot. Bi li netko od njih dvoje prema vama bio bolji kandidat od Hasanbegovića?

- Svi koji su se spominjali, a spominjala se i kolegica Nina Obuljen, bili bi bolji izbor.

Ministar Hasanbegović zamjera vam nedovršavanje medijske strategije koja je prema njemu ostala na razini lijepih želja i "desetak beživotnih elaborata". Zašto ta strategija nije ugledala svjetlo dana?

- Ona je bila sporna od početka jer su u izradu bile uključene različite i između sebe sukobljene strane na medijskoj sceni. Nisam mislila da će ta strategija uzeti toliko vremena i nadala sam se da ću se moći više baviti organizacijom, primjerice pomoći distribucijske mreže za izdavače. No brojke koje su ukazivale na pad zaposlenosti u novinarskom prostoru, kao i pojava sve većeg broja angažiranih ljudi bez ikakve socijalne sigurnosti ponukala nas je da pomognemo osiguravanje slobode istraživačkog novinarstva, to više što je bila riječ o iznimno malim grantovima u kojima su autori za dulje istraživačke tekstove bili plaćeni između 600 i 700 kuna. Ministar najavljuje ukidanje Odjela za medije, Odjela koji je osigurao pet milijuna eura iz EU fondova za razvoj community medija.

Zašto ste diskrecijskom odlukom dali novac portalu Autograf.hr koji vodi bivši član ureda bivšeg predsjednika Josipovića Drago Pilsel?

- Portal Autograf.hr bio je prvi ispod crte Povjerenstva, a ja sam na kraju zbog te svoje odluke bila kažnjena po logici sukoba interesa iako ga ja osobno tu ne vidim. Da sam birala po svome srcu, novac bih sasvim sigurno dodijelila potpuno drukčije, u prilog elektroničkim medijima koji su se bavili kulturom. No, smatram da mora postojati mogućnost financijski neovisnog i kritičkog novinarstva, u ovom slučaju to su bila lutrijska sredstva. Kriteriji moraju uključivati kritičnost i neovisnost, a ne da se grade na govoru mržnje i podcivilizacijskim standardima, kakvi su danas mnogi potencijalni novi korisnici.

Mogli ste pretpostaviti da će ta odluka biti sporna?

- Ne, nisam mislila da bi jedna tako mala ministarska ispravka mogla biti sporna. Na kraju, ona nije išla u prilog tome da se nekome nešto oduzme, nego da nekome pomogne. Ako je sporna priča s Autografom, onda je doista sve sporno jer živimo u maloj zajednici gdje se suradnje prozivaju kao neke vrste incestuoznih veza.

Vjerujete li ministru Hasanbegoviću kad kaže da desni ne trebaju očekivati kako će im po automatizmu dati novac?

- Po onom zadnjem što sam čula, on uopće ne kani dodjeljivati novac neprofitnim medijima, ali možda nisam sve dobro upratila. No, načelno ne mogu vjerovati da će ostati ideološki nepristran u kreiranju kulturne politike, posebno nakon što sam pažljivo slušala njegov govor na ključnom mjestu sjećanja, u Bleiburgu. Taj je govor diskurzivno bio vrlo mekan, ali su način istupa i neverbalna komunikacija bili neusklađeni. Pritom mislim na agresivnost koja proizlazi iz njegovih poteza i iz činjenice da je u samo nekoliko dana smijenio mnoge i to nestranačke osobe i radna tijela, a da nije mogao upoznati njihov rad. Ne zove li se to čistka? Doduše, možda je gospodin Hasanbegović već nekoliko mjeseci znao da će postati ministar pa se mogao pripremiti, no mi to nismo znali.

Tko su tih 30 ljudi koji su zaposleni u Ministarstvu u zadnje tri godine, a za koje ministar Hasanbegović govori da su sporni?

- To morate pitati njega. Mi smo zapošljavali po kriterijima 'dva za jedan'. Pretpostavljam da je broj zaposlenih sada i manji nego što je bio, jedino su pred kraj mandata ministra Šipuša ugovorno zaposleni ljudi na temelju sredstava iz EU za poslove rada na projektima. Tu je bila iznimno zaslužna Tamara Perišić, koja je uspjela ishoditi alokaciju od 120 milijuna eura za projekte u kulturnoj baštini vezanoj uz turizam do 2020. godine, za projekt Ruksak kulture, te sredstva za društveno-kulturne centre. To je uključivalo i nekoliko novozaposlenih, a koji su na plaćama iz sredstava Europske unije. Ukupno je za kulturu alocirano oko 120 milijun eura za sljedeće četiri godine.

Zašto je zapeo projekt Hrvatskog povijesnog muzeja?

- To je duga priča, još negdje od 2007.-2008., a tragovi postoje u nizu izvješća Državne revizije koja je spornim smatrala sam čin kupovine nekretnine za taj muzej jer je ona ocijenjena preskupom. U našem mandatu zapelo je jer nismo imali izvore financiranja. Imali smo i obvezu dovršetka muzeja i kompleksa Vukovar - Vučedol koji se financirao zajmom Svjetske banke, ali i Muzej Sinjske alke, koji su svi imali svoje rokove. Dovršen je Muzej Apoksiomena na Lošinju i Ornitološki u Metkoviću. Dobro znam da se ministri uglavnom pamte po velikim građevinama u glavnom gradu, no mi smo napravili puno malih građevina u više malih gradova.

Julijana Adamović napisala je tekst o ministru Hasanbegoviću, kaže da će podržati njegovu smjenu, ali da smatra kako ideološki obojeni ljudi - i lijevi i desni - ne bi trebali upravljati resorima kulture... Shvaćate li to kao kritiku vašeg rada?

- Nisam čitala taj tekst, ali razumijem premisu. Na funkcije ministara dolazi se logikom politike, i to je politički posao. No, s obzirom na to da sam za sve suradnike odabrala ljude koji nisu imali nikakve političke angažmane, mislim da se u mom mandatu teško moglo govoriti o politički obojenom ministarstvu. Moji stavovi svakako pripadaju lijevom političkom spektru, ali nisam ulazila u procjenjivanje pojedinih projekata. Godišnje ih bude i više od deset tisuća. No, ne vidim kako recimo projekt Ruksak kulture može biti suspektan kao obojen lijevim spektrom kad bismo ga jednako tako, s obzirom da podrazumijeva potporu malim i siromašnim sredinama, mogli shvaćati konzervativnom idejom kulture...

Jesu li ministar Hasanbegović i njegova čistka zapravo kazna kulturnjacima za protekle četiri godine kad ste kulturom vi upravljali?

- (smije se) Zbilja mislim da je u našem mandatu bilo puno slobode. Novca možda i ne, ali slobode svakako da, barem u stvaralačkom smislu. Pripadam ljudima koji misle da novac treba davati inovativnim projektima za koje ne znamo hoće li biti uspješni ili neće. Zagovaram to da je kultura javna potreba, kao i obrazovanje, zdravstvo i socijalna sigurnost. Stoga mora biti financirana iz javnih sredstava.

Rekla bih da ne očekujete da će novi ministar dobro skrbiti o kulturi?

- Ne poznaje dovoljno umjetničku i kulturnu scenu, a u cjelini mi se odbojnom čini ideja da se stvara monolitna ili homogena kultura po bilo kojoj osnovi. Mislim da smo prošli to vrijeme kad je hrvatska kultura u jednini bila zamjena za našu državnost. Mi smo zemlja višesložnih identiteta. Državu imamo, sad trebamo raditi na civilizacijskim standardima. Sad su u pitanju društvene vrednote. Dodatno, zbilja me uznemiravaju nejasne izjave poput one o Trećem programu radija koji je nazvao, po prilici, 'postmoderna jugoslavenska dekonstrukcija'. Uz dužno poštovanje svima, načitala sam se dosta o postmoderni i dekonstrukciji, ali uopće ne znam što znači ta njegova izjava. Za Treći program i njegov opstanak radila sam na potpisivanju peticija â⁈90-ih godina kad ga se htjelo ukinuti pod floskulom da nije komercijalan. Sad taj argument ne igra, ali nalijepiti takvu oznaku Trećem programu za mene predstavlja neprihvatljiv pogled na kulturu u cjelini.

Kako onda objašnjavate njegove optužbe da ste se vi ponašali sektaški?

- Ministar Hasanbegović razmišlja crno-bijelo ili bi možda bilo bolje reći crveno-plavo. U akademskoj zajednici dopušteno je raspravljati argumentima, no na političkoj sceni ne možeš se legitimirati revizionizmom onoga što je stvar civilizacijskog dosega. Ja doista ne znam u kojoj mjeri novi ministar kulture konzumira kulturu - ide li u kazalište i što čita - ali smatram suspektnim kad većina hrvatske kulturne scene kaže da za čovjeka koji je na čelu njihova resora nikad u životu nije čula. Posao ministra kulture podrazumijeva poznavanje širokog kruga ljudi različitih interesa koji su često međusobno sukobljeni pa se bojim da novom ministru nedostaje poznavanje kulturnih praksi.

Kad sve zbrojite, koliko ste zadovoljni svojim ministarskim mandatom?

- Imala sam godinu dana razmišljati i ne mislim o tome kao o 'svom' mandatu nego kao o tranzicijskom mandatu u području kulture u Hrvatskoj - prije svega zbog naglašavanja uloge civilnog društva i rada na uključivanju u EU fondove, uvođenje trogodišnjeg ciklusa financiranja. Ne zanima me ono personalno, ono čime sam ja obilježila taj period djelovanja, ali iznimno sam zadovoljna s nekoliko stvari: prvo, odradili smo projekte u Vukovaru, Sinju i Cresu, na kojima su posebno radili Šipuš i pomoćnica Vesna Jurić Bulatović. HAVC se razvija i uveo je nove sustave poticaja za inozemne produkcije. Digitalizirano je više desetaka kina. Ruksak kulture otvorio je važnu suradnju s područjem obrazovanja i razvoja publike u Hrvatskoj. Osnivanje Odjela za medije je nezaobilazno. Iako nismo uspjeli dovršiti strategiju kao službeni dokument, on je izazvao veliku raspravu. Otvaranje argumentiranih rasprava ključno je jer smo kao društvo skloni monološkom samozadovoljstvu.

A gdje ste pogriješili?

- Na dnevnoj bazi. Nisam dovoljno jasno naglašavala bitne ciljeve, nego sam se rasipala u manjim projektima. Prekasno smo krenuli u suradnju s drugim ministarstvima, a to je jedan od načina da se kulturi dade socijalna vidljivost i osjete učinci koji nisu 'samo' estetski.

Gdje je danas vaš savjetnik za medije Milan Živković?

- Koliko je meni poznato, vezan je uz svoju stranku, SDP, i radit će na stranačkim projektima.

Očekujete li da će ova Vlada preživjeti četiri godine?

- Vidim da su svi počeli govoriti da hoće, ali ja još mislim da neće jer je tu prevelika količina pregovaranja koje dovodi do političkih sukoba te usporavanja rada. To je loše jer se od Vlade očekuju rezultati.

Hoćete li se uključiti u unutarstranačke izbore u HNS-u?

- Ne, ali rado ću pomoći savjetima.

Izvlačite li iz svega što vam se dogodilo kakvu pouku, neki viši smisao?

- Pouka koju sam izvukla jest da puno više nego prije cijenim život i ljude ponaosob. Uz posao provodim svaku minutu, pa evo i sada, čim mi je bolje, radim. Uvijek me goni misao da radije pročitam još deset stranica umjesto da brišem prašinu. No tu sam zakidala ljude, i svoju obitelj i prijatelje, a to nije bilo dobro. Svoj posao doživljavam kao poziv u kojem mi je glavni motivator strast. Tu pouka također postoji, ali nisam sigurna da sam je usvojila. Pitajte me za godinu dana držim li se toga da svaki dan prošećem, ne ostanem gledati treći film zaredom ili čitam dugo u noć. Ne mogu vam garantirati.

Vidim, i fizički ste se dosta oporavili. Smršavili ste...

- Time sam zadovoljna, iako sigurno postoje neki zdraviji načini za mršavljenje od mojeg. Mislim da je najveća promjena koju bih trebala napraviti uvođenje distance prema poslu što nikad nisam imala pa sam vjerojatno zato i bila dosta ranjiva. Dakle, nešto jesam promijenila, ali vidjet ću kad zbilja krene onaj svakodnevni životni ritam jesam li se doista promijenila, ili ću i dalje biti neodgovorna prema sebi i drugima. Na žalost, nikad nisam uspjela pronaći neki treći prostor i uvijek sam zanemarivala obiteljski život. Nikad se nisam naučila šminkati, i to ne zato što bih imala nešto protiv toga, nego zato što mi se to činilo kao gubitak vremena. Odgojio me otac i nisam imala problem s pitanjima ravnopravnosti. Naša je obitelj mala, a i takvu malu vrlo sam teško uspijevala 'hendlati'. Niti sam se pri tim izborima osjećala dobro.

Rano ste ostali bez majke?

- Da, ona je umrla kad sam imala 11 godina od posljedica karcinoma. Presudan je bio moj otac, a odmah na početku smo se zajednički bili složili da me ispiše s baleta jer on više nije mogao podnijeti da sjedi u predvorju sa svim tim mamama. Potom smo iz sličnih razloga, ali i zato što nisam imala apsolutno nikakav talent, odbacili i muzičku školu, ali smo se zato odlučili za sport i strane jezike. Tako sam se počela baviti rukometom i skijanjem gdje sam i zaradila svoje prve probleme s koljenom. Kad nismo znali što bismo radili, navečer bismo lijepili makete aviona, igrali smo stolni nogomet, a naučio me igrati i biljar. Dakle, bile su to sve polumuške stvari. Na prvo ljetovanje otišli smo s četiri recepta: mljeveno meso, pire krumpir, špinat i palačinke. Kuhali bismo zajedno, ali je poslije jadan nastradao kad sam potpala pod utjecaj kineske kulture pa je dvije godine morao jesti lažnu kinesku kuhinju u kojoj je zelje glumilo klice. Na žalost, nije imao sreće, kasnije je ponovo živio s gospođom koja je umrla dosta prije njega, a iz te njegove veze danas imam polusestre. To su prekrasne osobe koje su mi puno pomogle. Svakako tu još moram dodati i osobu koja nije propustila nijedan dan u bolnici, a to je moja bivša urednica Nives Tomašević. Beskrajno sam zahvalna svima koji su se brinuli o meni. Sestrični.

Ljudi se u takvim situacijama znaju okrenuti Bogu, je li to i s vama bio slučaj?

- Nisam vjernica po odgoju ni praksi, ali sam preko čitanja tekstova religijske i nabožne prirode razvila neki osjećaj prema onostranosti. Ne u smislu molitve. Zapravo sam se priklonila svijetu alternative koji prije nisam koristila, pa sam, evo, u onom razdoblju kad sam bila sasvim nepokretna radila vježbe za disanje i za smirivanje koje se rade samo prstima. To me podučila jedna prijateljica i puno mi je pomoglo. Dugi su prazni noćni sati u bolnici kao i ranojutarnja buđenja. Noć je za čitanje i pisanje.

Je li vam bilo teško taj svoj bioritam uskladiti s ministarskim mandatom?

- Je. Pa svi koji me znaju, znaju koliko sam ujutro bila pospana. Ako bi se slučajno pojavio kakav slobodan vikend, ja bih ga prespavala. Ali noću uvijek živnem, to je bilo vrijeme mejlova i analize dokumenata.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: