Za građane Europske unije putovanje u Siriju počinje u - sirijskom veleposlanstvu, a zatim treba čekati vizu. Svi izravni letovi iz Europe su ukinuti, a zračni prostor zatvoren je za civilno zrakoplovstvo, kao i Međunarodna zračna luka u Damasku. Na nju sada slijeću samo avioni Syrian Aira koji uglavnom lete u zaljevske zemlje poput Dubaija i Abu Dhabija.
Avioni su uvijek puni jer u tim zemljama živi mnogo sirijskih migranata koji posjećuju svoju domovinu. Zato je najbolje letjeti za Bejrut, a zatim automobilom doći do Damaska.
Nakon brzog uspona na brda iznad Bejruta, slijedi strmi spust u dolinu Bekaa do libanonsko-sirijske granice. Od nje do Damaska ima oko 80 kilometara, ali se zbog vojnih kontrolnih točaka putovanje može oduljiti. Uz cestu možete vidjeti mjesta koja su nekad bila poznata po skupim restoranima i elitnim zabavama bogatog društva u Damasku. No, rat je uništio turizam, a pogled na betonske kosture dotrajalih i nikad dovršenih turističkih odmarališta i trgovačkih centara u zelenim dolinama između Damaska i granice zaista je tužan.
Grad jasmina
Damask, višemilijunski grad uz rijeku Baradu, stalno je naseljen od 2. tisućljeća prije naše ere. Njegovo je arapsko ime Dimašk, a zovu ga i Al Sham, što znači uzvišenost. Simbol Damaska je jasmin koji svojim mirisom ispunjava gradske ulice i parkove. Zato se sirijski glavni grad naziva i gradom jasmina. U prošlosti su njime prolazili mnogi osvajači, od Asiraca, Perzijanaca, Grka, Rimljana do Mongola, Turaka i Francuza.
Povijest je stanovnike Damaska naučila da se prilagode svakoj političkoj vlasti. Odmah se klanjaju aktualnim pobjednicima i zaboravljaju gubitnike. To se odnosi i na predsjednika Sirije Bašara al-Asada. Njegove slike možete vidjeti na svim ulicama.
Crkve i džamije
Najugroženija područja Damaska bile su kršćanske četvrti Kassaa i Bab Tuma. Iz povijesti je poznato da su u Bab Tumi živjeli apostoli sveti Pavao i sveti Toma. Siriju inače karakterizira vjerska tolerancija između muslimana i kršćana. Suživot kršćana i muslimana ima mnoge prednosti za građane Damaska.
U petak, koji je slobodan dan za muslimane, možete otići u kršćanski dio grada, gdje su svi dućani i barovi otvoreni. S druge strane, u nedjelju su otvorene sve kavane i prodavaonice u muslimanskom dijelu grada.
Simbol islama
Omejidska džamija, jedna od najstarijih na svijetu, nalazi se u starom dijelu grada pokraj natkrivene tržnice, koja je također jedan od simbola Damaska. Prema legendi, u džamiji počiva glava Ivana Krstitelja kojeg kao proroka štuju i kršćani i muslimani. U malom vrtu uz sjeverni zid džamije pokopan je pak veliki muslimanski vojskovođa Saladin koji je 1187. zauzeo Jeruzalem i dopustio kršćanskim stanovnicima i vojnicima da ga sigurno napuste.
Saladin je, naime, bio strogi vjernik i poštovao je jedno od temeljnih načela islama - da muslimani trebaju pomagati drugima u nevolji.
Marljivi poduzetnici
Nigdje nisam srela tako vrijedne i vješte postolare, krojače ili frizere kao u Damasku. U njemu sam uvijek posjećivala istog frizera čije su frizure prava remek-djela. Njegov salon nalazio se u predgrađu Jobaru, gdje su se za vrijeme rata vodile žestoke borbe između vladine vojske i pobunjeničkih snaga. Kad bi vidio da sam uznemirena, frizer bi me pri svakoj eksploziji uvjeravao: “Sadiki, sadiki!” (Prijatelji, prijatelji!) Htio je reći da uglavnom puca vladina vojska i nema razloga za paniku. Cijena njegove frizure - oko sedam i pol kuna.
Posljedice rata
Većina ljudi bori se za goli opstanak i pomno prati cijene kruha, mlijeka, riže i drugih osnovnih namirnica. Ispred centra za socijalnu pomoć u središtu Damaska svakodnevno se postrojava dugačak niz podnositelja zahtjeva, uglavnom žena i starijih osoba.
Domaćinstva imaju struju u prosjeku tri do pet sati dnevno pa tada moraju uključiti sve kućanske aparate ili zatražiti pomoć od susjeda ako su na poslu.
Većina restorana, trgovina i bolnica koristi generatore čiji se zvuk može čuti u svim zgradama. Generatore koriste i bogati stanovnici Damaska u svojim vilama i stanovima, no siromašniji slojevi to si ne mogu priuštiti.
Sve veća netolerancija
Žene u Damasku brižne su domaćice i, unatoč teškom poslijeratnom razdoblju, jako se brinu o svom izgledu. Sada, doduše, većina žena, čak i djevojaka, prekriva kosu, što nije bio slučaj prije. No, mlade žene koje pokrivaju kosu pretvorile su šalove u modni dodatak usklađen s bojama šminke i s ostatkom garderobe.
Primjećujem i da izražavaju sve veću netoleranciju prema strancima i zapadnom svijetu. Jedna od mladih žena rekla mi je: “Zapadni svijet uništio je zemlje poput Iraka, Libije i sada Sirije. Natjerali ste milijune ljudi u bijeg i oni su sad pred vašim vratima. Što ste drugo očekivali?”
Mnoge sposobne i neovisne žene napuštaju Siriju, stvarajući nove karijere, uglavnom u zaljevskim zemljama i u Kanadi. Novinarka koju poznajem radila je na radiju i jednoj od privatnih televizija za plaću od 25 dolara. To je ujedno prosječna plaća većine zaposlenih.
Zaštitni znak
Zapis o Damasku ne bi bio potpun bez prometnih policajaca. Odjeveni u prepoznatljive uniforme s bijelim kacigama na glavi neumorno i strpljivo rješavaju prometni kaos na ulicama. Svoj su posao radili čak i za vrijeme najgoreg granatiranja grada, riskirajući život. Strogi su i autoritativni, ali istodobno prijateljski raspoloženi i uvijek spremni priteći u pomoć sudionicima u prometu.
Hiperinflacija
U Siriji se trguje samo gotovinom, a kao strana valuta na prvom je mjestu dolar, dok se euro nigdje ne prihvaća. Vrijednost sirijske lire vrlo je niska pa prilikom razmjene iz stranih valuta novac morate prenijeti u vrećicama. Zbog tih velikih iznosa sve više ljudi radi kao brojači novca.
Kolijevka civilizacije
Siriju danas većina poznaje samo po slikama rata, razaranja, patnje djece i uništenih gradova. Međutim, malo ljudi zna da je ova zemlja bila kolijevka civilizacije. U njoj su se prvi put u povijesti čovječanstva uzgajale masline i pšenica, tu su prvi put korišteni plug i kosa, a 7000 godina prije Krista mljelo se brašno.
Čuvanje baštine
U Nacionalnom muzeju u blizini Državnog sveučilišta može se vidjeti prva poznata pisana abeceda u svijetu, pronađena u gradu Ebli. Tijekom rata i muzej i obližnje sveučilište bili su više puta meta raketnog napada islamskih ekstremista