AL-SISI Egipatski vladar željezne ruke kojeg Zapad voli

Egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi bio je domaćin velikog samita prilikom otvaranja proširenog Sueskog kanala. Organizacija samita svjetskih lidera koji se pritom održao bila je veličanstvena, uz arije iz Verdijeve “Aide”, baš kao i na otvaranju kanala 1869. godine. To je bila nova prilika da se predsjednici, premijeri i ministri međusobno nađu i ažuriraju sve teme koje ih inače zaokupljaju, a koje se sve više zbog sigurnosnih razloga raspravljaju isključivo uživo. Neizbježno su to ovaj put bili borba protiv terorizma, položaj Izraela, ekonomija kanala i ekonomija Bliskog istoka, politika energije, sigurnost brodskog prometa. Otmica hrvatskog državljanina figurirala je u tim razgovorima, ne samo jer se radi o građaninu zemlje EU i NATO-a nego jer se radi o tome polaže li Egipat test važne sile u regiji.

Kakav je Al-Sisijev Egipat? Kakav je novi egipatski predsjednik?

Al-Sisi je došao na vlast prije dvije godine zahvaljujući državnom udaru. Svrgnuo je Muhameda Mursija, i za to je imao podršku među narodom.

Dvije riječi o tome: Egipatsko “arapsko proljeće”, tj. demokratski val u smislu u kojem mi na Zapadu prepoznajemo demokraciju, bio je ograničen na gradove, dok je provincija bila pasivna, zaplašena i nesklona promjenama. Izbore nakon svrgavanja dugogodišnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je ljudima bio omrznuo zbog korupcije, represivnih mjera i zbog toga jer su osjećali da je zemlju “prodao” Amerikancima, dobila su vještim političkim manevrima Muslimanska braća, koja su pobijedila proljećare i demokrate, te instalirala svog lidera Mursija. Mursi se u početku prema raznim političkim opcijama u zemlji pokazao relativno koncilijantnim, ali je poslije proširio političku represiju s prozapadnih demokrata i na islamiste radikalnije od Muslimanske braće. Braća su tradicijski izrasla kao antikolonijalni, oslobodilački pokret, ali, dakako, slojeviti su, no uglavnom su vrlo tradicijski, konzervativno orijentirani. Neki su dijelovi organizacije politički isključivi a vrlo utjecajni, s tim da taj utjecaj nije transparentan. Isto tako, neki dijelovi Bratstva su politički radikalizirani, i zapravo su ideološki bliski Hamasu, Al Kaidi, Al Nusri, palestinskom Islamskom džihadu i sličnima. No, praksa korupcije i represije nastavila se pod Mursijem, pojačana s još većim propadanjem ekonomije i gorom generalnom sigurnosnom situacijom.

General zrakoplovstva Al-Sisi izvršio je, s pozicije ministra obrane, dakle, udar, a nakon toga organizirao izbore, na kojima je neugodno premoćno (97 posto glasova) pobijedio. Mursi je sad u zatvoru, čeka izvršenje smrtne kazne.

Neke je Al-Sisi podsjetio na Hosnija Mubaraka, koji je svom narodu nakon trideset godina na vlasti bio omrznuo, ali koji Zapadu nije bio loš. Opet, i Zapad je, a pri tome mislimo na velike sile, ponajprije Ameriku, donekle nešto naučio, a to je da se podrška unutarnjim diktatorima na dulje vrijeme ne isplati.

Al-Sisi je ponovo prionuo izvršavanju zadaće koju je Egipat u svom okruženju, svojoj regiji, preuzeo još od An­vara el-Sadata, zadaće koju je do prije desetak godina prije kraja vladavine izvršavao i Hosni Mubarak, a oko koje je Muhamed Mursi pomalo oklijevao.

Sadat je svojedobno svojoj zemlji bio osigurao mir i američku pomoć time što je postao saveznik Izraela. No, ta pomoć postala je izvor korupcije i u vojsci, pa je u njoj također narasla nedodirljiva, povlaštena, razmažena elita.

Sve je to sad još kompleksnije. Ta velika, stožerna, najvažnija i najkulturnija zemlja arapskog svijeta, sad kad je vodi Al-Sisi, ponovo je zauzela svoje mjesto. Na primjer, Barack Obama je, kao znak da se Amerika ne slaže s političkim progonima, uskratio financijsku pomoć. Ali, potiho i ponovo, Amerika šalje oko milijardu i pol dolara godišnje. Ta pomoć raspodijeljena je na nekoliko elemenata, na primjer za borbu protiv razbojništva i radikalnih elemenata na Sinaju (prema tome to je sigurnosna pomoć za Izrael), ili za sigurnost brodskog prometa (Suez), za borbu protiv terorizma i slično.

Dakako, ne može sve biti javno. Tako na proslavi otvaranja proširenog Sueskog kanala nisu bili ni Obama niti Benjamin Netanjahu. Egipat je izraženo antisemitska zemlja, i to savezništvo ne smije biti javno pokazano. Što se tiče Amerike, ni tu slika nije posve jasna. Aktualna američka administracija potpomagala je Muslimansku braću, dakako, umjereni dio te organizacije. Ali, kako radikalniji dijelovi Muslimanske braće naprosto teroriziraju i građane Egipta, atentatima na javnim mjestima i sabotažama, a u namjeri da ponovo dođu na vlast, Al-Sisijeva je vlada protiv njih. Poruka koju oni stalno šalju svijetu jest da pod skutima Braće izrastaju radikalne organizacije. Amerikanci misle drukčije, čini se da misle kako se Braću može postupno demokratizirati i ublažiti u ideologiji.

Amerikanci su bili predstavljeni na nižoj diplomatskoj razini od predsjedničke, ali su isporučili Egiptu osam novih F-16, i ponovno će održati zajedničke vojne vježbe s Egiptom. Proizraelski lobisti u Americi zadovoljni su Al-Sisijem, dakle s te strane postoji podrška. No, isto tako, nakon što je bio domaćin otvaranja proširenog Sueskog kanala, Al-Sisi se upravo sprema poslati svog ministra vanjskih poslova u Moskvu na razgovore s Dmitrijem Medvedevom. Razgovarat će o dvije maksimalno važne teme. Jedna je rusko ulaganje u Sueski kanal, što je važno simbolički, i iz toga se vidi da na Bliskom istoku između Rusije i Zapada ne bijesni nikakav stravičan Hladni rat, a druga je tema kako spriječiti da rat u Siriji ne dobiju radikalni islamisti – obje su informacije o egipatsko-ruskim razgovorima donijeli egipatski mediji na engleskom.

Kad smo već kod egipatske vojske: Francuska je ove godine prodala Egiptu oružja (avione Rafale i fregate FREMM) u ukup­noj vrijednosti od 5,2 milijarde eura, od čega je francuskim zajmovima financirano 3,2 milijarde eura.

U biti, nije sve samo novac koji mijenja ruke; jest, ali nije sve. Jačanje egipatske vojske također je važno i zato da se Iran s kojim je sad počelo zatopljavanje odnosa – ali tko zna što će tamo biti – drži u ravnoteži, pod kontrolom. Običnim ljudima sve se čini suviše cinično. Tko je tu za Braću i zašto? Zbog čega ih se naoružava da budu na braniku protiv Irana, kad zapadna politika prema njima još nije našla pravac.

Francuzi nisu jedini. Al-Sisi je nedavno bio u Njemačkoj, gdje ga je na europskoj razini rehabilitirala kancelarka Angela Merkel. Al-Sisi i njegovo izaslanstvo imali su i niz susreta s njemačkim gospodarstvenicima. Neposredni rezultat jest da Siemens na velika vrata ulazi u Egipat s investicijom u vrijednosti od osam milijardi eura. Al-Sisi ne zaobilazi niti manje zemlje, pa je isto tako dugo i ozbiljno razgovarao s Viktorom Orbanom i o ekonomiji i o borbi protiv terorizma.

Organizacija Islamske države, koja se sve više naziva i Daeš, prijetnja je koja je ujedinjujući faktor za sve države u regiji, makar, dakako, neki u regiji razumiju ISIL vođeni mišlju da je neprijatelj neprijatelja zapravo prijatelj, tj. puštaju ISIL da uništava zajedničke neprijatelje u nadi da će se na kraju i protiv ISIL-a naći efikasan lijek. Isto tako, pod izgovorom borbe protiv ISIL-a tuče se i po neprijateljima koji zapravo s ISIL-om nemaju veze. Koliko je samo novinara zatvoreno u Turskoj, ali i u Egiptu, pod optužbom za terorizam.

Represije nad političkim protivnicima nastavljaju se i u Egiptu, i o tome postoji uredna evidencija nevladinih organizacija kao što je Human Rights Watch. Ne udara se samo po Bratstvu nego i po sekularnoj, demokratskoj opoziciji, po aktivistima za ljudska prava. To je jedan od elemenata gdje za zapadnu javnost podrška Egiptu postaje problematična. HRW je upravo kritizirao zapadne vlade da su spremne zažmiriti na kršenja ljudskih prava u Egiptu, baš kao u doba Mubaraka, samo da bi imali stabilnu silu u regiji. Ne radi se samo o sporadičnom kršenju ljudskih prava. Nakon što je Al-Sisi zbacio Mursija, uslijedile su masovne političke likvidacije i represija, a HRW govori i o 900 ljudskih žrtava za koje nitko nije odgovarao. Navodi se da je u Egiptu u posljednja tri mjeseca “nestalo” više od 150 ljudi.

Ali, govorimo u prvom redu o vanjskoj politici Egipta, vrlo složenoj, u kojoj se prepliću mnogi interesi. Na primjer, trenutačno se, tako kažu, približavaju Egipat i Katar. Inače, egipatski novinski komentatori navode da su Katar i Turska zemlje koje potpomažu terorizam ISIL-a, a za Katar baš kažu da financira ISIL. Postoje i znatne europske, prvenstveno francuske ekonomske veze s Katarom. Katar je iznimno bitan. Sjetimo se da je Al Jazeera katarski medij, sjajni i reprezentativni izlog u svijet te zemlje, da je troje novinara Al Jazeere u egipatskom zatvoru, a optužba protiv njih povezana je s Muslimanskom braćom.

Samo okrznimo odnose s Turskom. Egipat i Turska surađuju, ali i u Kairu smatraju da su Erdoganove ambicije za liderstvo u široj regiji njima nezanimljive. Erdogan je smatrao da se neka vrst reforme Bliskog istoka može bazirati na Muslimanskoj braći, pa ih je podržavao, kao što još uvijek podržava i Hamas. Al-Sisi ne gleda tako na Muslimansku braću (također to osporavaju i naši sugovornici, bivši istaknuti sudionici egipatskog proljeća, koji se doduše, ne slažu ni s Al-Sisijem). Nakon što je svrgnut Mursi, sabotaže i atentati na policiju, na vladine zgrade ili dužnosnike mnogo su češći, ljudske žrtve brojnije. Na primjer, nedavno je Al-Sisi zapovjedio da se očisti kilometar teritorija u pojasu Gaze, jer smatra da tamo sve vrije od terorističkih skupina. Vjerojatno je u pravu. Ali, što s nekoliko tisuća civila koje je sada, javlja HRW, dotjerao do sudova? Ne mogu svi biti krivi, sigurno ima onih koji samo proklinju boga i vraga što su se tamo rodili i sve što bi htjeli jest gledati svoja posla. A vjerojatno ima i dosta onih koji će se dodatno radikalizirati.

U svakom slučaju, Al-Sisijev Egipat svakako je na liniji borbe protiv radikalnog islama i postaje faktor stabilnosti u regiji. Odlučni je protivnik terorizma, a takve su mu i izjave i akcije. Nema sumnje da su akcije egipatske policije u slučaju svake otmice koju izvedu islamističke skupine autentične. Filozofija egipatskih vlasti jest nulta tolerancija i odbijanje pregovora i trgovanja s teroristima te nema elemenata koji bi sugerirali da će je ikada prekršiti.

Međutim, je li Al-Sisi modernizator Egipta? Ili je on islamist, te ako jest, što to znači?

Neki smatraju da je on za Egipat ono što je Atatürk bio za Tursku. Druga su vremena, nema općeg zanosa modernizacijom, niti inspiracije progresivnošću, koja je vodila velikog turskog reformatora.

Američki ekspert za Bliski istok Daniel Pipes objavio je referat, analizu, koju je napisao Abdel Fatah Al-Sisi kad je 2006. godine, kao Mubarakov general, boravio godinu dana u Americi na specijalizaciji. Al-Sisijev rad odnosio se na pitanje demokracije na Bliskom istoku: to je bilo razmatranje je li demokracija moguća i poželjna. Egipatski predsjednik danas ima 59 godina, dakle i kad je stavio na papir svoja razmišljanja i to za američke mentore, bio je zreo čovjek i vojni profesionalac. U tom radu rubno je kritizirao Mubaraka, tada egipatskog predsjednika. Međutim rekao je što misli. Mnogi su se danas zadubili nad tim njegovim akademskim radom kako bi pronikli u to kakav je zapravo egipatski predsjednik, što misli i što se od njega može očekivati.

Al-Sisi je osobno vrlo religiozan. Njegova obitelj također, tako da je žena stavila na glavu maramu, jedna kći čak je i više pokrivena. Egipatski predsjednik svojedobno je pisao kako je prvi kalifat, dakle u zoru islama, bio zlatno doba i ideal modernog društva. No, to je, čini se, bio zanos i možda specifičan način izražavanja, jer kad je ISIL proglasio “kalifat”, Al-Sisi je grmio protiv, dakle političko ostvarenje tog sna o kalifatu u stvarnom životu mu se ne sviđa.

Prema tom njegovu radu koji je objavio i komentirao Daniel Pipes, egipatski predsjednik želi demokraciju, ali ne posve zapadnjačku, i smatra da država na Bliskom istoku ne može biti u potpunosti sekularna, posve odvojena od vjere. Smatra da se bliskoistočna demokracija razvija po drugačijem modelu od zapadne, ali – da to jest demokracija. Također se založio za slobodu medija, za političku neutralnost obavještajnih službi i policije, za jasnu nezavisnost i kvalitetu obrazovanja. Želi ekonomsku suradnju sa Zapadom i nije protiv pomoći Zapada, ali odbija patroniziranje i kontrolu koju smatra ponižavajućom. Zasad se ne ponaša baš posve tako kako je teorijski postavio u svom radu prije devet godina, ali nije rečeno da promjena neće biti. General Al-Sisi točno je znao što bi trebalo napraviti, ali ima li predsjednik Al-Sisi za to snage, pitaju se ne samo američki nego i europski analitičari.

U svakom slučaju, ponovno se razmještaju karte na Bliskom istoku, mijenjaju se uloge nekih država, i sva je prilika da će Abdel Fatah Al-Sisi igrati vrlo važnu ulogu.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: